Forum Klix.ba

Priče iz bolnice

Medicinska sestra Mejrema Ramadanović bila je dežurna u prijemnoj ambulanti 25.5.1995., izmedju ostalog rekla je:

"Nosili smo ih u dekama, na nosilima, u čaršafima, a poslije i na rukama. Uznosili ih uz stepenice u šok sobu, u operacionu salu, hodnici su bili preplavljeni njihovom krvlju. Stigli su ubrzo u pomoć i kolege od kuće. Bilo je bitno izdržati, biti jak, jači od naših ljudskih mogućnosti, da damo sve od sebe, da spasimo što više života. Teško je gledati oko sebe desetine izmasakrirane djece koja pružaju ruke i mole za pomoć. Pomozite... nemojte mene, ja se osjećam dobro, pomozite mom drugu, on je teže ranjen... spasite život mojoj djevojci. I u tom momentu su bili puni života, nesebični, željni kao i mi da ih što više preživi. Kada su svi živi bili zbrinuti i u sigurnim rukama hirurga i sestara, trebalo je obaviti još jedan težak i bolan posao. U holu su ležala beživotna tijela dječaka i djevojčica, kojima sam željela ali nisam mogla pomoći.

Djevojka plave kose imala je nogu na prsima. Bila je tako lijepa, kao i sve druge djevojčice i dječaci. Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek. Tolika ljepota i mladost slila se te noći u miris spaljenog mesa."

Sva ta mlada, beživotna tijela upućena su na Zavod za patologiju. Već u prvim satima postajalo je jasno da se identifikacija mora izvršiti u najkraćem roku, jer Tuzla je luda od bola, ubijeno je 71 a hiljadu majki nije znalo je li medju njima njihovo dijete. Zamrli od nevjerice i boli svi ljekari, zdravstveni tehničari, radnici Kliničkog centra, zajedno sa svim sugradjanima učinili su u noći izmedju 25.i 26. maja 1995.godine, kao i mnogo puta ranije, sve što su mogli.

Svoja ljudska preživljavanja ubistva tuzlanske mladosti nosiće zauvijek u sebi."




Izvor: forum Tuzlarije

Neka je rahmet njihovim dusama...

U ovom mometu tišinu Tuzle paraju ratne sirene za uzbunjivanje...

Neka im je vječni rahmet

Neka je vjecni rahmet i smiraj njihovim dusama....tako mucki ubijenim civilima,mahom djeca . Tuzno,zaista tuzno.

Uh

neka im je rahmet dusi

BSn wrote:Priče iz bolnice

Medicinska sestra Mejrema Ramadanović bila je dežurna u prijemnoj ambulanti 25.5.1995., izmedju ostalog rekla je:

"Nosili smo ih u dekama, na nosilima, u čaršafima, a poslije i na rukama. Uznosili ih uz stepenice u šok sobu, u operacionu salu, hodnici su bili preplavljeni njihovom krvlju. Stigli su ubrzo u pomoć i kolege od kuće. Bilo je bitno izdržati, biti jak, jači od naših ljudskih mogućnosti, da damo sve od sebe, da spasimo što više života. Teško je gledati oko sebe desetine izmasakrirane djece koja pružaju ruke i mole za pomoć. Pomozite... nemojte mene, ja se osjećam dobro, pomozite mom drugu, on je teže ranjen... spasite život mojoj djevojci. I u tom momentu su bili puni života, nesebični, željni kao i mi da ih što više preživi. Kada su svi živi bili zbrinuti i u sigurnim rukama hirurga i sestara, trebalo je obaviti još jedan težak i bolan posao. U holu su ležala beživotna tijela dječaka i djevojčica, kojima sam željela ali nisam mogla pomoći.

Djevojka plave kose imala je nogu na prsima. Bila je tako lijepa, kao i sve druge djevojčice i dječaci. Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek. Tolika ljepota i mladost slila se te noći u miris spaljenog mesa."

Sva ta mlada, beživotna tijela upućena su na Zavod za patologiju. Već u prvim satima postajalo je jasno da se identifikacija mora izvršiti u najkraćem roku, jer Tuzla je luda od bola, ubijeno je 71 a hiljadu majki nije znalo je li medju njima njihovo dijete. Zamrli od nevjerice i boli svi ljekari, zdravstveni tehničari, radnici Kliničkog centra, zajedno sa svim sugradjanima učinili su u noći izmedju 25.i 26. maja 1995.godine, kao i mnogo puta ranije, sve što su mogli.

Svoja ljudska preživljavanja ubistva tuzlanske mladosti nosiće zauvijek u sebi."




Izvor: forum Tuzlarije

Treba ti izvjestan broj potpisa i treba ti neki poslanik u parlamentu BiH da pokrene inicijativu... a da se samo zna ima tu prilično posla...

BSn wrote:Priče iz bolnice

Medicinska sestra Mejrema Ramadanović bila je dežurna u prijemnoj ambulanti 25.5.1995., izmedju ostalog rekla je:

"Nosili smo ih u dekama, na nosilima, u čaršafima, a poslije i na rukama. Uznosili ih uz stepenice u šok sobu, u operacionu salu, hodnici su bili preplavljeni njihovom krvlju. Stigli su ubrzo u pomoć i kolege od kuće. Bilo je bitno izdržati, biti jak, jači od naših ljudskih mogućnosti, da damo sve od sebe, da spasimo što više života. Teško je gledati oko sebe desetine izmasakrirane djece koja pružaju ruke i mole za pomoć. Pomozite... nemojte mene, ja se osjećam dobro, pomozite mom drugu, on je teže ranjen... spasite život mojoj djevojci. I u tom momentu su bili puni života, nesebični, željni kao i mi da ih što više preživi. Kada su svi živi bili zbrinuti i u sigurnim rukama hirurga i sestara, trebalo je obaviti još jedan težak i bolan posao. U holu su ležala beživotna tijela dječaka i djevojčica, kojima sam željela ali nisam mogla pomoći.

Djevojka plave kose imala je nogu na prsima. Bila je tako lijepa, kao i sve druge djevojčice i dječaci. Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek. Tolika ljepota i mladost slila se te noći u miris spaljenog mesa."

Sva ta mlada, beživotna tijela upućena su na Zavod za patologiju. Već u prvim satima postajalo je jasno da se identifikacija mora izvršiti u najkraćem roku, jer Tuzla je luda od bola, ubijeno je 71 a hiljadu majki nije znalo je li medju njima njihovo dijete. Zamrli od nevjerice i boli svi ljekari, zdravstveni tehničari, radnici Kliničkog centra, zajedno sa svim sugradjanima učinili su u noći izmedju 25.i 26. maja 1995.godine, kao i mnogo puta ranije, sve što su mogli.

Svoja ljudska preživljavanja ubistva tuzlanske mladosti nosiće zauvijek u sebi."

Izvor: forum Tuzlarije

RIP

mene je spasila proslava rodjendana mog druga. Slavili smo ga u njegovoj kuci....

mislim da ga on vise ne slavi... Izgubili smo previse te noći..... Neka im je rahmet dusi i vjecna slava...

Neka je rahmet njihovim dusama...