Jazz_Junkie wrote:Bliskosti ne ostaju samo pri cinjenici da su Albanci u Rumuniju isli na skolovanje. Postoje dokazi koji ukazuju na suzivot Albanaca i Rumuna na podrucju danasnje uze istocne Srbije. Albanci su odatle dospjeli u danasnju domovinu, a ne obrnuto, jer kako se objasnjava cinjenica da u albanskom jeziku skoro da nema starogrckih termina? Nije jednostavno izvuci definitivne zakljucke posto se Albanci prvi put spominju tek u 14. stoljecu, i to na tlu danasnje Crne Gore gdje ih spominju mletacki izvori.
Da li je to moguca albanofobija koju citam u gore navedenom citatu ili jednostavno samo podsvjesna privrzenost srpskoj mitomaniji u okviru
ozio lungo d`uomini ignoranti ?
Jazz_Junkie wrote:Bliskosti ne ostaju samo pri cinjenici da su Albanci u Rumuniju isli na skolovanje. Postoje dokazi koji ukazuju na suzivot Albanaca i Rumuna na podrucju danasnje uze istocne Srbije.
Takodje katolika Latina i brace Srba koji toj kongregaciji frivolentno pariraju.
U povelji Uroseve gos`dje Jelene koja se datira na
1280.-u godinu stoji:
"ili je Srbin, ili Latinin, ili Arbanas ili Vlah"
Povelja Stefana Urosa iz 1296.-e god. , manastir sv. Nikole:
"A ot vlastel velikih i malih kto se obrete i čto ljubo ispakosti domu svetoga Nikole ili u seleh ili
u ljudeh ili od mednik sel teh ili u čemu inome ili Srbin, ili Latinin, ili Arbanas ili Vlah da primi
gnjev i nakazanije od kraljevstva
i da plati kraljevstvu T.(300) perper"
Jazz_Junkie wrote:Nije jednostavno izvuci definitivne zakljucke posto se Albanci prvi put spominju
tek u 14. stoljecu
Uzeci gore navedene izvore postoje Albanci vec u 13.-om stoljecu, 100 godina prije slavensko-rusofilnog 14.-og.
Da bi Albansku posebnost te i njihovu brojcanu nadmoc u okviru oblasti, koje srbofilni plebejci rado
„staro-srpskim“ nazivaju, danasnjeg Kosova i veceg dijela Crne Gore u toku
13-og stoljeca
objektivno predstavili moramo ukazati na djelo Burchardusa de Monte Sion, (†
1285) evt.
Raimundusa Stephani.
U
„Directorium ad passagium faciendum“ mozemo da uocimo da su Albanci vec u 13-om stoljecu
cinili gotovo polovinu stanovnistva kraljevine Raske:
[ De regno Rassie, quomodo faciliter sit capiendum.]
„Ad regnum Rassie redeo capiendum, cujus tanta erit facilitas
obtinendi quanta, voluntas fuerit invadenti.
Hoc inter cetera facit ad dictum regnum facilius capiendum, quod
sunt ibi due naciones, una videlicet Albanensium et alia Latinorum, qui
omnes sub fide, ritu et obediencia Romane Ecclesie perseverant1. Et
secundum hec habent archeipiscopos, episcopos et abbates, ac inferioris
status et gradusreligiosos et clericos seculares. Latini habent sex civitates
cum suis episcopis: prima Antibarum, archiepiscopalem; deinde
Chatarensem, Dulcedinensem, Suacinensem, Scutarensem et
Drivascensem, quas quidem soli Latini inhabitant; populus vero earum
sunt Albanenses in tota ipsarum diocesi extra muros. Sunt eciam
Albanensium quator civitates, videlicet Polati Majoris, Polati Minoris,
Sabatensis et Albanensis, que1 omnes cum predictis civitatibus Latinorum
Anthibarensi archiepiscopo et ecclesie jure metropolito sunt subjecte.“
Pored toga moramo priznati da navod o
due naciones (dvije nacije ), Albanaca i Latina, te iste
kao jednopravne narode u okviru Raske kraljevine stavlja.
