U islamu se ništa ne fura nego uci. Krupne su to stvari da bi se furale. Ta prica o Kur'anu i sunnetu operisanom od islamske inteligencije, arapksog jezika, metodologije islamksog prava, mjerodavnih pravila tardžiha ( vaganja između argumenata ) je prića koju vehabije "prodaju" raznim slojevima našeg ali i arapskog društva. -
- korumpirana zvanicna ulema.
- jednostavnost i površina kojom pristupaju.
- ponekad zategnutost i krutost obicnog džamijskog vjerskog puka i ne znanje kako se odnositi prema drugom i drugacijem ( što je donekle prirodno za širi narodni puk) i mnogi drugi razlozi
-bili bi samo neki od razloga uspjeha njihove retorike kod šireg puka...
Ibn Tejmiju ne smatram autoritetom, mislim da postoji masa pametnijih autoriteta koje musliman može iscitavati tako da mu Ibn tejmije nikada ne zatreba. (
Znam da se ova prića ne sviđa našim izdavačima koji dobijaju fine pare i mnoge olakšice da knjige Ibn Tejmije i Ibn Kajjima dođu do šire javnosti, al Bože moj... )
Ibn tejmiju sam živio, duhovno razradio, možda ne sve njegovo procitao, ali se do svega njegovog može doci putem interneta u pdf formatu, s tim da masu toga imam i u kucnoj biblioteci.
Autoriteti koji su ga kritikovali, kritikovali su ga za jasne i razumljive stvari, tako da to nije neko mudro slovo, možda da imam neku stimulaciju detaljno bih ti položio racune.
A ovo taklid ne taklid, budi siguran da nikada nećeš biti u stanju da sam formiraš neku pravnu školu u fikhu od sebe, jer skoro da nema pitanja a po kojem ne postoje oprecni hadisi. Da bi davao prednost jednom hadisu nad drugim trebaju ti mnoge alatke, a za takvo nešto nije ti dovoljan ni doktorat iz islamskog prava. ovo ti govorim kao neko ko je studirao islamsku teologiju, tvoje je hoceš li mi vjerovati ili ne. E sad zašto i kako zahtjevalo bi dužu elaboraciju od nekoliko desetina stranica. Npr. u jednom hadisu kojeg bilježi Buharija stoji da ko dotakne svoj polni organ izgubio je abdest. U hadisu koji bilježi Muslim stoji da to ne kvari abdest. Kojem hadisu dati prednost? Naša hanefijska škola kaže da to ne kvari abdest. Zašto je to ona tako rekla zahtjeva dužu nalizu kao i masa drugih propisa, stoga obican musliman nužno slijedi jednu pravnu školu, makar i doktorirao islamsko pravo. Npr. vehabije se bore protiv onoga što se zove taklid i zagovaraju da musliman uzima hadise po svom nahođenju, ali i sami do u stopu slijede Ibn tejmijino i Ibn el Kajjimovo odvagivanje hadisa.
I jo jednom spominješ neke autoritete koji nisu bili suprotstavljeni ovo stožeru onoga što se danas naziva vehabizmom. Vidi, postoje samo autoriteti koji su pokušali na ohladiti atmosferu prema njemu, oni se nisu sa njim slagali. Svakako postoje i njegovi istomišljenici, ali to su mahom hanbelije antrmporfisti njegova kova. Ako želiš da iole osjetiš koliki je on autoritet za muslimane i u islamskim naucnim krugovima bio prije pronalska nafte i Saudijeske revolucije, pogledaj sav Osmanlijski period od neki 500 godina, da li ga je neko u usta stavljao ili se na njega pozivao. Pogledaj naše bosanske ucenjake Hasana Kafiju, Mustafu Ejubovića šejha Juju, bilo koga nema nigdje ni pomena Ibn Tejmije, osim allahumme možda kod nekog negdje u nekim fusnotama. predmet interesovanja bosanske uleme bila su pisanja Ibn Arebija, klasicna djela islamskog prava hanefijskog mezheba, komentari akaidskih djela kao Nesefevije poslanice u vjerovanju i sl. Ibn tejmiju je nafta oživjela.
Šejh Jusuf el Kardavi u svojoj knizi "Sjecanja" ovako kaže prisjecajuci se na prve dane svojih studija:
بدأت الدراسة بالكلية مع بداية العام الدراسي، وانتظمت صفوف الدراسة من أول يوم، وأقبلت على الدراسة بشغف وحرص وعزم، بعد أن سلمونا عددًا من الكتب، واشترينا عددًا منها، وكانت سُنَّة حميدة من الكلية أن تسلم الطلاب معظم الكتب المقررة، وكتبًا أخرى للمطالعة والاستزادة.
وكان من هذه الكتب الإضافية كتاب (زاد المعاد) للإمام ابن القيم (طبعة صبيح) وهي طبعة غير محققة، ولكنها أفادتني كثيرًا.
