Forum Klix.ba

dobarloszao wrote:Eh,kada se sjetim da valja umrijeti...a ovako lagodan zivot
Kada se samo sjetim da valja nekada napustiti ovu zemaljsku kuglu
Ma iskreno,nije mi svejedno,kada nekada pomislim na to...al` sto se mora,nije ni tesko

ja bi se na tvom mjestu konsultovao sa hodžom




ili popom

Ma bojim se smrti, svaki dan koji mi prodje žalim za njim. Pogotovo što vjerujem da postoji tamo dalji život, ali šta cu ja tamo, pa cak i u raju. Mislim da je dostadno, sta ce meni rajske ljepote, kad ja nemam tamo šta raditi, necim se baviti i boriti se za uspjeh. Nigdje u svetim knjigama ne piše da tamo imaju mora, bazeni, plaže, kafane, neki sportovi i sl. I u zatvoru je život, ali nije sloboda.

Ima da se tamo ucrvam od dosade!

Nemam se sta plasiti smrti ako ce biti ona : Legnem navece i ne probudim se ujutru .... Ak ce neko poceti pucati u gradu i "zalutali " metak me pogodi ili tako nesto toga se bojim ...

Ma nije da se bojim, nego onako žao mi, smrt je bezveze, život je lijep Kad se sjetim svih tih stvari koje neću imat sa sobom... što život ne traje makar 200 godina da završim bar pola što sam planiro

Nema osobe koja se ne boji smrti... To pod broj jedan.

A pod broj dva, za one koje čeka Džennet/Raj, u njemu ima ono što ne možemo ni zamisliti od ljepota... To mi uvijek naumpadne kad vidim neka lijepa mjesta (priroda, more, pješčane plaže, vodopadi.....), kako je tek tamo...?

nije me strah,vjerovatno sto sam mlad pa mislim nece to mene jos

Mene je strah, strah me kako cu umrijeti, to jeste stanje i sta me tamo ceka. Pa kad skontam da jos niko nije mogao prevariti smrt ona uvijek pokuca na vrata iznenada.

dobarloszao wrote:Eh,kada se sjetim da valja umrijeti...a ovako lagodan zivot
Kada se samo sjetim da valja nekada napustiti ovu zemaljsku kuglu
Ma iskreno,nije mi svejedno,kada nekada pomislim na to...al` sto se mora,nije ni tesko

Kao sto to pesnik rece: Kad umrem bar sam siguran niko se nece dovuci da mi pljune u lice ... Svi cete mi odjednom biti prijatelji i ko zna kakvo izmisliti priznanje.... Plagatiraju covjekovo ime i prezime po uglovima na malo finijem papiru i svako vas cita cita i cita kao da ste odjednom postali prva vazna izlozba ili premijera u pozoristu....To je smrt !

Muhammed El-Gazali jedan od najpoznatijih islamskih učenjaka napisao je knjigu:

''Zivot poslije smrti''

Knjigu mozete naci i procitati na linku:

http://hem.bredband.net/svjetlost/Zivot.pdf

Ne bojim se nisam ja Zokorlić ili Mustafa....

Kao vjernik, imam opravdan razlog da se bojim smrti, nikada nisi siguran koliko si dobra ili loseg uradio, pa strahujes radi manjka dobra ili radi velicine svoga grijeha, ali ipak mislim da je se ne bojim. Bojim se vise cinjenice da sam u svome zivotu puno toga propustio i bojim se da je moj zivot suvise ispunjen nekim iskustvima koje malo koji 26-godisnjak moze da sabere u zivotu i stojecki podnese, koja su i pozitivna i negativna. Kada s kusnjama gazite kroz zivot od koje ne znate koja je veca, a koja manja, onda vam se zivot gadi, omalovazavate ga i prizivate smrt, a kada vam se vrata srece otvore pozelite da ona traje i na smrt covjek od ushicenja zaboravlja.

