Forum Klix.ba

U osnovi svega je strah. Ti u glavi svojih roditelja nikad neces biti onaj od 15, 20 ili 40 godina, ti si njima uvijek samo i jedino njihovo dijete. Taj strah je jaci od njih samih, smatraju, obzirom da su prosli sve ono kroz sta ti sada prolazis, da znaju sta je najbolje za tebe i ti tu bilo kakvim naglim reakcijama nece postici nista, oni ce se samo napraviti se da je sve ok, a prozdirace se unutra. Tu trebas imati jednu dobru taktiku. Ako treba dovedi im neke ljude sa kojima se cesce vidjas da ih upoznaju, javljaj im se cesto kad odes negdje van ono cisto da steknu taj neki osjecaj sigurnosti. Vremenom ce te onda manje pitati i braniti. To sto ces im se javljati ne znaci da ces biti sprijecen da radis ono sto ti se radi (pritom ne mislim na probleme), ali njima ces bitno olaksati stvar.

Mogu ti rec kao relativno mlad roditelj jednog "pubertetlije" da nimalo nije veselo
panican strah od svega i svacega, koji treba potisnuti i ne pokazati, jer je doslo vrijeme da pustis svoje "mladunce" da upozna zivot i sve sto on nosi.Prilicno sam fleksibilna,medjutim ja sam ta koja odgaja i bez obzira sto bih ja ugadjala i mazila,moram postaviti granicu.
Sjetite se ponekad da su i vasi roditelji ljudi sa snovima, nadanjima,razocarenjima.....I da ste im vi vjerovatno cetar svijeta

ja mislim da roditelji nemogu puno učiniti...
mogu đetića uputiti i sve to...ali sve apsolutno SVE je u karakteru dotičnog đetića...
ja sam bila mirno i poslušno dijete, sve petice...nikad mi nisu branili izlaske nit su rekli tad dođi imali su povjerenja jer su znali kakva sam ja...da sam ja kao roditelj i kako sam odgovorna, ozbiljna....
al neznam kako je to kad si tako naopak pa ti brane...imala sam drugarica zbog kojih smo morale kući...ranije al te su cure sami đavli bili..nisu to loše cure već jednostavno sama traži đavla a ko ga traži i nađe ga...
mislim da sa roditeljima treba biti prijatelj naravno uz poštovanje( ne kao sa nekim jaranom) i piti kaficu popričati nevezano....pa spomenuti u priči npr.ja odo na planinu sa rajom il večeras ću malo duže...čisto da su ljudi informisani...a opet izbjegneš polaganje računa

zanimljivo, i ja se to pitam nekad,,,

kazes da si bio svo vrijeme odlican i primjeran ucenik, bez incidenata i sl. heh isto sto roditelji u pocetku uce tebe kakav da budes odrastes i ponasas se tako kroz zivot i ti njih ucis i navikavas na primjerenost, znaci ako si svo vrijeme bio primjeran to se i ocekiva od tebe, polako, doci ce sve na svoje, a najbolji lijek za to ti je da ako imash mogucnosti da zivis sam na neko vrijeme jer kao sto se kaze, fakultet ti je kao restart na racunaru sto se zivota tice, mozes na neki nacin sve ponovo, mozes biti ko god zelis, volja odlucnost i upornost mislim da ti je poznato.

Evo teme za mene

Fakat pokusavam da razumijem roditelje, jer i ja imam slican problem. Punoljetna sam, zavrsila fakultet, radim dva posla i samostalno zivim a opet, kadgod dodjem kod roditelja i izadjem sa drustvom, zvrckaju oko 11 da vide "gdje se nalazim", isto da imam onaj uredjaj koji me prati pa tacno znam koordinate Helem, nervira to, brate, nervira, kako nece. Kad s njima pricas pucaju iste price kako cu to tek razumjeti kad budem imala vlastitu djecu i kako nje nije strah mene vec okruzenja i blablablabla.....

