Forum Klix.ba

nihoniho wrote:opstanak bosnjaka 90% ovisi o volji medjunarodne zajednice. bosnjacke politicke elite, od dejtona, nisu ucinile nista . ili skoro nista, da se pozicija bosnjaka i stanje u bosni i hercegovini popravi. prakticno, bosnjaci , bezbrizno, plove na garancijama da ce bih opstati. plove i pljackaju. naravno , tu je i prikrivena, paralelna politika fildzan drzave koja je slatka i mila i ideoloski bliska dobrom dijelu nacionalne elite. nismo u puno boljem polozaju nego '92. opet, nas glavni adut je humanitarna katastrofa, rat, pozicija "zrtve", kojom strasimo medjunarodnu zajednicu. do kad ce nas braniti i drzati na infuziji, ovisi o globalnim desavanjima. srbi su spremni da pri ozbiljnijem politickom potresu, dovrse podao. bosnjaci se bave sobom,ne drzavom bih, koja im je jedina sansa za opstanak,bave sobom ali na onaj destruktivni nacin.

Ahmmed wrote:

nihoniho wrote:opstanak bosnjaka 90% ovisi o volji medjunarodne zajednice. bosnjacke politicke elite, od dejtona, nisu ucinile nista . ili skoro nista, da se pozicija bosnjaka i stanje u bosni i hercegovini popravi. prakticno, bosnjaci , bezbrizno, plove na garancijama da ce bih opstati. plove i pljackaju. naravno , tu je i prikrivena, paralelna politika fildzan drzave koja je slatka i mila i ideoloski bliska dobrom dijelu nacionalne elite. nismo u puno boljem polozaju nego '92. opet, nas glavni adut je humanitarna katastrofa, rat, pozicija "zrtve", kojom strasimo medjunarodnu zajednicu. do kad ce nas braniti i drzati na infuziji, ovisi o globalnim desavanjima. srbi su spremni da pri ozbiljnijem politickom potresu, dovrse podao. bosnjaci se bave sobom,ne drzavom bih, koja im je jedina sansa za opstanak,bave sobom ali na onaj destruktivni nacin.

Bilo bi sjaajno da se Bošnjaci bave sobom, jer baveći se sobom, počeli bi napuštati tu vječno lažnu dilemu ili-ili....
Baveći se sobom, stvarali bi automatizam bavljenja i državom BiH, a ne da nam djeca, govoreći o Banjoj Luci ili Srebrenici govore: " tamo, kod njih".....

Ahmmed wrote:Bošnjaci, u političkom smislu, još uvijek nisu narod. Kasne.Kasne, jer ih se stavljalo, u potpuno nepotrebnu i lažnu dilemu, šta je preče: etnička pripadnost, vjera, pripadnost državi. Kao da je riječ o identitetima koji se međusobno potpuno isključuju.
Nakon odlaska Osmanlija,čija država jeste bila teokratska, ali se u njoj veoma dobro znalo i šta je vatan ( domovina) i šta je toprak ( kućni prag),liderstvo u Bošnjaka preuzimaju zemljoposjednici čiji je najvažniji zadatak bio,sa novim,austrijskim vlastima,dogovoriti očuvanje zemljišnih posjeda, a da bi se zadovoljila ulema, usput ugovoriti i ponešto vjersko-mearifske autonomije....Bošnjački intelektualaci toga vremena, lutali su od jedne,preko druge, do treće etničke opcije, evoluirajući i "evoluirajući" od Bošnjaka, ka Hrvatima ili Srbima, pišući u jednom momentu ode Bošnjaštvu, pa onda govoreći o znamenitim "Hrvatima Bošnjacima u Turskoj", pa sa sve aginskim,begovskim,pašinskim titulama u imenima i prezimenima, skladajući stihove,tipa: " Iz mog srca, iz plamenih grudi, iz uzdaha, iz duše i snova, tebi, Srpstvo, moja srećo draga, leti evo, laka pjesma ova." (Omer beg Sulejmanpašić, je ,recimo, autor ovih stihova)...
I koliko god to bilo pravo pojedinaca da se identificiraju ovako ili onako, nije moglo ostati bez uticaja na ionako pogubljene bošnjačke mase, rastrzane između žala za prošlim, nesnalaženja u novim vremenima, pokušaja traženja sreće tamo negdje gdje "kaurin" ne vlada....Bez ikakve jasne identifikacije, jasnoga plana, strategije, skromne političke organiziranosti, upadaju i u Kraljevinu SHS i Kraljevinu Jugoslaviju, gdje su, objektivno, do pojave JMO i Mehmeda Spahe, bili tretirani isključivo i jedino kao vjerska skupina, a zbog čega se krivica ne može i ne smije tražiti samo i isključivo na srpskoj ili hrvatskoj strani....Jer, kao "Srbi muhamedanci", ili "najčišći dio hrvatskoga soja",Bošnjaci su proglašavani i zbog pristajanja značajnog dijela onih koji su činili tadašnju " muslimansku elitu"...

Baš odužih.....
Pa, onda NDH,pa partizanski pokret, pa konačno veliko M, pa revitaliziranje bošnjačke ideje,. pa njeno osporavanje,pa famozni Bošnjački sabor, pa opet lažna dilema: Što će nam Bošnjaštvo, zar nije bolje da smo Bosanci, ili kakvi Bosanci, mi smo Bošnjaci, pa se u sve to udrobi podobro islam, a sve na način kao da, kao što nam se dešavalo i krajem 19.stoljeća, jedno drugo isključuje.

Dakako, mnogo je , uvjetno rečeno vanjskih okolnosti na sve navedeno uticalo, jer srpska i hrvatska politika , općenito, nikada nisu blagonaklono gledale na formiranje moderne bošnjačke nacije,poduzimajući brojne i silne akcije posrbljavanja, odnosno pohrvaćenja Bošnjaka, ili njihovoga raseljavanja,protjerivanja, ubijanja, sve do zadnjega genocida iz jula 1995.....

Ne umanjujući nimalo vanjske okolnosti kojima je sistematski i planski,dovođen u pitanje fizički opstanak Bošnjaka, želim reći i da su tzv. Bošnjački prvaci, svojim djelovanjem, u zadnjih 130 godina, dobrano uvjetovali neartikuliranost minimuma onoga što bi se moglo nazvati bilo kakvim programom bošnjačkoga promišljanja u javnom diskursu.

palermo wrote:

Ahmmed wrote:Bošnjaci, u političkom smislu, još uvijek nisu narod. Kasne.Kasne, jer ih se stavljalo, u potpuno nepotrebnu i lažnu dilemu, šta je preče: etnička pripadnost, vjera, pripadnost državi. Kao da je riječ o identitetima koji se međusobno potpuno isključuju.
Nakon odlaska Osmanlija,čija država jeste bila teokratska, ali se u njoj veoma dobro znalo i šta je vatan ( domovina) i šta je toprak ( kućni prag),liderstvo u Bošnjaka preuzimaju zemljoposjednici čiji je najvažniji zadatak bio,sa novim,austrijskim vlastima,dogovoriti očuvanje zemljišnih posjeda, a da bi se zadovoljila ulema, usput ugovoriti i ponešto vjersko-mearifske autonomije....Bošnjački intelektualaci toga vremena, lutali su od jedne,preko druge, do treće etničke opcije, evoluirajući i "evoluirajući" od Bošnjaka, ka Hrvatima ili Srbima, pišući u jednom momentu ode Bošnjaštvu, pa onda govoreći o znamenitim "Hrvatima Bošnjacima u Turskoj", pa sa sve aginskim,begovskim,pašinskim titulama u imenima i prezimenima, skladajući stihove,tipa: " Iz mog srca, iz plamenih grudi, iz uzdaha, iz duše i snova, tebi, Srpstvo, moja srećo draga, leti evo, laka pjesma ova." (Omer beg Sulejmanpašić, je ,recimo, autor ovih stihova)...
I koliko god to bilo pravo pojedinaca da se identificiraju ovako ili onako, nije moglo ostati bez uticaja na ionako pogubljene bošnjačke mase, rastrzane između žala za prošlim, nesnalaženja u novim vremenima, pokušaja traženja sreće tamo negdje gdje "kaurin" ne vlada....Bez ikakve jasne identifikacije, jasnoga plana, strategije, skromne političke organiziranosti, upadaju i u Kraljevinu SHS i Kraljevinu Jugoslaviju, gdje su, objektivno, do pojave JMO i Mehmeda Spahe, bili tretirani isključivo i jedino kao vjerska skupina, a zbog čega se krivica ne može i ne smije tražiti samo i isključivo na srpskoj ili hrvatskoj strani....Jer, kao "Srbi muhamedanci", ili "najčišći dio hrvatskoga soja",Bošnjaci su proglašavani i zbog pristajanja značajnog dijela onih koji su činili tadašnju " muslimansku elitu"...

Baš odužih.....
Pa, onda NDH,pa partizanski pokret, pa konačno veliko M, pa revitaliziranje bošnjačke ideje,. pa njeno osporavanje,pa famozni Bošnjački sabor, pa opet lažna dilema: Što će nam Bošnjaštvo, zar nije bolje da smo Bosanci, ili kakvi Bosanci, mi smo Bošnjaci, pa se u sve to udrobi podobro islam, a sve na način kao da, kao što nam se dešavalo i krajem 19.stoljeća, jedno drugo isključuje.

Dakako, mnogo je , uvjetno rečeno vanjskih okolnosti na sve navedeno uticalo, jer srpska i hrvatska politika , općenito, nikada nisu blagonaklono gledale na formiranje moderne bošnjačke nacije,poduzimajući brojne i silne akcije posrbljavanja, odnosno pohrvaćenja Bošnjaka, ili njihovoga raseljavanja,protjerivanja, ubijanja, sve do zadnjega genocida iz jula 1995.....

Ne umanjujući nimalo vanjske okolnosti kojima je sistematski i planski,dovođen u pitanje fizički opstanak Bošnjaka, želim reći i da su tzv. Bošnjački prvaci, svojim djelovanjem, u zadnjih 130 godina, dobrano uvjetovali neartikuliranost minimuma onoga što bi se moglo nazvati bilo kakvim programom bošnjačkoga promišljanja u javnom diskursu.

