(Psittacus erithacus)
Ponesto o njemu
U Africi ne živi puno papagaja. Afrički sivi papagaj s prosječnom veličinom od 36 centimetara je najveća papiga koja živi u Africi.
Ove fascinantne papige su dovezene u Europu sa zapadnoafričkih luka, od kuda su brodovima putovale za Europu da ih prodaju kao ljubimce. Mnogi nisu preživjeli put jer im tijekom putovanja nisu davani niti voda niti hrana, jer su ljudi smatrali da im to nije potrebno.
Danas je zakonom zabranjeno hvatati divlje žakoe, tako da su svi trenutačno na tržištu izleženi u zatočeništvu.
Postoje dvije glavne podvrste Afričkog sivog papagaja: Kongo afrički sivi papagaj /u Americi krivo zvan još i ''Congo'' ili ''CAG'' – Congo African Grey/ (Psittacus erithacus erithacus) i Timneh afrički sivi papagaj (Psittacus erithacus timneh). Oba potiču iz centralnog dijela Afrike (područje iz kojeg potiču je obojeno plavom bojom).
Te dvije podvrste su dosta slične. Razlikuju se u veličini (Kongo je nešto malo veći od Timni-ja), boji kljuna (u odraslih ptica Timni ima gornji kljun boje kosti, dok Kongo ima kljun crne boje) i boji perja (Timni ima tamnije sivo perje, a rep mu je više tamnocrveno-smeđi).
Prije se pogrešno smatralo i da je Timni podvrsta mirnija, tiša, sposobnija za učenje govora i općenito bolja za kuću. Međutim, stvar je bila u tome da je, do nedavno, na tržištu Kongo bio puno više zastupljen od Timni-ja, pa se nije mogla napraviti prava statistika. Sada, kada ima znatno više Timni-ja kao ljubimaca (u odnosi na prije) vidi se po karakteru da nema tako velikih odstupanja od Konga, mada je istina da je nešto mirniji i nešto ranije mogu početi govoriti. A niti to ništa ne znači, jer svaki papagaj se razvija u odnosu kako se njegovi ukućani ponašaju oprema njemu. Trebalo bi više proučavati divlje Afričke sive papagaje u njihovim staništima u Africi kao bi se moglo utvrditi koja podvrsta ima koje prednosti ili mane.
Sada kada znate ono osnovno o mojoj vrsti, dozvolite da se predstavim. Ja se zovem Misty, star sam 6 godina, i pripadam vrsti Kongo afrički sivi papagaj. Sa svojom obitelji živim nešto manje od 6 godina. Odabrao sam ih kad sam imao svega par mjeseci. Imam svoju kućicu – kavez koji mi je baš taman, bio bi mi malo premali da moram cijeli dan biti u njemu, ali s obzirom da se svi hoće igrati sa mnom preko dana sam skoro stalno vani.
U zadnje vrijeme moju ''mamu'' pitaju ljudi kako je to živjeti sa tako velikom pticom i što sve treba. S obzirom da ona ne zna baš sve o meni, odlučila me pitati za savjet. Dogovorili smo se da joj ja sve objasnim, a ona će lijepo sve zapisati (pa čujte, govoriti znam, ali se pisati još nisam naučio).
Za sve one znatiželjne evo što sa joj rekao kao odgovore na pitanja koje mi je postavila:
Kako znaš da li je obitelj koja te želi dobra obitelj za tebe?
Pa prvenstveno, kao što si i sama rekla, ta obitelj me mora htjeti. Ja sam ti dosta plašljiva i povučena ptica, pa ako dospijem u ruke nekome tko me ne želi, tko se nema vremena igrati sa mnom, tko me neće voljeti, mogu si početi čupati perje, mogu početi vikati i biti vrlo agresivan. Nemoj me krivo shvatiti, ja sam inače mirna i tiha ptica (s obzirom na moju veličinu). Obožavam društvo, bilo ljudsko ili životinjsko, volim uvijek znati što se dešava, gdje se svi nalaze, što rade i sl. Uglavnom, prije nego što nabave nekog mog rođaka, ta obitelj bi trebala znati sljedeće:
- da smo mi papige vrlo socijalne i želimo biti dio obitelji,
- da nam vrlo lako i brzo može biti dosadno i ako nas se ne zabavi možemo iz dosade početi čupati svoje perje,
- da smo vrlo inteligentni pa naš intelekt treba biti stimuliran sa mnogo različitih igračaka, situacija i puno pažnje,
- da smo mi skupe papige. Ne samo cijena koju ste platili da nas kupite, već se tu mora uključiti i cijena hrane, igračaka, gajbe i ostalog što nam je potrebno,
- da trebamo i letjeti po stanu, a ne samo biti zatvoreni u kavez. Da li bi se vama svidjelo da ste cijeli dan zatvoreni u prostoriji veličine WC-a?