Tu se gradovi Bar, Drac, Ulcinj nalaze pod upravom rimskih Latina da bi zaledjina tih oblasti bila
naseljena sa Albanskim stanovnistvom.
Ako je Rasko kraljevstvo ustvari srpsko onda su danasnji Srbi nista drugo do sinovi Albanaca i
rimo-grckih Latina.
Da se neki bosnjacki kriscani danas manifestiraju kao zastitnici srpske teze o kasnom naseljavanju
albanskog zivlja u Albaniji i na danasnjem Kosovu nije nista drugo nego posthumna postulacija
katalektickih snova izmucene mase kojoj danas pisana rijec prekriva dubioznu proslost sopstvenih
predaka.
Nazad Albanskom zivlju i njihovoj historijskoj dostojnosti koja romanticnu historiju srpskih i
hrvatskih itekako u sjenu baca.
Ako Ptolomeusovu spomen (130.-e god.)
jednog od Ilirskih plemena takozvanih Albanois-a zanemarimo
te i njegovu naznaku grada Albanopolisa, koji je on stavio u regiju danasnje Albanije, onda je neizbijezno
da to uradimo i npr. sa cijelokupnom starom Germanijom u kojoj je taj isti imena vecine gradova,
ne samo tacno napisao, vec geografski tacno predstavio.
Stare iskopine iz okoline Skoplja to ime potvrdjuju.
Ostaci utvrdjenja u blizini Kruje indiciraju da bi se tu moglo raditi o starom Albanopolisu.
Pored toga se u gore navedenom djelu
„Directorium ad passagium faciendum“ takodje grad
Albanensis spominje.
„Sunt eciam Albanensium quator civitates, videlicet Polati Majoris, Polati Minoris, Sabatensis et Albanensis,“
Ta sklonost prema rusenju postojecih historijskih cinjenica pracenom sa istovremenim uzdizanjem
nepostojeceg sopstvenog je perniciozna osobina novonastalih nacija iz vijeka moralne slabosti
pragmaticne Evrope.
Kmet, koji je do juce placao desetinu svom feudanom gazdi, zeli da naknadnom pricom opovrgne
heliocentricnu zavisnost od toga istoga iako je proslost dokaz njegovog mjesta na ljestvici evolucije.
Miladin Ševarlić „Plebejci rešavaju kvadraturu kruga“:
„Nacionalnu i socijalnu revoluciju u Srba, započetu 1804. godine, sa ciljem oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda, vaspostavljanja srpske državnosti i ukidanja feudalnog, spahijskog sistema, nije, dakle, predvodio građanski stalež (kao, na primer, u Francuskoj), jer ga u Srbiji, tada, u pravom smislu reči, nije ni bilo, već prost puk, tj. srpsko seljaštvo. Vođi srpske revolucije bili su seljaci, ili, u najboljem slučaju, marveni trgovci (u koliko je to bolje), a srpske vladarske dinastije, izrasle iz ustanaka, bile su izvorno narodne, seljačke, plebejske dinastije.“
Uprkos skrivenoj pretenziji tog asocijalnog korpusa da negira cinjenicu da postoji samo na osnovu
trenutne dominancije Ruskih pajaca ono zeli da istovremeno naglasi diskonkordanciju albanskog naroda.
Bizantski historicar Michael Attaleiates spominje u svojoj Hronici da su se Albanci
1043-e godine
doselili sa Sicilije.
Michael Attaleiates 'History', 1034-1079:
„Unfortunately, the people who had once been our allies and who possessed the same rights as citizens
and the same religion, i.e. the Albanians and the Latins, who live in the Italian regions of our Empire
beyond Western Rome, quite suddenly became enemies when Michael Dokenianos insanely directed his
command against their leaders...