Nisam odavno Ahhmedov post pročitao, pa mi nešto drago .
Mada mislim da je ovdje i on prekritičan.
Kada je riječ o Bošnjacima, mislim da su oni čudo, narod ili etnička skupina kojoj je bio slijedom svake logike bio namijenjen nestanak, uspio je da danas dođe do stadija kada se oni koji osporavaju njegovu samobitnost i jasno etničko određenje karakterišu kao ludaci, ili najobičniji Bilo da su se definisali kao muhamedanci srpskog naroda ili hrvati islamske vjere, uvijek je u njima bio jasan osjećaj posebnosti. I sa ovom naknadnom pameću naprosto ne možemo optuživati bošnjačku elitu ( ako je uopšte tako možemo nazvati) ona je korz vrijeme i sve nepogode sa kojima su se suočavali , umnogome zaslužna što se sačuvao biloški i politički nukleus koji je doveo do toga da se danas sasvim legitimno nazivamo narodom. Dva puta smo u opvom vijeku bili pred biološkim nestankom, uspjeli smo preživjeti i iz toga izaći jači. I nikad dosada Bošnjaci u svojoj istoriji nisu imali bolju poziciju. Prvi put postaju subjekt, i drugi na njih gledaju ili makar počinju gledati kao subjekt . I to je velika promjena.
Danas su oni u poziciji da kreiraju i artikuliraju svoje nacionalne interese, da imaju mehanizme kako ih provoditi i ne vidim razloga pesimizmu.

Bosna i Hercegovina kao neupitna vrijednost bez kojeg ni oni ne postoje, , njegovanje kuture tolerancije i života sa drugima, obrazovanje i uključivanje u moderne svjetske tokove su pravci kojima bi se Bošnjaci trebali i morali kretati.

Ove današnje političke turbulencije su dnevnog tipa i prolazne su. Pitanje opstanka Bošnjaka kao politčkog naroda je postalo deplasirano, opstali su, uprkos svemu i svima. I Bošnjaci ne bi trebali više sami sebi postavljati to pitanje.

Ahmmed wrote:Bošnjaci, u političkom smislu, još uvijek nisu narod. Kasne.Kasne, jer ih se stavljalo, u potpuno nepotrebnu i lažnu dilemu, šta je preče: etnička pripadnost, vjera, pripadnost državi. Kao da je riječ o identitetima koji se međusobno potpuno isključuju.
Nakon odlaska Osmanlija,čija država jeste bila teokratska, ali se u njoj veoma dobro znalo i šta je vatan ( domovina) i šta je toprak ( kućni prag),liderstvo u Bošnjaka preuzimaju zemljoposjednici čiji je najvažniji zadatak bio,sa novim,austrijskim vlastima,dogovoriti očuvanje zemljišnih posjeda, a da bi se zadovoljila ulema, usput ugovoriti i ponešto vjersko-mearifske autonomije....Bošnjački intelektualaci toga vremena, lutali su od jedne,preko druge, do treće etničke opcije, evoluirajući i "evoluirajući" od Bošnjaka, ka Hrvatima ili Srbima, pišući u jednom momentu ode Bošnjaštvu, pa onda govoreći o znamenitim "Hrvatima Bošnjacima u Turskoj", pa sa sve aginskim,begovskim,pašinskim titulama u imenima i prezimenima, skladajući stihove,tipa: " Iz mog srca, iz plamenih grudi, iz uzdaha, iz duše i snova, tebi, Srpstvo, moja srećo draga, leti evo, laka pjesma ova." (Omer beg Sulejmanpašić, je ,recimo, autor ovih stihova)...
I koliko god to bilo pravo pojedinaca da se identificiraju ovako ili onako, nije moglo ostati bez uticaja na ionako pogubljene bošnjačke mase, rastrzane između žala za prošlim, nesnalaženja u novim vremenima, pokušaja traženja sreće tamo negdje gdje "kaurin" ne vlada....Bez ikakve jasne identifikacije, jasnoga plana, strategije, skromne političke organiziranosti, upadaju i u Kraljevinu SHS i Kraljevinu Jugoslaviju, gdje su, objektivno, do pojave JMO i Mehmeda Spahe, bili tretirani isključivo i jedino kao vjerska skupina, a zbog čega se krivica ne može i ne smije tražiti samo i isključivo na srpskoj ili hrvatskoj strani....Jer, kao "Srbi muhamedanci", ili "najčišći dio hrvatskoga soja",Bošnjaci su proglašavani i zbog pristajanja značajnog dijela onih koji su činili tadašnju " muslimansku elitu"...

Baš odužih.....
Pa, onda NDH,pa partizanski pokret, pa konačno veliko M, pa revitaliziranje bošnjačke ideje,. pa njeno osporavanje,pa famozni Bošnjački sabor, pa opet lažna dilema: Što će nam Bošnjaštvo, zar nije bolje da smo Bosanci, ili kakvi Bosanci, mi smo Bošnjaci, pa se u sve to udrobi podobro islam, a sve na način kao da, kao što nam se dešavalo i krajem 19.stoljeća, jedno drugo isključuje.

Dakako, mnogo je , uvjetno rečeno vanjskih okolnosti na sve navedeno uticalo, jer srpska i hrvatska politika , općenito, nikada nisu blagonaklono gledale na formiranje moderne bošnjačke nacije,poduzimajući brojne i silne akcije posrbljavanja, odnosno pohrvaćenja Bošnjaka, ili njihovoga raseljavanja,protjerivanja, ubijanja, sve do zadnjega genocida iz jula 1995.....

Ne umanjujući nimalo vanjske okolnosti kojima je sistematski i planski,dovođen u pitanje fizički opstanak Bošnjaka, želim reći i da su tzv. Bošnjački prvaci, svojim djelovanjem, u zadnjih 130 godina, dobrano uvjetovali neartikuliranost minimuma onoga što bi se moglo nazvati bilo kakvim programom bošnjačkoga promišljanja u javnom diskursu.

Skijaš wrote:

ocammog wrote:realnost, percepcija ili politički program

Šta realnost, percepcija ili politički program ? Kakvo ti je ovo pitanje ?

-Ok, izvinjavam se ako sam bio nejasan.Ono što sam htio reći je ptianje da li li se Bošnjaci nalaze u fazi opstanka kao narod... u smislu opstanka teritorija koji nastanjuju, kulturne i istorijske baštine, njihvog ekonomskog stanja, i ostalih vitalnih nacionalnih/etničkih interesa...da li je stanje tog pukog opstanka Bošnjaka realnost, percepcija ili dio političkog programa određenih poltičkih krugova?...ako i dalje nisam uspio prenijeti misao,pokušaću ponovo kasnije, nije problem ( ovo je bukvalno a ne sarkastično, kako se na žalost kod nas mnoge stvari shvataju...)

Kada bilo ko, bez obzira radi li se o Stipi Mesiću ili Čedomiru Jovanoviću, upozori na mogućnost palestinizacije područja, to ne rade jer vjeruju da su Bošnjaci nesposoban i primitivan narod koji ne bi bio u stanju upravljati vlastitom državom. Palestinizacija se spominje u kontekstu nepravde koju bi se učinilo Bošnjacima podebljavanjem etnoteritorijalizacije, nepravde koju bi eksploatisali ekstremni krugovi poput Nezima Halilovića i sličnih likova. Kada bi se, hipotetički govoreći, Bošnjacima u nekom obliku etničke podjele ponudilo recimo 60 % bosanskohercegovačke teritorije, vrlo je vjerovatno da bi sekularni elementi zadržali utjecaj kojeg sada imaju. Ali Bošnjacima nuditi rezervat od nekih 30 % i očekivati da to prime mirno i bez radikalizacije, to bi bila ludost. To je ono što Dodik i Čović žele, to je ono na što Mesić i Jovanović upozoravaju.

-ok, ima mi smisla, mada kada govorimo o teritoriji, moram priznati da sam kivan na medjunarodnu zajednicu koja ne samo da je dozvolila pokolj ljudi u BiH (a brojčano najviše Bošnjaka, ali i svih ostalih ljudi koji su BiH doživljavali kao svoju domovinu i branili je-lično ih znam) nego nije omogućila ljudima da se vrate na svoja ognjišta odakle su protjerani...

Što se tiče "osjećaja sigurnosti", radi, ne troši vrijeme na turske serije i facebook, obrazuj se i u skladu sa zakonom se naoružaj. Neće se niko drugi boriti za tebe.

-Yes Sir, ay ay Sir ! ( Ne zamjeri, malo šale, ništa zlonamjerno, prethodna rečenica malo mi je djelovala onako tipično "naški", balkanski...autoritarno i "(smart)asovski", a na takve stvari još nisam stekao imunitet iako sam rođeni Balkančeros i Bosančeros...slažem se i ovdje sa tvojim mišljenjem), mada bih i ja ovdje , ako bih koristio tvoj stil komuniciranja mogao reći " kakve turske serije? kakv FB? Kakvo ti je ovo pitanje"? Ostaću dosljedan svom načinu komuniciranja i zamoliti te da mi podrobnije objasniš tu analogiju između turskih serija, FB i opstanka jednog naroda....

I mislim da je vrijeme da se prestane sa ovakvim temama koje stvar predstavljaju kao sukob plemena. Naš interes, naš prioritet treba da bude dobrobit sva tri naroda. Kada dođeš na ovaj forum i inače u životu, treba da braniš pravdu, nije bitno jesi li Bošnjak i u kojem narodu imaš više istomišljenika, pravda je prioritet, pravda prema Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Jer evo, ja ću reći da su Hrvati u daleko jebenijem položaju od Bošnjaka. Imamo ustavni okvir koji omogućava da se Hrvate uopšte ne pita za zdravlje, i iako je takva situacija sada pozitivna po državu, a zbog destruktivne i separatističke politike HDZ-a koji se već 20 godina zalaže za etnički aparthejd, ipak treba ukazivati na to da pravila igre treba mijenjati. Uopšte nije bitno o kojem se narodu govori i kojem ti narodu pripadaš, trebamo braniti pravdu, tako ćemo se puno brže dogovoriti oko svega.

