Empathy for the devil
I zločinci su ljudi: Milošević i Tuđman ćaskaju
Što je to što nas tako đavolski izaziva da čitamo potpuno bezvezne telefonske razgovore u kojima tata Milošević nagovara kćerku da joj brat sredi džip? Isto ono što nas je izazivalo da vjerujemo kako i drug Tito ide u zahod, kako se i Tuđman svađa s Ankicom oko ručka, i kako Milošević ima problema s djecom: zavodljiva i heretička pomisao da su negdje ispod historijske legure od bronce i govana oni ljudska bića poput nas
Piše: Boris Dežulović
„Izgleda gotovo kao čovjek“, rekao je u studiju Federalne televizije član predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, komentirajući snimak Ratka Mladića na sahrani kćerke Ane, gdje general slomljen od tuge dugo ljubi stakleni prozor na kćerkinom lijesu, pa ga rupcem vlažnim od suza pažljivo briše, u nijemom se bolu opraštajući od bijelog lica pod staklom.
Gledajući taj prizor, sjetio sam se jedne epizode s jeseni 1991., kad je legendarni urednik Joško Kulušić usred rata, dok su Dalmatinci pod granatama kupovali Slobodnu Dalmaciju i pokapali svoje mrtve, na naslovnoj stranici objavio veliku fotografiju sahrane jednog srpskog vojnika, na kojoj žena sva u crnom plače nad lijesom sina jedinca, popraćenu tekstom Viktora Ivančića i naslovom „Sve su suze iste“.
Bio je to vjerojatno najhrabriji urednički potez svih vremena: javnost je bila zgranuta, HDZ-ovi jurišnici prijetili su likvidacijama, a pred redakcijom su demonstrirali bijesni građani, optužujući nas kao srpsku agenturu, koja u jeku najžešće agresije na Hrvatsku usred Splita žali za ubijenim četnikom.
Trajalo je to kratko, poput sjene na licu čovjeka koji sahranu Mladićeve kćerke gleda sam pred televizorom, oslobođen društvene obaveze javnog manifestiranja nacionalnog gnjeva. Već sljedećeg dana na naslovnoj stranici Slobodne Dalmacije opet su gorjeli Zadar i Šibenik, već sljedećeg trenutka na televizijskom ekranu Ratko Mladić, sa velikim mrljama znoja oko pazuha, na derneku u nekom prigradskom motelu pjeva „Bolje biti pijan nego star“, i živ čovjek – ili, preciznije, preživjeli čovjek – opet se može posvetiti samoolakšavajućoj, ljudskoj mržnji prema zvijeri.
To je, naravno, mnogo lakše nego javno sustezati izdajničku empatiju prema majci poginulog četnika, ili – obrnuto, pa time za cijelu jednu potenciju društveno nepoželjnije - ocu mrtve kćerke ratnog zločinca. Zato, da bi svima bilo lakše, uz slike boli jednog zločinca idu slike boli koje je on nanio drugima. Tih dana, krajem marta 1994. godine, dok je general Mladić ljubio staklo nad svojom Anom, Huso Silajdžić iz Goražda sahranjivao je suprugu, šesnaestogodišnju kćerku, majku, sestru i njenog šestogodišnjeg sina, cijelu obitelj nestalu u jednom trenutku, u jednom bljesku granate. Vraćajući se pak sa sahrane vlastite kćerke, možda iste te iste večeri, general Mladić izdat će zapovijed za opći napad na Goražde. Prva žrtva bit će desetogodišnja Medisa Zukić. Sutradan će od teških ozljeda preminuti i njen sedmogodišnji brat.
Sada slijedi neugodno pitanje s naslovne stranice Slobodne Dalmacije: jesu li suze Ratka Mladića istog sastava kao suze oca male Medise, ili suze Huse Silajdžića iz Goražda?
Nekad davno, čak nekad nedavno, apstraktne, nedodirljive gospodare naših sudbina voljeli smo gledati kao takozvane „obične ljude“, na obiteljskim ručkovima ili novogodišnjim proslavama, sa smiješnim kapicama na glavi i pilećim batkom u rukama. Zabavljala nas je pomisao da ti apstraktni likovi iz televizora jednako poput nas ujutro idu u zahod ili se svađaju sa ženama. Režimi su rado sudjelovali u toj igri i navlačili maske od ljudske kože.
Titove monografije s velikim fotografijama izlazile su kao stripovi: drug Tito u epizodi s bravarskim strojem, drug Tito u komori za razvijanje filmova, drug Tito sam samcat vozi automobil, u sledećoj epizodi: drug Tito bere mandarine. Tuđmanov režim jednako je prikazivao diktatora kao ljudsko biće, u kupaćim gaćicama ili s unučićem u krilu, a Miloševićev je izgradio cijeli kult „čoveka iz naroda“, jednog od nas, i godinama nakon što je vožd iz stana u neboderu preselio u vilu na Dedinju.