وكان هذا من التطور الذي حدث في عهد الإمام المراغي: أن تُقبل كتب ابن تيمية وابن القيم وتوزع على طلاب الأزهر، فقد كان الأزهر قبل ذلك يقاوم فكر هؤلاء، ويحشرهم في زمرة (المجسِّمين).
"Krenuo sam sa studijama sa pocetkom školske godine i pristupio nastavi od prvog dana. Sa velikom ljubavlju i entuzijazmom dao sam se na studiranje. Mi studenti kupili smo dio knjiga, a glavnio dio njih nam je po lijepom obicaju koji je vladao na Azharu predao fakultet. Dali su nam i neke druge knjige na citanje kao nadopunu. Od ovih dodatnih knjiga bile su i knjiga "ZADUL MEAD" od Ibn Kajjima ( izdanje izdavacke kuće Subejha ), bilo je to izdanje koje nije prošlo redakturu, ali mi je jako koristilo. Ovo je bila nova stvar na Azharu u vrijeme rektora Meragija: a to je da se knjige Ibn Tejmije i Ibn Kajjima dijele studentima. Učenjaci Azhara su prije toga žestoko se borili protiv ideja ovih i svrstavai ih u skupinu antrpomorfista." Muzzekkerat (Sjecanja ) šejha Jusufa el Kardavija.
E sad zašto je Azhar popustio ja znam, ali nemam vremena da ti objašnjajem, ali iz istih razloga iz kojih popušta IZ i iz kojih će "popušćati još i još", jer ne lomi se grana... - što je u neku ruku i shvatljivo.
Njoj dobro dođu bokseri kao prof. Hafizović koji skrenu na ovo temu i onda se oni laganice izvuku i dobri i sa ovima i sa onima, keš u džep, i hajmo dalje... te da nije "cafirskih" medija sa ovu stranu federacije njih haman niko ne bi imo barkati. ( Tako da insan treba i toga biti svjestan, e sad ostaju svaciji motivi za sebe baška i obaška ).
To da ćeš tu i tamo išćaćkati nekoga ko je o Ibn tejmiji "u nekom kontekstu" ( ne opcenito ) se lijepo izrazio ne sumnjam, ali ja dobro znam zbog cega su mu prigovarali oni koji su mu prigovarali.
Nije mi poznat tvoj nivo obrazovanja u vjeri, stoga ova debata može biti besmislena i šta god ja da ti prezentujem ti možeš kao "sofista" nastupiti. Ja nemam ništa protiv oprecnog mišljenja, ali argument treba suociti argumentom, a ja ne znam da li ti uopće razumijevaš ovu tematiku. Ukoliko ne poznaješ arapski ti si već na pocetku osakacen za ovaj oblik debate, jer si ogranicen na prevode a oni ti nikada neće dati punu sliku.
O Ibn tejmiji i školi kojoj on pripada donosim ti ovaj tekst u svom prevodu. Shvati kontekst i onda se možda izrodi racionalna debata ukoliko budem sa vremenom na raspolaganju.
Haševije eserije, sljedbenici hadisa
Sebe također nazivaju ehli sunnetom, ehlul hadisom i sljedbenicima esera/tradicije, dok ih neistomišljenici nazivajau haševijama i drže da su antrpomorfisti/mušebbihe i medžessime.
Činjenica je zapravo, da je teško govoriti o haševijama kao jednoj zasebnoj skupini, jer je riječ o nekolicini grupacija koje objedinjuje jedna ideja čija je najznačajnija karakteristika ekstremizam i bukvalno shvatanje tekstova.
Haševizam/Površni/Bukvalni je opće strujanje i način razmišljanja čiji zagovornici pozivaju primjeni hadisa i načela koji su poznati i rašireni, naročito onih izvora koji imaju mjesto i ulogu pouzdanih bez istraživanja ili kritike sadržaja ili lanca prenosilaca koji bilježi.
Neki o haševijama govore kao frakciji a ciljaju svaku skupinu koja sljedi istu metodologiju u aqaidu/vjerovanju. Ibn Rušd islamski filozof iz španije naprimjer veli: „Kada su u pitanju haševije oni kažu put spoznaje Boga je samo objava nikako racija. Odnosno da vjerovanje koje je ljudima stavljeno u obavezu dovoljno je da se smatra obaveznim samim prenošenjem vlasnika poslanice ( tj. Samom tvrdnjom poslanika da e on poslanik i da Bog postoji ), kao i vjerovanje u budući svijet, te druge stvari čiju tačnu bit razum ne bože odrediti. Nema sumnje da je ova frakcija zabludjela, jasno se nazire iz njenih stavova da ona nije shvatila suštinu onog što je želio Zakonodavac ( Allah ) koji je podastro put spoznaje do Njegovog postojanja ( razum ) svima... To je stoga što se da razumijeti iz više od jednog ajeta u Božjoj knjizi, da je Allah pozvao ljude da potvrde Njegovo postojanje upravo racionalnim argumentima koje je podastrao u svojoj Knjizi.
( Ibn Rušd Kešf an Menahidž el Eddille str. 134. )
Temeljni načini haševitskog promišljanja mogu se svrstati u sljedećih nekoliko tačaka:
1 ) Oslanjanje na sami tekst u shvatanju i prihvatanju Božjeg postojanja i vjere općenito, te odbacivanje razuma i razumskog načina argumentacije.