- kad smo izvan kaveza volimo istraživati (to znači da ćemo probati gristi sve što nam dođe pod kljun – ne zato što smo zločeste već zato što smo jako znatiželjni),
- da nam je potrebno tuširanje/kupanje dva puta tjedno (meni se to nimalo ne sviđa, znam da se moram kupati, ali sam vam ja kao malo dijete, ako mi se ne sviđa, koliko god da je dobro za mene, ja se pokušavam na svaki način izvući iz toga),
- da stvaramo nered isto kao i male ptice, samo veći (ipak sam ja barem 10x veći od tigrice),
- da nas se ne može kazniti kao pse jer mi to ne shvaćamo,
- najviše volimo stvarati buku za vrijeme vaše omiljene emisije,
- živimo 50-80 godina, pa nas zanima da li ste sigurni da ćete se brinuti za nas dok smo živi,
- jako se vežemo uz osobe s kojima živimo, i ako smo prisiljeni mijenjati vlasnike (čak i samo tijekom tri tjedna dok su naši vlasnici na ljetovanju) znamo postati agresivni, početi čupati perje i slično,
- moji poneki rođaci čak ni uz veliki trud ne nauče govoriti. Da li ćete ih se riješiti zbog toga?
- naše prirodno glasanje nekim ljudima ide na živce. Nije da smo preglasni, ali kada nam je dosadno, ako smo gladni, žedni ili jednostavno željni pažnje vičemo ili zovemo da bi došli do nas i zabavili nas, nahranili ili što nam već treba.
Sada kada ste pročitali sve nedostatke, shvatili ih, i još uvijek mislite da je Afrički sivi papagaj baš za vas, reći ću vam i nekoliko podataka o našoj pozitivnoj strani:
- voljet ćemo vas koliko i vi nas volite. Drugim riječima, ako nas volite jako i mi ćemo vas voljeti jako,
- uvijek ćemo vas dočekati razveseljeni bez obzira kakvo je vaše raspoloženje,
- uvijek se želimo igrati i nikada nije loše vrijeme za igranje,
- imamo izvrstan smisao za humor (ja se znam smijati i uvijek uveseljavam svoje ukućane i goste svojim zaraznim smijehom),
- nismo zlopamtila
- nikad vam nećemo reći da ušutite već ćemo vam se za zadovoljstvom priuštiti u pričanju, fućkanju, pjevanju i vikanju
- volimo zabavljati sebe i sve oko sebe, čim se vi više zabavljate, tim je nama zabavnije
Ukoliko još niste sigurni da smo mi papagaji baš za vas, razmislite malo i o tome kako je nama. Stavite se u naše ''kandže'' i kažite nam kako bi se vi osjećali da vas stave u kavez sa slonovima? Ujedno razmislite i o ovom:
- kako biste htjeli da se vaša nova ''obitelj'' ponaša prema vama?
- koliko bi vam trebalo da se priviknete na novi dom i da vas ta čudovišta više ne plaše već da ih smatrate za prijatelje i ''svoje''?
- da li biste nas više voljeli da shvatite da smo mi drugačiji od vas ljudi i imamo drugačije potrebe i zahtjeve?
- da li bi htjeli da vaša obitelj komunicira i igra se s vama na vašem nivou i redovito?
- zar ne da biste htjeli redovito jesti zdravu i ukusnu hranu?
- isto tako biste se htjeli odmarati kad vama odgovara, zar ne?
- kad se priviknete na vaš novi dom, htjeli biste izaći iz kaveza, protegnuti krila i malo pronjuškati okolo. Možda čak i nekoliko sati dnevno?
