rare earth 2 wrote:Pozdrav svima!
Drago mi je da se otvorila ova tema u nadi da ce istinu ispričati
pravi učesnici tih dešavanja,a ne političarima podobni vojnici i oficiri.
Nekako se najbolje sjećam septembra i oktobra 1995.143lbr i rahmetli komandant Srna Enisa.
Naša je brigada sa sa svojim četama napadala Kragujevac,i 3.četa je pomela bradonje.
Onda smo se spustili na Čelinu i tu smo formirali liniju prema četnicima.
U tom formiranju linije rahmetli Amir Karamehmedović je zalutao među četnike i tu su
ga prvo mučili pa onda zaklali četnici Belog vuka.
Nas je na novoformiranoj liniji zamjenio združeni bataljon 12.divizije.(sastavljen od manevaraca 101.,115.,2.,itd)
Vraćamo se u logor B.lijeska.To veče pamtim po svim mogućim jelima,pečenju,narandže,mandarine,banane,sokovi
ma svega na hastalima ko švedski sto.Oko 22 sata sastanak kod rah.Srne.Već dobijamo nove zadatke:
naša 5. četa dizanje u 0400 ,0430 helikopteri i pravac Lupoč kojeg su mislim uzeli pripadnici Fočanske brigade.
Marinci i rendžeri nam ne bi mogli parirati...ranci municija lanč paketi panciri,vreća za spavanje ...kao u filmovima.
Ujutro mi na Lupoču,čekamo da se počne sa akcijom ka Rogoju...koji nam je bio krajnji zadatak.Ali,četnici
kreću u kontru i zarobljavaju 20-30 ljudi na toj linji na Čelini i plan za napad na Rogoj se polako kvari.
Na vezi čete otvoreno pričaju imaju i šifrarnik,veza u šlusu....Tog dana mislim da je bio 05.10.1995. gine i rahmetli Zaim Imamović,baš na Čelini...bilo je čak i miješanja četanika i naših jedinica.
Ništa od Rogoja ...vraćaj liniju..sa Čeline...,mi nizbrdo na Čelinu a 145. lbr uzbrdo nagrdili ih četnici.Doduše,i nas su granatirali ko 1993. na Žuči,sa Krbljinske zvijezde....a Dayton se potpisuje...,imali smo par ranjenih koje smo morali
nositi na nosilima...Šteta inače da nije bio ovakav razvoj događaja ko zna gdje bi se zaustavili,pogotovo mislim na
ovaj plan za Rogoj....Eto i moj mali doprinos ovoj temi .Mada je s kraja rata...
Repliciraću ovaj post, dio je događanja koje sam na "igmanskoj" temi namjeravao opisati, pa ću pokušati ovdje, iako me sjećanja varaju, ipak je prošlo 15-16 godina od tada. Usput, izvinjavam se svima koje ne spomenem, zaboravio sam mnogo, i događaja i ljudi. Do ovih tema nisam ni pokušavao ni pričati niti se prisjećati. Nekoliko puta sam vidio skupove i obilježavanja na Igmanu, ali nikad nisam uspio vidjeti ijednog od mojih suboraca, sve nepoznata lica...
Lupoč je oslobodila 1. Bošnjačka brdska brigada, evo mog ranijeg opisa:
Konačno oslobađanje kote (brda) Lupoč izvršeno je početkom oktobra 1995. godine. U oslobađanju je učestvovao Manevarski bataljon 1.Bošnjačke brdske brigade sa sve svoje 4 čete, u punom brojčanom sastavu i naoružanju, potpomognut slavnim samostalnim ID vodom iz iste brigade (
I dio,
II dio,
III dio), koji je u borbu upućen jedan dan prije, dok su slijedeću noć sve 4 čete izvršile opkoljavanje i pred zoru simultan napad. Borbe su trajale cijeli dan, sve do prvog mraka, jer je srpska vojska bila izuzetno dobro ukopana i naoružana, vođena iskustvom nakon ranijih gubitaka ovog teritorija. Teren je bio za nas jako nepovoljan (moja jedinica je napadala sa sjeverne strane, uz kosu nagiba najmanje 45%, ispod koje se nalazila stjenovita provalija duboka min. 50-tak metara. Kad smo započeli pucnjavu, sa te pozicije jednostavno nije bilo uzmaka, samo naprijed... Kad smo napokon uspjeli ući u tranšeje i zaposjesti prve grudobrane, iznenadili smo se njihovom veličinom i količinom zemljanog i kamenog nasipa, a bile su vezane kroz cijelu visoravan Lupoča (koja je ogromna). Tu smjenu odrađivali su mahom stariji vojni rezervisti iz Kalinovika. Zarobili smo jako mnogo municije i vojne opreme. Dan nakon zauzimanja Lupoča, ova vojna formacija zaposjela je ogroman dio teritorija, sve do ispod Rogoja, ali smo se sutradan, nakon već uspostavljene linije pod Rogojem, morali povući mnogo nazad, jer nas nije imao ko zamijeniti na položajima. Na kraju su nam poslali naš 2. bataljon ("linijaše", starije i manje sposobne borce) da održi položaj. Nekoliko dana nakon ovih događaja ponovo polazimo naprijed, ali - pogibijom Zaima Imamovića sve se zaustavlja...

