Citirao bih ovdje Ahmmeda, kada na jednoj temi reče kako je pokrenut jedan nezaustavljiv Proces, pa kako se kome svidjelolilla wrote:... i upale se kandilji na džamiji na Sokolju (tada smo samo tako znali da nastupa iftarsko vrijeme)
Bas lijepa sjecanja.lilla wrote:Ne mogu reći da je u mojim ramazanima bilo ovako lijepo kao u Ahmmedovim, ali uvijek ih se s radošću sjetim...
Prvi ramazan koji sam ispostila cijeli bio je onaj koji je prethodio ratu. Išlo se u školu, a kako sam bila u mješovitom odjeljenju, osim mene niko nije postio, ali su svi poštovali to što ja radim i pazili su da ne jedu ili piju preda mnom. Sjećam se, jedan dan je Moniki bio rođendam i (a ko se ne sjeća rođendanskih boba) išla je od učenika do učenika a kad je došla do mene rekla je:
- Nećuemo se ljubiti, čula sam da to kvari post, a ovo ostavi za večeras.
i dala mi dvije bombone.
Tih ramazanskih dana sam jedva čekala da se vratim u svoju "mahalu" i društvo koje je naš efendija uspješno okupljao u džemat i, ni danas ne znam kako je to uspijevao, ali najdraže nam je vrijeme bilo provoditi u toj jednoj kući u kojoj bi uz ramazan bio mesdžid, i ako ne bismo imali šta drugo raditi, podijelili bismo se i čistili prostorije.
Najdraže bi nam bilo slušati hikaje koje bi efendija slikao pred našim dječijim očima.. I danas su mi žive slike konjanika iz efendijinih priča o pohvaljenosti namaza u džematu nad onim koji sam klanjaš ili vreće brašna od ona 2-3 zrna pšenice koje je sakupljao čovjek što je čitav život klanjao; za svaki namaz bi ubacio po jedno zrno u kovčeg, kad je preselio i kad su otvorili kovčeg pronašli su samo ta 2-3 zrna, ali su dobili sve ono brašno
Tih ramazanskih dana u mesdžidu su se klanjali svi namazi, a jedini džemat (izuzev teravije) bili smo mi-djeca od 4. do 8. osnovne i pokoji dedo.
Ono što je još uvijek živo u meni jeste tadašnje ubjeđenje da, pošto nam je efendija pričao da se dove između ostalih i postačima odmah primaju, da sve što poželim se i ostvari. Taj osjećaj je bio toliko jak da sam se bojala šta poželjeti jer sam pomislila da sam kriva što sam jednom dječaku rekla: Da Bog da se slomio! a on sutradan slomio ruku
Tad sam pokušavala početi i kući redovno klanjati i sad mi smiješno, ali kako je samo bilo iskreno: u mojoj sobi na zidu New Kidsi u prirodnoj veličini, a ja u farmerkama jedva pronađem mali dio praznog zida kako ne bih dok klanjam bila okrenuta prema likovima
U akšam bih se, čekajući da pukne top s Mojmila i upale se kandilji na džamiji na Sokolju (tada smo samo tako znali da nastupa iftarsko vrijeme) omrsila, najčešće sama, jer su moji obično bili na poslu i potom pužurila na teravih, a tamo se često dešavalo da kad se jedna nasmije cijeli saf ne može prestati smijati
Iz tog posljednjeg ramazana ostao mi je urezan onaj zadnji dan u školi: Mirku, koji je sjedio iza mene, obećala sam poslije Bajrama donijeti sve bajramske kolače (tad smo pravili po 6-7 vrsta kolača za Bajram) međutim, taj smo dočekali na suprotnim stranama...cio rat sam mislila na to obećanje i tek prije par godina sam se čula s Mirkom, ali više ništa nije isto sad kad smo na suprotnim stranama u svakom pogledu...