2 ) Pogrešno shvatanje ovih tekstova, koji i sami, kako to veli Ibn Rušd podstiču na korištenje razuma i sadrže u sebi razumsku argumentaciju u podupiranju vjerskih istina. Kur'anski ajeti nisu došli bez razumske argumentacije i dokazivanja.
3 ) Naginjanje bukvalnom shvatanju tekstova što vodi tešbihu i tedžsimu ( antrpomorfizmu ) Tj. pripisivanju atributa stvorenog Tvorcu, kao što su materijalni i tjelesni.
Treba naglasiti da što se tiče ovog zadnjeg temelja a to je shvatanje vjerskih tekstova u duhu tjelesnih i materijalnih pojmova, nije specifično samo za haševije ili one koji bukvalno shvataju određene ajete bez uzimanja onih ajeta koji upućuju na Božju transcedentnost ( bezoblicni nematerijalni Bitak ) kao ajet: „Ništa nije popu Njega, On sve vidi i sve Čuje.“ ( Šura 11. ajet ), nego se antrpomorfizam ( tešbih i tedžsim ) pojavio i u duhu nekih Kelamskih shvatanja pa čak i sufijskih.
Međutim izgleda da je haševitski duh plodno područje za nicanje antropomorfistickih ideja koje unakazuju vjerovanje u Boga, oslikavajući ga u svjetlu ljudskih materijalnih parametara. Ili kako to kažu islamski mutekellimi u svjetlu poređenja pojavnog sa onim što se ne vidi. Na ovu sponu između haševitskog načina razmišljanja i antrpomorfizma upravo upućuje jedan od velikih islamskih mutekellima kada kaže: „ Postojala je skupina jevrejskih, kršćanskih i medžusijskih sveštenika u prvoj generaciji islama, za vrijeme prve četvorice halifa koja je javno prrimila islam. Međutim to će biti kasnije razlogom propagiranja nekih starih ideja među ljudima koji su se sa njima "miješali" /družili a koji nisu bili odgojeni u duhu znanja, od beduina, površnih prenosilaca hadisa i njima sličnih. Ovi su primili ove ideje a da ih nisu bili ni svjesni, niti su shvatali težinu opisivanja Allaha u tim predajama svojstvima nalik ljudskim i stvorenjima.“ ( Vekil islamskog mešihata u osmanlijskom hilafetu Muhamed Zahid el Kevseri u predgovoru knjige od Ibn Asakira Tabjinu kezibil mufteri str. 10 ).
Bez obzira kako je došlo do prvih oblika antrpomorfizma u islamskoj sredini. Putem zavjere ili je plod iste te islamske sredine i lošeg poimanja tekstova, ipak haševizam i poistovjećivanje Božjih atributa sa atributim stvorenog/tešbih, uzelo je maha u muslimanskoj sredini. Tako je pravac dobio predstavnike među različitim skupinama. Ipak većina njih dolazi iz kruga muhaddisa ( prenosilaca hadisa ) koji sebe nazivaju još ehli sunnetom ili sljedbenicima hadisa i tradicije/esera.
Mnogi od njih kasnije pripadali su hanbelijskom mezhebu, iako su neki znalci autoriteti među njima pokušali osuditi ovakvo učenje. ( Npr. Ibn el Dževzi u svom djelu Daf'u šebehi tešbih str. 27. te Ibn Hazm ez Zahiri u svom djelu el Fisal fi el Milel wa Nihal str. 177. )
Postoje također haševije među nekim šijama koji su se pojavljivali u različitim periodima istorije. Oni ih ponekada svrstavaju među šije Ahkbarije. ( Vidi: Dr. Ali Sami En Neššar: Naša'tu fikr el felsefi fil islam. 1/602-603 str. Te Mufid: el evail el Maqalat str. 9. , es senhuti: tešbih wa tanzih risala khatiyya fi dar el ulum ).
Također postoje haševiti i među onima koji su se bavili komentarom Kur'ana kao što su Mukatil ibn Sulejman, Hudžejmi i drugi. ( Vidi: el Milel wa Nihal 1/139 ). Također i haševiti među sufijama poput Salimija i Hilmanija i drugih koji su bili pod njihovim utjecajem. ( Vidi Naš'atu fikr el felsefi 1/612 i 613, te el farqu baynal firaq od Bagdadija 245-250 ) .
Kao što su postojale skupine koje su u potpunosti gajile antrpomorfizam kao što su keramije koje se vjerovatno mogu svrstati u najjasnije zagovarače ove ideje među ehli sunnetom. ( Naš'atu el fikr el falsafi 1/612'616, al farqu bayna al firaq 202-214, Sehir Muhtar: Tadžsim, Muqaddima. )
Svi navedeni ne mogu se uvrstiti među haševije koji doslovno čitaju tekstove, tako da među njima ima pojedinaca i skupina koji su jako daleko otišli u interpretaciji/ta'wil i razumskoj argumentaciji/nuz'a aqliyya.
