Politika SDP-a polazi od stava da BiH jeste moguće urediti bez etničke i teritorijalne podjele, te da je BiH u Dejtonu ujedinjena, a ne ("RS zauvijek, a BiH dok mora") podijeljena.
Čović i Ljubić u misiji za Srpsku
Milica Jovanović
http://www.e-novine.com/feed/stav/43255 ... -Bosne.txt)
„Paradoksalno, jačajući svoju poziciju pričom o trećem entitetu i savezom sa
Dodikom, Čović je hrvatski etnički interes izručio u ruke Milorada Dodika.
Tamo gdje se činilo da je njegova najjača politička snaga, pokazuje se da se
nalazi njegova najsnažnija politička slabost. Željni vlasti, Lijanovići i
njihova stranka poletjeli su u naručje SDP-u, baš kao i Jurišićev HSP.
Ljubić i Čović ostali su izolirani sa krhkom nadom da će moći blokirati
fukcioniranje buduće federalne vlade i uz Dodikovu pomoć blokirati formiranje
vlasti na državnom nivou. Rezulat cijele te političke zavrzlame može biti
veoma opasan po BiH, a pogotovu po bošnjačko-hrvatske odnose u Fedraciji BiH.
Doda li se tome Dodikova priča da više nije problem Daytonski, nego
Vašingtonski sporazum na osnovu kojeg je stvorena Federacija BiH – jasnim
postaje opasnost od budućeg snažnog političkog konfrontiranja na političkoj
sceni.
Na toj osnovi dolazi se i do teškog pitanja o budućim ustvanim promjenama.
Ako bi se u njih krenulo bez oba HDZ-a, veliko je pitanje da li bi one uopće
mogle biti provedene i da li bi ih prihvatili Hrvati kao konstituvni narod u
BiH. Ako je ustavna izvor svih drugih kriza u BiH, onda je veliko pitanje da li
je moguće bez hrvatske političke volje riješiti tu krizu na odgovarajući,
međuetnički harmoničan način. Drugim riječim, ono što se nakon izbora
pokazivalo kao nada da se može formirati koalicija za efikasnu vlast i dobre
ustavne promjene, može postati na lak način izvorom nove bosanske krize. Iz
tog ugla promatrana, Ljubićeva odgovornost postaje presudnom, baš kao i
SDP-ova. A tu se dolazi do novog paradoksa slaganja buduće vlasti u BiH. Naime,
ako je savezom sa Čovićem i imao za cilj ojačati hrvatsku etnopolitičku
poziciju u formiranju nove vlasti, Ljubić sada može postati njenim grobarom,
ali i izručiti interes hrvatskog etničkog tijela u ruke onih za koje tvrdi da
majoriziraju Hrvate.
U cijeloj toj uvrnutoj priči stvarni dobitnik bit će Dodik i njegov
republikosrpski nacionalizam, a iza scene ukazivat će se lice Emila Vlajkija,
hrvatskog potspresjednika Republike Srpske, i novog Hrvata sa ekstremnim
velikosrpskim nacionalističkim stavovima. Ako su, barem prema izjavama svojih
zvaničnika, i SDA i SDP govorili u postizbornom periodu o potrebi da se
institucionalnom ravnopravnošću zaštite prava Hrvata i drugih etnija na
čitavom teritoriju BiH, ako su se institucionalna autonomija i inistitucionalni
paritet pojavljivali kao političke formule za donošenje novog ustava, što je
skupina intelektualca nekoliko godina unazad neprestano zastupala kao najbolji
princip za ustavnu reformu zemlje, pitanje zašto Ljubić ne pristupa takvom
političkom trendu.
Nema, dakle, niti jednog ozbiljnog i racionalnog političkog
razloga za Ljubićevo spašavanje Čovića i odlazak u zagrljaj Dodiku i
Vlajkiju. Ili ima, pa ćemo to saznati, kao i većinu političkog
zamešateljstva iza scene - onda kad sve bude kasno i kad još jedna šansa za
rješenje krize u zemlji ode u nepovrat.“
--
Enver Kazaz: (
http://www.e-novine.com/stav/43444-ovi- ... rpsku.html)
„Nužno je naglasiti i to da se SDP ovim dokumentom potpuno emancipirao od dosadašnjeg bošnjakocentričnog bosanstva i prešao u ideološku matricu multietničkog i onog bosanstva koje svakom građaninu garantira puno ostvarenje i individualnih i kolektivnih prava. Otud svaki prigovor da ova stranka zagovara unitarizaciju države pada u vodu pred najpovršnijim pogledom na set političkih principa na osnovu kojih će se probati provesti reforma ustava.“
„Ako su SDP, SDA, NSRzB i HSP pronašli u svojoj Platformi mogućnost za maksimalno ostvarenje hrvatskih nacionalnih prava, onda se postvalja pitanje - vode li oba HDZ-a u savezu sa republičkosrpskim nacionalizmom Hrvate u demografsku katastrofu? Neostvariva priča o trećem entitetu može lako postati grobnica hrvatskog nacionalnog interesa u BiH.
Jesu li te opasnosti svjesni Čović i Ljubić, koji se hvale borbom za jednakopravnost Hrvata u BiH? Voditi vlastiti narod u talački odnos prema interesima Dodikovog nastojanja da od Republike Srpske napravi drugu srpsku državu na Balkanu – to je u ovom trenutku, najjednostavnije rečeno, Čovićeva i Ljubićeva politika.“