Zanimljiva je ta prošlost Alawita koju sam istraživao. Doduše, dosta stvari i dalje ostaje zamagljeno, nejasno, kako od samog njihovog porijekla, preko vjerovanja do tradicije, kulture i običaja.
Priča o tome da li su Alawiti muslimani ili ne, bilo je važno za Assada i alawitsku elitu. Vjerovatno najteža optužba prema Alawitima je upućena od strane klasičnog učenjaka Ibn Tejmijje (1263. - 1328.) optužujući ih da su pomagali neprijateljima muslimana tj. krstašima i Mongolima:
"Nusajrijje su gori nevjernici od židova ili kršćana, čak i više od mnogih politeista. Oni su učinili veću štetu zajednici Muhammeda nego svi nevjernici poput Franaka, Mongola i drugih. Za neuke muslimane oni se pretvaraju da su šijje, ali u stvarnosti oni ne vjeruju u Boga i Njegovog poslanika i njegovu knjigu (Kur'an). Kad god je bilo moguće, oni su proljevali krv muslimana. Oni su uvijek najgori neprijatelji muslimana. Rat i kazne u skladu sa islamskim zakonom (šerijatom) protiv njih su među najvećim pobožnim djelima i najvažnijim obavezama..." Fetva Ibn Tejmijje da su Alawiti heretici je prouzrokovala mnoge probleme i klanu Assad. Ostali sunnitski učenjaci, kao što je bio El-Gazali (1058. - 1111.), također su odobrili nasilje nad Alawitima, koje su smatrali nemuslimanima. Isto tako, Ešarije, Selefije, zatim učenjaci poput Ibn Kesira su kategorizirali Alawite kao "pogane" u svojim spisima. Zanimljivo, Benjamin Disraeli (1804. -1881.)(inače dva puta premijer za vrijeme britanske kraljice Viktorije, konzervativac, porijeklom Židov, kasnije član Anglikanske crkve), u svom romanu
Tancred , također je izrazio mišljenje da Alawiti nisu muslimani.
Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka vlada je pokušala promijeniti ustav tekstom koji bi dozvolio da nemusliman može biti predsjednik Sirije. To se desilo nakon 1970. kada je Hafez Al-Assad udarom preuzeo vlast, što je bio šok za sunnitsko stanovništvo, koji su držali monopol nad Sirijom nekoliko stoljeća. Nakon masovnih protesta, prijedlog je bio povučen. Pored toga, vlast je 1973. godine pitala čuvenog libanskog ši'itskog učenjaka i utemeljitelja pokreta
Amal, Musa Al-Sadra za fetvu o statusu Alawita da li su muslimani ili ne. On je donio odluku u korist Alawita, što i nije bilo baš tako iznenađujuće, i proglasio ih pripadnicima glavne struje šiizma (Dvanaestoimamci, Shia Ithna Asheri, Džaferijski mezheb). Još ranije, isto tako, Veliki muftija Jerusalema, Amin al-Husseini, izdao je
fetvu priznavajući ih kao dio muslimanske zajednice u interesu arapskog nacionalizma.
Hadži Muhammed ef. Amin Al-Husseini (1897. - 1974.), vjerski poglavar Palestine, Veliki muftija Jerusalema.
Tokom ranih 70-ih godina izašla je i knjiga
"Alawiti - sljedbenici Ehli bejta a.s.", koju su potpisali mnogi Alawitski uglednici, a u kojoj se tkođer vežu za učenje glavne ši'itske struje. Došlo je i do programa obrazovne razmjene između Sirije i Qoma (Iran) koji je sveučilišni centar za ši'itsku ulemu. Bilo je govora i pokušaja da se izvrši tzv. "sunnifikacija" Alawita, još za vrijeme Hafeza, u zamjenu za toleranciju u društvu. U sirijskim školskim udžbenicima Islam je predstavljen kao jedinstvena religija. Također, Ali Sulejman al-Ahmad, glavni sudac Baasističke sirijske države, rekao je:
"Mi smo Alawi muslimani. Naša knjiga je Kur'an. Naš Poslanik je Muhammed. Ka'ba je naša kibla, a naša din (vjera) je islam..."
Sirijski predsjednik također, učestvuje u propovijedima u Emevijskoj džamiji u centru Damaska, ili u džamiji blizu predsjedničke palate, a naročito za vrijeme vjerskih praznika.
Na slici je Musa al-Sadr, ši'itski učenjak iz Libana, koji je bio u rodbinskim odnosima vezan za ajatolaha Imama Homeinija. Ostavio je snažan politički i vjerski uticaj u Libanu do dan danas. Na poziv Muamera Gadafija otišao je u Libiju, ali mu se 31.8.1978. gubi svaki trag sa još dvojicom prijatelja. Za njegov nestanak najodgovornijim se smatrao upravo Gadafi (postoje sumnje da je ubijen ili zatvoren) što je libijska vlada negirala.
Također, tu ne treba zaboraviti ni zaostavštinu Šejha Ahmeda Kuftara (1915. -2004.). Naime, Kuftaro je bio sufijski šejh jednog ogranka Nakšibendijskog tarikata, za Siriju i Liban. Od 1964. godine, postao je najviši vjerski autoritet za sunnitske muslimane u Siriji, tj. postaje Veliki muftija Sirije (naslijedio ga je današnji Ahmed Badreddin Hassoun). Kuftaro je bio jedan od osnivača Lige muslimanske uleme, jedan od potpisnika Ammanske deklaracije. Bio je zagovornik ekumenizma, tj. međuvjerskog dijaloga. On je bio pozvan u mnoge zemlje širom svijeta kao neslužbeni ambasador islama, a susreo se i sa papom 1985. godine.