I pored činjenice da je većina ovih frakcija nestala kroz povijest iz ideološkog života muslimana, ipak duh haševizma i ideje koje uz sebe nosi kao antrpomorfizam, pojavljivale su se i pojavljuju sve do savremneih dana u nekim područjima muslimanskog svijeta. ( Vidi doktorsku disertaciju od Hasan Abdul Latif Šafi' : Nasiruddin Tusi str. 45, rukopis univerziteta London. )
Iz prethodno navedenog jasno se da naslutiti kako ova metodologija odudara od Kur'anskog duha i načina argumentacije koji se upravo samo na razum i poziva a zatim na tekst. Ovakva shvatanja predstavljaju ekstremizam i unose iskrivljen duh u dijalog sa vjerskim tekstovima, jer odbacuju razum u vjerskom razmišljanju.
Što se tiče izraza haševije, neki su rekli da to dolazi od „umetanja i ubacivanja“ jer su ove haševije umetale u islamsko učenje hadise koje Poslanik s.a.v.a. nije izrekao. ( El Mufid : Evailul Maqalat str 9. )
Postoje i druga povijesna tumačenja nastanka ovog termina. Neki ga pripisuju Hasanu el Basriju koji je bio jedan od velikana ta'biina ( druge generacije islama ) čiji se trud i rad ogledao u širenju znanja u Basri. Njegovim predavanjima prisustvovao je veliki broj uglednih i učenih ljudi. Jedne prilike došla je skupina ljudi sa nekim nesuvislim tvrdnjama, te je rekao: Smjestite ove u kraj/hašv kružoka /halke, pa su tako prozvani haševije. Drugi pak smatraju da je razlog nazivanja ovim imenom samo njihovo vjerovanje koje i danas ispoljavaju a koje se temelji na površnom shvatanju da Allah ima mjesto, tj. da je unutar svijeta/hašvel alemi. Odnosno iznad Arša, iznad nebesa, u materijalnom smislu, te da silazi svake noci na Zemaljsko nebo.( el Kevseri: Tebjimu kezibil mufteri str 5. )
Toliko o tome. Mnogi pak savremeni pisci na temu povijesti islamskih grupacija pisali su mnogo toga o ovoj pojavi kao i nekim njenim savremenim oblicima. Ono što želim da istaknem u konačnici jeste da neke od ovih grupacija startuju sa haševitskih polazišta, međutim daljnji tok kretanja istih zadobiva apologetske, skolastičke/kelamske segmente ili čak i neka sufijska obilježja. Ovo se najjasnije u prošlosti vidjelo na keramijskoj i salimijskoj frakciji. Međutim mi ćemo ovdje govoriti o centralnom pitanju haševizma. ( Uvod u islamsku skolastiku dr. Hasan Mahmud eš Šafi' str. 68-72. )
Haševitska vjerovanja u Božje atribute prenesene tradicijom (Sifat el Khabariyya)
Ova vjerovanja skraćeno navodi Abdul Kahir el Bagdadi u svojoj poznatoj knjizi el Farqu baynal firaq, te Šahrastani u djelu el Milal wa Nihal:
1 ) (...) A što se tiče mušebbiha el haševija, navodi El Eša'ri od Muhameda ibn Isa'a da je on prenio od Mudara, Kehmesa i Hadžimisa kako ovi zagovaraju da se njihov Gospodar može dotaći i rukovati, te vele: Iskreni muslimani grle se sa Njim na oba svijeta ukoliko uspiju dostići takav stupanj duhovnim spregama, trudom i i iskrenošću. Ka'bi prenosi od pojedinih kako tvrde da se On može vidjeti očima još na ovom svijetu, te da Ga oni posjećuju kao i On njih.
Davud el Havaribi je imao običaj reći: „Ne pitajte me da li ima spolni organ i bradu, a za sve ostalo možete.“ Neki su ustvrdili kako je njihovo božanstvo: Tijelo, ali ne poput drugih tijela, meso, ali ne poput drugih, krv ali ne kao ostala krv, te ostali atributi. Zatim kažu: Nije sličan ničemu od stvorenja, niti je Njemu što slično. Prenosi se od prethodnog i da je kazao: On je šupalj od vrha do prsa, popunjen u ostalom, guste i kovrđave kose.
Što se tiče pak nekih ajeta u kojima se spominje el Istiva', el vadžh/lice, jedejn/dvije ruke, el dženb/bok/strana, el madži'/dolazak, el itjan/dolazak, favkijje/Uzdignutost i slični izrazi, oni su ih protumačili osjetilno na temelju onoga što se razumije iz tih riječi kada se govori o tijelima i materiji.
Isto tako hadisi u kojima se spominje suret ( slika, lik ) kao što su riječi: „Adem je stvoren na sliku Milostivog.“ Te riječi: „Sve dok Silni ne stavi svoj qadem ( oni su ovo shvatili kao stope ) u vatru.“ Te hadis: „Srce vjernika je između dva prsta Milostivog.“ Zatim predaja: „Ademovu je glinu obrađivao Svojom Rukom četrdeset jutara.“ Zatim riječi: „I stavio je Svoju ruku na moje rame, da sam osjetio hladnoću Njegovih prstiju u prsima“ i sl.