- ukoliko imate prostrani i čisti kavez sa puno igračaka i zanimljivosti, te možete pratiti što se dešava i gdje su svi, ne bi vam bilo teško vratiti se u kavez nakon vremena provedenog vani u igranju, zar ne?
- da li biste vi htjeli biti kažnjeni za nešto što ste napravili a niste znali da ne smijete?
- Ukratko – kako biste vi htjeli da se prema vama postupa da ste na mojem mjestu?
Ovo je bilo, hm, vrlo sažeto, a daj nam sada, molim te, objasni ovo. Ljudi smatraju da su svi Afrički sivi papagaji izvrsni u oponašanju ljudskog govora. Da li je to točno?
Pa čuj, svi Afrički sivi papagaji imaju izvrstan potencijal za govor i imitaciju, i to ne samo ljudskog govora, već i ostalih zvukova koji se mogu čuti u jednom domaćinstvu. Pa znaš i sama koliko puta si trčala na telefon a nitko nije zvao (he, he obožavam kako se ljudi ustrče kada zvoni telefon). Unatoč tome, svi žakoi ne govore tako dobro, dok neki ne govore uopće. Ne postoji način da se utvrdi koji žako će pričati, a koji neće. Međutim, većina žakoa priča, s tim da najčešće počinju pričati s navršenih godinu dana. Također ne postoje nikakve razlike među spolovima. Mi muški smo isto tako velike pričalice kao i cure. Ja sam počeo oponašati zvukove sa 6 mjeseci, a prvu riječ sam rekao sa 14 mjeseci. Počeo sam pričati malo kasnije, ali zato sada ne prestajem. Podvrsta Timni ima istu mogućnost pričanja, s tim da je njihov glas malo tiši od mojeg (ipak sam ja veći).
Neki od nas ne žele pričati ako je netko s nama u sobi. Sve ovisi koliko smo opušteni uz pojedine ljude. Na primjer, svojoj ''teti'' pričam i na ramenu, dok ''tatu'' ne smijem vidjeti ako hoće da pričam. Ali to ne znači da njega manje volim! Jednostavno se ne mogu opustiti dok ga vidim. Uz malo više pričanja sa mnom i igranja, i ubrzo ću i njemu pričati uz uho.
S obzirom da ste poznati kao papagaji koji pričaju s razumijevanjem, kaži nam nešto o vašoj sposobnosti govora.
Prije se mislilo da je interakcija jedan-na-jedan koja uključuje puno ponavljanja riječi bez da se zna na što se te riječi odnose, najbolji način da se nas papagaje nauči pričati. Ako se išta i postigne s tim, mi ćemo samo ponavljati riječi bez da shvaćamo njihovo značenje. Dr. Irene Pepperberg (vjerojatno niste čuli za nju, ali nema nijednog žakoa koji nju ne zna) pokazala je da su pokušaji učenja papagaja video i audio trakama beskorisni. Moj daljnji rođak, Alex i dr. Pepperberg su pokazali da je najbolji na čin da se papagaja (u ovom slučaju žakoa) nauči suvislo razgovarati metodom model/suparnik.
U toj metodi Alex sudjeluje sa dva pripadnika vaše vrste (ljudi) koja mu pokazuju ponašanje (riječi i identifikaciju oblika, boja i sl.) koje se vježba. Jedan čovjek postavlja pitanje drugom čovjeku o izgledu ili boji objekta, a druga osoba pokazuje kako se treba reagirati i u isto vrijeme glumi protivnika Alexu. Kada model dobro odgovori dobije nagradu, a cilj je da Alex shvati da treba to on reći. Ta metoda u stvari oponaša kako mi učimo u prirodi. Kada smo mali, učimo od naših roditelja i ostalih iz jata kako se treba ponašati i kako reagirati u kojim situacijama.
