Forum Klix.ba

Kerumov govor na otvorenju Splitskog ljeta


Ante Tomić







Pokušao sam sebi u mislima prizvati tu srpanjsku večer, kada Kerum izađe za mikrofon na Peristilu, pozdravi dame i gospodu i gospodina predsjednika sa suprugom


Prolazim jučer preko splitskog Pazara i vidim raščupanu stariju ženu kako prebire po čađavom kontejneru, odjevena u prljavu modru majicu s natpisom: “Splite ja te volim - Željka Keruma za gradonačelnika“.

Ta se stvar, naravno, može dogoditi svakome. Kad dijeliš besplatne majice, obično se upravo ovakvi jadnici najgorljivije otimaju za njih. No, čini mi se da je ova slika prava metafora, ako možda i ne materijalne, a onda svakako duhovne bijede koja Split gotovo izvjesno čeka nakon lokalnih izbora idućeg tjedna. Naše molitve suprotiva Kerumu bile su, čini se, uzaludne, za gradonačelnika ćemo imati nabusitog i neobrazovanog veletrgovca ponosnog na svoje prostaštvo, a pristojnom svijetu ostat će tek jalova utjeha u njegovu ismijavanju. Već sada u gradu se s nestrpljivim veseljem priča o govoru na Splitskom ljetu, koje gradonačelnik, po protokolu, svake godine otvara. Pokušao sam sebi u mislima prizvati tu srpanjsku večer, kada Željko Kerum izađe za mikrofon na Peristilu, pozdravi dame i gospodu, Splićanke i Splićane i gospodina predsjednika sa suprugom. Što bi on još mogao kazati...?

Čita san i ja u svoje vrime

Evo, došlo nan lito, ka šta u nika doba uvik dođe. Prilika je da se čovik navečer malo izađe i proveseli se, jer ne moreš uvik ni radit, đava mu posa odnija. Triba koji put stat i počinit, sist s ljudima, bacit na karte, zapivat, povirit i u kazalište ako je kakva dobra predstava. Ja nisan, po duši govoreći, puno iša u kazalište. Šta ću van ja sad lagat, glumit da san kulturan, pričat da čitan knjige i slikat se s rukon na bradi. Čita san i ja u svoje vrime, nije da nisan. Oni Ninđa romani nisu mi bili mrski, a i kaubojske san volio, ali onda je došla firma, obaveze, šta ću van dalje pričat. Satare to čovika i da je mlađi. Sidnen navečer pogledat film sa Čak Norison i, samo što san zatvorija oči, na televiziji Branimir Bilić. U prvi tren ništa mi nije jasno. Srce ti Isusovo, šta radi Branimir Bilić sa Čak Norison?! A onda pogledan na sat - jedanesta ura. Ajde ti, moj Željko, lipo leć, govorin ja sam sebi. Ne moreš ti i gonjat biznis i pratit kulturu, ne iđe to.

A i šta će to meni, za pravo reć? U svom poslu san se dokaza, šta je meni potriba pravit se pametan koje san knjige pročita i koje san predstave gleda. Došla mi prije neki dan jedna ženska, onako, neloše izgleda. Razgovaramo mi i ona, ne sićan se više zašto, kaže: “Pikaso“. “A Citroen voziš“, kažen ja. “Čuja san da puno troši.“ A ona se uvatila smijat. “Šta se smiješ?“ pitan je ja. “Šta se smiješ, tuko? Pogledaj se kakva si, ka da te je poplava izbacila.“ Ona se sva zacrvenila. “Ma, nije, gospodine Željko“, kaže, “nisan vas tila uvridit, nego, onako, izletilo mi. Nisan na auto mislila, nego na slikara Pabla Pikasa.“ “Pablo Pikaso, kažeš“, govorin joj ja. “Pa koji je to Pablo Pikaso, ko zna za njega? Ja di god dođen, svi me pozdravljaju, oće se rukovat, slikat se s menon, narod me voli. Di me neće i volit, četri iljade ljudi zapošljavan. Četri iljade familija živi od mene! A taj tvoj Pikaso, koja je njegova firma, koliko je on ljudi zaposlio?“ “Nikoliko“, kaže ona, a vidin da se malo, ka, zasramila. Tu mene bis malo pusti i još joj samo rečen: “Nikoliko? E, jeben i tebe i njega.“