Shvatam i razumijem strah roditelja kada je dijete u srednjoj skoli, ali kada vec krene na fakultet, kada ode od kuce i pocne da bude samostalan, pa, bolan, popustite malo i imajte vjere u svoje dijete da ce uspjeti da se izbori sa eventualnim problemima!!!!

maybelline wrote:Evo teme za mene

Fakat pokusavam da razumijem roditelje, jer i ja imam slican problem. Punoljetna sam, zavrsila fakultet, radim dva posla i samostalno zivim a opet, kadgod dodjem kod roditelja i izadjem sa drustvom, zvrckaju oko 11 da vide "gdje se nalazim", isto da imam onaj uredjaj koji me prati pa tacno znam koordinate Helem, nervira to, brate, nervira, kako nece. Kad s njima pricas pucaju iste price kako cu to tek razumjeti kad budem imala vlastitu djecu i kako nje nije strah mene vec okruzenja i blablablabla.....

Shvatam i razumijem strah roditelja kada je dijete u srednjoj skoli, ali kada vec krene na fakultet, kada ode od kuce i pocne da bude samostalan, pa, bolan, popustite malo i imajte vjere u svoje dijete da ce uspjeti da se izbori sa eventualnim problemima!!!!

moje iskustvo je malo drugacije... kada sam otisao od kuce sa 18 godina na studije nije bilo tog zivkanja svaki dan. sa svojima, kako tad tako i danas se ono regularno cujem sedmicno jednom ili nijednom osim ako se ne sto nepredvideno ne desi kod mene ili kod njih. a pogotovo sad kako radim, ni financijski ne ovisim o njima tako da nema tog nikakvog pritiska. jednostavno, kada sam dosao da studiram to je bila standardna prica, dijete sa sela doslo u veliki grad da se skoluje, ali cak i tad su imali povjerenja u mene, tako da moram da priznam da ima i onoga da i djeca moraju roditeljima da pokazu da su svjesni i sposobni za neke stvari. uvijek se sjetim mog cimera iz studentskog doma kojega je stara zvala svaki dan izmedu pola 4 i 4 sata. ja tad bio na prvoj godini, a on na cetvrtoj, i nikada mi nije bilo jasno sta vazda ima sa njom da prica... ali helem... svakakvih roditelja i svakakve djece ima... kod mene je hvala Bogu za pozeljeti... nemam ama bas nikakve kontrole, ali sam zadovoljan sa svojom samokontrolom, a roditelji su tu da kada god imam neki plan u zivotu i potrebna mi bilo kakva pomoc sa nihove strane, financijska, moralna, savjetodavna ect. imam njihovu podrsku, poput one koju sam dobio kada sam upisivao magistarski... da zakljucim, da bi sve bilo ok, kako MI to zelimo, moraju se dvije stvari poklopiti, i roditelji ali i djeca...

Da ne pisem vise puta i da ne citiram razlicite ljude, jer vise ne znam ni ko je sta rekao, pisem ovako....

Ja se sa svojima i sada cujem gotovo svaki dan, ili svaki drugi. Tj, cujem se s mamom, ali to je zato sto smo zaista povezane, sto joj mogu reci sve, a i sto radimo u slicnim oblastima pa se tu uvijek ima nesto prokomentarisati. S tatom, na zalost nikad nisam imala neki dublji odnos, ni brat ni ja, i zao mi je zbog toga. S njim se cujem sedmicno...otprilike. Zao je i tati, pa to pokusava sada kao nesto da popravi, ali ne ide to bas tako... Mislim da se odnos sa djecom dugo gradi i tu si od pocetka (ili bi trebao biti), a ne kad odlucis, evo sad cu ja malo biti roditelj. Mislim, kao i neko sto je ranije pomenuo, beskrajno cu im biti zahvalna na svemu sto su za mene i mog brata ucinili i sto i dalje cine; generalno smatram da su jako dobri roditelji, iz gotovo svih aspekata, samo smatram da su morali i da moraju barem sada da malo popuste uzde. O tome stalno pricam sa mamom, ali slabo joj do glave dolazi.