Davno sam rekao jednu umotvorinu kojom sam omalovazio covjeka i njegov zivot, ali iako je mnogo gruba, sirova, ona je i iskrena, ima svoj dublji smisao i odise necim pomirljivim sto nas sviju ceka, a to je odise smrcu, moja umotvorina glasi: "Čovjek je vreća govnima koja se prije ili kasnije spusti u zemlju!"
Ova izreka ima namjeru da spusti ljude na nivo kojem pripadaju, a to je ono sto cesto u svome ponasanju prema sebi samima i drugima zaboravljamo, a to je da ćemo svi umrijeti na ovaj ili onaj način i da u svome životu iako imamo drugačije kušnje imamo isti početak i kraj.
Barem meni, smrt neda razloga da se oholim nad drugim i budem nepravedan.

oridjidji wrote:Kao vjernik, imam opravdan razlog da se bojim smrti, nikada nisi siguran koliko si dobra ili loseg uradio, pa strahujes radi manjka dobra ili radi velicine svoga grijeha, ali ipak mislim da je se ne bojim. Bojim se vise cinjenice da sam u svome zivotu puno toga propustio i bojim se da je moj zivot suvise ispunjen nekim iskustvima koje malo koji 26-godisnjak moze da sabere u zivotu i stojecki podnese, koja su i pozitivna i negativna. Kada s kusnjama gazite kroz zivot od koje ne znate koja je veca, a koja manja, onda vam se zivot gadi, omalovazavate ga i prizivate smrt, a kada vam se vrata srece otvore pozelite da ona traje i na smrt covjek od ushicenja zaboravlja.

Davno sam rekao jednu umotvorinu kojom sam omalovazio covjeka i njegov zivot, ali iako je mnogo gruba, sirova, ona je i iskrena, ima svoj dublji smisao i odise necim pomirljivim sto nas sviju ceka, a to je odise smrcu, moja umotvorina glasi: "Čovjek je vreća govnima koja se prije ili kasnije spusti u zemlju!"
Ova izreka ima namjeru da spusti ljude na nivo kojem pripadaju, a to je ono sto cesto u svome ponasanju prema sebi samima i drugima zaboravljamo, a to je da ćemo svi umrijeti na ovaj ili onaj način i da u svome životu iako imamo drugačije kušnje imamo isti početak i kraj.
Barem meni, smrt neda razloga da se oholim nad drugim i budem nepravedan.

Šta reče?
Ovo je tema bojite li se smrti, a ne kako istu opravdati na sudnji dan.

Sto bi Floydi rekli:


"And I am not frightened of dying, any time will do, I
don't mind. Why should I be frightened of dying?
There's no reason for it, you've gotta go sometime."

Raščupana wrote:

oridjidji wrote:Kao vjernik, imam opravdan razlog da se bojim smrti, nikada nisi siguran koliko si dobra ili loseg uradio, pa strahujes radi manjka dobra ili radi velicine svoga grijeha, ali ipak mislim da je se ne bojim. Bojim se vise cinjenice da sam u svome zivotu puno toga propustio i bojim se da je moj zivot suvise ispunjen nekim iskustvima koje malo koji 26-godisnjak moze da sabere u zivotu i stojecki podnese, koja su i pozitivna i negativna. Kada s kusnjama gazite kroz zivot od koje ne znate koja je veca, a koja manja, onda vam se zivot gadi, omalovazavate ga i prizivate smrt, a kada vam se vrata srece otvore pozelite da ona traje i na smrt covjek od ushicenja zaboravlja.

Davno sam rekao jednu umotvorinu kojom sam omalovazio covjeka i njegov zivot, ali iako je mnogo gruba, sirova, ona je i iskrena, ima svoj dublji smisao i odise necim pomirljivim sto nas sviju ceka, a to je odise smrcu, moja umotvorina glasi: "Čovjek je vreća govnima koja se prije ili kasnije spusti u zemlju!"
Ova izreka ima namjeru da spusti ljude na nivo kojem pripadaju, a to je ono sto cesto u svome ponasanju prema sebi samima i drugima zaboravljamo, a to je da ćemo svi umrijeti na ovaj ili onaj način i da u svome životu iako imamo drugačije kušnje imamo isti početak i kraj.
Barem meni, smrt neda razloga da se oholim nad drugim i budem nepravedan.

