Forum Klix.ba

uzas...



moje saucesce...

RIP

RIP

Maloj Isabeli laka zemlja. A Piscu i porodici saucesce i da im dragi Bog da snage...

Iskreno saucesce Aleksandru i fam. Hemon. Zelim puno snage u ovom momentu uh..

kukuruz_kokicar wrote:Nista ne mogu reci... jedna njegova prica ce reci puno vise...
Iskreno ja je ne mogu ni procitati do kraja.

Izvještaj o posjeti Potomstva Sarajevu

Obavještavam zainteresovano građanstvo da je posjeta Potomstva Sarajevu prošla u najboljem redu i da joj je Tatin rodni grad nedvojbeno prijao.

Miljacka joj nije smrdila, štaviše ničim izazvane patke su joj se jako dopale. Stoglava baja je nije napala, pošto je bila na radnom odmoru u Meksiku. Iako je dosta vremena provela lebdeći na oblacima duvanskog dima, niko joj nije puhao direktno u lice. Lokalni jezik je nije zbunio, nego je sa nepatvorenom samouvjerenošću potpunim strancima koji nisu mogli odoljeti da joj pomiluju lokne govorila: "Doviđenja", kao što je baki i dedi govorila: "Laku noć."

Dosadno joj nije bilo: prijali su joj tobogani i ljuljačke, kretanje gradom, trčkaranje po Baščaršiji i štraftanje po Vilsonovom, kao i druženje sa svojom prvom rodicom Ružom/Đulom, koja je veteran posjeta Sarajevu. Energija joj se u Sarajevu bezmalo utrostručila, što je u njenim roditeljima (naročito Mami, pošto je Tata dosta švrljao po regionu promovišući svoja pisanja) prouzrokovalo energetsku krizu. Nijedan pijani pubertetlija se nije zakucao u taksi, sigurno dijelom zato što je većina taksista vozila sporije i pažljivije sa djetetom u autu. Niko Tati pred njom nije nagurao štosom nos u sinuse niti ga je nogama išamarao. Zapravo, ako je uopšte bilo ikoga u njenom magnetnom polju ko je Tati htio nauditi, bio je bespogovorno razoružan njenom magnetnom dobrom voljom.

Mazala je ćevape, a naročito somun, tamanila je pitu (sirnicu), prija joj ašče, sa naglaskom na bosanski lonac, iz korneta je iskopavala zadnje molekule sladoleda od Egipta, a nisu joj bile mrske ni Ramizove šamponjeze, niti mnogobrojne kifle koje smo, kao mađioničari vadili iz torbe, da utažimo glad. I najvažnije od svega: svijet joj se smiješio, a i ona njima, pričali su s njom, a i ona s njima, ljubaznost i ljubav frcali su na sve strane. Kad je Tata pitao Potomstvo da li joj je bilo lijepo u Sarajevu, da li je, drugim riječima, vidjela šta osim kaljavih privida, ona je jednostavno rekla: "Yeah."

Otud odgovarajuća komisija jednoglasno donosi zaključak da je Tati pao kamen sa srca.

Niko ko nema djece ne može potpuno razumjeti odgovornost koju roditelj (evo, recimo, ja) osjeća prema svom djetetu. Iako Potomstvo to ničim nije zahtijevalo, i vjerovatno neće sve do puberteta, ja sam lično odgovoran za stanje svijeta, kako na molekularnom tako i na planetarnom nivou. Ja sam odgovoran kako za svinjsku gripu tako i za manjak mlijeka u frižideru, kako za katastrofu u Iraku, tako i za gubitak šnale zbog kojeg joj ide kovrdžava kosa u oči. Kad kasne avioni, to je zbog mene, a da su se dva kriminalca pred njom upucala, i to bi bila moja greška.