Sve navedeno protumačili su u smislu koji je svojstven atributima tijela.
Uz to su još dodali u predaje raznorazne laži i pripisali ih Poslaniku s.a.v.a. . Večina tog materijala je zapravo preuzeta iz jevrejskih knjiga koje su bile u opticaju u ono vrijeme na istoku. Stoga jer je antrpomorfizam u njima jasno obilježje. Tako su kazali: „Njegove oi su se požalile, pa su Ga meleki posjetili.“ „Plakao je nad potom Nuhovog naroda, dok mu oči nisu prokrvarile.“ „Arš pod njim cili kao jahalica pod gvožđem.“ „Sa svake od strana arša ostalo je prostora ( od Njegove tjelesne mase ) koliko za četiri prsta. Bilježe da je Poslanik s.a.v.a. rekao:
لقيني ربي فصافحني ، و كافحني ، و وضع يده بين كتي ، حتى وجدت برد أنامله .
„Sreo me je moj Gospodar pa se sa mnom rukovao, potapšao me, i stavio ruku na moje rame da sam osjetio hladnoću Njegovih prstiju.“
Jednako tako u svom materijaliziranju jesu i njihove riječi koje se odnose na Kur'an: Da su harfovi/slova Kur'anska i glasovi i stranice ispisane oduvijek od ezela. ( Tj. Muslimani vjeruju kako je Kur'an Božji govor, ali harfovi nisu oduvijek kao ni glasovi, jer su nastali u određenom momentu o.p. ).
Ustvrdili su i još: Nezamisliv je govor koji nije od slova i riječi. U tu svrhu navode i neke predaje koje pripisuju Poslaniku s.a.v.a.: „Allah će na Sudnjem danu pozvati glasom će čuti oni drevni i kasniji narodi.“ Isto tak prenose predaje da je Musa a.s. slušao Božji govor koji je kao zveckanje lanaca. Te tvrde: Selef/prvi naraštaji su na konsenzusu da je Kur'an Božji govor koji nije stvoren. Ko kaže da je stvoren taj je nevjernik. Kur'an je pojam koji podrazumijeva samo ono što je među nama. Mi ga vidimo, čujemo, učimo i pišenmo ... ( el Milel ve Nihal od Šehrestanija 1/104, 105 str. )
Najznačajniji predstavnici selefija, haševija, eserija, njihovi pisci i baština
Knjige islamske baštine koje se bave frakcijama kao el mila wa nihal od Šehrestanija, el farqu baynal firaq od Bagdadija, i sl. navode nekolicinu imena starih ili prvih eserija kojima je spočitan antrpomorfizam ( tešbih i tedžsim ):
Stare ( ili prvi naraštaji/selef) haševije:
1 ) Mudar ibn Muhamed ibn Halid ibn Velid.
2) Ebu Muhamed ed Dabi' el Esdi el Kufi
3) Kehmes ibn el Hasan Ebu Abdullah el Basri 149 h.g.
4) Ahmed ibn Ata' el Hudžejmi el Basri
5) Davud el Havarizmi ( Onaj što je rekao: „Ne pitajte me da li ima polni organ i bradu a sve osim toga me pitajte.“ )
6 ) Mukatil ibn Sulejman. Mufesir ( tumač ) Kur'ana, preselio 150 h.g.
Haševije kasnijih naraštaja
1 ) Hafiz Ebu Asim Hašiš ibn Esrem ibn Esved Nesa'i ( 254. h.g. ), napisao je na temu antrpomorfizma i knjigu: Istikametu va raddu ala ehlil bid'a/ustrajnost na pravom putu i odgovor novotarima.
2 ) Ebu Hilman Dimišqi ( Od njega su se razgranale Hilmanije ).
3 ) Ebu Abdullah Muhammed ibn Kerram 255 h.g. ( osnivač keramija ).
4 ) Muhamed ibn el Hejsem
5) Ed Darimi. Osman ibn Seid es Sidži ( 282 h.g. ). Autor knjige „Naqd ala bišr el Merisi“ /Opovrgavanje stavova Bišra el Merisija. ( Bišr el Merisi je bio racionalista i interpretirao Kur'anske ajete, tj nije doslovno shvaćao ova pitanja kao navedeni. )
Ova knjiga koja je doživjela mnoga izdanja kod selefija i dan danas, ima tako eksplicitne izjave u antrpomorfizmu da se ne mogu nikako drugačije nego kao antrpomorfizam tumačiti.
Štampanje je započelo prije pedesetak godina Pakistanskim izdanjem koje je nosilo naslov: „Odgovor imama Darimija inadžiji Bišru el Merisiju“ a izdanje je priredio Hamid el Fiqi.
- da bi kasnije uslijedila druga izdanja.