The aforementioned George with the surname Maniakes, thirsting for blood, began an uprising in the
Italian part of the Empire with Byzantine and Albanian soldiers there, being offended because the emperor
had shown him a lack of respect and fearing the emperor in view of previous hostilities.
Once he had ensured that he had indeed assembled a large army and forces fit for action, composed of
Byzantine Greeks, Bulgarians and Albanians and of his own soldiers, he set off and hastened to
Thessalonika...“
Zajedno sa Grcima i Bugarima ratuju Albanci, u
11.-om stoljecu, na strani drackog Hercoga
(Dyrrachium) protiv Konstantinopola da bi neki pseudo-historicari danas naglasavali oni se ne
spominju prije 14.-og stoljeca.
U
„Alexiadi“ od Ane Komnenine se izmedju
11.-og i
12.-og stoljeca spominje oblast
Arbanon koja se u danasnjoj srednjoj Albaniji nalazila i koja se je nezavisno razvijala.
Cinjenicu da je
1272.-e godine kralj Sicilije Karl od Anzovija pri zeljenom napadu na Konstantinopol osvojio Drac, pokorio okolne plemice i proklamirao
Kraljevinu Albaniju „ regnum Albaniae“ skrivaju kako Srbi tako i slavenska im braca Hrvati.
U Dubrovackoj arhivi se
1286-e god. spominje
„lingua albanesesca“ Albanski jezik.
Suprotno tome u Dubrovniku nema niti jednog svjedocanstva o nekim Srbima tih predjela u tom ranom periodu.
Srpski historicar Sima Ćirković „Komentari“:
„Anonimni dubrovaĉki analist, naime, tokom ĉitave dubrovaĉke istorije zna samo za bosanske
vladare kao susede Dubrovnika. Tako je već u 9. veku ''re Stiepan in Bosna'' veliki prijatelj
Dubrovĉana, itd.
Anonim tako naziva i onog vladara koji je poklonio Ston i Pelješac ''lo re Stiepan de Bosna'',..“
Danas bi rado guslali o Albancima iz 14.om stoljeca i pjevali o svinjarima Karadjordjevicima.
Pjesmica iz Austrije:
„Was ist der Serb? Ein Schweinehirt.
Und wenn er plötzlich König wird,
Muß er mit allen Kräften trachten,
Daß nicht die Säu den Hirten schlachten“
„Sta je Srbin ? Jedan svinjar.
I kad iznenada Kralj postane,
mora svim snagama da se bori.
da svinja svinjara ne pokori.“
Jazz_Junkie wrote:
Albanci su odatle dospjeli u danasnju domovinu, a ne obrnuto
„Omnis stultitia laborat fastidio sui“
Bosna je kolijevka Evrope te smo mi time zivi dokaz da smo, pri podtlacavanju slavenskih
pridoslica 7-og stoljeca,
zajedno sa juzno-istocnim nam Albancima vjeru cesto mijenjali ali
nam je krv i karakter ostao cist.
Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations:
„In Europe, the highest E3b1a variance
is among Apulians, Greeks, and Macedonians, and the
highest frequency of the cluster is among Albanians, Macedonians,
and Greeks (table 1). Bearing in mind the congruent
E3b1a frequency, variance maximums, and star-like
phylogenetic network (fig. 8B), it is possible to envision
that a yet undefined sublineage downstream of M78, characterized
by the nine-repeat allele at A7.1 locus, may have
originated in south Europe and SEE from where it dispersed
in different directions.“
Jedan od priznatih albanologa Evrope Franz Baron N. von Felsöszilvas (1877-1933)
je krajem 19-og stoljeca proputovao diljem Balkana te i Bosne i tom prilikom nije
krio ljepotu Bosne i njenih Bosnjaka.
Franz Baron N. von Felsöszilvas „Reisen in den Balkan“ 1897-1905:
„Um den Tisch saßen einige Bosniaken, alles fanatische
Katholiken. Sie machten uns Platz, gaben uns Brot und einige
Löffel. Wir bekreuzigten uns vor dem Essen, und aßen aus der
gemeinsamen Schüssel.....