...
Strateška prednost Bošnjaka

Dvije su sile koje će kao konstanta uticati na sliku BiH u budućnosti, a druge dvije sile će imati potencijalnu mogućnost da utiču na sadržaj te budućnosti. Prva konstantna sila je volja bošnjačkog naroda da BiH opstane i postoji, koji opet ima dvije prednosti u odnosu na druga dva naroda (natalitet i vezivnu geopolitičku rasprostranjenost populacije). Druga konstantna sila je ’’bosanska gravitacija ili bosanska centrifuga’’ koja BiH neupitno drži na okupu, a proizvode je tri dejstva: a) volja Bošnjaka da BiH opstane, b) bosanskohercegovačka geografija omeđena moćnim rijekama i planinama koja sama po sebi proizvodi logiku opstanka jedinstvene društveno-političke zajednice na BH tlu, i c) ’’manevarski geopolitički ćorsokak’’ srpske politike s aspekta otcjepljenja RS-a, što onda apsolutno onemogućava i uslovljava hrvatsku politiku otcjepljenja ’’Herceg Bosne’’. Dakle, ’’Herceg Bosna’’ bi se mogla otcijepiti samo pod uslovom da to uspje Republici Srpskoj, a RS-u to onemogućava volja Bošnjaka. Dakle, Bošnjake je istorijski proces doveo u poziciju posjedovanja strateške prednosti i učinio volju Bošnjaka presudnijom za buduću BiH od volje Srba i Hrvata. Šahovskim rječnikom iskazano bi bilo: ’’imati nekog u stalnom šahu’’.

Zbog svega rečenog, zaključujem da postoje dvije moguće slike budućnosti BiH:

1. BiH, kao multietnička i multikulturalna država i zajednica, i

2. BiH, kao klasična nacionalna država Bošnjaka.

To znači da Bošnjacima u BiH ’’odgovara’’ bilo kakvo vođenje politike od strane Srba i Hrvata, dok Srbima i Hrvatima odgovaraju samo određene vrste bošnjačke politike (ne sve).

Ranije sam pomenuo da pored dvije konstantne sile u BiH (volja Bošnjaka i ’’bosanska centrifuga’’), postoje i dvije potencijalne sile koje mogu uticati na sadržaj budućnosti BiH, a to su srpske i hrvatske političke sile koje svojom politikom mogu uticati na stvaranje BiH kao: a) multietničke zemlje ili b) klasične nacionalne države Bošnjaka. Sa pozicija sadašnjih hrvatskih, a naročito srpskih politika, na ovaj izbor se gleda po klasifikaciji loš, gori i najgori, dok se sa bošnjačke strane svaki srpsko-hrvatski izbor može sagledati u gradaciji: dobar, bolji i najbolji. Proizilazi da u interesu stvaranja BiH kao multietničke zajednice predstoje radikalni zaokreti hrvatske i srpske politike spram BiH kao vlastite države, dok Bošnjaci moraju prestati da paralelno vode dvostruku politiku: a) deklarativno zalaganje za multietničku BiH, b) faktičko pretvaranje BiH u klasičnu nacionalnu državu Bošnjaka muslimana.

Stvaranje klasične nacionalne države Bošnjaka

...
Koncept nacionalnih država je u svojoj suštini veoma vezan za demografiju i brojke, jer ako udio konstitutivnog naroda u nekoj državi padne ispod kritične tačke to predstavlja veliku prijetnju po budućnost te zemlje. Ne može me niko uvjeriti u tezu da bi Njemačka i dalje bila Njemačka, kada bi etnički Nijemci sa 90% spali na 30%, a etnički Turci sa sadašnjih (oko 5%) porasli na 70%. Bez obzira na državljanstvo i jednaka građanska prava svih pred ustavom i zakonom, bilo bi veoma upitno kakve bi odluke donosio novi ’’noseći narod’’ u Njemačkoj. Ili kad bi Mađari u Slovačkoj porasli na 80% ili kad bi Albanci u Makedoniji porasli na 65%, itd. Zbog toga će demografska politika biti presudni faktor i u BiH, gdje će se u narednih dvadesetak godina iskristalisati brojke koje će tačno pokazati da li se radi o tro-dvo ili jednonacionalnoj državi. U ovom smislu je korisno pogledati popise stanovništva u BiH do 1991. godine, koji su je i teoretski i praktično činile multietničkom tronacionalnom zemljom, jer u trajanju od 150 godina do 1991. godine nikad niko nije imao nadpolovičnu većinu preko 50%.

Još u 19.vijeku niko u BiH nije imao nadpolovičnu većinu, što pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabilježeno 46,3% pravoslavnih, 30,7% muslimana i 22,7% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od čega: pravoslavci – 571.250 ili 42.76%, muslimani – 492.710 ili 36.88%, rimokatolici – 265.788 ili 19.89%, židovi – 5.805 ili 0.43%, ostali – 538 ili 0.04%. Sličan odnos u okviru etničke strukture bilježe svi austrougarski popisi, pa i posljednji 1910. godine (43,5% pravoslavnih, 32,2% muslimana i 23,3% katolika). Većinsko pravoslavno stanovništvo zabilježeno je i popisima u periodu između dva svjetska rata (1921. i 1931.), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnička struktura stanovništva bivše SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna većina (39,6% muslimana, 37,2% Srbi i 20,6% Hrvati). Popis 1991. godine u BiH pokazuje: Muslimani – 43.47%, Srbi – 31.21%, Hrvati 17.38%.

Bez obzira na primjedbe Bošnjaka da je u kraljevini i prvoj polovini egzistencije SFRJ bilo rasipanja muslimanskih glasova jer nije postojala rubrika za sopstveno izjašnjavanje već se uglavnom koristila rubrika ostali/neopredjeljeni/Jugosloveni itd., može se pouzdano zaključiti da niko nije imao nadpolovičnu većinu.

Međutim, šta imamo danas? Po prvi put, nakon 150 godina, javlja se nadpolovična većina jednog naroda. Ova činjenica je isto tako jak istorijski događaj za BiH, kao gore pomenuti istorijski datumi u XX vijeku, a vrlo vjerovatno i prekretnica BH budućnosti. Uzmimo samo procjenu Agencije za statistiku BiH: ukupan broj stanovnika u BiH je 3.447.156. Po entitetima: Federacija 64.2% ili 2.213.074, RS 33.8% ili 1.165.138 , Brčko 2% ili 68.943. Ako su tačne biskupske procjene da je optimistična prognoza za broj Hrvata u BiH negdje do 450.000 ili 12~13%, dok s druge strane Srba ima maksimalno 1.150.000 ili ~33%, preostaje da Bošnjaka ima oko 1.850.000 ili 53~54%. Pored ovoga, Agencija za statistiku je obznanila jedan još alarmantniji podatak, a to je prosječna starost stanovništva u RS-u koja je za 3.8 godina veća nego u Federaciji. Ovo je posljedica odseljavanja mladih ljudi iz RS-a u Srbiju, što govori da se u RS-u povećava udio starih u odnosu na mlade. Ovaj trend osigurava siguran rast broja Bošnjaka u budućnosti u odnosu na Srbe i Hrvate, a proces će se postepeno ubrzavati kako se procentualna razlika bude povećavala.

Ako se ova činjenica pridruži gore već pomenutoj strateškoj geopolitičkoj rasprostranjenosti Bošnjaka (koja onemogućava raspad BiH), pa se ovome dodaju izvještaji zavoda za statistiku RS-a i Federacije koji iz godine u godinu pokazuju pad nataliteta u RS-u, a rast u Federaciji (s tim da hrvatska područja takođe pokazuju negativnu stopu rasta), pa onda napomenemo trend konstantnog odlaska Srba i Hrvata iz uglavnom ruralnih područja BiH ka Srbiji i Hrvatskoj, a nasuprot tome kažemo da teče stalni proces doseljavanja Bošnjaka/muslimana iz Sandžaka u Sarajevo, onda ne preostaje druga vjerovatnoća, nego da će za dvadesetak godina jedan narod dosegnuti dvotrećinsku većinu od 67%. To bi bilo negdje oko 2028. godine, što i nije tako daleko, ako uzmemo brzinu kojom je ’’proletilo’’ 13 godina od Dejtona do danas.

Bošnjačka politika danas

Dominantna politika kod Bošnjaka (ona koja pobjeđuje na 99% izbora unazad 18 godina), tj. ona koja zastupa isključivo interese Bošnjaka muslimana u BiH, svjesna novog istorijskog procesa nakon 1995. i Dejtona, vrlo uspješno igra dvostruku igru, koja s jedne strane glasno promoviše multietničku BiH, pa čak i građansku, dok s druge strane povlači mnoge poteze koji idu u pravcu stvaranja dvotrećinsko-većinske bošnjačko-muslimanske države.

Takvoj bošnjačkoj politici, mora se priznati ’’nabacuje loptu na volej’’ srpska politika konstantno, a hrvatska s vremena na vrijeme.

Koje to promjenjene okolnosti ubrzano stvaraju demografski debalans u BiH u korist jednog naroda, nasuprot vijekovne demografske ravnoteže?

· Etničko razgraničenje etnosa u BiH, gdje se Srbi i Hrvati koncentrišu na periferne djelove BiH, uglavnom ruralna područja, za razliku od Bošnjaka koji se koncentrišu u centralnim djelovima BiH sa više povezanih urbanih cjelina. Poznato je da u miru gradovi nose rast i razvoj.

· Sistematska proizvodnja mržnje spram BiH od strane srpske i hrvatske političke elite, apsolutno naginjanje ka Beogradu i Zagrebu, što običnom čovjeku šalje jasan signal gdje treba svoju ’’sreću’’ da traži.