Vi gledajte operu, ja iden na janjetinu

A jesan li joj dobro reka? Šta meni ko ima reć da san vaki ili naki ako ne čitan knjige i ne iđen na izložbe? Osin toga, i u tin knjigan ima takvi ludosti i govnarija da te bog sačuva. Pamtin, jednon moj mali donio neku knjigu iz škole. Nikad ja nisan puno vodio brigu o njegovoj školi i učenju, to je žena stavljala u red, ali taj put slučajno pogledan i vidin - Kralj Edip. “Šta je to?“ pitan ga ja. “Ma, neko sranje“, kaže on. “Moran pročitat za lektiru.“ “Pa o čemen je?“ “A neki kremple“, govori mi sin. “ubija ćaću i oženija se s materon.“ “Nemoj me jebat!?“ kažen ja. “Majke mi“, kaže on. “Ubija ćaću i oženija se s materon?!“ “E.“ “Pa je li ga policija privela?“ “Nije. Na kraju sam sebi iskopa oči.“ “Bome je dobro manit“, govorin ja. “A ništa mi ne govori“, kaže mali i sve puše od muke.

Evo, vi ste svi ovde učeni i kulturni ljudi, da niste taki ne bi došli na otvaranje Splitskog ljeta. Je li to kultura? Ajde vi meni kažite, je li to kulturno, ubit ćaću i oženit se s materon? I na kraju sam sebi iskopat oči i ostat na teret društva. Još će mi doć u kancelariju da mu pomognen, da skuplja pare za operaciju. Meni, da se razumimo, nije teško dat. Dobar san čovik, svi će van to reć. Dava san i davat ću, kad je za zdravlje, i livon i desnon rukon. Ali, da mi dođe taj, kako se zove, Edip, da mu pomognen, jebeš mi mater, kroz prozor bi ga bacio. Pa vi posli pričajte da san seljačina i nekulturan.

Ima tu, u toj kulturi, ne kažen, i dobri stvari. Jučer baš razgovaran s pročelnicon, pitan je šta će bit na Splitskon ljetu, a ona kaže: “Bit će Šekspir.“ “Bogati!“ začudin se ja. “A šta“, pita me ona, “drag van je Šekspir?“ “Ajde, mala“, govorin joj ja, “štaš ti meni govorit o Šekspiru. Kad san ja iša u Šekspira, ti se još nisi bila ni rodila.“ Reka san joj da mi svakako ostavi dvi karte i, pravo da van rečen, jedva čekan da to bude. Baš san se uželija zavrnit rukave od jakete, naručit štok-kolu i malo plesat. Ej, dobri stari Šekspir! A za ovo drugo me ne pitajte. Opera mi je, nemojte zamirit, bezveze, ali balet mi, onako, nije mrzak. Dobre su ženske, ako voliš male sise. Ni na dramskin premijeran nećete me puno viđat, jerbo meni drame više u životu ne triba. Da bi van ja da vodite firmu od četiri iljade ljudi pa bi vi vidili šta je drama. A šta se komedija tiče, toga, meni se čini, ni vama ne fali. Šta će van bolje komedije od toga da ste mene izabrali za gradonačelnika?

Eto ga, svitu. Proglašavan Splitsko ljeto otvorenin, sa srićon van bilo. Vi sada ostanite pogledat operu, toplo van je priporučujen, svi mi kažu da je dobra, a ja sad moran požurit na Klis, oladit će mi se janjetina.


--------------------------------------------------------------------------------

Željko Kerum!