Ne bih da tvrdim da u tom Procesu nije bilo i da još uvijek nema zloupotreba, no temeljni razlozi za njegovo pokretanje, sasvim su čisti, prirodni, potrebni....I da, Proces ide, mada nekima nimalo po ćeifu nijearzuhal wrote:Citirao bih ovdje Ahmmeda, kada na jednoj temi reče kako je pokrenut jedan nezaustavljiv Proces, pa kako se kome svidjelolilla wrote:... i upale se kandilji na džamiji na Sokolju (tada smo samo tako znali da nastupa iftarsko vrijeme)
lilla wrote:Moram još nešto dodati a u vezi je s ramazanom o kojem pisah gore, iako se ovo moglo desiti i u bilo kojem drugom mjesecu
Meni je toliko bilo lijepo u tom malom i mladom džematu da sam htjela da i drugi dožive ljepotu koju sam osjećala. Dugo, dugo sam nagovarala Sašu i Bokija, drugove iz razreda, da jedan dan krenu sa mnom u mekteb. Jedanput smo ranije završili i ponovo sam na putu od škole do kuće (a to je priča za sebe; pješačili smo do škole u jednom pravcu oko pola sata svaki dan) pokušala privoliti ovu dvojicu za posjetu, uz obećanje da ću i ja ići u jednu odn., drugu bogomolju...i oni konačno pristanu
Kad smo došli pred mesdžid, Boki, valjda se predomislio ili uplašio nečeg novog haj' znaj, kaza nam da će on čekati ispred jer su mu prljave čarape pa ne može ućia Saša je sjedio sve dok smo mi imali mekteb i klanjali podne. Kad smo završili s namazom, priđe Sale meni, a u ruci drži tespih i kaže:
- Koliko si ti prebrojala, ja 33!?
Mislim da mu se svidjelo, rekao je da će ponovo doći, a i Boki...
Velim joj da ne bih rekao.. ....I pitam je otkud joj ta ideja pade napamet....Kaže mi: " Gledam ga danas na televiziji, hem kaže da će rat u Iraku biti gotov za heftu, a to je uoči 27 noći Ramazana, hem je, onako u licu, uzaifio, ko da nije ni jedan dan mrsio...." Ahmmed wrote:Pričam danas sa komšinicom. Starija hanuma....Pita me znam li da li Barak Obama posti.
Svakodobro! wrote:Selam svima! Jako lijepe, poučne pa i dirljive priče!
Ja ču izdvojit jedan odlomak, mojih piskaranja, onako malo Ramazanski! Veže se za ahmmed-ovo, donekle!
"...7 mi godina...Ramazan, već je to bio treći otkako sam prognan sa svog ognjišta. Nana, onako uvijek nasmijana pod šamijom, uvijek me držala u svom "krilu", a najdraže je bilo ono pred mrak, kad svi sjedismo zajedno. Amidža, dedo, majka, babuka, braco, nana i ja. Uvijek se na nešto čekalo. A to čekanje i u meni je budilo nekakav drugačiji osjećaj, nekako kao da sam u tim mometima bio odrasla osoba. To čekanje uvijek je razrahatio ezan s munare Potočarske džamije, možda je čak i bio iz obližnjeg mekteba, toga se baš i ne sjećam dobro! A nakon ezana, ruke u zraku, zahvala Jedinom Stvoritelju! Jedne večeri nana reče "ma snaho draga još je mali on". Znao sam o čemu je riječ, mama je spominjala da počnem s postom. Rekao sam da me probudi ujutru kad ustanu, hocu i ja da jedem s njima i da zapostim i ja. Mama je govorila da sam još mali. No, moja želja je bila velika, pa je pristaala na to! Siromašan sehur, za ono sto mi se servira sada, ali ipak mnogo drazi i hranjiviji nego ovaj sad! Prvi dan nisam ispostio, vec oko podneva, nana rece "hajde sine, rucaj, pa da ti našijemo", kasnije mi objasnila da postim po pola pa tako cu za dva dana imati jedan cjeli, to me jako obradovalo kad mi je rekla da to moze tako! Već slijedece isckeivanje onog ezana je bilo nesto mnogo draže za mene! Osjećao sam neku unutrašnju pobjedu! Našivao sam tako sve do pred kraj Ramazana, a onda sam odluci da ne prekidam...3 dana mog prvog Ramazana su bili nešto najdraže..."