6 ) Ebu Bekr ibn Ebi Asim: Ahmed ibn Ebi Amru ibn Asim Dahhak ibn Muhalled eš Šejbani 286 h.g.
7 ) Abdullah sin imama Ahmeda ibn Hanbela 213- 290 h.g. , autor knjige sunnet. Knjiga je prepuna tkz. hadisa koji jasno materijaliziraju Božju Bit.
8 ) Ibn Huzejme: Imam Ebu Bekr Muhamed ibn Ishaq ibn Huzejme es Sullemi en Nejsaburi eš Šaf'i ( sljedbenik Šafije u fiqhu ), haševija u aqaidu. 233-311 h.g.
Autor knjige tevhid i potvrđivanje atributa Gospodaru Uzvišenom. Savremene vehabije, selefije, štampale su knjigu više puta. Allama el kevseri vekil islamskog mešihata u osmanlijskom hilafetu ustvrdio je za ovu knjigu da bi preče bilo da se zove „Knjiga idolopoklonstva“ nego knjiga tevhida. Jer je prepuna apokrifnih predaja koje opisuju Allaha svojstvima tjelesnih bića.
9 ) Ebu Bekr el Khallal. Ahmed ibn Muhamed ibn Harun el Bagdadi el Hanbeli 311 h.g. na ovu temu napisao je knjigu Es Sunne.
10 ) Berbehari el Hanbeli: Ebu Muhamed el Hasan ibn Ali ibn Half el bagdai 233-329 h.g., oživio je haševitske ideje u svojoj knjizi „Šerhu kitabi sunne“. Od njega se bilježe i riječi: Da ko je na vrhu munare bliži je Allahu od onog ispod munare.“
11 ) Assal. Muhaddis Muhamed ibn Ahmed Ibrahim el Asbehani 269- 349 h.g. na temu Božjih atributa napisao je knjigu: „Sunne“
12 ) Taberani. Ebul Kasim Sulejman ibn Ahmed el Lakhmi et Taberani 260- 360 h.g. . Također na ovu temu napisao knjigu es Sunne.
13 ) Al Adžurri. Ebu Bekr Muhamed ibn Husejn el Adžuri (...36. h.g. ) . Na ovu temu napisao knjigu Eš Šeri'a koju su štampale selfije Egipta više puta a priredio Hamid el Fiqi.
14 ) Ebu Šejh; hafiz Abdullah ibn Muhamed ibn Dža'fer ibn Hibban el Asbahani 274-369 h.g. također autor knjige: Es Sunne.
15 ) Darekutni. Ebul Hasan Ali ibn Omer el Bagdadi eš Šafi' 306-385 h.g., autor je više knjiga na temu antrpomorfističkih predaja kao što su: Kitabu nuzul, kitabu sifat, i druge. Sve one su štampane u novije vrijeme od strane selefija, istomišljenika autorovih u razmišljanju i mešrebu.
16 ) Ibn Betta el Abkeri. Abdullah ibn Muhamed ibn Muhamed el Hamdan el Hanbeli. 304 -387 h.g. Autor knjige Šarhul ibana an usuli ahlu sunna wa dijana.“
17 ) hafiz Ibn Mende: Ebu Abdullah Muhamed ibn Ishaq ibn Muhamed ibn Jahja ibn Mende 310-395 h.g. . Autor knjige „redd alal džehmijje“ te knjige „el Iman“.
18 ) Ebu fadl Ebu Vahid ibn Abdul Aziz et Temimi el hanbeli (...410 h.g. ). Autor knjige „I'tiqad imam mubedždžel Ebi Abdillah Ahmed ibn Hanbel.“ Štampana u Kairu u izdanju Hamida el Fiqija.
19 ) el Lalika'i. Ebul Kasim Hibbetullah ibn el Husejn ibn Mensur et Taberi er Razi eš Šafi' 418 h.g. Autor knjige „arhu i'tiqad ehli sunne wal džama'a“ štampane u Mekki. Autor je i nekih drugih knjiga na istu temu. Akođer i knjiga: Šarhu sunne i mezahib ehli sunne.“
20 ) Ebu Muhamed ibn Abdullah Jusuf el Džuvejni otac Imami Haremejna ( ...438 h.g. ). Autor knjige: Risalatun fi istiwa'i wal fawqijjati wa mas'alatul harfi wa sawti wal Kur'anil madžid.“ Knjiga je štampana u sklopu zbira djela „Er resail el munirijje.“
21 ) Ebu Nasr es Sidži el Vaili el Bikri el muhaddis (...444 h.g. ). Autor knjige „l Ibane an usuli dijane.“
22 ) Ebu Osman es Sabuni ( 373-449 h.g. / 983- 1057 g.g. ) Autor knjige: „aqidetu selef wa ashabul hadis.“ Te knjige „zemmul kelam“ i „Faruq fi Sifat.
Hanbelije eserije sljedbenici hadisa
U suštini ove problematike postoje mnogi opravdani razlozi zbog čega treba podvući razliku između Ahmeda ibn Hannbela i mnogih kasnijih učenjaka koji će slijediti njegovu školu.