· Posebno stavljanje akcenta na odbojnosti prema Sarajevu od hrvatske, a naročito od srpske političke elite, a poznato je da svugdje u svijetu glavni grad pruža najviše mogućnosti za afirmaciju talenata, znanja i inteligencije.

· Za Srbe je Sarajevo od strateške važnosti, jer minimalno istočni dio RS-a ili se veže za Sarajevo ili se veže za Srbiju. Trećeg izbora nema. Tako da tridesetak opština u ruralnom području istoka RS-a, koje po kapacitetima predstavljaju predgrađa grada, ako odbacuju Sarajevo, a onda i Tuzlu i Mostar, onda neizostavno moraju načisto ekonomski propasti. Ne postoji ni teorijska mogućnost da se istočna RS počne razvijati bez Federacije, jer to svako pametan vidi samo jednim pogledom na kartu. Ponavljam, bez pune ekonomske integracije istoka RS-a (koji je primjer antiteze normalnoj ekonomskoj regiji) sa Federacijom BiH, ne postoji nikakva mogućnost razvoja, bez obzira na htjenja i napore. Čak je najveća zabluda hidro potencijal istoka, jer će efekti gradnje hidroelektrana biti centralizacija kapitala i stvaranje oligarhija u centrima moći (u ovom slučaju u staklenoj zgradi Vlade RS-a), dok će s druge strane dodatno podstaći raseljavanje stanovništva s istoka. Dokaz tome je HE Višegrad, gdje su paralelno s tim Višegrad i okolina totalna ekonomska propast, a stanovništvo bježi u Srbiju (izuzev slabašnog povratka Bošnjaka). S druge strane, banjalučka regija može da se razvija, ali ne zato što je tome preduslov ’’podržavljena’’ Republika Srpska, nego zato što je prirodna ekonomska regija. Tako da Republika Srpska sada reducirano administrira poslove banjalučke ekonomske regije (kantona), što regiji stvara određene koristi, dok s druge strane na istoku, tvrda entitetska linija, tj. Republika Srpska, stvara paradoks da u praksi ugrožava srpske nacionalne interese, jer onemogućava ekonomski razvoj, a to u konačnici stvara ’’puno brda i dolina bez ovaca i čobana’’, aludira se na staru narodnu: ’’čije ovce toga i planina’’.

· Ringišpil propadanja u koji je upala srpska politička elita je pretpostavka da se RS može ekonomski razvijati bez evropskog puta BiH, a evropski put je nemoguć bez prenosa nadležnosti s entiteta na državu, a nadležnosti se nedaju ni po cjenu života. Zbog toga se onda narodu obećavaju dijametralno suprostavljeni ciljevi: očuvanje nadležnosti RS-a + ekonomski razvoj. Pošto jedan cilj mora stradati, onda se aktuelna vlada odlučila da čuva nadležnosti, a da narodu putem javnog televizijskog sistema i drugih dirigovanih medija stvori iluziju i ubjeđenje da RS doživljava ekonomski procvat i ljudi se ubjeđuju da dobro žive. To je tako dobar trik Vlade, da bi se možda mogao prodati Dejvidu Koperfildu, pa da na taj način RS inkasira još ’’više’’ investicija.

· Slična je situacija i sa Hrvatima, bez orijentacije na Sarajevo, ne postoji mogućnost da uglavnom ruralna i nenaseljena Hercegovina zadrži mlade, pametne i talentovane. Uzeće ih Zagreb sebi.

· Sarajevo je svjetski brend poznat po atentatu na Ferdinanda, olimpijskim igrama i posljednjem ratu. Svjetski brend je u stanju da privuče uspješne Bošnjake širom svijeta da se vrate i žive u BiH, što se sve više i više dešava (a ovo bi mogli i Srbi i Hrvati, al’ neće).

· Hrvatska, a naročito srpska politika, pripadnike sopstvenog naroda koji svoju budućnost vide u Sarajevu (i dr. mjestima) etiketira kao izdajnike, a one koji ’’bježe’’ za Srbiju/Hrvatsku ili se spremaju da to učine promoviše u patriote, što bi trebalo biti suprotno. S tim u vezi se primjećuje mnogo veće zalaganje bošnjačke politike povratka u RS, gdje se recimo promoviše ’’podrinjski patriotizam kod Bošnjaka’’ za razliku recimo od srpske politike, koja pokazuje veliku aroganciju i prezir spram ideje da se jača srpska pozicija u Sarajevu i drugim ’’vjekovnim srpskim ognjištima’’- fraza preuzeta od srpskih nacionalista iz 1990tih.

· Usljed odlaska velikog broja mladih Srba i Hrvata za Srbiju i Hrvatsku, paralelno s tim pada i natalitet, što je dodatna podrška stvaranju dvotrećinske bošnjačke većine u BiH. Recimo samo da je u zadnjih pet godina od 2003. do 2007. godine, broj umrlih u RS-u veći od broja rođenih za 15.100, dok je u Federaciji stanje pozitivno, broj rođenih je za 18.000 veći od broja umrlih (po zavodima za statistiku RS-a i Federacije). Ako znamo da su u okviru Federacije pretežno hrvatska područja takođe negativna, to još povećava natalitet u Federaciji u korist Bošnjaka. Ako bi samo sabrali ove dvije cifre, utvrdili bi da je npr. u zadnjih 5 godina samo po osnovu nataliteta povećana razlika između Bošnjaka i Srba za 33.000 u korist Bošnjaka, što u procentima povećava razliku za skoro 2%. Radi ilustracije, najveći broj opština na istoku RS-a ima oko deset hiljada stanovnika. Kada ovome dodamo minimalno duplu cifru po osnovu odseljavanja iz BiH i doseljavanja iz Sandžaka (iako nema relevantnih istraživanja, već se radi o slobodnoj procjeni na osnovu interesovanja za ovu oblast, gdje npr. desetine hiljada Srba ima pro forme ličnu kartu u RS-u, a stalno i trajno živi u Srbiji 5, 10 i više godina.), lako možemo zaključiti da se radi o veoma ozbiljnim procentima.

Kada bih ovo sve sumirao u jednu rečenicu, onda bih rekao: ’’Logično je ovo što se dešava, jer iz zemlje u kojoj je loš ekonomski standard, Srbi i Hrvati više odlaze od Bošnjaka, jer svakako zemlju ne vole, a imaju rezervnu državu u koju lako mogu otići, pa im se tako stvara slab momenat izdržljivosti i upornosti za ostankom, za razliku od Bošnjaka koji takođe muku muče sa standardom, al’ nemaju rezervnu državu, pa još vole ovu, što im povećava momenat trpljenja lošeg stanja’’.

Kako se ponaša bošnjačka aktuelna politika u novoj situaciji gdje je dejtonski rasplet i nezrela nacionalna politika Srba i Hrvata u BiH kao na tacni servirala projekat stvaranja BiH, kao nacionalne države Bošnjaka?

Bošnjačka politika je svjesna da je BiH preživjela zadnji rat (a tokom rata je bila na ivici raspada) i da je BiH zbog niza faktora postala neupitna, a naročito zbog geopolitike o kojoj je gore bilo riječi. Svjesna je da unutrašnja dejtonska struktura države može biti opasnost samo u varijanti mogućeg otcjepljenja RS-a, a pošto otcjepljenje nije moguće, bošnjačka politika ima komoditet i vrijeme pred sobom da polako stvara dvotrećinsku većinu u BiH. Takođe je svjesna da je jedini pravi garant očuvanja nacionalnih interesa Srba i Hrvata u BiH njihov natalitet i prosperitet, a da je njihova borba za ustavno-pravnu zaokruženost promašena strategija u BH slučaju. Dokaz ovome je Kosovo, jer su Srbi u trajanju od 90 godina imali ustavno-pravnu nadležnost nad Kosovom, a ono je ipak postalo albansko u potpunosti, kako u formalnom smislu, tako i u suštinskom.

Iz ove perspektive gledano, fokusiranost Srba i Hrvata na očuvanje nadležnosti RS-a i formiranje trećeg entiteta je apsolutno gubljenje vremena i promašaj, što će se Srbima i Hrvatima vratiti kao bumerang kada se 2028. utvrdi stanje o dvotrećinskom udjelu Bošnjaka u BH društvu. Tada će naročito nemoguće biti podjeliti BiH, jer ako Karadžić nije uspio ’93.,’94., ili ’95 u onom ludilu, pa Krajišnik i Poplašen u ludim poratnim godinama, pa kad nije uspio Dodik nakon kosovske nezavisnosti, vjerovatnoća da se to uradi za 20 godina u zemlji u kojoj će Bošnjaci imati 67% stanovništva apsolutno ne postoji.

Ništa Srbima ne znači postojanje Republike Srpske kada budu činili zanemarljiv udio u procentu stanovništva, kao što Bošnjacima na referendumu o nezavisnosti BiH iz 1992. godine ništa ne bi značio ’’turski paragraf’’ iz vremena Mehmeda Spahe da ih je tada imalo dvadesetak posto, a Srba npr. 57%. Znači da je referendum uspio zbog politike nataliteta, a ne neke međunarodne urote. Da su Srbi od popisa iz 1910. kada su imali 43.5% do 1991. godine porasli za samo 10% (dakle za 81 godinu), onda se ’92. ne bi održavao referendum o nezavisnosti BiH, već bi bio referendum o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji (u zajednici sa Srbijom). Ove brojke su argumenti uvijek bili kroz istoriju i uvijek će biti. Brojke su važnije bile Bošnjacima od ’’turskog paragrafa’’, koji je svakako kasnije izbrisan, kao što se ustavi i nadležnosti uvijek mjenjaju, ali ako narod ostane u snazi, onda taj narod ima šanse.