Nane više nema, nema ni dede, babuka je takođe kao šehid preselio, a amidža nedugo posle rata, od tuge za njima! ALI IMAM RAMAZAN. IMAM RAMAZAN ZA SVE NJIH, IMAM RUKE PODIGNUTE PREMA JEDINOM, TO MI JE DOVOLJNA SATISFKACIJA DA SVAKOG RAMAZANA SJETIM SE STA MI JE GOVORILA MOJA LIJEPA NANA!
http://www.youtube.com/watch?v=XAwofS5naL4
svemu i svakome 
Evo, i ja podjelih suzu sa vama...Da samo na jednom mjestu u Kur'anu Uzvišeni Gospdodar to kaže - bilo bi dovoljno:lilla wrote:Ahmmede, danas si mi naumpao dok smo bili u jednoj teškoj situaciji, kad su osjećaji u pitanju, pogotovo za one koji su to preživjeli...
Dok je direktor čitao popratno pismo, a suze mu se slijevale niz obraze, čini mi se da nikad nisam vidjela da muškarac iskrenije plače i nema snage da izgovori ono što vidi pred očima i mi kojim smo prisustvovali ostasmo nijemi...tekst je napisan rukom djevojčice/djevojke iz Srebrenice koja moli da je prime u školu, rođena je 11.jula '95. a tog istog dana, došavši na ovaj svijet, izgubila je majku, koja je umrla rodivši nju
Ti se vjerovatno svaki dan susrećeš sa sličnim situacijama i neka ti Allah Svemilosni olakša u pomaganju ovim ljudima
lilla wrote:Aminarzuhal wrote: Neka sve vas, a posebno brata Ahmmeda, jednog od rijetkih bisera iz Allahove hazne spušetnog na bosanski ćilimak, Svemilosni nagradi najljepšom nagradom, u društvu Njegovih pejgambera, siddika, šehida i dobrih vjernika - AMIN!
. Prvi ramazan sam postila na zimskom raspustu kod njih, mozda s 8-9 godina. A vec slijedeci, citav elhamdulillah . Djed mi hodza (sada vec u penziji), imamio u jednom zenickom mesdzidu, a kasnije je i dzamija izgradjena. Kao mala pokusavala sam izbjeci namaz, ali teraviju sam naprosto uzivala klanjati za njim. Kako se taj covijek unese u namaz, to je prosto nevjerovatno. I danas kada ga posmatram kako klanja, on kao da nije tu, negdje daleko, blizu Gospodara. I tek kada preda selam, nakon par minuta vraca se u stvarnost. Svaki cetvrtak i nedjelju, ucenje Jasina pred njim, da on to terbijjeti . Mene to nerviralo (ko dijete) al sada sam mu zahvalna naravno . Da ga Allah Uzviseni nagradi i njega i majku, najljepsim nagradama SubhanAllah brate,ova napisana sjecanja su stvarno potresna...Svakodobro! wrote: "...*97-me...Ramazan kojeg se sjecam s najvise suza, pred svaki Iftar suze majke i nane. Ja onak tek pocinjem da razumijem neke stvari...Upitao sam jednom zasto mama, zasto svaku noc??? Onako kroz suze, mama je rekla da je sve manje nade da je babo ziv, sve manje nade da cemo ga ikad zivog naci! Sve mi je jasno bilo, a jos jasnije sada, kad ni nakon 15 godina ne nadjosmo babu, a ni trag od njeg...nade vise nema..al ipak vjera nas drzi u ubjedjenju babo je sad Dženetska duša i blago li njemu..."
Na ovakvim djelovima i stranicama svog rokovnika uvijek zastanem, stavim tri tacke...isplacem se, pa nekad opet nastavim sve do nove suze i sjećanja...
Allahu Ekber
. U pocetku smo mislile da to nece, bez obzira koliko smo se voljele i dobro slagale nas 4, nece nam se dati da se gledamo ujutro, ono ipak iza sna si i tako to..... Lagano pokucama - imali smo sifrirano neko kucanje , one otvore i tako nas sehur pocne. Malo jednemo, malo pricamo, malo se smijemo, BM radio je bio na tapeti svako jutro (znam da su me tako znala dirnuti u dushu ona javljanja imama, svako jutro iz drugog grada - nekako mi se uvijek plakalo ne znam zasto...cc heh) i tako onda zajedno nas 4 klanjamo sabah i svak u svoju sobu do vremena kad treba poci na fax ili uciti ili bilo sta drugo - ne sjecam se vec dalje ...
''Ma'' rekoh ''smijem ja, nego smijete li vi'' Lijepe uspomene.