MmeDeLafayette wrote:Evo mene opet
hvala svima na iskrenim savjetima, zaista puno vam hvala
Sto neko rece "traziti utjehu na forumu", ma svjesna sam ja da utjeha nije na forumu, nego eto, koliko god ja prijatelja, prijateljica, drugova, drugarica imala uvijek imam osjecaj da nekoga "davim" sa svojim problemima, a kad neko ima problem i meni se obrati, saslusam ga, dam neki savjet (ako ga imam), dok kad sam ja u problemima, druge u njih ne zelim uvlaciti... to je uvijek tako bilo, mozda to i nije OK prema samoj sebi ali eto - tako je.
Sto se tice ovog sada bivseg momka, ne znam, opet kazem, mozda ce nekima zvucati glupo ali stvarno ga volim i kao sto je vec neko napisao "pojavit ce se kad se najmanje budes nadala" pojavio se - i drukciji je od ostalih... barem od ostalih sa kojima sam ja bila. Sa njim sam pricala na teme sa kojima bi vjerovatno dosta muskih samo sleglo ramenima ili se jednostavno pocela ismijavati.
U periodu dok smo bili skupa pokazivao je toliko razumijevanja, pruzao nekakvu paznju, da li je bila lazna ne znam... bio je romantican - i ja sam tu opet gresku napravila sto sam pala (a rekla sam prije mnogo vremena sama sebi da necu posustati) ali eto - pala sam, priznala mu da ga volim, oci u oci - na sto je on odgovorio
"volim i ja tebe" - ja sva happy misleci da je to istina, krenem 200km/h i pocnem mu sastavljati pjesme, stihove, pisala sam mu pisma... ne mailove ili kojekakve http izjave, nego pisma svojerucno, na mirisljavim papirima i suhim laticama ruze (bio maj kad smo se prvi put poljubili) - on je li u tim momentima uzivao? - ne znam, mozda jeste, a mozda i nije... na kraju je ispalo kao da se samo "pretvarao" i drzao me SVO vrijeme u nekom kavezu premazanom jakom, jakom zabludom - jer mi je te noci, kad mi je bio rodjendan rekao da je sve to lijepo, zbunio se (inache nije bio bas veliki govornik u tim situacijama) i da me voli kao prijatelja... e sad, jeste to posteno od njega - sto je priznao,
ali nije posteno sto me pola godine ubjedjivao u suprotno...
pricao je o nekakvim mastarijama, da smo jedno drugom podrska... da je tu za mene... da nece otici (kao sto to vecina mojih bivsih uradi
bez da se ikada javi posle) i onda... u roku izgovaranja dvije recenice - sav taj mali svijet, ja i on, koji smo gradili, hajmo reci - skupa, srusi se kao kula od karata ... i jednostavno se okrene i ja ga posmatram kako iscezava u daljini, u svjetini... i onda nastupa period u kom ja sama sebe opet okrivljujem za postupke koje nisam uradila, rijeci koje nisam rekla ili napisala, stvari koje nisam ucinila, ali u svemu tome najgore je sjecanje - sjecanje kako je nekada bilo lijepo - makar to lijepo bilo i lazno... i onda se skupljaju knedle u grlu i najradije bi plakala - i evo tako vec traje mjesec dana, a ono sto me najvishe zabrinjava jeste chinjenica da kako vrijeme odmice, meni je sve gore, kako ga sanjam, jos mi je gore, a ponajgore mi je to sto on vjerovatno uziva sa nekim drugim sada - dok ja sama sebe svjesno, ili nesvjesno unistavam ... i znam da to nije fer prema samoj sebi - ali sta cu, iz ove koze u drugu ne mogu, a vrijeme isto vratiti ne mogu...
I da offtopic, sorry ako je tema vec bila otvorena, zaista jutros nisam mislila o tome da li postoji slicna, izvinite jos jednom
... Sto e tice "zavlacenja" tih 6 mjeseci, tko zna... mozda covjek upoznao nekoga drugog, mozda mu zaista tvoji silni izljevi ljubavi smetaju jer niste ipak, na istom emotivnom nivou i osjeca se da ti ne moze uzvratiti mjerom koju ti zasluzujes, mozda je "djecacic" koji nema pojma sta zeli u zivotu, mozda je idiot
... A sada iz licnog iskustva, nema gore stvari nego kada se veza zavrsi na takav nacin... Emotivno smo se vezali za nekoga tko nam nije uzvratio istom mjerom i jednostavno se razvojimo.. Nema prevara, nema drugih zena/muskaraca, jednostavno cinjenica da nismo jedno za drugo, da ne ide zajedno i da ljubav koju osjecamo jedno prema drugom nije dovoljna... Sjedis kuci, vrtis film, postavljas milion pitanja i sl. Nema je na msnu, na fejsu, u gradu, ne vidis ne cujes, iako je vidis onaj ruzni osjecaj u stomaka, prereze te na pola... kao sto kazes, knedla u grlu... Nazaslost to je proces koji moras proci. Ali iako ga volis, on je taj koji ne zeli da bude "tvoj"... Po meni ti si ta, koja ga je trebal obrisati, iz svih mogucih kontakata, u gradu ako ga vidis, kulturno mahnuti glavom, sve ostalo izbjegavati po svaku cijenu... I nipokoju cijenu, u novu vezu dok se ne presaberes, ne u glavi, vec u srcu
... Eto dosta od mene
) 
Ne pukne me kao prije, ali eto ostavio je neizbrisiv trag 
