#26
Posted: 26/10/2009 05:06
.
Suze su me oblile...uh !!!dzemmo wrote:
ovo je za svjetske sramote
Sakrio se u prenatrpane prodavnice, restorane i kuce, i ceka da vidi kako ljudi ( kako ta rijec u ovom trenutku suplje zvuci ) pocinju brinuti o ljudima.Fair Life wrote:Gdje je taj svevideci, milosrdni, svemoguci bog da baci pogled na ovu jadnu djecu ?
Gdje jeeeeeeeeeeeeeeee ??
dzemmo wrote:
ovo je za svjetske sramote
Bilo šta da kažem suvišno jedzemmo wrote:
ovo je za svjetske sramote
Moze li se kako naci taj covjek da se organizuje kakva pomoc?PipiDugaDevetka wrote:Neposredno prije rata desio se nesretan slučaj na Željezničkoj stanici Sarajevo. Mašinovođe manevrisale, slagale vagone u kompoziciju, pa naprijed-nazad, zatim na drugi kolosjek.
Prelazila žena preko pruge na zabranjenom mjestu, prema onom hotelu, a prelazio i jedan mladić, isto tako na zabranjenom mjestu.
Žena nije vidjela ''manevarku'' i poginula bi da mladić nije skočio i gurnuo je svom silinom. Žena bez povreda, a mladiću odsječene obje ruke. Pokušali ovi sa Koševa da ''priheftaju'', ali nije uspjelo.
Žena je bila, kasnije se ispostavilo, Srpkinja, a mladić Bošnjak (Tada Musliman).
Večernje novine, Oslobođenje, TVSA, ma svi mediji su danima dojavljivali o ovom slučaju.
Nakon rata, 1996.g., u tramvaju prosi jedan bez obje ruke. Mlad, pitam ga da nisi ti onaj što spasi ženu prije rata. Kaže da jeste.
Ja mu nisam imao ''za udijeliti''.

Ja sam za.pirmin wrote:Moze li se kako naci taj covjek da se organizuje kakva pomoc?PipiDugaDevetka wrote:Neposredno prije rata desio se nesretan slučaj na Željezničkoj stanici Sarajevo. Mašinovođe manevrisale, slagale vagone u kompoziciju, pa naprijed-nazad, zatim na drugi kolosjek.
Prelazila žena preko pruge na zabranjenom mjestu, prema onom hotelu, a prelazio i jedan mladić, isto tako na zabranjenom mjestu.
Žena nije vidjela ''manevarku'' i poginula bi da mladić nije skočio i gurnuo je svom silinom. Žena bez povreda, a mladiću odsječene obje ruke. Pokušali ovi sa Koševa da ''priheftaju'', ali nije uspjelo.
Žena je bila, kasnije se ispostavilo, Srpkinja, a mladić Bošnjak (Tada Musliman).
Večernje novine, Oslobođenje, TVSA, ma svi mediji su danima dojavljivali o ovom slučaju.
Nakon rata, 1996.g., u tramvaju prosi jedan bez obje ruke. Mlad, pitam ga da nisi ti onaj što spasi ženu prije rata. Kaže da jeste.
Ja mu nisam imao ''za udijeliti''.
Ima li za ovo suza?HAVANA wrote:dzemmo wrote:
ovo je za svjetske sramote
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
Sad me tek sramotai plačem,i ljut sam
i psujem sve redom
i mi se nešto svadjamo,žalimo i prepiremo...
I ja!!!piupiu wrote:Ja sam za.pirmin wrote:Moze li se kako naci taj covjek da se organizuje kakva pomoc?PipiDugaDevetka wrote:Neposredno prije rata desio se nesretan slučaj na Željezničkoj stanici Sarajevo. Mašinovođe manevrisale, slagale vagone u kompoziciju, pa naprijed-nazad, zatim na drugi kolosjek.
Prelazila žena preko pruge na zabranjenom mjestu, prema onom hotelu, a prelazio i jedan mladić, isto tako na zabranjenom mjestu.
Žena nije vidjela ''manevarku'' i poginula bi da mladić nije skočio i gurnuo je svom silinom. Žena bez povreda, a mladiću odsječene obje ruke. Pokušali ovi sa Koševa da ''priheftaju'', ali nije uspjelo.