Die Katholiken in Südbosnien nennen sich jedoch nicht Kroaten,
sondern Bosniaken, und dieser Name stammt noch aus der Zeit der
bosnischen Könige vor der türkischen Okkupation, als im Süden
auch der landläufige Begriff Bosnien sich gar nicht mit dem jetzigen
Bosnien deckte, sondern der territorialen Ausdehnung des alten
Königreiches Bosnien entsprach.
Die Landbevölkerung im Süden bezeichnet auch Teile
der Hercegovina, des Sandschak und einen Teil von Albanien mit
dem Namen Bosnien. Zur Hercegovina der Landbevölkerung
gehören dann auch noch Teile von Montenegro.“
„Za stolom je sjedilo nekoliko Bosnjaka, sve fanaticki katolici.
Oni nam napravise mjesto, dadose nam hljeba i kasike.
Mi se prekrstismo prije jela i jedosmo iz zajednicke cinije.
....
Katolici u juznoj Bosni ne zovu sebe Hrvatima vec Bosnjacima, i ovo ime
potice jos iz vremena bosanskih kraljeva prije turske okupacije, kada se
ime Bosna nije poklapalo sa danasnjom Bosnom vec je odgovaralo teritorijalnoj
velicini starog bosanskog Kraljevstva.
Stanovnistvo juga zove Bosnom sve dijelove Hercegovine, Sandzaka i jednog
dijela Albanije.Takodje toj Hercegovini pripadaju dijelovi Crne Gore.“
To i jeste razlog zbog kojeg se Bosnjaci danas treba da postuju i ponose a ne da nasjedaju na
pseudo Hrvate i pseudo Srbe koji se navodno mrze do groba a uvijek kada im se ukaze prilika
udaraju zajednicki po bosnjackom zivlju.
Mi ne samo da osjecamo da se kod Srba i Hrvata o jednom jedinom narodu radi mi to mozemo
cak i historijski pratiti.
Grčki historicar Ivan Scylitzes pise o vremenu od 812.-e do 1077.-e godine:
„Prve godine toga cara, indikcije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima,“
Ivan Zonaras pise u vrijeme cara Aleksija I. Komnena (1081.-1118.):
„Treće godine vladanja njegova (cara Mihajla VII.) narod Hrvata, koje neki zovu također i Srbima,“
Mavro Orbini, „Il Regno degli Slavi“, Pesaro, 1601. :
„Vrativši se, dakle, Simeon kući, krenuo je protiv Hrvatske — neki je zovu Raška —
koja je u to vreme bila u savezu s Rimskim Carstvom.“
Sima Cirkovic, 1968:
„Do izjednacavanja Hrvatske i Raške došlo je usled toga što Zonara i neki drugi vizantijski
pisci upotrebljavaju ime Hrvata i Srba za oznacavanje jedne iste grupe.“
"Nemo potest personam diu ferre fictam. Ficta cito in naturam suam recidunt."
"Niko se ne moze dugo iza fiktivne maske kriti. Veoma brzo se ona u njihovu prirodnu preobrazuje."
Seneca
"Vuk dlaku mijenja ali cud nikada" je jednostavnija izreka kojoj je jedan Bosnjak
skloniji ali njome ne i manje mudriji.
Max Dufner-Greif "Von Bosniaken und Towarczys" ("O Bosnjacima i Tovarcisima"), 1937:
"Nicht wie eine Horde von Panduren und Kroaten fiel das Regiment der Bosniaken in das fremde
Land ein, die von Günther hart geübte Zucht hatte ein Soldatentum geschaffen, das auch in allen
Freiheiten des Feldzuges sich in einem königlichen Dienst verplichtet weiß."
"Nije se kao jedna horda Pandura(srpski granicari) ili Hrvata ponasao regiment Bosnjaka kada
je osvajao njemu stranu zemlju.Taj od Güntera (pruski general) strogo izvjezbani Uzgoj je stvorio
takvo vojnistvo da cak i u citavoj svojoj slobodi ratovanja nisu odstupali od kraljevske
duznosti (casti) kojom su se obavezali."