Već slijedeći dan ujutro nakon oslobađanja Lupoča, dvije čete Manevarskog bataljona krenule su u dubinsko čišćenje terena, i došli smo do prvih kuća sela Boljanovići. Dalje nismo išli, jer nismo imali podršku, i morali smo se uveče vratiti nazad, i uspostaviti novu liniju, sada nam je Lupoč u dubokoj pozadini ostao. Do kasno u noć smo se ukopavali i markirali položaje, po jedan ili dvojica na svakih 20-tak metara. Sjećam se da smo se posmrzavali tu noć, jer je već pred jesen tu ispod Treskavice vrlo hladno, a teren je još i vlažan, puno je malih barica.
Na tom položaju smo ostali i sutradan, a tek naveče su u zamjenu došli naši "linijaši", pripadnici Bošnjačke brigade koji su povučeni sa drugih pozicija. Navodno, trebali su nas zamijeniti nekakvi borci iz neke "muslimanske" brigade iz srednje Bosne, ali nigdje nikog nije bilo.
Na karti iznad (izvinjenje za prosto prikazivanje linija i slobodnu procjenu položaja, prikazani su samo za moju brigadu, ostale ne znam...) tanjom plavom isprekidanom linijom označen je pravac našeg zalaska prema Boljanovićima, mi smo to radili u širokom pojasu, od padina Treskavice, preko makadamske ceste, pa sve do livada i šumaraka, tada sam tamo bio prvi i jedini put u životu, i ne znam da li sam ljepši predio vidio...
Na dan pogibije Zaima Imamovića, 9. oktobar 1995. godine, mi smo dobili zadatak da oslobodimo i zauzmemo položaj na brdu Bandijerka (1. Bošnjačka brigada - deblja plava isprekidana linija), i ponovo je u napad uveden kompletan Manevarski bataljon. Druge brigade su dobile zadatak za osvajanje teritorija lijevo od nas, čini mi se sve do Rajskog Dola. Ne sjećam se koje su to bile jedinice, mislim - dio Viteške i Slavne iz Sarajeva...
Napad je započeo rano ujutro (deblja plava puna linija), ali i ne prerano, nekog smo morali čekati da bi zajedno otpočeli. Kako smo od par dana ranije uglavnom poznavali teren, mi smo ponovo ušli duboko u neprijateljski teritorij, čak smo u nekim pozicijama bili i iza leđa (iza crvenog grudobrana na liniji Trolist-Kucin).
Onda je počela strašna pucnjava. Mislim da je neka od jedinica s naše lijeve strane otkrivena prijevremeno, i tada je nastala mala zbrka. Bili smo u neugodnom položaju, pucali su na nas sa svih strana, a mi ih nismo mogli vidjeti. Mislim da smo, sudeći po zvuku, od pojedinih srpskih vojnika bili udaljeni i po 20-tak metara. Morali smo se povlačiti nazad, a kako smo već zašli unutra, morali smo se probijati preko uzvišenja i malih udolina, da se sakrijemo od vatre.
Dok smo bili blizu neprijatelja, nije bilo mina, kad smo se povukli i udaljili - započela je kanonada. Meni se čini da nikad više mina u životu nisam preživio, kao taj dan. I po nekoliko minobacačkih plotuna ispaljivali su istovremeno, neselektivno, pa su počeli sa haubicama sa Rogoja i sa jahorinskih položaja...strahota. Užasno je bilo tada. Ja mislim da smo se bili skoro svi pomirili s pogibijom, meni se činilo da do mraka nema izlaza.
Povlačili smo se prema brdu Ćelina, prešli preko jedne ogromne čistine - livade koja je bila šuplja kao krtičnjak, sve od mina. Onda smo zašli u bukovu šumu, u taj mali bujični klanac, i posjedali da odmorimo. Ubrzo je naišao Zaim Imamović, u pratnji Selima Hamzića i još nekih komadanata i komandira, sve nas pozdravio, i produžio niz stranu. Dole na dnu, bila je od ranije iskopana jedan pravougaoni grudobran, nekih 2x2 m, a pored rupe stajala su odvezana dva konja, bijeli i smeđi. Neko je predlagao da odemo nas nekoliko dole, da sjednemo u taj iskop, jer granate i mine i dalje padaju, ali smo odustali. Nije prošlo ni 5 minuta, jedan plotun, 4 mine, pao je na to dno suhog potoka. Kad se digla prašina, jedan konj je ležao mrtav, drugi je njištao ranjen...
Niko nije ni riječ progovorio. Onda smo vidjeli odozdo jednog momka iz Fočanske brigade kako trči i šapče - Zaim poginuo... U tom momentu znali smo da je ta akcija definitivno propala, otkazana, i tako je i bilo. Pogodio ga je samo jedan mali gelerčić, veličine glave od šibice, i bio je nekoliko trenutaka svjestan...
Zaim je bio veliki čovjek, ljudina, komandant kakav se nije pojavio na bjelašničko-treskavičkom ratištu, ni prije ni poslije.