Nije, dakle, u pitanju samo hoće li joj se dopasti Sarajevo ili neki drugi grad. Pitanje je hoće li joj se dopasti ovaj svijet, takav kakav je, hoće li joj u njemu biti udobno, može li ona u njemu biti sretna. Otud je moja odgovornost da joj ukažem na ono što valja, na najbolje trenutke i detalje, da je zaštitim od onog najgoreg ili objasnim kako sama da se brani. I tako svaki dan, neprestano svjestan da je moje znanje o svijetu ograničeno i neobjektivno. Roditelji djeci prenose ne samo svoje znanje nego i svoje neznanje, ne samo svoje ushićenje postojanjem, nego i strahove koji s tim postojanjem dolaze. Kako dijete čija znatiželja nema granica zaštititi od spoznaje da nikog od nas jednog dana neće biti, a kako je onda pripremiti za suočavanje s tim? U svijetu, kao i u Sarajevu, ljepota i užas postoje istovremeno, nekad u potpuno istim stvarima. Volio bih da uvijek prvo spazi ljepotu, jer za užas uvijek ima vremena.

Ali mimo svega toga, ako Potomstvo razvije neku vrstu razumijevanja i ljubavi prema Sarajevu, onda će imati pristup onim Tatinim predjelima koji su u Americi slabo posjećeni, pomalo zarasli u dijasporično rastinje. Biće tako u stanju da prepozna nekakav kontinuitet između sebe i njega i onda, možda, nastavi njegove uzaludne projekte ili ih barem ozbiljno shvati. To bi bilo produženje vrste na duševnom nivou, to bi bio onaj metafizički štambilj koji bi Tatin život zauvijek ovjerio kao smislen.

Moj otac je odrastao na brdu blizu Prnjavora, gdje su do kraja svog života živjeli baba i deda i gdje sam i ja često provodio ljeta. Vremenom se između nas razvila neka vrsta rituala: gotovo svaki put kad bismo tamo bili zajedno, on bi me poveo u kratku šetnju po našoj zemlji. Obično bi to bilo u predvečerje, i dok se sunce spuštalo u noć, a polja zračila mirise do tada suspregnute žegom, moj otac bi mi sa nepatvorenom iskrenošću govorio o važnosti činjenice da su ovi posni bregovi naša zemlja, koja će nas uvijek hraniti, šta god da se desi. Budući urbano dijete, meni zemlja nije imala neku posebnu vrijednost, niti sam imao namjeru da se, bez obzira na veličinu belaja, ikad prehranjujem mukotrpnom zemljoradnjom. Ali mi je taj naš posjed - tih sto teško obradivih dunuma - bio drag ne samo kao mjesto sa posebnim (i ne uvijek prijatnim) mirisima i okusima, nego kao i epicentar života koji moj otac naziva svojim. On je tu bio nastao, te tako, nekako, i ja, uprkos činjenici da je moj život bio i jeste potpuno drugačiji.

U mojoj familiji niko ne umire u zemlji u kojoj se rodio, a razlike u načinima života među generacijama su nepojmljive svijetu koji već generacijama živi udobni srednjeklasni život na manje-više istom mjestu, svijetu kojem pad vrijednosti nekretnina za 15 posto predstavlja neizdrživu katastrofu. Nama je preseljavanje, raseljavanje i gubitak imovine, zemlje, kuće ono što su nekome escajg, ručni radovi i porodični portreti. Sa takvom ličnom historijom, neka vrsta kontinuiteta je duševna potreba. Znanje o tome ko smo mi se mora prenositi lično, pričom, jer nije upisano u naš okoliš, ne vidi se tamo gdje živimo. Naša se životna putanja može iscrtati samo kalemljenjem fragmenata, a ti se fragmenti, evo, moraju kupiti diljem svijeta. Tako je Potomstvo u Sarajevu svoje male džepove napunila kamenčićima kojim je Tata obilježio put kući i koji će i njoj omogućiti da se jednom opet vrati.

Sad momku pričam o ovom članku. " Potomstvo".

Drugarica me je od miline kad je pročitala ovaj članak, nazvala s posla da mi ga sa službenog telefona pročita jer nije mogla dočekati da ja sama to pronađem.
Hvala što ga postavi.

Grozno. Tužno, pretužno.

ZA SVE OČEVE I NJIHOVE KĆERI


Aleksandar Hemon
Ljudska abeceda

"Dok ovo pišem, Potomstvo sjedi u krilu dede Jima, a on joj čita knjigu u kojoj su raznovrsne životinje abecedno organizovane (P is for Panda). Nekad, kad deda ili baka nisu dostupni, Potomstvo uzme knjigu, sjedne sama i pravi se da čita, naglas. Iako još uvijek ne raspoznaje slova ili riječi, zna imena najdražih joj knjiga, čitave rečenice može napamet da izusti, a u stanju je i da završi strofu pjesmice odgovarajućim stihom – ne mozeš je nikako prevariti. Mi joj čitamo kad god možemo, a na spavanje odbija da ide bez pet-šest pročitanih knjiga.