Ti su projekti – diktature s ljudskim likom – imali upravo suprotan cilj i efekt od onoga kojega će isti ti prizori postići kad jednog dana diktature padnu, i kad potpuno isti snimci više ne budu dokaz ljudskosti naših gospodara, već – u veličanstvenom obratu – njihove čudovišne neljudskosti: nudile su iluziju običnog života, života kakvim zapravo nitko nije živio. Drug Tito je vozio automobil, svojim rukama, tako običnoljudski!, ali obični Jugoslaven je automobil čekao šest godina. Franjo Tuđman se brčkao u moru na Brijunima, car je u moru bio gol – dobro, u kupaćim gaćicama – kao svatko od nas, ali svatko od nas se nikad nije kupao na Brijunima, a naročito ne dok su padale granate.
Osviještene kulture ili barem njezini pojedinci, koje zanima nešto više od nemoćnog bijesa i koji tragaju za izvorima zla, sami će kasnije rekonstruirati takve prizore i crtati psihološke profile zločinaca. Prije nekoliko godina dobar dio njemačke javnosti, pa i kritike, pobunio se zbog već kultnog Hirschbiegelovog filma „Hitler, konačni pad“, koji najvećeg zločinca u cjelokupnoj historiji svijeta prikazuje kao ljudsko biće - ne kao okidač za naknadni bijes, već kao pokušaj razumijevanja unutarnje logike zla. I nesretna Hannah Arendt - toliko citirana da će ostatak vječnog života provesti štucajući - napadana je zbog svog čuvenog Izvještaja o banalnosti zla, u kojemu razara ljudski obrambeni mehanizam mistifikacije zločinaca kao neljudi, mitskih, apstraktnih bića koja s nama nemaju nikakve čovječje veze.
Sa potrebnom distancom od Drugog svjetskog rata, zapadna je civilizacija sazrela dovoljno da zlo zareže skalpelom i pokuša shvatiti, onako kako razumije genezu nastanka tropske oluje. I jednako kao što danas znamo da oluja i munje nisu Božja kazna, već pražnjenje atmosferskog elektriciteta, da pokušamo shvatiti kako ni Tuđman, ni Milošević, ni Ratko Mladić nisu mitološko zlo, Đavolja djeca, nego upravo ono čega se najviše bojimo: jedni od nas.
Svega koji dan prije nego što će Federalna televizija emitirati privatne snimke Ratka Mladića, beogradski je Blic započeo s objavljivanjem feljtona s tajnim transkriptima privatnih telefonskih razgovora Slobodana Miloševića i njegove obitelji. Razgovori su, naravno, historijski potpuno bezvrijedni, počesto besmisleni i idiotski, a uvijek bolno banalni, otprilike kao razgovori dokonih i kolosalno nezanimljivih sudionika nekog reality showa. Jedino što je u tim transkriptima zanimljivo jesu imena ljudi koji razgovaraju. Razgovor u kojemu starija žena nagovara mlađu da ne obnovi vezu s njenim sinom postaje tako odjednom strašno zanimljiv kad znamo da to razgovaraju Mira Marković, žena Slobodana Miloševića, i Tanja, bivša djevojka njihovog zloglasnog sina Marka.
Što je to što nas tako đavolski izaziva da čitamo potpuno bezvezne telefonske razgovore u kojima tata Milošević nagovara kćerku da joj brat sredi džip? Isto ono što nas je izazivalo da vjerujemo kako i drug Tito ide u zahod, kako se i Tuđman svađa s Ankicom oko ručka, i kako Milošević ima problema s djecom: zavodljiva i heretička pomisao da su negdje ispod historijske legure od bronce i govana oni ljudska bića poput nas. Zato su zanimljive snimke Ratka Mladića. Ne zbog toga što bi one bile detektivski dokaz da Srbija i danas čuva odbjeglog generala, već zbog toga što srebrenički monstrum na njima izgleda „gotovo kao čovjek“.
I kad raspojasano pjeva „Dotak'o sam dno života“, i kad nježno ljubi unuku, i kad podnapitom društvu nalijeva rakiju, i kad pleše sa suprugom, i kad igra stolni tenis.
I kad dugo ljubi stakleni prozor na kćerkinom lijesu.
