Zlato M. , sve je to lijepo i krasno, ali RECI TO ŽRTVI - meni žrtve formiraju ovaj stav o smrtnoj. Da znamo 100% da postoji raj i pakao, da se sve vraća i plaća i da će se žrtve možda reinkarnisati pa dobiti novu priliku, tada bih možda malo razmislila. Ali, ono što pouzdano znamo je da je život jedan, a onostrana kazna i pravda je pod velkim znakom pitanja ( možda tebi nije, ali objektivno - jest ).
Drugo, ja više vodim računa o patnji neke žrtve nego o nečijoj savjesti. Sociopate nemaju savjest i nikad je neće imati. Uostalom, to je unutrašnji život osobe, nije moja i tvoja briga. U tim stvarima gledam spoljašnje - neke osobe nema jer dotični zločinac nije imao savjest. A nije na državi da vodi računa o savjesti nego da joj svi građani budu na broju, neubijeni. Inače, čemu država?
Meni kad se zalažem za anarhiju kažu da bi bio haos bez države. Nastranu to što bi u anarhiji postojali mehanizmi očuvanja reda drugog tipa, i nastranu to što u državi niko zaista nije zaštićen od nasilne smrti, ali uzmimo da se ubistvo osobe desi. I država šalje ubicu na 20 godina robije. Čak i ako se on suoči sa svojom savješću, šta žrtva ima od toga? Jedina satisfakcija ubijenom bila bi smaknuti zločinca. Ili: da je žrtva imala pušku i uspješno se samoodbranila, to bi bilo u redu ubistvo jer je samoodbrana. Tada bi ubica ( osoba s lošom namjerom ) bio mrtav a ubijeni bi bio živ. Pošto se to nije dogodilo, jer država sprovodi politiku razoružavanja umjesto naoružavanja, red bi bio da država makar obavi tu samoodbranu naknadno -oko za oko, a odbraniti i moguće buduće žrtve ( i u zatvoru ubice mogu ubiti, i to nekog nevinog tj. neubicu npr. običnog pljačkaša, što se zapravo ne dešava rijetko, da i ne spominjem što mogu ubiti čuvare ili pobjeći ili biti pomilovani nakon fejkanja iznenadne prorađene savjesti ).
Treće, u dilemi smrtna: da ili ne, natežemo se oko jadne dušice i tjelešca ZLE osobe, a nimalo se ne pitamo o prestravljenoj duši i izmučenom tijelu ubijenog, koji relativno često, nisu zli i nevine su osobe, djeca, žene, starci... Šta, oni su mrtvi i Bog vodi računa o njima? Možda da, možda ne. Koliki god neko bio vjernik, ne treba ni na sekund zaboraviti da Boga još nismo vidjeli, a isto tako apsolutno je moguće i da ga ima. No, to i nema veze s Bogom. Riječ je o ljudima, o društvu: bilo kakva zajednica, državna ili anarhistička, treba da štiti svoju nejač od zlih. Nije važna savjest jednog zločinca nego fizičko (ne)postojanje žrtava. Razmišljajući tako, vi protivnici smrtne, možda i gledate stvari odozgo, tražite viši smisao, ali dok mi utvrdimo ima li ili nema Boga, smisla, pravde itd. na Zemlji trebaju postojati makar približno jednaki uslovi za život. I kao što mislim da bogatstvo treba pravilno rasporediti pa uzeti bogatima i dati siromasima ( od kojih su bogati ionako ukrali ) tako isto mislim da treba rasporediti život i smrt. Ko ubija, zaslužuje smrt. Strah od smrti će možda više da ga prepadne od grižnje savjesti. Kada neko čeka smrtnu, ono što prolazi moglo bi mu bolje pokazati šta je njegova žrtva prošla nego možebitno ( i nebitno ) doživotno filozofiranje nakon zatvorske žderačine.