Bošnjačka politika zna da je srpska zabluda o vječnoj zaštiti nadležnosti RS-a promašaj, jer srpski narod curi u Srbiju. Rezonujući na ovaj način, Bošnjaci će imati višestruke i dugoročne koristi od postojanja Republike Srpske, jer im nedovršeni Karadžićev projekat (a dovršen je jedino otcjepljen) pomaže da ostvare dvotrećinsku većinu. A kad je ostvare, onda se napravi šestomjesečna kampanja među Bošnjacima da 500.000 Bošnjaka izvadi ličnu kartu u RS-u i onda potpuno legitimno izaberu vladu, predsjednika, naprave skupštinsku većinu i donesu odluke koje se tiču postojanja RS-a. Zbog ovoga su amandmani o konstitutivnosti naroda veoma, veoma dalekovidi. Bez obzira što je ovaj primjer teoretska simulacija, ali šalje jasnu poruku da onaj koji ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke. Takođe, srpska je zabluda mišljenje da je važno što su se etnosi razdvojili i što RS ima preko 90% Srba. Zapravo, to bi igralo igru jedino u varijanti otcjepljenja, ali pošto je otcjepljenje nemoguće bez katastrofalnih šteta po same Srbe, onda je potpuno nevažno ko gdje ima kuću i ko se gdje homogenizovo. S tim u vezi su jasni deklarativni i ’’folerski’’ napadi na Republiku Srpsku od strane pojedinih bošnjačkih nacionalističkih političara, sa jedinim ciljem utvrđivanja uvjerenja, tj.zablude kod Srba da njihov opstanak zavisi od očuvanja nadležnosti. Srbi su živi dokaz da su stoljećima pod Turcima opstali kao narod bez ikakvih nadležnosti, a da zadnjih 20 godina u borbi za nadležnosti nestaju sa vjekovnih nastambi: Hrvatska, Kosovo, a sada i BiH.
...

Nele9 wrote:Bosnjaci nikada nece biti slabiji, a sljedbenici velikosrpske politike jaci no sto su bili 92.
Bosnjaci su na silu natjerani da budu svjesni sebe i svoje nacionalne posebnosti. Uvijek su znali da su posebna grupa ali su ih povremeno avanturisti iz sopstvenog naroda zbunjivali. Napose njihova tzv intelektualna elita nije bila jedinstvena i cesto je volila da se svrstava u ˝tabore˝.
Bosnjaci vise nikada nece biti necije ˝cvijece˝, ili ˝braca drugojacije vere˝. Ta vremena su nepovratno prosla.
Nakon dugo vremena, Bosnjaci su subjekt koji se itekako mora pitati kada se odlucuje na nivou drzave. Davno bi se Bosna podijelila da je drugacije.
Bosnjake niko nista nije pitao ni za vrijeme Austrije, posebno Kraljevine, a ni za Marsala do 70-ih nisu bili nikakav faktor. Velikosrpska politika se uhljebila i opustila u takvoj atmosferi.
Bosnjaci cine natpolovicnu vecinu u ovoj zemlji. Niko ne moze negirati tu cinjenicu.
Patrioti su moralni pobjednici zadnjeg rata. Vecina Bosnjaka je bilo u ovim snagama.

Konacno, po meni najbitnije, dobar dio Bosnjaka je uvidio da ne moze vjerovati nikome. Vjerujuci u Boga, pa se uzdajuci u same sebe, Bosnjaci vise ne vjeruju ni Srbiji, ni Hrvatskoj, ni olinjaloj kurvi zvanoj demokratska Evropa, ni SAD-u, ni islamskim zemljama, nikome. Prema svima otvoreno, ali beskompromisno u borbi za svoje.

Kako ce Bosnjaci dalje zavisi od njih samih. A, kako ce biti Srbima i Hrvatima u odnosu na Bosnjake i prema Bosnjacima, takodje zavisi od Srba i Hrvata. S Bosnjacima nema vise za.ebancije.
Medju Bosnjacima...je druga prica. I to nasa, koja se ne tice nikoga drugog.

http://www.zzi-germany.de/resources/Vortrag+Mumamed+Filipovic.pdf wrote:
Muhamed Filipović
Govor za skup u Minhenu