Dok smo mali, kao i vaša djeca, polako učimo kako se proizvode zvukovi, vježbamo za sebe (zato često više ''govorimo'' dok smo sami u sobi) i tek onda pokušavamo govoriti. Morate shvatiti da je za nas i fućkanje govor. A vaš govor je nama strani jezik koji moramo učiti kako bi se njime sporazumijevali s vama. Čim više razgovarate s nama (s time ne mislim da nam stalno ponavljate riječi koje biste htjeli da ih naučimo ponavljati, već da nas uključujete u vaš razgovor) tim ćemo brže početi koristiti vaš način razgovora. Najlakše i najbrže naučimo oponašati zvukove koje najviše uznemiruju naše ukućane (alarm, telefon, zvono i sl.) jer na te zvukove naši ukućani najbrže reagiraju.
Svako učenje zahtjeva ponavljanje i korištenje naučenoga. Ako moja ''mama'' dođe do mog kaveza svaki puta kad oponašam telefon ili alarm, čemu se mučiti i zvati je po imenu kada je fućkanje lakše. Fućkanjem u stvari vježbamo glasnice kako bismo lakše mogli ''govoriti''. Zato obožavamo igrati igre koje uključuju fućkanje. Obično ja počinjem fućkati, pa onda ''mama'' fućka natrag istu melodiju, pa ja fućkam nešto drugo, pa ona fućka natrag i tako dok ona ne pogriješi. Ipak ja znam fućkati bolje. Ako stvarno potpuno promaši melodiju posprdno joj se nasmijem, ali ju to baš i ne dira je se odmah i ona počne smijati, a onda dobrih deset minuta vježbamo smijanje.
Daj nam malo objasni to čupanje perja.
Istina je da su žakoi zloglasni čupači perja. Ali to ne radimo svi. Moji rođaci čupaju svoja pera iz različitih razloga. S obzirom da smo inteligentni, dosta smo psihički labilni. Ponekad je dovoljno samo ako nam je dosadno ili nas našu ukućani ignoriraju i ne bave se dovoljno s nama. Isto tako nije dobro ako se i previše obraća pažnja na nas pa naši ljudi svaki puta dotrče ako si počupam pero. Takav način ophođenja je jako loš jer nam se time da do znanja da ćemo privući pažnju vas ljudi ako si čupamo perje. Neki žakoi čupaju perje zbog nepravilne ishrane, nepovoljnih uvjeta kao što su dim od cigareta, previše suhi zrak. Ako ste nas strašili lupanjem po kavezu ili špricanjem vode u glavu, postoji velika mogućnost da počnemo čupati perje. Dovoljno je da se samo jedan put nađemo u takvoj situaciji pa da počnemo čupati perje.
Ako primijetite da mi je nekim dijelovima perje izgriženo ili počupano, morate me odvesti veterinaru. Ukoliko on ne može naći fizički razlog za to, onda je problem psihičkog porijekla i trebao bi se ukloniti tako da se ljudi počnu ponašati prema nama na bolji način. Svi znaju da smo među najinteligentnijim papagajima, a to, zajedno sa nekorektnom ranom socijalizacijom i neshvaćanjem naših intelektualnih potreba često dovodi do razvoja neurotičnih navika kao što je čupanje perja.
Objasni nam što vam je potrebno da bi se dobro osjećali kod nas?
Prvo i osnovno, potreban nam je kavez. Morate shvatiti da je to naša ''kuća''. Tu mi spavamo, jedemo, provodimo veći dio vremena, i tu možemo biti kada nam smetate i želimo malo samoće. Potreban nam je čvrsti i veliki kavez koji je na mirnijem mjestu stana, ali opet da nije izoliran od svih aktivnosti jer volimo pratiti što naši ljudi rade. Veličina kaveza bi trebala biti barem 90 (D)x 90 (Š) x 120 (V) cm ili veća ako ćemo više vremena provoditi u kavezu. U kavezu su nam potrebne posude za hranu (jedna za sjemenke a druga za voće i povrće) i vodu, barem dvije prečke od prirodnog drveta (obožavam one prečke sa korom koju mogu grickati, a ujedno vježbam i noge), te igračke. E sada smo došli do mog najomiljenijeg dijela: obožavam igračke. Volim se igrati sa svim i svačim. To uključuje drvo, koje najviše volim gristi kako bi imao lijepi, oštri kljun, papir, kojeg volim trgati na komade, volim sve crveno (valjda zato što mi je jagoda najomiljenije jelo), jednostavno se obožavam igrati s tuljcima od WC papira i s plastičnom bocom sa bilo kakvim čepom (mada preferiram bocu s dudicom). Isto tako volim čupati komadiće tkanine ili igračku za psa. Privlači me sve što se da rastaviti, a ako vi mislite da se ne može rastaviti, dajte meni, ja ću naći načina. To uključuje zvonca, mobitele, telefone, daljinske, miševe i sve što vam padne na pamet. Ispričavam se što sam se udaljio od teme, ponijelo me. Dakle, kavez mora biti dovoljno velik da mogu slobodno u njemu mahati krilima, a da još ima mjesta za zanimljive igračke. Sa kavez mora biti tako konstruiran da ne mogu provući glavu izvan kaveza na bilo kojem mjestu. Isto tako mora imati barem dvije strane sa horizontalno postavljenim šipkama kako bi se mogao penjati. To bi manje-više bilo to o kavezu.