O ovim hanbelijama može se govoriti kao o zasebnoj grupaciji unutar kelamskih/aqaidskih škola. Razlog tome je rasprostranjenost bukvalizma i ekstremizma, te ponekad jasnog antrpomorfizma među mnogim sljedbenicima ove škole.
Te iako su neki među njima suprotstavili se ovom strujanju, ipak dio njih je ostao manjina unutar većine koje jasno stremila ideologiji tešbiha i tedžsima ( Tešbih poistovjećivanje Božjeg Bića ili nekih Njegovih atributa sa pojavnim materijalnim svijetom. Tedžsim vjerovanje u Božju tjelesnost u smislu da ima trodimenzionalnu veličinu kao materijalne pojave. )
Imam Ahmed bio je jedan od velikana selefa, koji su nastojali precizno i dosljedno da slijedi Kur'ansko-sunetsku metodologiju u prezentaciji vjerovanja, ali nije bio neprijatelj racionalizma, niti haševija. On iako smatra da je zadnja riječ po nekom vjerskom pitanju bilo iz aqaida ili fiqha, vjerodostojan tekst. On ipak nije bio bukvalan u svojim shvatanjima ovih izvora. Jednako tako nije pretendirao neke tekstove na mjesto drugih tekstova i od njih stvarao probleme o kojima nisu govorile prve generacije muslimana.
( Vidi Dar'u ta'rudil aql wa naql od Ibn Tejmije, priredio Muhamed Rešad Salim, izfanje 1972. str. 7/154-156. )
Širenje haševitsko tešbihijske ideologije među mnogim hanbelijama kao i suprotstavljanje jednog dijela hanbelija ovim idejama
Sljedbenici Ahmeda ibn Hanbela kada su u pitanju kelamske teme mogli bi se razvrstati u tri grupacije:
1) Skupina koja je naginjala više racionalizmu i veoma bliska u stavovima sa ešarijama i maturidijama, čak nekada i sa samim mu'tezilama. Najznačajniji njihov predstavnik bi bio Ibn Aqil, svestrani znalac, i predvodnik hanbelija svoga vremena u Bagdadu. Zatim Ebu Ja'la autor djela mu'temed i drugih knjiga, te poznat autoritet Ibn Dževzi el Bagdadi autor mnogih djela iz oblasti aqaida i istorije. ( Vidi Ibn Aqilovo djelo : El Funun 1/30, Ebu Ja'la: Mu'temed str. 35., 41-42, te Ibn Dževzi: Telbisu Iblis str. 135. )
Svi oni skrenuli su na sebe kritička pisanja kasnijih hanbelija, naročito Ibn Kudame i Ibn Tejmije. ( Vidi Ibn tejmije dar' te'arudi el aql wa naql 4/208, Ibn Kudame: Tahrimu nazar fi kutubi ehlil kelam štampano u Londonu 1962 str. 8 pa nadalje. )
Vjerovatno je Ibn Aqil među njima najjasniji u svom racionalnom duhu do mjere da su ga konzervativne hanbelije svrstale u van ehli sunnetske okvire, zbog njihove tvrdnje da je naginjao mu'tezilama. ( Prethodna dva izvora. )
2 ) Skupina koja je previše držala do bukvalnog shvatanja tekstova, daleko od bilo koje uloge razuma u aqaidu. Ova skupina potvrđuje Allahu mjesto i vjeruje kako je on u gornjoj materijalnoj sferi svijeta. Ovi su jako ekstremni po pitanju potvrđivanja Allahu mjesta i „iskušavanja ljudi pitanjem gdje Allah.“ Ovi jednako zadiru i u novonastale teme kelama kao pitanje glasa i harfa tvrdeči kako je i to dvoje vječnog oduvijek porijekla. Ovaj ekstremizam često ih je vodio u žestoke polemike sa drugim islamskim skupinama, a ti teološki obračuni bil bi ponekad i krvavi. Što se konstantno događalo kroz istoriju islama u Bagadadu, Damasku i Kairu, protiv šija, mu'tezila ili ešarija i maturidija, a nekada protiv svih zajedno. ( pogledaj Ibn Asakirevo djelo: Tebjinu kezibil mufteri str. 4. pa nadalje, te Bejeki: Esma' va sifat: predgovor, Izza ibn Abdu Selam: Idahul kelam str. 2-13. Kairsko izdanje. )
Ovakav metod često se kosio sa principima na temelju kojih je Ibn Hanbel tumačio tekstove, stoga je veliki broj islamskih učenjaka ehli sunneta iste nazivao tvrdokorne haševije ( Vidi Nesefijev Bahrul kelam str 5 kao i njegov predgovor. ), oni koji se skrivaju iza belkefe ( j. Riječi potvrđujemo npr Allahu dvije ruke, dva oka, potkoljenicu, ali bez kakvoče i tumačenja), antrpomorfisti, pa iako neki od njih nisu do kraja jasni u svojim antrpomorfističkim stavovima, ipak njihove riječi ili riječi većine njih na to upućuju, a ponekad su u tome i eksplicitne. ( Pogledaj Zehebi: Bejanu Zugulil ilmi ve talebi izdanje Damask 1928 str. 21-23 ).