Žena je bila, kasnije se ispostavilo, Srpkinja, a mladić Bošnjak (Tada Musliman).
Večernje novine, Oslobođenje, TVSA, ma svi mediji su danima dojavljivali o ovom slučaju.
Nakon rata, 1996.g., u tramvaju prosi jedan bez obje ruke. Mlad, pitam ga da nisi ti onaj što spasi ženu prije rata. Kaže da jeste.
Ja mu nisam imao ''za udijeliti''.
Da, to je taj slučaj. Žena gluhonijema ili nagluha. Zaboravio sam ovaj detalj. Uglavnom, na onoj utabanoj stazi koja je vodila prema Velešićima, ali preko pruge,...dzemmo wrote:Ja se sjecam, pomalo kroz maglu.. mozda je druga prica u pitanju, al je navodno zena bila nijema, pa nije cula voz
piupiu wrote:Ja sam za.pirmin wrote:Moze li se kako naci taj covjek da se organizuje kakva pomoc?PipiDugaDevetka wrote:Neposredno prije rata desio se nesretan slučaj na Željezničkoj stanici Sarajevo. Mašinovođe manevrisale, slagale vagone u kompoziciju, pa naprijed-nazad, zatim na drugi kolosjek.
Prelazila žena preko pruge na zabranjenom mjestu, prema onom hotelu, a prelazio i jedan mladić, isto tako na zabranjenom mjestu.
Žena nije vidjela ''manevarku'' i poginula bi da mladić nije skočio i gurnuo je svom silinom. Žena bez povreda, a mladiću odsječene obje ruke. Pokušali ovi sa Koševa da ''priheftaju'', ali nije uspjelo.
Žena je bila, kasnije se ispostavilo, Srpkinja, a mladić Bošnjak (Tada Musliman).
Večernje novine, Oslobođenje, TVSA, ma svi mediji su danima dojavljivali o ovom slučaju.
Nakon rata, 1996.g., u tramvaju prosi jedan bez obje ruke. Mlad, pitam ga da nisi ti onaj što spasi ženu prije rata. Kaže da jeste.
Ja mu nisam imao ''za udijeliti''.
A danas, 15 god. nakon ovog intervjua, osjecam stid sto sam dio ovog miljea koji mirnodopskim ratom (?) rusi ono najljepse sto krasi djecu : bezbriznost , naivnost , zajednistvo ,snove , buducnost...Sarajevsko ogledalo: Za onoga ko je vidio Sarajevo, noći više ne mogu biti normalne (“L’Unità”, 27 april 1994)
Srijeda, 2 rujan 2009
Adriano Sofri
Adriano Sofri talijanski je novinar koji je skoro cijeli period opsade proveo u Sarajevu, iz kojeg je slao vrhunske reportaže, šireći istinu o tragediji u BiH.
Proveo sam u Sarajevu ukupno dva mjeseca od početka godine, a utisak koji sam ponio, prvobitno izoštren i potresan, postajao je s vremenom mutniji i turobniji, iako je suština ostala očigledna: da više nije moguć normalan život za onoga ko je prošao kroz Sarajevo ili neki drugi grad-klanicu u BiH.
Djeca, moji prijatelji, koje zagrlim i poljubim u dolasku i u odlasku, čija su lica na prvi pogled očuvanija i okruglija od lica odraslih, oslobođena prevelikih debelih jakni, pod prstima su mršavi i krhki kao ptičice. Muškarci, dječaci i žene djevojčice, sanjaju sat swatch i par patika, sa pištoljem za pojasom i velikom potrebom za nježnošću. Djeca koja su na ulici i koja slušaju vijesti iz Goražda, gdje imaju oca ili brata. Djeca koja u mraku idu spavati – nema svijetla u njihovim kućama – i u mraku slušaju mitraljeske rafale i eksplozije granata. Ako ih poznajete, tu djecu, i zamišljate ih, jedno po jedno, u hladnom mraku njihovih nezaštićenih sobica, vaše noći više ne mogu biti normalne, vaše. A iznad svega je strašna, kada se s njima sprijateljite, istinska zaštitnička briga te djece koju ispoljavaju prema vama, kao da su vaše zrele godine i privilegija koju imate da možete dolaziti i odlaziti, razlog za ranjivost i za brigu: kao da znaju da niste u stanju shvatiti ni čuvati se od opasnosti.