Mene baš interesuje da mi neko od protivnika smrtne kaže šta je njima lično važnije: nečija savjest ili njihov sopstveni život. Princip: ''Desilo se, mrtvog nikog ne vraća'' mi pije vode kad je prirodna smrt/bolest/viša sila/ nesretan slučaj/samoubistvo u pitanju. Kada su namjerna ubistva u pitanju to je nešto potpuno drugo. Držim da živi imaju obavezu izvršiti osvetu. Osveta nije loša stvar, nego potpuno prirodna kad su beskrupulozne ubice u pitanju. Naravno, doslovno pričam, bez nekih iskrivljavanja, apsolutno sam protiv ubijanja onih koji nisu ubili ili osvete nad nedužnima. Samo konkretan krivac za konkretan zločin gdje je pala mrtva glava. Niko ne želi biti ubijen, dakle, niko ne treba biti ubijen i ne smije biti ubijen. Ko to prekrši, mora i sam da ode u smrt ili da se suoči sa stvarnom smrtnom prijetnjom ili da bude spreman da snosi posljedice za svoje nedjelo.
Uostalom, šta bi s uživljavanjem? Jeste li ikad sebe ili bližnje zamislili kao žrtvu, detaljno? Ja jesam i osvetnički poriv đipa sto na sat. I nema tu nekog otimanja kontroli. Odustala sam ja od 101 osvete u životu. Ne pričamo o glupostima tipa ''neko me opljačkao, osvetit ću se'' ili ''ona mi je otela momka, osvetiti ću se''. Za namjerno oduzimanje života jedina logična kazna je smrtna, i to da se osoba preznojava par mjeseci čekajući ju. Za silovanje mi je logična kazna - doživotna, i za pokušaj ubistva, mučenje. Ne treba preispitivati porive zle osobe, zlo postoji i gledamo samo posljedice: što veće posljedice, veća kazna. Silovanje je ogromna i doživotna trauma i zato za to smatram doživotnu opravdanom. No, čak i da uzmemo da svi zaslužuju drugu šansu i da se poprave - to mora biti pravo proporcionalno šansama žrtve da se oporavi. Od svega se može oporaviti ali od smrti ne može. Zato smatram da ubice ne zaslužuju drugu šansu, budući da je ni žrtve nemaju.
Što se tiče života u izolaciji, život se prilagođava i opet je bolji takav život od nikakvog. Naravno, to je lični izbor, ali zaista mi je takva kazna za ubice bezveze. A o savjesti može govoriti samo osoba sa savješću kao ti, vjeruješ da se iza svakog zla krije neko zakopano dobro. Možda, ali opet i opet: šta to koristi žrtvi?
Obavezno štivo na tematiku prirodnih poriva za osvetom: filmovi ''Patriot'' ( Mel Gibson ) ''Oteta'' ( Liam Neeson ), ''Eye for an eye'' ( Sally Field ), ''Kolateralna šteta'' ( Arnold Švarcneger ), ''Nepovratno'' ( režija: Gaspar Noa ) a dokrajčite se sa ''Funny games'' ( režija: Michael Haneke ). Naravno, u ovim filmovima ljudi sprovode svoj privatni osvetnički pohod, ali dobri su filmovi za uživljavanje. Ovaj zadnji nema osvete, ali ćete vidjeti kako mučenje i ubistva izgledaju ''iznutra'' i šta je nemoć žrtve a ne onako filozofski u sigurnosti svog doma - lako je tad vaziti ''Ko tebe kamenom...'', uz svo poštovanje dobroti i humanom svjetonazoru koji stoji iza toga. U Nepovratnom, doduše, osvetilo se pogrešno, ali opet taj film pokazuje kako radi osvetnički bijes i pokazuje zašto su smrtne kazne dobre. Naravno da ne treba uzimati stvar u svoje ruke, i pogotovo ne prije nego je lociran pravi krivac, bez sumnje, ali nije baš da bih takvu osvetu osudila u državi bez adekvatnih kazni. Van je svake pameti da pravosudni sistemi ( pogotovo naš ) često štite počinioce više od žrtvi, pa su kazne smiješno male.