Ponosni se roditelji, kao i uža i šira rodbina, otud nadaju da će Potomostvo početi rano i obilno čitati, da će tako postati vrhunska čitateljka i nastaviti svoj ubrzani briljantni razvoj, od obdaništa, preko koledža, pa sve do neizbježnog Nobela i neprikosnovene titule spasiteljice čovječanstva.

Ako se to desi – ako joj čitanje knjiga postane svakodnevna, neophodna mentalna i emotivna aktivnost, kao što je to, recimo, Tati – biće najvjerovatnije netipična za svoju generaciju, pošto je postalo opšteprihvaćeno da mlađarija ili ne čita ili čita gotovo isključivo na internetu, što će reći, površno i bez nekog posebnog intelektualnog napora.

Prema podacima američkog ministarstva obrazovanja (Departmet of Education) u anketi iz 2004. tek je nešto više od jedne petine anketiranih sedamnaestogodišnjaka reklo da skoro svakog dana sami od sebe čitaju, dok je u sličnom istraživanju iz 1984. to tvrdila jedna trećina ispitanika. Broj sedamnaestogodišnjaka koji nikad ili skoro nikad ne čitaju ukoliko ne moraju se više nego udvostručio – 1984. takvi su sačinjavali devet posto, a 2004. postotak je skočio na devetnaest posto. Pri tome anketa nije insistirala na razlici između čitanja knjiga i čitanja na internetu, što će reći da je lako moguće da je broj onih koji nikad ne čitaju knjige znatno veći.

Utoliko što su gorespomenute cifre simptom kulturološkog ili, čak, civilizacijskog trenda, uzroci su mnogobrojni i raznovrsni: digitalizacija kako svega, tako i svačega, zbog čega fizički tekst (novine, knjige) ne samo da više nije neophodan, nego i usporava munjevito, efikasno i besmisleno prenošenje informacija; industrijalizacija i konglomerizacija izdavaštva (čiji je simptom, recimo, globalna knjiga za nepismene poput DaVinčijevog koda); globalizacija kapitala, koja istovremeno zahtijeva usku stručnu specijalizaciju, izlišnost bilo kakve stručnosti pri automatiziranoj proizvodnji drangulija i sitnih dijelova za veće drangulije, kao i obilje praznoglavih potrošača, za razliku od mislećih građana koji su zapravo prepreka širenju kapitala i bržem razvoju svega i svačega.

U digitaliziranom, globaliziranom svijetu, knjiga je u najboljem slučaju samo posuda za informacije, a čitanje je ili stvar profesionalne obuke ili praznoglave, neoholivudske razonode. Misao koja nije trenutna nego se vremenom čitanja razvija, knjiga kao pozornica na kojoj se igraju priče o drugim, drugačijim ljudima, a mašta glumi sve likove, polako, čini se, zastarijevaju. U jednom u nizu članaka New York Timesa koji se bavi budućnošću čitanja, tinejdžer pod imenom Hunter (što na engleskom znači “lovac”) kaže da se knjige “bave detaljima koji nisu neophodni,” dok ti internet “daje samo ono što ti je potrebno, ni više ni manje.”

Problem, međutim, nije to što će Amerika ili civilizacija, možda, dobiti generaciju priglupih tinejdžera pa će, možda, budući američki predsjednici i ljudi od značaja biti na intelektualnom nivou žabe ili George W. Busha – živih bića koja u svijetu postoje tako što impulsivno reaguju na spoljnju stimulaciju. Problem je u tome što se čitalac ne rađa nego se mora naučiti da čita. Dok je jezička sposobnost ljudskih bića uslovljena evolucijom, stvar genetike koja omogućava da svaki mozak – ukoliko nije oštećen – rođenjem bude naštelovan da proizvodi jezik, za čitanje se ćelije moraju razvijati, i to praksom čitanja. Dekodiranje slova na papiru je neurološki vrlo komplikovana operacija i za nju se neuroni moraju obučiti – mozak se doslovno razvija čitanjem, nove se ćelije stvaraju u glavi djeteta koje je izloženo knjizi. I ne samo to: čitanjem knjiga (i pričanjem priča), dijete razvija kognitivne sposobnosti koje su zasnovane na mašti – zamišljanje alternativnih situacija; kontinuirano učestvovanje u životu drugih, koji se uvijek u izvjesnoj mjeri mora zamisliti; izgradnja mreže asocijacija i istovremenih logičkih mogućnosti; kontekstualizacija naizgled beznačajnih detalja; intelektualni skok koji omogućava učestvovanje u novoj narativnoj situaciji itd.; – i koje su neophodne za aktivno i svjesno učestvovanje u svijetu, za šta je potrebno mnogo više od puke informacije.

