Ja sam sa Grbavice, preciznije receno sa donjeg dijela Vraca, ispod tranzita.
Kada je poceo rat imao sam 18 godina, tek napunio. Zivio sa roditeljima i starijim bratom.
Rezime Grbavice u 1992: ja i dan danas kada pricam sa ljudima u SA, ostanem u cudu koliko ljudi malo znaju o onome sta je prethodilo ratu, i kakav je bio zivot na Grbavici u februaru, martu i aprilu 1992. O periodu maj 1992 - kraj rata da ne govorimo
Ukratko, hronologija okupacije Grbavice ide ovako:
Septembar 1991 – Januar 1992:
Pocinje prava homogenizacija medju Srbima, ratna „euforija“ polako iz HR se prelijeva u Sarajevo, na Grbavici sve vise auta sa tablicama KN, VU, OS, VI, BJ, ZG, ST, dakle od porodica oficira JNA koji se povlace iz Slovenije i Hrvatske i dobijaju polozaj u JNA u Sarajevu. Neko u SDS vrlo pametno krece sa „mobilizacijom“ Srba istaknutih pripadnika Grbavicke jalije, okupljajuci ih oko srpske stvari, tako da vrlo brzo likovi kao Tarzo, veliki Cola, mali Cola i slicni pricaju neku novu pricu, nosaju TT-ejce i rucne bombe. Srbi su inace prije rata cinili 70-80% stanovnistva Grbavice i Vraca.
SUP SRBiH mobilise mjesovite patrole rezervne policije, ali oni moraju biti vrlo oprezni, nemaju nikakvu snagu jer su vec tada SDS ljudi imali posebnu zastitu u vrhu policije.
A Sarajevo? Pa Sarajevo „zeli mir“.
Januar 1992 – Februar 1992:
Homogenizacija potpuno gotova, postoji cijeli niz kafana gdje sjede iskljucivo Srbi (u 100% odnosu), tipa Dolce Vita, Gala, Flamingo cini mi se, itd... Svi moji poznanici jalijasi a Srbi istovremeno su vec naoruzani, i to ne skrivaju. Mi (normalni) i dalje ponavljamo „ma pusti tu pricu, ovo je Sarajevo, ovo je grad sviju nas“, ali vise ni sami ne vjerujemo u to. Ruzno neko vrijeme na Grbavici, vec tada se cekalo da pukne. Sada se vec pocinju redovno vidjati Pincgaueri i Kampanjole po Grbavici, JNA rezervisti (iz Srbije i Crne Gore) postaju „redovni“ gosti po kafanama. Policije sve manje i manje...
Kolicina oruzja koje su po kucama imali kadrovi SDS je dostigla nevjerovatne kolicine, licno sam to vidio.
A Sarajevo, pa Sarajevo naravno i dalje „zeli mir“
Mart 1992:
E sad ono sto mnogi ne znaju. Nakon barikada 2. marta, Grbavica i Vraca zapravo nikada vise nisu vracena pod kontrolu vlade SRBiH! Od 2. marta pa do pocetka rata postojale su na Grbavici i Vracama iskljucivo policijske patrole tzv Milicije Srpske Republike BiH, naravno u uniformama SUP-a, ali bez oznaka. Nocu, nakon 21h, na Vracama su uspostavljali pravi kontrolni punkt na raskrsnici sadasnje Dervisa Numica i Tranzita. Mene su tokom marta nekoliko puta legitimisali navecer, kada bi se vracao iz grada kuci.
Tada je zapravo Grbavica okupirana.
A Sarajevo? Naravno, „zeli mir“...
5. april 1992:
Rat je poceo tako sto su cetnici iz svojih kafana izasli sa oruzjem na ulicu. U poslijepodnevnim satima pocinje napad na Policijsku skolu, koji je bio neuspjesan, ali koji zavrsava dolaskom 5 tenkova i jednog oklopnog tranportera JNA niz Vraca, od koji dva idu Tranzitom do Policijske škole, dva ostaju kod Dolce Vite, jedan se vraca gore kod Dobojske.
Oni prave „tampon zonu“, drugim rijecima stite cetnike od nase policije, jer podsjecam vas da je cijeli april, sve do 2. maja 1992 JNA imala javnu sliku da je tu zbog „zastite“ naroda i „sprijecavanja moguceg izbijanja rata“.
Cetnici ulaze u Policijsku skolu, sto je po meni bio strasno veliki gubitak za daljni tok rata.
6. april 1992:
Meni rat, a na TV gledam orkestrirani pokusaj drzavnog udara ispred Skupstine, gdje „dokazani patriote“ tipa Emil Vlajki i slicni pokusavaju skinuti legalnu vlast BiH...
Srecom po sve nas i BiH, medjedi iz SDS sa malo skole i jos manje pameti su bili nestrpljivi, pa su pokvarili „svenarodni parlament“
Naravno, Sarajevo i dalje „zeli mir“
21. ili 22. april 1992:
Cetnicki napad na zgrade Loris i Palmu. Gledao sam ujutro kako su Seseljevi „beli orlovi“ krenuli sa megafonima u „oslobadjanje“ Trga heroja, prazni kamioni za pljacku su stajali poredani, da bih ih nakon cjelodnevne pucnjave gledao kako bjeze ne samo sa Grbavice vec kako napustaju i Vraca.
Po meni, prijelomni trenutak za odbranu Sarajeva.
Neki cetnici su taj dan shvatili da Sarajevo ipak nije Borovo Naselje niti Pakrac. Mnogi ce to shvatiti tek za koji mjesec.
Tu noc je izgorio Olimpijski muzej, nova istorija je pocela, a Sarajevo je shvatilo da ako „zeli mir“, da ga mora odbraniti i izboriti. Od tada mnogima vise nista nije bilo isto.
30. april 1992:
Pukom slucajnoscu, bez nekog veliko planiranja, buraz i ja prelazimo u slobodni dio grada kod rodjaka, na „par dana“. Prešao sam tako sto sam se kao i bilo koji put ranije u zivotu obukao, i lagano pjeske preko Vrbanje u grad. Nit me ko zaustavio, nit me ko pitao sta...Roditelji ostaju na Grbavici.
Zahvaljujuci prelasku tog dana, danas pisem ovo...
A Sarajevo? U Sarajevu mi kazu mnogi (njih 90%) da je krajnji trenutak da JNA „konacno intervenise“. A jedan rodjak me je pazljivo saslusao, propitao i ispitao, i sutradan se prijavio u TO RBiH.
02. maj 1992:
Više nista nije bilo isto... za sve nas
, dok ih nismo provalili. Ali to je već ratnoprofiterski par opanaka. 
Sad sam maksuzije slikao 
zloco stara 