Druga stvar sto je meni fascinantna i vjerujem da je tako kod vecine bosanskih porodica je sto u jednoj prosjecnoj porodici uvijek postoje nekakve tabu teme. "Nemoj reci tati ovo" ili "Nemoj reci mami ovo". Istina, barem kod mojih se to svelo na to da se tati mnogo toga presucuje, jer je, kao "sramota" ili nesto (tipa da on, nakon mojih pet godina zabavljanja s momkom jos uvijek misli da ja na more idem s prijateljicama, mada znam da zna, ali, zaboga, gdje ces mu reci )
Da ne duzim, mislim da roditelji djeci moraju posvetiti vise paznje jos od malena kako bi se taj odnos razvio i bio kvalitetan onda kada dijete odraste.

.

I meni je to neshvatljivo!
Sad i sama imam kcerkicu i oboje (suprug i ja) sudjelujemo u svemu sto se tice nje. Znaci od hranjenja, kupanja, igre, izlazaka van, odgoj, ucenje i sve ostalo sto znaci biti roditelj. I onda u jednom momentu kad dijete malo odraste i pocnu te nezgodne godinice onda ja odlucim da tata ne smije znati da nam dijete ima simpatije, da ima profil na fejsu (karikiram) i sl...? Zasto? Oboje smo joj roditelji i ne pada mi na pamet da ja uzmem na sebe tu neku novu ulogu urotnika. Ne hvala. Postujem cinjenicu da ce biti tema o kojima ce moje dijete htjeti pricati samo sa mamom ali to nikako nije tema o momcima, izlascima, zabusavanju u skoli i inim stvarima jer to i tata moze i treba da zna.

.

.

Aurora Borealis wrote:...Tuzno je to sto je (obicno) majka posrednik izmedju djece i oca. I sto se s jednim roditeljem razvije poprilicno blizak odnos (opet najcesce s majkom), dok onaj drugi roditelj sluzi kao zvanicni autoritet, od kojeg se krije i presucuje.

Evo još jedne iz takve porodice

Otac je uvijek bio autoritet, njega sam se bojala i upravo iz tog straha (ali i njegovih rekacija i interakcije sa mnom, općenito), nikada nisam razvila blizak odnos. Doduše, tu je, kako je neko već napisao, dosta kriv i odnos majke prema djetetu, tj. kad upravo majke "prijete" djeci očevim autoritetom. Rečenice poput: "Šta će tata reć' ", "Ne mora tata znat' " i sl.

Dobro se sjećam, kad sam bila tinejdžerica (nekih, recimo, 13-14 godina), mislila sam da mi tata nikad neće dozvoliti da se šminkam i da ću, kad budem izlazila navečer, šminku morat' držat' u poštanskom sandučiću! ( ).
E sad, bila sam i dijete koje se jeste bojalo, osjećalo strah ali i usproks tom strahu "probijalo led" i rušilo barijere. Ne mogu reći da mi je strah bio neki pokretač, ali me nije niti paralizirao....Malo po malo. Ali je također činjenica da nikada nisam bila ni "belajli" dijete.

Kad sam se zaposlila (a i za to sam se morala izboriti) i iz kuće više izbivala nego boravila, kad sam se roditeljima čula jednom sedmično (ili čak jednom u 10 dana), "pustili su me"... Otad nije bilo više problema. Nije čak bio ni problem dovesti momka kući (da prenoći! ) Dobro, nije da nije bio problem, ali nije bila ni drama. Nisam jedinica, starije sam dijete. Mlađe dijete mojih roditelja je moja prilična suprotnost.

Već dugo, dugo vremena nemam taj problem da se "moram nekom javljati", objašnjavati šta, ko, kako, kada... Održavam vezu sa svojima, oni su tu za mene kad mi je potrebno, ja sam tu za njih...
Samo, velika je greška i djece što u onim situacijama "malo crijevo na lijevo" pa zovu, mamu, tatu... E, *ebi ga. Ožene se i udaju, pa svakodnevno s roditeljima na telefonu. O kakvom onda osamostaljenju i odrastanju pričamo? I onda se žalimo kako nam se "roditelji miješaju u život".
Ne ide to tako.

.

Kao roditelj - ne mislim da jos uvijek zasluzujem da dajem misljenje kao roditelj sto se tice izlazaka i sl., jer su mu tek 2 godine. Znam kakav bih roditelj zeljela da budem, ali koliko cu u tome zaista uspjeti vrijeme ce pokazati. Naravno da se brinem za njega i da mi je sve na svijetu, ali nece uvijek imati 2 i svjesna sam da sam mu svakim danom sve manje potrebna.