Ljudi se, posve prirodno, boje vlastitih osjećaja pred tim prizorom. Zato se televizijski voditelj u sarajevskom studiju jedva suzdržava psovki, zato se gledatelji u kafani ne suzdržavaju. Ritual bjesnog pljuvanja po televizoru na kojemu Ratko Mladić uživa u životu kojega nije zaslužio, i plače nad sudbinom kakvu je namijenio našoj djeci - ljudski je, naravno, savršeno razumljiv. Mladićev život na tim snimkama pri tom je posve običan, kuća-kafana-kuća, svadba-sahrana-svadba, pa opet kuća-kafana-kuća, u stanu sa zidnim tapetima, uokvirenim goblenima, kaučima iz socijalističkih izloga Simpa iz Vranja i hrastovim regalima sa sabranim djelima Pearl Buck i Harolda Robbinsa. I točno toliko žrtvama zapravo bolniji nego da je kamerom, poput Ante Gotovine, uhvaćen u nekom restoranu s pet zvjezdica, preplanuo pod kanarskim suncem, nalijevajući u čašu iz boce Marques de Caceresa, berba 2004 . Ratko Mladić posve neometan, međutim, živi običnim obiteljskim životom, životom kakvim je mogao živjeti svatko od osam hiljada muškaraca koje je pobio u Srebrenici, zauzeo je njihov život, život, dakle, kakvim žive oni koji su ga preživjeli i koji ga sada gledaju.
Ljudi se, rekoh, boje tog osjećaja. Ona zavodljiva pomisao postaje zastrašujuće heretička: Ratko Mladić je čovjek od krvi i mesa, kao i ja. Ali to ne može biti, sve se u nama buni protiv toga. Zato mu psujemo majku četničku dok nijemo plače nad mrtvom kćerkom, zato se gnjevno pitamo je li tako isto, pička mu materina, plakao dok je Huso Silajdžić sahranjivao suprugu, kćerku, majku, sestru i njenog sina, i je li tako, mamu mu jebem, plakao kad je u Goraždu shrvani otac sahranjivao svoje male anđele, desetogodišnju kćerku i sedmogodišnjeg sina. Jednako kao što psujemo rod i porod onom đubretu Slobodanu Miloševiću i njegovoj kurvetini, i glasno, da cijela kafana čuje, efektno poentiramo kako otac male Medise Zukić nije doživio nagovarati kćerku da joj brat sredi džip.
Psujući, nazivamo Ratka Mladića i Slobodana Miloševića čudovištima, monstrumima, vampirima, đavolima, i na kraju izrijekom neljudima, oduzimajući im sve čovječje atribute i dodajući mitološke. Tako nam je lakše, jer to je onda Zlo s velikim Z, to je zvijer u ljudskom obliku, „gotovo kao čovjek“, to je od Sotone, nije to zlo ni s Božje, ni s ljudske strane, dakle nije s naše strane.
I onda nas zateče pisana riječ u novinama, vidimo da to mitsko, đavolsko Zlo izgovara nimalo historijske i nimalo bilijske rečenice, već rečenice posve obične i posve naše, „Sine, jel’ se sećaš ti naše babe Jele?“, ili „Marija ima dva kučeta, onu Zeldu njenu, što je našla na ulici, što je neko čudo od kučeta, fantazija, i onaj Željko joj poklonio za Osmi mart jednog koker španijela sa crno-braon paležom“. Nije nam, jebiga, padalo na pamet, plaši nas ta mogućnost, ta da Zlo ima kod kuće koker španijela sa crno-braon paležom, da ima sina i snahu i od snahe unuku, pa ga gledamo kako je nježno njiše u krilu, gledamo kako ljubi unuku i kako ljubi staklo nad mrtvim licem kćerke, i sve se u nama buni protiv te banalne običnosti i mogućnosti da je u svojoj pojavnosti i u svojoj suštini ljudska, jer je to čovjek koji je Sarajlijama „razvlačio mozak“ i hladnokrvno isplanirao smrt osam hiljada takvih, običnih ljudi. Pa kažemo: „Izgleda gotovo kao čovjek.“
Jesu li, dakle, suze Ratka Mladića ljudske, jesu li iste kao naše? Ima li i u njima prolaktina, leucina encefalina, adenokortikotropskih i ostalih hormona kao u našim suzama?
Lakše je, naravno, vjerovati da nisu. Živi se ljudi, međutim, od živih neljudi - onih što samo „izgledaju kao ljudi“ – ne razlikuju po kemijskom sastavu suza, već upravo po tom izdajničkom refleksu, kojim čak i sa Ratkom Mladićem mogu na jedan trenutak suosjećati kao sa ljudskim bićem, „gotovo kao čovjekom“.
Denis de Rougemont, onaj što tamo gore već godinama štuca zajedno s Hannom Arendt, rekao je da je najveće lukavstvo Đavola u tome što je ljude uvjerio da ne postoji. Čovjek je, kao i obično, bio lukaviji. Uvjerio nas je da postoji Đavo, jer zlo nije ljudsko i ne drži kod kuće koker španijele, ne ljulja unuke u krilu sjedeći na kauču Simpo Vranje i ne plače za mrtvom djecom. I da je najveće njegovo lukavstvo da „izgleda gotovo kao čovjek“.
razumijem ja ovdje ojađenost i frustraciju, ali to je najkraći put kojim ćemo se izjednačiti sa onima koji ovo rade.
osim toga, ovdje je neko snebivanje jer nam eto "ovo rade 20 godina". pa rade gospodo. nego šta. mene ne čudi. čudi me što ne vidite koliko "naši" za nas "rade".