Ljudski korisno čitanje, dakle, nije pasivno dekodiranje znakova i lijeno prikupljanje informacija – da jeste, djeci bi se mogli čitati telefonski imenici ili rezultati sportske prognoze – nego čitanje priča o ljudima, u kojima su detalji ne samo neizbježni, nego i neophodni, pošto se svaki ljudski život sastoji od mnoštva detalja koji su informativno beskorisni. Sva je prilika da je Hunter/Lovac, kojem u knjigama smetaju detalji, bio lišen iskustva u kojem je jutros Potomstvo sa dedom Jimom uživala – tumaranje po životinjskom carstvu koje je bez posebnog korisnog razloga abecedno organizovano. I sva je prilika da Lovac neće svojoj djeci čitati knjige: ako ih zanima životinjsko carstvo, eno ima sve na internetu, od životinjske abecede na svakom jeziku do porno sajtova na kojima magarci nasrću na djevice, kao onomad u Rimskom carstvu.

Priznajem da sam star i staromodan, da ovaj i ovakav svijet ne razumijem baš najbolje i da mi je u njemu svakodnevno neudobno, budući da mi vazda izgleda da je prvenstvena posljedica tzv. razvoja gubitak ljudskosti, koje ionako nikad nije bilo dovoljno. Vješt sam, također, da taj strah od nerazumljive, neprekidne promjene, koji je, zapravo, strah od smrti, zataškam pozom iskustva i tvrdnjama da znam kako bi svijet trebalo da izgleda i šta bismo to trebali da uradimo. Ali također znam da će Potomstvo sve to prozrijeti, da će biti u stanju da razumije i moje misli i moje strahove samo ako u svekolikoj knjizi ljudske abecede nađe, pod slovom T, paragraf o Tati, kojem je onomad sjedila u krilu, dok joj je on čitao knjigu čije su se stranice mogle rukom okrenuti. "



Pretužno, stvarno.

...za sve očeve, i njihove kćeri...potomstva...

Neka ti je laka zemlja maleno "potomstvo"

neka djevojcica pociva u miru, a roditeljima zelim da smognu snage da izdrze.

Iskreno saucesce.

Iskreno saucesce Hemonovima.

Iskreno saučešće porodici Hemon,a malenom potomstvu laka zemlja.
Pretužno za riječ više.
R.I.P.

Pretuzno...iskreno saucesce

u ovakvim situacijama normalan čovjek zanijemi. Ne postoje adekvatne riječi utjehe. Iskreno saućešće porodici Hemon

Prvi put se javljam iako sam odavno registrovana....Samo da kazem da je ovo veoma tuzno i potresno

iskreno saučešće porodici...

u ovakvim situacijama pobjesnim na Boga,ako ga ima

RestInPeace Izabeli,ali i roditlejima,kojeg nikad vise nece imati

Ovo su priče od kojih suze same teku, jako me pogodilo. Za čovjeka vjerovatno ne postoji teža i jača bol od boli zbog smrti djeteta. Žao mi je Aleksandre...

Od ovakve ljudske sudbine covjeka dusa zaboli. Ne daj boze da se desi nikome. Suvisno je bilo sta napisati.

Moje najiskrenije saucesce

Iskreno saučešće porodici Hemon. Počivaj u miru djevojcice...

Covjek zamrzne na ovakve vijesti...
neka pociva u miru, a ozaloscenima, zelim svu mogucu snagu i razum...

Stvarno tužno . Ne znam da me ikad ijedna smrt neznane osobe ovako rastužila. R.I.P.