Kao dijete - za neke stvari se moras izboriti na samom pocetku puberteta, samo moras paziti da ne pravis prevelike gluposti (ili da se bar ne sazna za to )

Postoje roditelji koji jednostavno ne znaju popustiti. Njihovo dijete uopste ne mora biti problematicno, naprotiv, ali njihov zivot je usmjeren samo i jedino na to dijete/djecu. Valjda im je previse cinjenica da u jednom momentu prestaju da budu neophodni. Ne mogu da svare da su njihova djeca odrasla, da ne zive vise s njima, da mogu sama za sebe da zaradjuju, da imaju vec i svoje sopstvene porodice i da su sposobni da se brinu o svojoj djeci... Ne, i dalje misle da je njihov savjet i misljenje o svakoj stvari neophodno, da bi bez njega bili izgubljeni. Naravno, ovo ne znaci da trebamo da zaboravimo ili potpuno zapostavimo roditelje, ali svakodnevno "podnosenje izvjestaja" je nepotrebno. Jedino sto se moze postici insistiranjem na tome je da zaboravis koliko zapravo volis te svoje roditelje.

Jos jedni dupli standardi; ne znam jeste li se susretali s ovim, ali bilo bi zanimljivo prokomentarisati to, jeste kako tretiraju sina, a kako kcer. U mojoj porodici sam ja starija i imam jos dvije godine mladjeg brata. Njemu se u zivotu tolerise gotovo sve! On moze dolaziti kuci u neka doba, ne javljati se na mobitel ili ga cak iskljuciti (ja nesto slicno jednom uradila i cijela potraga za mnom bila ), biti vjeciti student i spavati do podne i to je sve popraceno komentarima tipa "On nije tako jak kao ti", "On je muskarac". Od ove zadnje mi se dize kosa na glavi!!!! Kakve veze ima sto je on muskarac?! Jel samim time ima neku etiketu po kojoj nikad u zivotu nece naici na neke poteskoce?!

Ne znam, nisu mi jasna ovakva razmisljanja... Zasto roditelji drugacije tretiraju svoju djecu? Zasto su kcerke manje vrijedne iako pozavrsavaju fakultete na virjeme, nadju pristojne poslove i generalno u zivotu nisu bile nesto previse problematicne? Da li je to samo rezultat ove nase primitvne sredine ili je i to do psihologije roditelja?

znaš onu
muško baci na glavu dočekat će se na noge... i neće se udati za budalu koja ga tuče niti će ostati trudan

Do ove glupe jebene sredine ......Sto je zalosnije,cesce ces to cut od majke nego od oca.....
Ja se nisam susretala,jedino sam dijete,a bogme nisam ni dozvoljavala bilo kakve malverzacije tih vrsta.......jednom sam se nasla s tetkom i njenim sinom u nekoj kupovini,i ona je kupila brdo onih oblandi za kolace,naslaganih i svezanih u veliku kocku i govori meni ponesi te oblande,ja je gledam-eto vam sina mahajucih ruku......kaze on je musko,gdje ce on nosit oblande pa bolje da mi je ne znam ti sta rekla.....reko e pa ponesi svoje oblande skupa sa sinom,onako muski.... ...Poslije mi je mamu zvala da se zali kako sam bezobrazna
Glupa stvar,da ne moze gluplja,al princip je u pitanju!

Zacarani je krug,ako ti dozvolis sebi da te ubijede takvim ponasanjem da si manje vrijedna.....vjerovatno ces isto personificirati na svoju djecu!

.

bez_ideje wrote:Do ove glupe jebene sredine ......Sto je zalosnije,cesce ces to cut od majke nego od oca.....
Ja se nisam susretala,jedino sam dijete,a bogme nisam ni dozvoljavala bilo kakve malverzacije tih vrsta.......jednom sam se nasla s tetkom i njenim sinom u nekoj kupovini,i ona je kupila brdo onih oblandi za kolace,naslaganih i svezanih u veliku kocku i govori meni ponesi te oblande,ja je gledam-eto vam sina mahajucih ruku......kaze on je musko,gdje ce on nosit oblande pa bolje da mi je ne znam ti sta rekla.....reko e pa ponesi svoje oblande skupa sa sinom,onako muski.... ...Poslije mi je mamu zvala da se zali kako sam bezobrazna
Glupa stvar,da ne moze gluplja,al princip je u pitanju!