Poštovane Dame i Gospodo, dragi Bosanci i Hercegovici i dragi Bošnjaci,
Ljubaznošću domačina dobili smo mogućnost da u dalekom Minchenu pred Vama i
pred Vašim njemačkim prijateljima govorimo o nekim bitnim za našu zemlju i njene
stanovnike važnim pitanjima. Za tu mogućnost mi smo Vam veoma zahvalni.
Zahvalnost je naša utoliko veća što smo mi, posebno Bošnjaci, koji nemamo dvojnih
državljanstava, ograničeni u kretanju i što smo već godinama zatvoreni u kavezu koji
je nama uistinu drag, jer je to naša Bosna, ali koji nam onemogućava slobodno
kretanje koje neki naši sugrađani katoličke vjere uživaju, dok je veliki broj naših
zemljaka, pa i bliskih rođaka, rasut po svijetu u kombiniranoj akciji progona iz naše
zemlje, koji su vršili i Srbi i Hrvati i prisilnog raseljavanja svuda po svijetu, a to je
raseljavanje bilo cinično nazvano spašavanje naših života. Naša zemlja je bila bez
ikakva razloga napadnuta, nad njenim najbrojnijim bošnjačkim narodom izvršen je
genocid, čija se historija završila jalovim suđenjima nekolicini zločinaca i podjeli
naše zemlje, a podjela ima tragične posljedice po naš život i predstavlja glavnu
prepreku povratku naših ljudi iz emigracije.
Ali, mi nismo došli ovdje da govorimo o žalosnoj historiji naše zemlje i još
žalosnijoj nehumanijoj ulozi u njoj nekih zapadnih zemalja, već o našoj dragoj
zemlji i državi Bosni i njenim dubokim historijskim korijenima koji su sada,
zahvaljujući najviše dugotrajnim naporima moga dragog kolege i prijatelja profesora
Envera Imamovića, postali vidljivi, i u smislu precizno utvrđenih historijskih
činjenica, ali i u smislu njihove slike koju simbolizira hrast, to snažno drvo koje ima
duboko korijenje baš kao što naša zemlja i država ima isto takvo duboko korijenje
koje joj daje nepresušne izvore snage i nove sokove života, unatoč svima onima koji
su te korijene rezali i grane sijekli. Naše stablo bosansko i bošnjačko je jako i
odoljelo je svim nevoljama, a danas mu je potrebno da svaki Bosanac i Bošnjak zna
za njega, da ga zalijeva ljubavlju i podrškom i brine oko njega, kako bi i naša
domovina, kao i druge europske zemlje, konačno našla mir, stabilnost, a naš
bošnjački narod zaštitu od neprestanih progona i u svojoj državi i u Europi i to bez
obzira na to što smo mi muslimani, već upravo zbog toga. Jer mi smo europski
muslimani u punom smislu te riječi, tj. mi smo europski narod koji je svoju državu na
tlu Europe stvorio još u VIII vijeku. Mi smo miroljubiv narod koji nikada nikog nije
napao, niti se svetio za brojne napade, progone, nasilja i genocide. Mi smo kulturan
narod koji je stvorio veoma značajna djela nauke, umjetnosti, od velelepnih
građevina, džamija, mostova, medresa, hamama, karavanseraja, hanova, ljupkih i
pitoresknih gradova koji čine ukras Europe, ali i brojna djela poezije, kronika,
teoloških i filozofskih rasprava i drugih vrsta književnih djela, i to je, nakon svih
razaranja koja su vršena u cilju uništavanja spomenika naše duhovne i materijalne
kulture, još uvijek vidljivo i najimpresionatnija je slika za svakog ko dođe u Bosnu i
Hercegovinu. Mi smo se još krajem XIX vijeka odlučili da prihvatimo tekovine
europske civlizacije, ali i da zadržimo sve vrijedne tekovine naše velike islamske
civlizacije i kulture. U tom smislu i kao narod koji nije nikada i ni prema kome
pokazao netoleranciju ili neprijateljstvo, mi smo upravo onaj narod i živimo u skladu
sa onim principima koje moderna demokratska Europa želi ugraditi u osnove svog
života, nakon vjekova međusobnih sukoba.
Ovdje u Genealogiji naše slavne vladarske kuće Kotromanića, koju je rekonstruirao
kolega Imamović, vidite da je bosanska država živjela 700 godina pod vladavinom
jedne vladarske kuće koja je dala cijeli niz snažnih, pametnih i nada sve široko
tolerantnih vladara, da su oni vladali u zemlji koja je bila multireligijska, da su u njoj
živjeli i u nju se doseljavali pripadnici različitih naroda, od onih koje joj je ostavilo
rimsko carstvo, preko onih koje su na njenu teritoriju donijele seobe naroda, do onih
koji će kasnije, tražeći mirnu i tolerantnu zemlju i vladavinu u nju dolaziti i živjeti u
slobodi i to ne samo da žive, nego i da ispovjedaju onu vjeru koju su naslijedili i
donijeli sa sobom, bez ikakvog pritiska da je promjene. Bosna je, ako izuzmemo
mavarsku Španiju koja je toleranciju razvila na islamskim načelima, bila jedina
europska zemlja, sa europskim sistemom odnosa i vezama sa gotovo svim europskim
vladarskim kućama, u kojoj su slobodno djelovale tri crkve, Crkva bosnaskih
krstjana, Katolička crkva i Ortodoksna crkva. U Europi toga doba nije moguće
zamisliti zemlju i vladara koji bi štitio one koje je Sveta stolica kvalificirala kao
heretike, a tako je bilo u Bosni. Njen slavni vladar Kulin je diplomatski odaslao
natrag izaslanika Svete stolice Casamarisa sa dokumentom Abiuracije u kojem je
odbijeno da među stanovnicima Bosne postoje heretici i potvrđeno da Bosna i njen
vladar poštuju Krista i Svetog oca, ali nigdje nije rečeno da će vladar vršiti progon
onih koji vjeruju Krista na svoj način. Još je u tome eksplicitniji bio najveći vladar
ove dinastije Tvrtko, u svoje doba najmočniji vladar na Balkanu, koji, u odgovoru na
pismo Svetog oca, kaže da u njegovoj zemlji i kao njegovi podanici žive i krstjani i
katolici i ortodoksi, a da je on kao njihov vladar dužan da im osigura da slobodno
vjeruju i poštuju svoje običaje. Takav stav nije nigdje u Europi bio moguć u to
vrijeme, pa čak sve do Lutera i konačne nagodbe između protestantizma i
katoličanstva, do koje je došlo nakon užasa vjerskog rata. Eto takva je naša država
Bosna bila i takvi su bili njeni vladari iz kuće Kotromanića, sve do zadnjih dvaju
kraljeva koji su pali kao žrtve intriga i pod utjecajem stranih faktora pristali na
radiklno čišćenje Bosne od heretika dualista, što je stvorilo veoma teško unutrašnje
stanje u zmelji, a što je poveznao sa nekim nespretnim potezima u odnosima sa
srpskom despotovinom koja je bila na umoru, dovelo zadnjeg našeg kralja Stjepana
do toga da načini odlučnu grešku, tj. da otkaže ugovor sa Sultanom Mehmedom II El
Fatihom, u to vrijeme najmoćnijim vladarom na cijelom prostoru i tako mu pruži
casus belli, što je dovleo do propasti naše države.
Država je propala, došao je novi gospodar, bila je to Osmanska carevina koja je
upravo u tom vijeku bila u usponu da bi uskoro postala svjetska sila. Osmanlije su u
Bosnu donijeli mnogo novosti. Donijeli su timarski sistem zemljišnih odnosa koji je
bilo mnogo elastičniji i povoljniji za seljake nego raniji feudalni sistem. Seljaci nisu
bili vezani za zemlju ili gospodara i mogli su birati mjesto i uvjete života. Osmanlije
su u Bosni izgradili više velikih gradova koji su ubrzo postali veliki zanatlijski i
trgovački centri, od kojih je Sarajevo postalo odista veliki grad i poslovni centar, tako
da je francuski putnik, koji je u XVII vijeku putovao u Istambul, konstatirao da od
Venecije do Jedrena nije vidio veći i bogatiji grad od Sarajeva. Uz Sarajevo su nastali
i brojni drugi gradovi kao Banja Luka, Mostar, Travnik, Zvornik, Bihać, Tuzla, Foča,
Livno i mnogi drugi, a svi oni su bili dio jednog velikog svjetskog carstva koje se
prostiralo od Indije na istoku, do Mauritanije na zapadu, od Budima na sjeveru do
Zanzibara na jugu. U Sarajevu je Gazi Husrefbeg izgradio velelepnu džamiju,
medresu, hanikah, bezistane, hanove, hamame i veliku ćaršiju, ali je osnovao i prvu
javnu biblioteku koja i danas djeluje i svojom zakladnicom (vakufnamom) odredio
visoki rang svoje medrese i naložio da se u njoj izučavaju sve tradicionalne nauke i
vještine, ali i sve one koje virjeme donese kao korisne.
Može se reči da su XVI i XVII vijek bili vrijeme velikog materijalnog, duhovnog i
umjetničkog uspona u Bosni, da je nastala velika duhovna produkcija u svim
segmentima bosanskog društva, da je nastala bogata literatura islamskoorijentalne
provenijencije, da je nastala bogata katolička franjevačka književnost i da se srpska
kultura počela ubrzano razvijati nakon što su Osmanlije obnovile Pećku Patrijaršiju.
Osmanska država je, shodno islamskom načelu da „u vjeri nema prisile“ i da su „sve
vjere knjige pod zaštitom zakona države“, stvorila uvjete za slobodan život i razvoj
suprotan tada u Europi vladajućem načelu „Cuius Regio Eius Religio“ čija je
primjena nosila silna nasilja prevjeravanja tokom ratova Zapada protiv Turaka, koji u
nas, nažalost, traju do danas. Bosna je proglašena misijskim područjem gdje je
prozelitisko djelovanje preporučeno i ono je korišteno i tokom zadnjeg rata i od
strane pravoslavnih i osobito od strane katolika u Hercegovini. Dakle, ono što je
nosila europska oslobodilačka misija nije bilo pozitivno za Bosnu i posebno
bošnjake, a to se najbolje vidi u činjenici da je Europa pomogla svaki antiosmanski
ustanak osim ustanka bosanskih muslimana-Bošnjaka.
To nije učinila iz jednostavnog razloga što su vodeća snaga ustanka 1832. godine
bili Bošnjaci. Europa nije dozvoljavala da se muslimani Bošnjaci pojave kao nosioci
državne misli ejdne europske zemlje. Katolici i pravoslavni su se nakon toga, drugom
polovinom vijeka, počeli asimilirati u Hrvate i Srbe, u kontekstu razvoja nacionalnih
pokreta u Srbiji i Hrvatskoj. Posuduli su novi nacionalni identitet, napustivši ranije
bosansko određenje, što je Bosni donijelo velike probleme, pa čak i krvoprolića, ćiji
su nosioci bili upravo ova dva nacionalnopolitka pokreta. Većina bosanskog
stanovništva je, međutim, ostala vjerna svojoj zemlji, tradiciji i svoj je identitet vezala
za nju, njenu historiju i njeno pravo da bude obnovljena kao i druge slavenske države
na Balkanu. Bošnjaci, koji su ostali vjerni svojoj zemlji i imenu, su bili apsolutna
većina bosanskog stanovništva, po popisu 1991. godine ih je bilo 46% u ukupnom
broju i to nakon svih iseljavanja na koja su bili primorani zbog austrougarske
okupacije-kada je u Tursku iselilo 30% Bošnjaka, zatim nakon procesa ujedinjavanja
u Kralejvinu Srba, Hrvata i Slovenaca i napokon, nakon Drugog svjetskog rata, pa
evo i u toku ovog zadnjeg rata. Sva su ta iseljavanja nastala da bi sačuvati barem goli
život. Danas mi želimo državu koja će nam osigurati da na cijeloj teritoriji naše
zemlje, u smo do 1992. godine živjeli na 92% njene teritorije, živimo slobodno,
mirno, da nas ne „trijebe kao što se to događalo u Srbiji i Hrvatskoj od Kandijskog
rata do najnovijeg vremena, da smo ravnopravni i da uživamo sva prava i slobode
koje moderni svijet osigurava građanima svojih država i Europe posebno. Kao narod,
mi nemamo nikakve posebne politike, osim politike da naša zemlja postane istinski
slobodna, demokratska i da u njoj svi živimo ravnoprvani.
Mi i kad smo bili najbrojniji i najmoćniji dio bosanskog društva nikada nismo mislili
na državu u kojoj ćemo živjeti i vladati samo mi, nego smo, u skladu sa starom
bosanskom tradicijom jednakih prava i tolerancije, uvijek našu zemlju i državu
smatrali zajedničkim dobrom svih njenih stanovnika bez obzira na vjeru ili naciju. Mi
Bošnjaci nismo, a ni Bosna kao zemlja nije imala historiju nacionalnog
homogenziranja i stvaranja ekskluzivne nacionalne države. To, međutim, nije naša
mana nego prednost, koju bi Europa mogla, barem danas, da cijeni.

DrugaGimnazija wrote:Bojan Bajic (bivsi predsjednik Nase Stranke) se u dva teksta 2007. i 2009. osvrnuo na nacionalnu strategiju Srba i Bosnjaka u BiH. Ovdje donosim dio njegove analize o perspektivama Bosnjaka (citav tekst mozete naci ovdje: OVDJE), dok tekst o perspektivama srpske politike mozete naci ovdje: OVDJE.

Vrlo interesantno i relevantno za ovu temu!

...
Strateška prednost Bošnjaka

Dvije su sile koje će kao konstanta uticati na sliku BiH u budućnosti, a druge dvije sile će imati potencijalnu mogućnost da utiču na sadržaj te budućnosti. Prva konstantna sila je volja bošnjačkog naroda da BiH opstane i postoji, koji opet ima dvije prednosti u odnosu na druga dva naroda (natalitet i vezivnu geopolitičku rasprostranjenost populacije). Druga konstantna sila je ’’bosanska gravitacija ili bosanska centrifuga’’ koja BiH neupitno drži na okupu, a proizvode je tri dejstva: a) volja Bošnjaka da BiH opstane, b) bosanskohercegovačka geografija omeđena moćnim rijekama i planinama koja sama po sebi proizvodi logiku opstanka jedinstvene društveno-političke zajednice na BH tlu, i c) ’’manevarski geopolitički ćorsokak’’ srpske politike s aspekta otcjepljenja RS-a, što onda apsolutno onemogućava i uslovljava hrvatsku politiku otcjepljenja ’’Herceg Bosne’’. Dakle, ’’Herceg Bosna’’ bi se mogla otcijepiti samo pod uslovom da to uspje Republici Srpskoj, a RS-u to onemogućava volja Bošnjaka. Dakle, Bošnjake je istorijski proces doveo u poziciju posjedovanja strateške prednosti i učinio volju Bošnjaka presudnijom za buduću BiH od volje Srba i Hrvata. Šahovskim rječnikom iskazano bi bilo: ’’imati nekog u stalnom šahu’’.

Zbog svega rečenog, zaključujem da postoje dvije moguće slike budućnosti BiH:

1. BiH, kao multietnička i multikulturalna država i zajednica, i

2. BiH, kao klasična nacionalna država Bošnjaka.

To znači da Bošnjacima u BiH ’’odgovara’’ bilo kakvo vođenje politike od strane Srba i Hrvata, dok Srbima i Hrvatima odgovaraju samo određene vrste bošnjačke politike (ne sve).

Ranije sam pomenuo da pored dvije konstantne sile u BiH (volja Bošnjaka i ’’bosanska centrifuga’’), postoje i dvije potencijalne sile koje mogu uticati na sadržaj budućnosti BiH, a to su srpske i hrvatske političke sile koje svojom politikom mogu uticati na stvaranje BiH kao: a) multietničke zemlje ili b) klasične nacionalne države Bošnjaka. Sa pozicija sadašnjih hrvatskih, a naročito srpskih politika, na ovaj izbor se gleda po klasifikaciji loš, gori i najgori, dok se sa bošnjačke strane svaki srpsko-hrvatski izbor može sagledati u gradaciji: dobar, bolji i najbolji. Proizilazi da u interesu stvaranja BiH kao multietničke zajednice predstoje radikalni zaokreti hrvatske i srpske politike spram BiH kao vlastite države, dok Bošnjaci moraju prestati da paralelno vode dvostruku politiku: a) deklarativno zalaganje za multietničku BiH, b) faktičko pretvaranje BiH u klasičnu nacionalnu državu Bošnjaka muslimana.