Ewald Christian von Kleist , mart 1757
„Ode an die Preußische Armee“
Nur schone, wie bisher, im Lauf von grossen Thaten
Den Landmann, der dein Feind nicht ist!
Hilf seiner Noth, wenn du von Not entfernet bist!
Das Rauben überlaß den Feigen und Croaten!
„Pljacku ostavimo kukavicama i Hrvatima !“
Da li smo mi i Prusi sada jedini koji to vide ??
Profesor Berlinskog Sveučilišta Khalid Duran u svom članku „Bosnia: The Other Andalusia“ :
„Rivalstvo između ova tri (plemena) bijaše prisutno od početka.
To se posebno očitovalo u njihovom izboru različitih verzija kršćanstva.
Hrvati su prihvatili katoličanstvo, Srbi pravoslavlje, dok su Bosanci prihvatili arijanizam,
vjerojatno kao rezultat vizigotskih elemenata među njima.
Učenje, heretičkog biskupa Aleksandrije, Arija, bijaše popularizirano po njegovom sljedbeniku
Ulifilasu, koji je preveo Bibliju na jezik Vizigota.“
Naravno da nismo i Austrijanci pomazu koliko mogu.
Hrvat Strosmajer koji je Bosnjake prodao Rusima i Srbima je korespondirao iskljucivo na
latinskom te su nam njegova pisma i namjere cesto prikrivene, ali kao sto sam vec rekao
Austrijanci rade marljivo na prevodima.
Pismo Strosmajera 21. juna 1886 Vanuteliju nakon posjete srbskoj braci u Beogradu:
„Ja sam po nagovoru samog austro-ugarskog ministra, grofa Kevenhilera, uporno trazio da
prethodno barem odredi prikladno i dolicno mjesto za izgradnju katolicke crkve i pripadajucih
joj zgrada: no, ni u tom pogledu nisam nista izvjesnije i odredjenije uspio postici.
U sklopu tog posljednjeg razgovora dogodilo se da sam rekao: Cujem da je tu napustena dzamija
koja se u rusevine pretvara, a koja je na vrlo povoljnom mjestu pa je Vase kraljevsko Velicanstvo
moze jednostavno dati katolicima da je preinace za potrebe katolickog bogosluzja.“
Dobro to gore mu neki mogu i oprostiti ali citajmo na primjer sta taj zastitnik Bosne pise Englezima.
Seton-Watson R. W., 1913. „Die südslawische Frage im Habsburger Reiche“:
Pismo Strosmajera engleskom premijeru W.E. Gladstone:
„Ja se, kao bisof bosanski, smatram bozijim zastitnikom Bosne i Hercegovine.
U danasnjoj situaciji nece biti moguce administraciju ove zemlje, zbog protivljenja
Osmanske vlasti, povjeriti u ruke Srbije, sto ja osobno za najpodobnije smatram.“
Da bi na kraju jos jednom podvukao paralelu izmedju Srba i Hrvata te i njihovu zajednicku
igru protiv Bosne, Kosova i Albanije citiram jos jedan dio iz istoga pisma.
Seton-Watson R. W., 1913. „Die südslawische Frage im Habsburger Reiche“:
Pismo Strosmajera engleskom premijeru W.E. Gladstone:
„Vama, moj postovani prijatelju, preporucujem Srbe i Crnogorce. Sto se prvih tice, bilo bi veoma
pozeljno da se njima citava stara Srbija preda.
....da se njima u sjevernom pravcu Pristina, u zapadnom prvcu Ipek ili Pec, juzno Djakovica te
jos juznije Prizren ili kako se danas kaze Prizrendt, preda. Svaki od ovih gradova predstavlja za
Srbe svetinju.“
Sa postovanjem
bellum batonianum
sve fino rastabireno...