U mjestu kakav je Damask vidljivo je kako se razna tumačenja islama nadmeću i, također, kako postoje raznolika shvatanja među tradicionalno obrazovanim učenjacima o "pravom" značenju islama ili tumačenju islamske terminologije odabrane iz kur'anskog konteksta. Prema tome, kroz cijelu ovu diskusiju "islam" je viđen kao tekući diskurs gdje su različiti pravci angažirani u borbi, i gdje uspješni takmičar postaje, jedno vrijeme, ustanovljena tradicija, sve dok ne bude izazvana s nekim drugim pravcem. Nakšibendije, pa samim tim i šejh Kuftaro naglašavaju važnost pobožnosti pojedinca kao i potrebu modernog obrazovanja. Tokom 20. stoljeća Sirijom su vladale razne elitne grupe kao što su zemljoposjednici, trgovački stalež i vojni establishment. Svaki od njih djelovao je uz pristanak hijerarhijske i patrijarhalne strukture vlasti zasnovane na pripadnosti određenoj porodici i/ili religijskoj organizaciji. Prema Volker Perthesu, do razvoja političkih institucija došlo je upravo nakon što je bivši ministar odbrane Hafez Al-Assad preuzeo vlast 1970. godine. i tada se pojavila stabilna politička struktura. Ta politička struktura je održavana, moglo bi se dodati, uz pomoć ogromnog sigurnosnog aparata. Od kada je Hafez preuzeo vlast, zemlja je prošla kroz niz ekonomskih i političkih promjena. Ekonomski uspjeh u prvoj polovini 70-ih godina pratila je recesija i opšte nezadovoljstvo korupcijom i ekonomskim nejednakostima. Period između 1960-ih i 1982. ponekad je opisivan kao borba za vlast između starog sunitskog establishmenta i relativno nove elite Alawita. Tokom 1980-ih godina zemlja je imala žestoke ekonomske probleme, zbog propasti važnih trgovinskih partnera poput SSSR-a i socijalističkih zemalja Istočne Evrope. To je prisililo sirijsku vladu da promijeni svoju ekonomsku i političku orijentaciju. Te promjene su bile pod uticajem zabrinutosti zbog veza sa susjednim zemljama. Iako je Sirija po ustavu parlamentarna demokratija, tek odnedavno su održani prvi slobodni izbori. Uprkos tome, ono što je bitno naglasiti, jeste da se donošenje odluka općenito u Siriji izvršava relativno nezavisno i nije pod uticajem stranih aktera na način kao u drugim zemljama regiona.
To sve je omogućilo i pojavu nezavnisnih mreža koje su se nalazile izvan službene strukture. U ovom kontekstu su nakšibendije imale mogućnost da djeluju u sirijskom društvu kao kanal političke i/ili ekonomske akcije. Posebno je to došlo do izražaja tokom 1990-ih godina i početkom ovog vijeka. Pored toga što je bio sufijski šejh, Kuftaro je bio uticajan sunnitski musliman, Veliki sirijski muftija, uzevši aktivno učešće u javnom životu uopšte. Šejh Kuftaro, u svojoj dvostrukoj ulozi kao Glavni muftija i sufijski šejh, imao je i politčki utjecaj. On je mogao uticati na ljude i njegova podrška je bila važna kada je vlada željela nametnuti kontroverzne odluke. Šejh Kuftaro je mogao biti u savezu sa sirijskim režimom, ili pak kontroliran sa njihove strane, ali je on, također mogao utjecati na političko vodstvo putem svog položaja najvišeg religijskog autoriteta jednog velikog religijskog pokreta. Tako je sirijski nakšibendijski ogranak upravljao zadužbinom, Islamskom fondacijom Abu el-Nur, osnovanom 1971. godine. Ona je uspostavila obrazovne veze sa različitim univerzitetima iz islamskog svijeta, ali i iz SAD-a. Općenito, obrazovanje na Abu El-Nur je bilo besplatno. Ova fondacija je u Siriji razvila uspješnu organizaciju na raznim poljima djelatnosti kao što su ekonomija, društvene aktivnosti i politika. Mnogi članovi sirijskog parlamenta bili su povezani sa šejhom Kuftarom. Šejh Kuftaro je, također, smatran kao ravnoteža vehabijskim uticajima u Siriji. Način na koji je šejh Kuftaro tumačio islam odgovaralo je i ciljevima Assadove vlade, poglavito po pitanju naglašavanja ekumenskog aspekta. Ključni element u njegovom pozivanju na Bibliju je ideja da tri monoteističke religije potiču iz zajedničkog izvora. Bit koju je šejh Kuftaro ponavljao je da muslimani ne trebaju biti zatvoreni u jedno određeno tumačenje islama. Umjesto toga, oni moraju biti vođeni razumom, kako je Kuftaro volio govoriti, religija je "zreli razum". Otvorenost prema tumačenju, naglasak etike, morala i ideja religije kao zrelog razuma bile su najuobičajenije teme.
Ahmed Kuftaro (1915. - 2004.), šejh nakšibendijskog tarikata za Siriju i Liban i Glavni muftija Sirije (1964. - 2004.)