Stvaranje klasične nacionalne države Bošnjaka

...
Koncept nacionalnih država je u svojoj suštini veoma vezan za demografiju i brojke, jer ako udio konstitutivnog naroda u nekoj državi padne ispod kritične tačke to predstavlja veliku prijetnju po budućnost te zemlje. Ne može me niko uvjeriti u tezu da bi Njemačka i dalje bila Njemačka, kada bi etnički Nijemci sa 90% spali na 30%, a etnički Turci sa sadašnjih (oko 5%) porasli na 70%. Bez obzira na državljanstvo i jednaka građanska prava svih pred ustavom i zakonom, bilo bi veoma upitno kakve bi odluke donosio novi ’’noseći narod’’ u Njemačkoj. Ili kad bi Mađari u Slovačkoj porasli na 80% ili kad bi Albanci u Makedoniji porasli na 65%, itd. Zbog toga će demografska politika biti presudni faktor i u BiH, gdje će se u narednih dvadesetak godina iskristalisati brojke koje će tačno pokazati da li se radi o tro-dvo ili jednonacionalnoj državi. U ovom smislu je korisno pogledati popise stanovništva u BiH do 1991. godine, koji su je i teoretski i praktično činile multietničkom tronacionalnom zemljom, jer u trajanju od 150 godina do 1991. godine nikad niko nije imao nadpolovičnu većinu preko 50%.

Još u 19.vijeku niko u BiH nije imao nadpolovičnu većinu, što pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabilježeno 46,3% pravoslavnih, 30,7% muslimana i 22,7% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od čega: pravoslavci – 571.250 ili 42.76%, muslimani – 492.710 ili 36.88%, rimokatolici – 265.788 ili 19.89%, židovi – 5.805 ili 0.43%, ostali – 538 ili 0.04%. Sličan odnos u okviru etničke strukture bilježe svi austrougarski popisi, pa i posljednji 1910. godine (43,5% pravoslavnih, 32,2% muslimana i 23,3% katolika). Većinsko pravoslavno stanovništvo zabilježeno je i popisima u periodu između dva svjetska rata (1921. i 1931.), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnička struktura stanovništva bivše SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna većina (39,6% muslimana, 37,2% Srbi i 20,6% Hrvati). Popis 1991. godine u BiH pokazuje: Muslimani – 43.47%, Srbi – 31.21%, Hrvati 17.38%.

Bez obzira na primjedbe Bošnjaka da je u kraljevini i prvoj polovini egzistencije SFRJ bilo rasipanja muslimanskih glasova jer nije postojala rubrika za sopstveno izjašnjavanje već se uglavnom koristila rubrika ostali/neopredjeljeni/Jugosloveni itd., može se pouzdano zaključiti da niko nije imao nadpolovičnu većinu.

Međutim, šta imamo danas? Po prvi put, nakon 150 godina, javlja se nadpolovična većina jednog naroda. Ova činjenica je isto tako jak istorijski događaj za BiH, kao gore pomenuti istorijski datumi u XX vijeku, a vrlo vjerovatno i prekretnica BH budućnosti. Uzmimo samo procjenu Agencije za statistiku BiH: ukupan broj stanovnika u BiH je 3.447.156. Po entitetima: Federacija 64.2% ili 2.213.074, RS 33.8% ili 1.165.138 , Brčko 2% ili 68.943. Ako su tačne biskupske procjene da je optimistična prognoza za broj Hrvata u BiH negdje do 450.000 ili 12~13%, dok s druge strane Srba ima maksimalno 1.150.000 ili ~33%, preostaje da Bošnjaka ima oko 1.850.000 ili 53~54%. Pored ovoga, Agencija za statistiku je obznanila jedan još alarmantniji podatak, a to je prosječna starost stanovništva u RS-u koja je za 3.8 godina veća nego u Federaciji. Ovo je posljedica odseljavanja mladih ljudi iz RS-a u Srbiju, što govori da se u RS-u povećava udio starih u odnosu na mlade. Ovaj trend osigurava siguran rast broja Bošnjaka u budućnosti u odnosu na Srbe i Hrvate, a proces će se postepeno ubrzavati kako se procentualna razlika bude povećavala.

Ako se ova činjenica pridruži gore već pomenutoj strateškoj geopolitičkoj rasprostranjenosti Bošnjaka (koja onemogućava raspad BiH), pa se ovome dodaju izvještaji zavoda za statistiku RS-a i Federacije koji iz godine u godinu pokazuju pad nataliteta u RS-u, a rast u Federaciji (s tim da hrvatska područja takođe pokazuju negativnu stopu rasta), pa onda napomenemo trend konstantnog odlaska Srba i Hrvata iz uglavnom ruralnih područja BiH ka Srbiji i Hrvatskoj, a nasuprot tome kažemo da teče stalni proces doseljavanja Bošnjaka/muslimana iz Sandžaka u Sarajevo, onda ne preostaje druga vjerovatnoća, nego da će za dvadesetak godina jedan narod dosegnuti dvotrećinsku većinu od 67%. To bi bilo negdje oko 2028. godine, što i nije tako daleko, ako uzmemo brzinu kojom je ’’proletilo’’ 13 godina od Dejtona do danas.

Bošnjačka politika danas

Dominantna politika kod Bošnjaka (ona koja pobjeđuje na 99% izbora unazad 18 godina), tj. ona koja zastupa isključivo interese Bošnjaka muslimana u BiH, svjesna novog istorijskog procesa nakon 1995. i Dejtona, vrlo uspješno igra dvostruku igru, koja s jedne strane glasno promoviše multietničku BiH, pa čak i građansku, dok s druge strane povlači mnoge poteze koji idu u pravcu stvaranja dvotrećinsko-većinske bošnjačko-muslimanske države.

Takvoj bošnjačkoj politici, mora se priznati ’’nabacuje loptu na volej’’ srpska politika konstantno, a hrvatska s vremena na vrijeme.

Koje to promjenjene okolnosti ubrzano stvaraju demografski debalans u BiH u korist jednog naroda, nasuprot vijekovne demografske ravnoteže?

· Etničko razgraničenje etnosa u BiH, gdje se Srbi i Hrvati koncentrišu na periferne djelove BiH, uglavnom ruralna područja, za razliku od Bošnjaka koji se koncentrišu u centralnim djelovima BiH sa više povezanih urbanih cjelina. Poznato je da u miru gradovi nose rast i razvoj.

· Sistematska proizvodnja mržnje spram BiH od strane srpske i hrvatske političke elite, apsolutno naginjanje ka Beogradu i Zagrebu, što običnom čovjeku šalje jasan signal gdje treba svoju ’’sreću’’ da traži.

· Posebno stavljanje akcenta na odbojnosti prema Sarajevu od hrvatske, a naročito od srpske političke elite, a poznato je da svugdje u svijetu glavni grad pruža najviše mogućnosti za afirmaciju talenata, znanja i inteligencije.

· Za Srbe je Sarajevo od strateške važnosti, jer minimalno istočni dio RS-a ili se veže za Sarajevo ili se veže za Srbiju. Trećeg izbora nema. Tako da tridesetak opština u ruralnom području istoka RS-a, koje po kapacitetima predstavljaju predgrađa grada, ako odbacuju Sarajevo, a onda i Tuzlu i Mostar, onda neizostavno moraju načisto ekonomski propasti. Ne postoji ni teorijska mogućnost da se istočna RS počne razvijati bez Federacije, jer to svako pametan vidi samo jednim pogledom na kartu. Ponavljam, bez pune ekonomske integracije istoka RS-a (koji je primjer antiteze normalnoj ekonomskoj regiji) sa Federacijom BiH, ne postoji nikakva mogućnost razvoja, bez obzira na htjenja i napore. Čak je najveća zabluda hidro potencijal istoka, jer će efekti gradnje hidroelektrana biti centralizacija kapitala i stvaranje oligarhija u centrima moći (u ovom slučaju u staklenoj zgradi Vlade RS-a), dok će s druge strane dodatno podstaći raseljavanje stanovništva s istoka. Dokaz tome je HE Višegrad, gdje su paralelno s tim Višegrad i okolina totalna ekonomska propast, a stanovništvo bježi u Srbiju (izuzev slabašnog povratka Bošnjaka). S druge strane, banjalučka regija može da se razvija, ali ne zato što je tome preduslov ’’podržavljena’’ Republika Srpska, nego zato što je prirodna ekonomska regija. Tako da Republika Srpska sada reducirano administrira poslove banjalučke ekonomske regije (kantona), što regiji stvara određene koristi, dok s druge strane na istoku, tvrda entitetska linija, tj. Republika Srpska, stvara paradoks da u praksi ugrožava srpske nacionalne interese, jer onemogućava ekonomski razvoj, a to u konačnici stvara ’’puno brda i dolina bez ovaca i čobana’’, aludira se na staru narodnu: ’’čije ovce toga i planina’’.

· Ringišpil propadanja u koji je upala srpska politička elita je pretpostavka da se RS može ekonomski razvijati bez evropskog puta BiH, a evropski put je nemoguć bez prenosa nadležnosti s entiteta na državu, a nadležnosti se nedaju ni po cjenu života. Zbog toga se onda narodu obećavaju dijametralno suprostavljeni ciljevi: očuvanje nadležnosti RS-a + ekonomski razvoj. Pošto jedan cilj mora stradati, onda se aktuelna vlada odlučila da čuva nadležnosti, a da narodu putem javnog televizijskog sistema i drugih dirigovanih medija stvori iluziju i ubjeđenje da RS doživljava ekonomski procvat i ljudi se ubjeđuju da dobro žive. To je tako dobar trik Vlade, da bi se možda mogao prodati Dejvidu Koperfildu, pa da na taj način RS inkasira još ’’više’’ investicija.

