KatarinaKosaca wrote:
Ne bih sad da dajem svoje podatke i svoja iskustva, ali, neposredno pred rat bilo je jako puno ekonmista i pravnika i jezičara na birou. Posao je bio isključivo preko štele i tek završeni ekonomisti, pravnici, jezičari su sjedili kući. Nije bilo čak ni honorarnih poslova, inflacija je bila ogromna, osjećao se miris baruta u zraku , vjeruj mi da je bilo gore nego sad. Da ti ne govorim o stanovima za mlade ili stipendijama vani, sve je to bila misaona imenica. Samo su inžinjeri nalazili posao, ali im je platu jela inflacija. Žečim da kežem, da valjda od ranih osamdesetih nije bilo dobro na ovim prostorima.
Što se tiče "trčanja za kupcima" zavisi kako gledaš. Možeš to gledati kao komercijalu, pa da kažeš da si ručao sa kupcem, da si putovao, ili možeš gledati kao poniženje valjanja tuđe robe.
Vremena za porodicu i slobodnog vrmena nikad nećeš imati dovoljno, vjeruj mi, radio u struci ili van nje. Kapitalizam je i prošlo je vrijeme kad se dolazi kući u 15.00. U svakom slučaju, ponekad pokušaj da vidiš čašu polupunu, umjesto polupraznu, možda pomogne, a po svakom zakonu vjerovatnoće naići če i posao u struci. Sretno
Ne bih ni ja da to svodim na ličnu ravan, nego samo naglas razmišljam. Svi mi imamo svoje puteve koji su manje ili više trnoviti.
Normalno da je bilo. Nedavno smo na politici razglabali o postocima nepismenosti u Bosni. Kreće se oko 10 posto. Po tome ne postoji mogućnost da neki nastavnik ili profesor jezika bude besposlen, ali i to se dešava. Kamara je preduzeća po manjim sredinama koje vode ljudi sa SSS. A gomila ekonomista na birou. Lafo uvode obavezno predškolsko obrazovanje kao obavezno, a pola gradova u Bosni nema uopšte vrtića. Bosna se svelo na dvije tri opštine Sarajeva i to je to. Nikada mi nismo bili razvijena zemlja sa dugoročnom strategijom. Bilo je i tada slučajeva da su nekompetentni ljudi zavaljivali preduzeća, ali moglo se vrtiti i pokrivati jer su postojale firme u čije se džepove moglo zavući ruku da bi neke neprofitabilne struke mogle da dobiju plate. Danas na mjestima tih firmi su kojekakva zastupništva ŠLJ bjelosvjetskih kompanija. Sada se jedino mogu dizati krediti, što su počeli da rade.
Stanovi su tada pravljeni iz kapitala firme. Normalno kada je prestala da cirkuliše lova da je i stanogradnja stala. Da su današnji uslovi dolaska do stana, pa većina ljudi bi sad bili podstanari ili beskućnici.
Ako valjaš neku trećerazrednu robu, a ne lijekove tuđe za visoke pare kako bi se oborila domaća proizvodnja velika je vjerovatnoća da nemaš dovoljno para ni za pristojan sendvič, a ne za ručak sa kupcem. Posao je kada imaš definisan odnos između posodavca, radnika i mušterije (ako radiš sa njima). Kod nas je radnik obično u raljama ovih dvaju, nerijetko dobija pozive i mimo radnog vremena. U takvim okolnostima ulog se diže, jer ako ti nisi spreman da daješ od sebe 150 posto, tobože jedva čeka neko da te zamjeni i to pod znatno gorim uslovima. Slušajući pojedine poslodavce, ne bi me iznenadilo da ugledamo i majmune da rade pošto imaju takav odnos prema radnicima.
Kapitalizam nije odgovor i izgovor za sve loše stvari koje se dešavaju. I mi treba da učestvujemo u kreiranju naših života. Pa nismo robovi! Ne treba prihvatati sve zdravo za gotovo.
Najvredniji kapital neke firme (makar se ona bavila i proizvodnjom) nisu mašine ili zgrade, nego ljudi. Ovi što su se sada dočepali onoga što im nikada nije ni trebalo pripasti u zgradama vide poslovne objekte za iznajmljivanje, atraktivne lokacije ili sekundarne sirovine...