Treba nam sloboda, ne smijemo po cijele dane biti samo u kavezu. Mi smo preznatiželjni i treba nam poticaj za normalan život. Kako bi se vama svidjelo da ste cijelo vrijeme u sobi u kojoj imate samo krevet a netko vam samo donosi hranu i vodu? Podsjeća na zatvor, zar ne? Volimo letjeti, biti s vama, igrati se s vama ljudima, pričati s vama i uglavnom, raditi što i vi. Najviše volimo jesti s vama. Moji rođaci u divljini svi jedu zajedno. Tako je i nama ljepše ako možemo jesti s vama. Ali to ne znači da jedemo vašu hranu, znači da bi nam puno značilo ako i našu hranu stavite u posudu na stol tako da možemo jesti svi zajedno.
Ja uglavnom doručkujem sjemenje (sada polako prelazim na hranu u granulama) kada moji ljudi doručkuju. Za ručak obično imam povrće i voće (nama treba puno više povrća nego voća) kada oni ručaju, a večeram sjemenje. Osim toga dobijem za ručak ponekad i tjesteninu, rižu, krumpir, sir. Od povrća volim jesti mrkvu, brokulu, karfiol, grašak, papriku, paradajz, celer, krastavce, grah i slično. Od voća jedem (ali u manjim količinama nego povrće) jabuku, mandarinu, krušku, banane, papaja, mango, jagodu, lubenicu, šipak, trešnju i slično. Kod većine voća sjemenke nisu dobre jer su otrovne pa ih trebate izvaditi, da ih mi ne bismo pojeli.
Dosta je važno i da vježbamo (letimo) redovito. Moji rođaci u divljini veći dio dana provedu tražeći hranu i vodu. Za razliku od toga, ja svoju hranu i vodu uvijek nađem u posudama. Zato se znam ulijeniti, što nije dobro. Stoga je potrebno da čim više sam letim, a ne da me ljudi nose okolo. Ako sam na podu, a ne prijeti mi nikakva opasnost, moji me puste da se sam popnem po njima. Isto tako se sa svojima igram skrivača. Ostave me na prečki pa se sakriju u susjednim sobama, a ja letim i tražim ih. Dobar način za trošenje kalorija je i kupanje, tj. tuširanje. Moram priznati da se to meni ne sviđa. Znam se sam ponekad okupati u svojoj posudi za vodu, ali se definitivno mrzim tuširati. ''Mama'' me pokušava naučiti da se tuširam s njom u kadi jer poludim svaki puta kada me pokušava zavarati da pada kiša koristeći onu smiješnu prskalicu. Kaj ona misli da sam ja tako blesav da ne vidim da voda dolazi iz prskalice? Sada je već treći tjedan kako sam s njom u kupaoni dok se tušira i počelo me zanimati. Njoj se to očito sviđa jer pjeva dok se tušira, što je znak da je sretna (ali bi joj ipak netko morao reći da nema sluha), pa sam odlučio da ću joj sljedeći puta sjediti na ramenu da vidim kako je to. Ako tako nastavi, mislim da će se i meni svidjeti tuširanje kao i njoj.
Potrebno nam je 12 sati neometanog sna (u to se ne uključuje onaj popodnevni spavanac).
i tako odaje svima u koje doba dolazis 