Zacarani je krug,ako ti dozvolis sebi da te ubijede takvim ponasanjem da si manje vrijedna.....vjerovatno ces isto personificirati na svoju djecu!

Kod mene je bas suprotno - sto me vise potcjenjuju, ja samo vise postajem bjesna i govorim kako ja sa svojom djecom neu biti takva. Ma i prema bratu sam se prije nekih pet godina pocela drukcije ponasati. Dosao je na fakultet i skupa smo poceli zivjeti. Do tad on nije znao oprati sudje, napraviti rucak, ispeglati kosulju ili ned`obog oprati kupatilo. Bilo je tesko u pocetku jer je bio jedno malo razmazeno deriste, a ni mamina kukanja nisu bas pomogla ("Pa kako ces dati da ti brat cisti kupatilo?!", "Sta si mu pravila da jede?", pa se ibreti kad kazem da on danas kuha itd....) Sada se lijepo fino dogovorimo. Dam mu izbor: mozes oprati sudje ili kuhati veceru; prati kupatilo ili usisavati. Naravno, odabere on jednom, drugi put ja, ali u sustini podjednako brinemo o kuci. Zna biti totalni svinjac, ali ako smo se dogovorili da on pere sudje, a tamo ga ima gomila jer je nnjemu mrsko/igra igrica/gleda tv, meni nimalo ne smeta ignorisati to sudje sve dok ne potrosimo i zadnju kasiku pa on sve mora oprati.

Necu i ne zelim da moram da radim, birsem i cistim za punoljetnu, zdravu i sposbnu osobu ma kojeg spola bila! S burazom sam bila ostra i zaista se nadam da cu takva moci biti i sa vlastitom djecom danas-sutra,,, Sta mi prognozirate?

Svaka cast,na najboljem si putu da napravis od djece normalne ljude

maybelline wrote:Jos jedni dupli standardi; ne znam jeste li se susretali s ovim, ali bilo bi zanimljivo prokomentarisati to, jeste kako tretiraju sina, a kako kcer. U mojoj porodici sam ja starija i imam jos dvije godine mladjeg brata. Njemu se u zivotu tolerise gotovo sve! On moze dolaziti kuci u neka doba, ne javljati se na mobitel ili ga cak iskljuciti (ja nesto slicno jednom uradila i cijela potraga za mnom bila ), biti vjeciti student i spavati do podne i to je sve popraceno komentarima tipa "On nije tako jak kao ti", "On je muskarac". Od ove zadnje mi se dize kosa na glavi!!!! Kakve veze ima sto je on muskarac?! Jel samim time ima neku etiketu po kojoj nikad u zivotu nece naici na neke poteskoce?!

Ne znam, nisu mi jasna ovakva razmisljanja... Zasto roditelji drugacije tretiraju svoju djecu? Zasto su kcerke manje vrijedne iako pozavrsavaju fakultete na virjeme, nadju pristojne poslove i generalno u zivotu nisu bile nesto previse problematicne? Da li je to samo rezultat ove nase primitvne sredine ili je i to do psihologije roditelja?

Ovo je za popizdit -sorry na prostakluku...
Ja imam sestru tako da nemam vlastito iskustvo ali zato sam imala prilike puno puta cuti tu slavnu "on je musko". Ja i?!
Kako to kci moze napraviti veci belaj nego sin-100 sam puta pitala i odgovor je uvijek jedan i uvijek isti=ne moze donijet stomacinu kuci.
Znaci sincine su super cool cak i kad naprave tako nesto strasno neodgovorno kao sto je nezeljena trudnoca i onda ne samo da je on u potpunom negiranju i poricanju ikakve odgovornosti nego ga prati citava njegova svojta. Pa to je meni prestrasno.
Ako budem imala sina vazit ce ako ne isti onda VRLO slicni standardi i oblici ponasanja kao i prema kecerkici koju vec imam-stol nakon rucka moze da pospremi i sin nece mu ruke otpast, svoju sobu dovesti u red kao nesto najnormalnije, skola, obuci se sam, okupati se sam, nositi mamine ili bilo cije faking oblatne ni tad mu cak rukice nece otpasti i sl....
Stvar je (po meni) u strahu od onoga da se osjecaju manje muskarcinama ako urade nesto tako "nisko" kao sto je eto to iz prethhodnog primjera nosenje oblatni kroz radnju. heeej ba znas ti sta to znaci gluho bilo mozda ce ga spopast silna i iznenadna zelja da ogrne kecelju i namaze te oblatne...to bi bilo vec jezivo..
Mah...glupi i ograniceni mentalitet sta da vam pricam...