Ovo ekstremno i antrpomorfističko strujanje jasno dominira hanbelijama do dana danšnjeg, sasvim suprotno od skupine spomenute na početku, koja je bila uvijek manjinska među hanbelijama
3)
Postoji skupina kasnijih hanbelija koji su pokušali da zauzmu po njihovim shvatanjima srednji stav. U smislu da spoje tradiciju i razum tako što bi vanjsko značenje teksta na kraju bilo ipak presudno ili što bi se od njega startovalo, ali bez da se negira uloga razuma u oba slučaja, stim da je bukvalno shvatanje nekih tekstova kod njih ipak nadjačalo, bar kada su u pitanju Božanski atributi. Tako da je njihov govor mješavina, nekada se da zapaziti pokušaj udaljavanja od antromorfizma tako što ponavljaju riječi „bez kakvoće“ ili „bez pitanja kako.“
A nekada se u njihovom govoru da uočiti jasan tešbih i tedžsim. Glavni predstavnici ovog strujanja među hanbelijama bi bili: Ibn Kudame el Makdisi, a prije njega Ibn Zagun, zatim porodica Tejmije među kojima će kasnije se roditi poznati Ibn tejmije el Harrani, čiji će stavovi po pitanju Božanskih atributa i potvrde mjesta Allahu izazvati velike diskusije među sunitskom ulemom, da bi predvodnici četiri sunitske škole njegova vremena pokrenuli protiv njega postupak koji je stigao do sultana, te je uhapšen i zatvoren u tvrđavi u Damasku gdje je i ostao sve do svoje smrti. Njegove ideje će kasnije oživjeti reforamtorski pokret selefija iz Nedžda pod vodstvom Muhameda ibn Abdul vehaba ( 1115- 1206 h.g. ), koji će ostati poznati pod nazivom vehabije.
Najznačajnije karakteristike ekstremnih bukvalista hanbelijske škole hadisa
1) Ne dozvoljavaju interpretaciju/ta'vil Kur'anskih i hadiskih tekstova koji se tiču Božanskih atributa, niti dozvoljavaju drugačije shvatanje od doslovnog značenja, čisto jezičkog. Tako svi ajeti i hadisi iz kojih se može razumjeti da Allah ima neke organe ili neki atribut kao „božansko dolaženje“/el medži' ili spuštanje, srdžba ili smještanje na arš itd, tumače se obavezno po svom vanjskom značenju, te nije dozvoljeno nikako da se pribjegava metafori ili nekom drugom jezičkom riješenju koje nije bukvalno. Stoga vjeruju da je Allah dž.š tijelo i supstanca ( džism i dževher ) i da je sklon promjenama kao i stvoreni svijet. Tako mu potvrđuju mjesto i stranu svijeta ( na kojoj je ), lik i trodimenzionalnu bit ( dužinu, širinu, dubinu ). O ovome govori i sam hanbelija Ibn el Dževzi ( iz prve skupine koja svojim stavovima ne odudara od ešarija i maturidija ) : „Vanjske tekstove koji se tiču Božjeg bića protumačili su u duhu osjetilnih pojava i tako Allaha poistovjetili sa stvorenjima. A to je stoga što se nisu kretali među faqihima ( učenjacima islamskog fiqha ), gdje bi sigurno naučili da se manje jasni tekstovi tumače u duhu jasnih i eksplicitnih tekstova.“ ( Imam Abdu Rahman Ibn el Dževzi el Bagdadi el Hanbeli: Telbisu Iblis str. 1/142 ).
2) Obzirom da su ove tekstove shvatili u duhu osjetilnih percepcija, tako su ajete u kojima se spo minje npr „jedullah/Božja ruka ili oči ili bok/strana ili hadise poput: „Ljudska srca su između dva prsta od prstiju Milostivog.“ „Allah je Adema stvorio u svom liku“ protumačili u duhu osjetilnih pojmova, tijela i akcidenata. Tako da vjeruju kako božansko Biče ima stvarni oblik, lice, dva oka, usne, resicu u grlu, kutnjake, dvije ruke, prste, šaku, palac, kažiprst, prsa, butove, pojas bok ili stranu, dvije potkoljenice i dvoje noge... Te vele: „Nismo čuli da se spominje postojanje glave, te tvrde: „moguće Ga ( razumski ) dodirnuti a i da on dodirne, prostorno je udaljen ili blizak čovjeku, a neki su kazali i: Diše.
Suština je pak u tome da su Boga oslikali u dimenzijama i dijelovima. U tome su jako ekstremni. Do mjere da su rekli: Ko negira ova bukvalna značenja i tumači ih metaforično u prenesenom smislu taj niječe Božje atribute a samim tim postaje i nevjernik koji je izašao iz islama, jer poriče Božji govor i hadise Poslanika.
http://www.rijaset.ba/forum/viewtopic.php?f=19&t=335
( nije dovršeno )