evo nesto starije ´iluzije´, ali sa duzim rokom trajanja:
Selma i Belma: Bajka sa tužnim happyendom
Selma ima 24 godine. Završila je fakultet, društvenog smjera, u roku. Kad je donijela diplomu u crvenoj futroli u porodični stan, nana je gutajući nekoliko najbitnijih slogova rekla: “Šućur Allahu”.Selma nema afiniteta prema politici, gadi joj se ta vrsta angažmana, ona je nekako više “nageta” na nešto konkretno, biznis, menadžment, konsalting. Pričale su joj starije kolege da su se prije rata politikom bavili bubuljičavi štreberi i rahitične junferice; riječju, karijeristi kojima ništa drugo nije preostalo u životu.
Selma najvjerovatnije neće raditi u “svojoj struci”, jer već ima posao što joj ga je otac otpočeo prije pet-šest godina; biznis, menadžment, konsalting.
Najbolja jaranica joj je Belma, znaju se još od prvog srpskog ustanka u Sarajevu, kad su imale taman toliko godina da se bez problema mogu provući ispod ježa na barikadi na Vrbanji.
I Belma je bez ozbiljnih problema završila fakultet navakat, doduše, studirala je nešto malo iz oblasti prirodnih nauka (ne bez društva, dapače) i njoj je također nana haman nakon što je unijela u kuću onu crvenu futrolu nazdravila sa “šućur Allahu” i još dodala: “Ačkosum, šćeri”.
Nakon što su oficijelno i kurtoazno proslavile diplomu svaka u krugu svojih fakultetskih kolega, našle su se iza ponoći zajedno u FIS-u, popile stanovitu količinu džin-tonika (Belma koji primjerak džina više jer ne vozi; tačnije, nema auto) i hladno-vrele glave otišle na spavanje. Blizu su stanovale, pa im nije bio problem dogovoriti se oko parkiranja - gdje god to urade nikom neće biti daleko.
Selma je nekoliko dana nakon prvog akademskog mamurluka počela raditi kod tate u dućanu; trebalo joj je, pametnoj kakva već jeste, obrazovanoj kakvog je samo ovdašnji prosvjetno-pedagoški praoci umiju utjeloviti još koja nedjelja pa da preuzme većinu poslova.
Belmi je otac zijanio već prve godine rata; ne baš previše herojski - spucalo ga zalutalo zrno sa Vraca, taman kad je mislio da je sve životne probleme riješio nakon što se od Bristola prebacio do Ekonomske škole.
Selma je radila svoj posao, koji se iz dana u dana usložnjavao -uvećavao, Belma se sve više družila sa srednjoškolskim kolegom koji je duboko zagazio u socijaldemokratske plićake.
Ali i dalje svakog utorka, petka, a pogotovo subote, dvije su se najbolje drugarice bez dogovora (tek uz rutinsko SMS navođenje) u FIS-u “okupljale” uz manje-više isti volumen džin-votki. I mali SDP-ovac bi se u neko doba pojavio, stidljivo se vrpoljeći oko Belme.
Jedne se večeri tu našla i neka ubij-bože mrcina, koja ne samo što je izgledala jezivo, neartikulirano, nego je na isti način i razmišljala - osvjedočeni karataš.
I da skratimo, ovu modernu, posttranzicijsku bajku, u kojoj je sve istinito osim imena, događaja i ljudi; osvanu pred Selminim očima tog kobnog izbornog prijepodneva ime onog karataša - strvine što ga je isturila vladajuća nacionalistička stranka, s jedne, i njene životne prijateljice Belme, koju je obrlatio dosadni, suhonjavi SDP-ovac, s druge strane.
Svijet joj se, kosmos joj se, okrenuo oko glave, i ha se sabrala zaokružila je ime karataškog šampiona; mislila je Selma, odvagala je sve, voli Belmu, ali joj stalno misli lete prema radnji koju je dobio njen otac (nezakonito, doduše, ali ko je išta u ratu zakonito dobio) a za koju više može uraditi onaj rogobatni karataš nego krhka i poštenjem oskrnavljena prijateljica Belma i njen aseksualni prijatelj koji nakon prve pive počne srati o socijalnoj pravdi, potrebi da se uspostavi poredak koji će omogućiti jednaku šansu za sve, besplatnom školovanju, liječenju...
Ova bajka sa krajnje tužnim happyendom, a koja ima podosta uporišta u stvarnim činjenicama i socijalnim situacijama, zapravo ima za cilj relativizirati gotovo definitivno standardiziranu sliku prema kojoj nacionalistički jaram mi, koji se iz ne znam kojih razloga smatramo urbano-civiliziranom vrstom, moramo zahvaliti seljačko-ruralnoj većini koja nam, navodno, već deceniju i po odlučuje o vrsti i principima ropstva što ga moramo trpjeti.
Oh, kakva zabluda: nacionalistički okvir zapravo je konstrukcija ovdašnje kleptokratske urbane elite a ne tlapnja ruralnih kamikaza; SDA je istovremeno izbor kriminalaca i akademika, ubica i pijačnih bosova, u SDA-ove idejne principe podjednako se krvoločno kunu i pisci i hladnokrvne ubojice (“Allaha mi, nisam”), i sifilizirane urnebesne prostitutke, kao i tankoćutne hanumice dok ibadete u večeri rane, doslovice kompletna društvena nomenklatura kojoj naruku ide nepostojanje države, pravnog poretka, demokratske kontrole nad polugama državnog aparata.
Brojnost, žilavost, vitalnost i prilagodljivost na “novonastale uvjete” te strukture (kojoj će tepanje predstavljati ako je nazovemo mafijom i šljamom) potpuno je potcijenjena, kritički potpuno amnestirana.
Prođite ulicom, bacite pogled na kafiće, butike, slastičarne, a da ne govorimo o fabrikama i serioznijim poslovnim prostorima: sve je to zaposjela struktura koja je izrodila svoje kćerke Selme koje će do zadnje kapi krvi (a kamoli banalnim glasačkim listićem) braniti orangutanske fizionomije karataša na štetu svojih čestitih i smjernih “najboljih” prijateljica.
Za to je nepravedno i netačno, neodgovorno i besmisleno odgovornost za hiperprodukciju nacionalizma adresirati na “ruralne, neobrazovane, siromašne” strukture društva: ma nikako; i SDA i HDZ i SDS stvorila je elitistička, prosvijećena (duhovna) elita a uspješno je 15 godina u životu održavaju urbane strukture koje su se neviđeno obogatile.
Svi naši urbani fenomeni, od Sarajevo film festivala do Mostarskog kulturnog ljeta, podliježu istoj matrici: bogati nacionalisti žele transcendirati stvarnost parama koje su krvave, ukradene, opljačkane...