maybelline wrote:Jos jedni dupli standardi; ne znam jeste li se susretali s ovim, ali bilo bi zanimljivo prokomentarisati to, jeste kako tretiraju sina, a kako kcer. U mojoj porodici sam ja starija i imam jos dvije godine mladjeg brata. Njemu se u zivotu tolerise gotovo sve! On moze dolaziti kuci u neka doba, ne javljati se na mobitel ili ga cak iskljuciti (ja nesto slicno jednom uradila i cijela potraga za mnom bila ), biti vjeciti student i spavati do podne i to je sve popraceno komentarima tipa "On nije tako jak kao ti", "On je muskarac". Od ove zadnje mi se dize kosa na glavi!!!! Kakve veze ima sto je on muskarac?! Jel samim time ima neku etiketu po kojoj nikad u zivotu nece naici na neke poteskoce?!

Ne znam, nisu mi jasna ovakva razmisljanja... Zasto roditelji drugacije tretiraju svoju djecu? Zasto su kcerke manje vrijedne iako pozavrsavaju fakultete na virjeme, nadju pristojne poslove i generalno u zivotu nisu bile nesto previse problematicne? Da li je to samo rezultat ove nase primitvne sredine ili je i to do psihologije roditelja?

da su ti pustili da radis sta zelis, zavrsila bi kao svoj brat, spavala do podne, bila po kafama i dolazila u neka doba, u najboljem slučaju, a od fakulteta, posla i udobnog zivota bila vrlo daleko. Oni kladim se misle, da ako muskarac zakaze u naučnom napredovanju, uvijek ga čeka krampanje, vozanje kamiona, bauštela isl.
da ne duljim, to su kratke crte suštine

A nju ne ceka krpa,tacna,tezga...........
daj molim te.........

Psihologija roditelja...? ...mojih, recimo ?
Mnoga ogranicenja, tada - kao veoma mlada djevojka, nisam razumjela.

Ljepota je bila u tome sto ja nisam ni bila tu da bih razumjela , nego - da bih ih ispostovala.

Razumijevanje njihovih postupaka je doslo mnogo kasnije i mogla sam samo reci : "Hvala, dragi moji."
Svojim stavovima su me zastitili od mnogih situacija, u kojima bih, najvjerovatnije, s obzirom na godine, bila zabrljala...Nisam pobornik velikih sloboda za mlade ljude, hocu reci - ne moram bas ici u Saharu da bih se uvjerila da je tamo pustinja.

I sama roditelj, stvorila sam kod djeteta osjecaj povjerenja prema mojim stavovima, kad se radi o nekim bitnim stvarima.
...a i ako ih nekad ne razumije ili se ljuti, ne sikiram se nesto plaho.

Ako Bog da dragi...razumjece...najkasnije kad samo postane roditelj.
Eto.

Jes da je Hitler to cinično koristio, ali da rad oslobađa - to je fakat. Dakle, ukoliko bi se muško dijete učilo, od malih još nogu, da radi i neke kućanske poslove, ono time ne bi izgubilo ništa od svoje muškosti i zadobilo identitet papučara, nego bi, vjerovatno i nesvjesno zadobijene sreće i rahatluka, u budućnosti izbjeglo silnu kuknjavu, prigovore, zvocanje, nabrajanje, beskrajne monologe i dijaloge, huju, tersluke, durenje, inat...
A to je, u odnosu na pranje suđa, usisavanje ili spremanje neke večere, neprocjenjivo.