Šta reče?
Ovo je tema bojite li se smrti, a ne kako istu opravdati na sudnji dan.

Totalno drugačije si razumio moju poruku, niko ne priča o sudnjem danu, već o doživljaju smrti od strane jednog vjernika i kuda ga pomisao na nju vodi u zivotu, dali u pozitivnom ili negativnom smjeru zivota, dali ga pomisao na nju tijera da bude bolji ili gori čovjek i pričam o tome kako u percepciji pojedinih ljudi ona dobija sasvim razlicitu dimenziju i to možeš primjetiti u par rečenica u kojim se neobračam prvim licem, več govorim o čovjeku i njegovom životnom stanju. Da si pratio ono sto sam govorio, dobio bi zaključak, da mene smrt tijera da ljude tretiram jednako bez zrna diskriminacije i oholjenja prema njima i da me tjera da sto pravedniji budem prema njima. To što sam rekao u prethodnom postu je surovo, bezobrazno i istinito, ali nedjeli ljude jer smo upravo po onome što u životu imamo svi isti, a to su pravo na život i da tuđe pravo na njega nediramo, neomalovažavamo i nevrijeđamo.

Kad me uhvati strah od smrti ja se uhvatim mantranja sljedećeg:

Treba otimat' radost danima što bježe
na svijetu mrijeti je lako, živjeti je teže... ( Majakovski )

Sad se kao ne bojim smrti,ali neznam kako cu razmisljati ako docekam te neke godine kad je neminovno o tome da mislim.Dok si mlad razmisljas o smrti kao o necemu sto je jako daleko,sto ce se dogoditi nekad,ali ne tako brzo da bi te zabrinulo.

Prije sedam godina sam bila na samoj ivici izmedu zivota i smrti i niti jednog trenutka se nisam bojala smrti. Bilo mi je teze gledati mamu i sestru koliko im je tesko nego bukvalno voditi borbu za vlastiti zivot. Hvala dragom Bogu danas sam potpuno zdrava i uopste ne razmisljam o tome.
I jedan mali savjet od nekoga ko je zaista bio u gadnoj situaciji,ne opterecujte se sa tim. Uzivajte u zivotu,i pokusajte ako je to ikako moguce da vas obicne sitnice i gluposti ne izbace i takta. Jer zaista najvece bogatstvo je zdravlje.
Kao sto kaze Mak Dizdar:" Ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke".
A do tada zdravi mi i veseli bili uzivajte u zivotu,nemamo ih 100 nego samo jedan.

Bojim...
...ali ništa manje se ne bojim života i onog što on nosi...
...zapravo...bojim se gubljenja mladosti.

Jack Be Nimble wrote:Ne bojim se smrti, ali bojim se/zao mi je onih koje ostavljam iza sebe.

cuj zao ti onih koje ostavljas iza sebe,joj to mi je malo ....
smrt kao smrt nista ljepse od toga...sve je to prolazno

kako te moze biti strah smrti, kada znas da ce se desiti?

putovanja da...destinacije ne.

Posto ne verujem u boga, ne verujem ni u smrt

jes aj em

sumayya wrote:Nema osobe koja se ne boji smrti... To pod broj jedan.

A pod broj dva, za one koje čeka Džennet/Raj, u njemu ima ono što ne možemo ni zamisliti od ljepota... To mi uvijek naumpadne kad vidim neka lijepa mjesta (priroda, more, pješčane plaže, vodopadi.....), kako je tek tamo...?

a zamisli kako je tek u paklu zrce ibiza itd vjerovatno nekoliko puta bolje

Ja kad bih znala da ima RAJA

ma



ODMAH BI SE UBILA