· Slična je situacija i sa Hrvatima, bez orijentacije na Sarajevo, ne postoji mogućnost da uglavnom ruralna i nenaseljena Hercegovina zadrži mlade, pametne i talentovane. Uzeće ih Zagreb sebi.

· Sarajevo je svjetski brend poznat po atentatu na Ferdinanda, olimpijskim igrama i posljednjem ratu. Svjetski brend je u stanju da privuče uspješne Bošnjake širom svijeta da se vrate i žive u BiH, što se sve više i više dešava (a ovo bi mogli i Srbi i Hrvati, al’ neće).

· Hrvatska, a naročito srpska politika, pripadnike sopstvenog naroda koji svoju budućnost vide u Sarajevu (i dr. mjestima) etiketira kao izdajnike, a one koji ’’bježe’’ za Srbiju/Hrvatsku ili se spremaju da to učine promoviše u patriote, što bi trebalo biti suprotno. S tim u vezi se primjećuje mnogo veće zalaganje bošnjačke politike povratka u RS, gdje se recimo promoviše ’’podrinjski patriotizam kod Bošnjaka’’ za razliku recimo od srpske politike, koja pokazuje veliku aroganciju i prezir spram ideje da se jača srpska pozicija u Sarajevu i drugim ’’vjekovnim srpskim ognjištima’’- fraza preuzeta od srpskih nacionalista iz 1990tih.

· Usljed odlaska velikog broja mladih Srba i Hrvata za Srbiju i Hrvatsku, paralelno s tim pada i natalitet, što je dodatna podrška stvaranju dvotrećinske bošnjačke većine u BiH. Recimo samo da je u zadnjih pet godina od 2003. do 2007. godine, broj umrlih u RS-u veći od broja rođenih za 15.100, dok je u Federaciji stanje pozitivno, broj rođenih je za 18.000 veći od broja umrlih (po zavodima za statistiku RS-a i Federacije). Ako znamo da su u okviru Federacije pretežno hrvatska područja takođe negativna, to još povećava natalitet u Federaciji u korist Bošnjaka. Ako bi samo sabrali ove dvije cifre, utvrdili bi da je npr. u zadnjih 5 godina samo po osnovu nataliteta povećana razlika između Bošnjaka i Srba za 33.000 u korist Bošnjaka, što u procentima povećava razliku za skoro 2%. Radi ilustracije, najveći broj opština na istoku RS-a ima oko deset hiljada stanovnika. Kada ovome dodamo minimalno duplu cifru po osnovu odseljavanja iz BiH i doseljavanja iz Sandžaka (iako nema relevantnih istraživanja, već se radi o slobodnoj procjeni na osnovu interesovanja za ovu oblast, gdje npr. desetine hiljada Srba ima pro forme ličnu kartu u RS-u, a stalno i trajno živi u Srbiji 5, 10 i više godina.), lako možemo zaključiti da se radi o veoma ozbiljnim procentima.

Kada bih ovo sve sumirao u jednu rečenicu, onda bih rekao: ’’Logično je ovo što se dešava, jer iz zemlje u kojoj je loš ekonomski standard, Srbi i Hrvati više odlaze od Bošnjaka, jer svakako zemlju ne vole, a imaju rezervnu državu u koju lako mogu otići, pa im se tako stvara slab momenat izdržljivosti i upornosti za ostankom, za razliku od Bošnjaka koji takođe muku muče sa standardom, al’ nemaju rezervnu državu, pa još vole ovu, što im povećava momenat trpljenja lošeg stanja’’.

Kako se ponaša bošnjačka aktuelna politika u novoj situaciji gdje je dejtonski rasplet i nezrela nacionalna politika Srba i Hrvata u BiH kao na tacni servirala projekat stvaranja BiH, kao nacionalne države Bošnjaka?

Bošnjačka politika je svjesna da je BiH preživjela zadnji rat (a tokom rata je bila na ivici raspada) i da je BiH zbog niza faktora postala neupitna, a naročito zbog geopolitike o kojoj je gore bilo riječi. Svjesna je da unutrašnja dejtonska struktura države može biti opasnost samo u varijanti mogućeg otcjepljenja RS-a, a pošto otcjepljenje nije moguće, bošnjačka politika ima komoditet i vrijeme pred sobom da polako stvara dvotrećinsku većinu u BiH. Takođe je svjesna da je jedini pravi garant očuvanja nacionalnih interesa Srba i Hrvata u BiH njihov natalitet i prosperitet, a da je njihova borba za ustavno-pravnu zaokruženost promašena strategija u BH slučaju. Dokaz ovome je Kosovo, jer su Srbi u trajanju od 90 godina imali ustavno-pravnu nadležnost nad Kosovom, a ono je ipak postalo albansko u potpunosti, kako u formalnom smislu, tako i u suštinskom.

Iz ove perspektive gledano, fokusiranost Srba i Hrvata na očuvanje nadležnosti RS-a i formiranje trećeg entiteta je apsolutno gubljenje vremena i promašaj, što će se Srbima i Hrvatima vratiti kao bumerang kada se 2028. utvrdi stanje o dvotrećinskom udjelu Bošnjaka u BH društvu. Tada će naročito nemoguće biti podjeliti BiH, jer ako Karadžić nije uspio ’93.,’94., ili ’95 u onom ludilu, pa Krajišnik i Poplašen u ludim poratnim godinama, pa kad nije uspio Dodik nakon kosovske nezavisnosti, vjerovatnoća da se to uradi za 20 godina u zemlji u kojoj će Bošnjaci imati 67% stanovništva apsolutno ne postoji.

Ništa Srbima ne znači postojanje Republike Srpske kada budu činili zanemarljiv udio u procentu stanovništva, kao što Bošnjacima na referendumu o nezavisnosti BiH iz 1992. godine ništa ne bi značio ’’turski paragraf’’ iz vremena Mehmeda Spahe da ih je tada imalo dvadesetak posto, a Srba npr. 57%. Znači da je referendum uspio zbog politike nataliteta, a ne neke međunarodne urote. Da su Srbi od popisa iz 1910. kada su imali 43.5% do 1991. godine porasli za samo 10% (dakle za 81 godinu), onda se ’92. ne bi održavao referendum o nezavisnosti BiH, već bi bio referendum o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji (u zajednici sa Srbijom). Ove brojke su argumenti uvijek bili kroz istoriju i uvijek će biti. Brojke su važnije bile Bošnjacima od ’’turskog paragrafa’’, koji je svakako kasnije izbrisan, kao što se ustavi i nadležnosti uvijek mjenjaju, ali ako narod ostane u snazi, onda taj narod ima šanse.

Bošnjačka politika zna da je srpska zabluda o vječnoj zaštiti nadležnosti RS-a promašaj, jer srpski narod curi u Srbiju. Rezonujući na ovaj način, Bošnjaci će imati višestruke i dugoročne koristi od postojanja Republike Srpske, jer im nedovršeni Karadžićev projekat (a dovršen je jedino otcjepljen) pomaže da ostvare dvotrećinsku većinu. A kad je ostvare, onda se napravi šestomjesečna kampanja među Bošnjacima da 500.000 Bošnjaka izvadi ličnu kartu u RS-u i onda potpuno legitimno izaberu vladu, predsjednika, naprave skupštinsku većinu i donesu odluke koje se tiču postojanja RS-a. Zbog ovoga su amandmani o konstitutivnosti naroda veoma, veoma dalekovidi. Bez obzira što je ovaj primjer teoretska simulacija, ali šalje jasnu poruku da onaj koji ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke. Takođe, srpska je zabluda mišljenje da je važno što su se etnosi razdvojili i što RS ima preko 90% Srba. Zapravo, to bi igralo igru jedino u varijanti otcjepljenja, ali pošto je otcjepljenje nemoguće bez katastrofalnih šteta po same Srbe, onda je potpuno nevažno ko gdje ima kuću i ko se gdje homogenizovo. S tim u vezi su jasni deklarativni i ’’folerski’’ napadi na Republiku Srpsku od strane pojedinih bošnjačkih nacionalističkih političara, sa jedinim ciljem utvrđivanja uvjerenja, tj.zablude kod Srba da njihov opstanak zavisi od očuvanja nadležnosti. Srbi su živi dokaz da su stoljećima pod Turcima opstali kao narod bez ikakvih nadležnosti, a da zadnjih 20 godina u borbi za nadležnosti nestaju sa vjekovnih nastambi: Hrvatska, Kosovo, a sada i BiH.
...

micki125 wrote:
da, brčko distrikt, on je ključan za opstanak BiH, on je mjesto gdje će se u budućnosti opet ukrstiti koplja. samo nažalost izgleda da su to srbi skontali prije nas i uveliko rade na "srbizaciji" distrikta. zna li iko kakva je sada situaciju u distriktu, kolika je zastupljenost Bošnjaka?

i da, malo me zabrinjava raspored teškog oružja u fbih? zna li neko nešto više o tome. bojim se da opet ne ostanemo goloruki.

Nacionalniid_BOSANCI wrote:Cerić: Bošnjaci su jedini narod na Balkanu koji nema svoju državu
http://www.nezavisne.com/novosti/interv ... 29672.html

---------------------------------------
Iskreno govoreci do sada nisam imao pojma da mi Bosnjaci/Bosanci nikada nismo imali niti imamo svoju maticnu i autohtonu drzavu Bosnu i Hercegovinu. Pa cija je to onda drzava bila od svog postanka do danas vise od 1000 godina?

Vrlo opasna izjava, koja je kontraproduktivna za sve koji žive na ovoj teritoriji, saglasni su profeosri Šaćir Filandra i Mile Lasić.

Povratak u 19. stoljeće

Filandra, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kratko je prokomentirao kako izjava nije tačna.

„Bošnjaci, naravno, imaju svoju državu, a ona se zove Bosna i Hercegovina. Kao i većina naroda u Evropi, ta država nije mononacionalna. I to nije problem“.