U Sarajevu, gradu uzbrdica i nizbrdica, već duže od dvije godine ljudi iznureni neuhranjenošću vuku velike i male terete, komade drveta pronađene ko zna gdje, otpatke lima, kanistere s vodom napunjene nakon dugog čekanja u redovima, akumulatore izvađene iz kostura automobila. Guraju sanke i kolica. Zaustavljaju se dahćući svako nekoliko metara, ugašena pogleda i sa pritiskom u grudima. Penju se, stari ili invalidi, na svoje spratove, deseti ili petnaesti, sa laganim teretom paketa humanitarne pomoći, dobivenim nakon sati čekanja u redu, u provaljenim zgradama, u kojima je lift patetična uspomena. I sam taj napor je bolest, a Sarajlije se po njoj međusobno prepoznaju kao pacijenti istog odjela neke bolnice. Ne radi se, rekao bih, o opadanju solidarnosti ili o brutalnosti, nego je prešutno prihvaćanje konvencije i elementarna potreba da se štede snage, poništilo u Sarajevu uzajamno pomaganje i sam nagon da se pomaže drugima.
Niko ne pritekne u pomoć starici koja, vukući svoj teret krajnjim snagama, posrne na rupi u asfaltu, a ako joj pritrčite upomoć, ona se začudi: kao da se podrazumijeva da svako treba da se brine o sebi.
U Sarajevu su procvjetali jaglaci i zelenike, prvo skriveno, na svježoj zemlji groblja, zatim u baštama. Grobovi više ne osvajaju, komad po komad, slobodno zemljište, a nasuprot tome se povećava broj ratnih povrtnjaka, brižljivo ograđenih grančicama, kanapom, plastičnim i limenim otpacima. Tramvaj se zaustavio pola dana, nakon što su snajperisti pogodili četvoricu putnika, a onda je nastavio i čak je vozio puni krug, sve do srca starog grada. Semafori rade, a poštuje se sa velikom strogošću. Mjesečna plaća je i dalje dvije ili tri marke. Kilogram kafe košta osamdeset ili sto maraka. Na semaforu, ljudi trče da izbjegnu metak snajperista, ali se svejedno zaustavljaju kada se upali crveno. Normalni ljudi u normalnom gradu. Eto zašto je dobro da ne dolazite u Sarajevo. Mogli biste se razboljeti. Mogli biste se zamisliti, uz kafu i na semaforu, nad međunarodnim fašizmom i Evropom, nad kozmetikom i štetnošću pušenja. I nad pjesmom koju vrapci cijelog svijeta uvijek pjevaju, ali se u Sarajevu jasnije razaznaje: “Šala, šala, sve je samo šala”. (** No links **)
Hajde da probamo preko Udruzenja invalida da ga pronadjemo.pirmin wrote:12 godina je proslo, ko zna gdje je jadan covjek zavrsio.![]()
Nadam se da je koliko-toliko dobro!
Bila bi prava stvar kad bi ga neko mogao naci.
Sto se tice "sramote" iz naslova ja moram reci da me je sramota samo kad ne odreagujem a mogu da reagujem.
Takvih slucajeva je nazalost bilo i stid me je al`sta mogu, bice bolje, covjek se uci dok je ziv.
Kontam da se cijeli svijet ne moze promijeniti ali se jedan njegov dio moze uciniti podnosljivijim za nekoga ko je zaboravljen i od boga i od naroda.
Svako od nas ima u komsiluku takve slucajeve i mislim da je vazno da se kod njih djeluje u bilo kom pogledu.











Dile wrote:
ne mogu sad da nedjem klip, ako neko naleti na to neka stavi, uglavnom, to sam gledala nekad davno, copor hijena napada mamu nilskog konja i njenu bebu, i uspiju bebu da odvuku od mame, i u to dlazi lav i rastjera hijene, i uzima u zube bebu i vraca je mami... predobar snimak