Da biste vidjeli koliko bolesnih umova ima ( nije to samo na filmu ) gledajte recimo film ''Hostel'' ili dobri stari ''Teksaški masakr''. Tamo sve pršti od nemoći žrtava i iako su takvi zločini rijetki, ono što nije nimalo rijetko su patnja, strah, bol, agonija i nemoć žrtava koja je ista u bezizlaznim situacijama kada se iznenada suoče sa smrću i mučenjem. A treba se zaista uživjeti da bi skapirao zlo koje ti se nije lično dogodilo kako to zaista izgleda ''iznutra'' i kako nemoć i patnja žrtve vape za osvetom, makar i iz groba.
Dakle, gledanje ''odozgo'' i apstraktno kombinujte sa gledanjem ''iznutra'' i konkretno i čak i ako ne promijenite stav, bar ćete shvatiti zašto ima i onih koji su ZA smrtnu kaznu.
I dok će ljudi različito reagovati na ideju smrtne kazne, kao i na ideju ''privatne osvete'' isto je i s državama: neke imaju smrtnu, neke ne. I pobornici i protivnici imaju svoju listu za i protiv, a kao i s eutanazijom i abortusom, ili naoružavanjem, koliko god bio ZA ''svoju''' opciju uvijek moraš priznati da ni oni kontraši nisu baš u krivu. S jedne strane ja sam u pravu, s druge ti, istina je i da ubice zaslužuju smrt, ali i da treba biti milosrdan i ne biti i sam ubica. Svakom nešto pretegne na vagi: meni lično to su patnje i bol žrtve i kasnije bližnjih, to mi se čini jače od svega i prosto vapi za osvetom. Naravno, odnos te prevage je 51:49, dakle, ne odlučujem se za smrtnu ''glavom kroza zid'' nego kao što rekoh, prevagne žrtvina patnja i procjena da bi i sama žrtva željela smrt svom ubici, a zanima me: šta prevagne kod vas protivnika i čime je to motivisano, vjerom ili nečim drugim? Zašto u ovakvoj polemici brinete o nečijoj savjesti a ne o patnji žrtve?
I još: smrtna kao mjera upozorenja ima ogromnu snagu. Zamislite državu gdje za ubistvo slijedi smrtna, a za silovanje doživotni zatvor. Vjerujem da bi mnogi odustali. Naravno, nije ni svako ubistvo isto, pretpostavka mi je bila da pričamo o jako okrutnom ubistvu s mučenjem. Ne o ubistvu u afektu, iz bolesne ljubomore i sl. mada i to zaslužuje zasebnu polemiku, da li smrtna i za takve? Možda za njih doživotni ima smisla. A bezbroj pitanja ostaje otvoreno, zato ovakve teme nikad ne zastarijevaju. Pitanje ove teme je zapravo: da li smo mi naše tijelo ili um, naše sjećanje ili djelo? Naravno, sve smo pomalo. Ali, ako nema sjećanja to nas ne oslobađa djela: djelo je zapisano krvlju žrtve i nepromjenljivo je. Isto tako, apsurd je govoriti o novoj osobi. Čak i ako je izgubio sjećanje, on i dalje ima ubilački nagon koji ne zna držati pod kontrolom za razliku od većine ljudi, što je već jednom pokazao. Osoba nije samo sjećanje i osobu posmatramo i u interakciji s drugima, tj. osoba je i sjećanje drugih na njen život. Kad oboljeli od Alchajmera zaboravi svoju porodicu ona njega ne zaboravlja i brine se o njemu, iako njemu to ne znači ništa. Kad ubica zaboravi svoj zločin i žrtvu, žrtva i zločin ne zaboravljaju njega i dalje zahtijevaju kaznu.
Hvala sto si me zadevwerao/la! 
sto je uopste njihova funkcija zivotarenja u zatvoru ,naravno,jedini razlozi kojeg se mogu sjetiti su dio eksperimentalnih istrazivanja i moguci link sa drugim ubicama