Izvrstan. Oštar, inteligentan, lucidan i vjerovatno najduhovitiji od svih. Ako koga zanima arhiva,

http://www.jutarnji.hr/komentari/kolumn ... columnId=8

Sa studentima je pretjerao, Koščec ga je opravdano kritikovao.

O Kerumu, bolje
http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/a ... ,164251.jl

Compact wrote:Da ne bude zabune, ova tema se slabo čita, tj. nikako! Broj posjeta je ograničen na mene i postavljača teme, eventualno da neko zaluta!

Pa kome će biti ovaj lik zanimljiv, osim naravno, nama dvojici!

ja cu jos malo poceti kao @fair life, pa ko shvati,tamam:

pustopoljina wrote:

Compact wrote:Da ne bude zabune, ova tema se slabo čita, tj. nikako! Broj posjeta je ograničen na mene i postavljača teme, eventualno da neko zaluta!

Pa kome će biti ovaj lik zanimljiv, osim naravno, nama dvojici!

ja cu jos malo poceti kao @fair life, pa ko shvati,tamam:

a ko je @fair life ? ispade neka opasna faca!

nije teziste na @fair_life,nego na njegovom maniru.

Sine, ne dovodi mi Muslimana za muža

Ante Tomić

Nedjeljni objed u jednom našem katoličkom domu. Mama je baš odnijela tanjure za juhu i vratila se s telećom pečenkom, a stariji sin ih sve svečano pogleda, roditelje, mlađeg brata u crnoj "Metalica" majici i sestricu umrljanu špinatom u stolici za bebe, baku kako zamišljeno jezikom namješta zubnu protezu, pa reče...
"Tata! Mama! Ja se oženio!"
Tata zastane s viljuškom iznad lijepog komada teletine.
"A je li? Pa za koga, bogati?"
"Za jednog dragog momka iz Knina", kaže sin i na sam spomen voljenog bića licem mu se razvuče osmijeh. Mama zadrhti, prestravljeno pogleda tatu. Ovaj se smračio.
"Iz Knina?" ponovi on gušeći gnjev u sebi.
"A čiji je?"
"Naš, tata. Hrvat."
"Ajde, dobro", reče tata pa zabode viljušku u meso. Vidljivo mu je laknulo.
"Samo mi nemojte Srbe dovodit u kuću... Mladiću, jesi li upamtio", nastavi on pokazujući na klipana u "Metalica" majici, "to se i na tebe odnosi. Da ti ne bi palo na pamet da mi ovdje kakvog Muslimana dovedeš za ženu."
"Muža", ispravi ga mama.
"Svejedno", kaže tata žvačući...

Vjerujete li da bi se u bliskoj budućnosti negdje u nas mogao dogoditi ovakav razgovor? Ja sam tvrdo uvjeren, već za koje desetljeće najkasnije. Nacionalne netrpeljivosti ostat će zacijelo jednako užasne kao i prije dva stoljeća, ali društvo će prozračiti visoka tolerancija prema seksualnim manjinama. Takvo što uostalom već se da vidjeti na trulom Zapadu.

U Nizozemskoj su, na primjer, imali deklariranog homoseksualca za vođu desnice, kojemu baš ništa nije smetalo ako bi koji muškarac popušio drugom muškarcu. Dapače, on je, prije nego su ga ubili, uzgred kazano, samo govorio da ne valja pušiti pakistanskim useljenicima. Čovjek je, što bi se reklo, cijenio jedino etnički čiste, prave holandske tulipane.

Također, u Španjolskoj je prije nekoliko dana donesen zakon o legalizaciji homoseksualnih brakova, no budite oprezni ako ćete po tome procjenjivati civiliziranost, stupanj uvažavanja različitosti u njihovu društvu. Pederi i lezbijke će se ženiti i udavati, ali baskijski teroristi svejedno će i dalje detonirati bombe u madridskim supermarketima.

Ipak, da ne podcjenjujemo to što se dogodilo, jedna mala sloboda je ostvarena, jedan se fašizam slomio ili se barem slama. U samo nekoliko dana u Kanadi i u Španjolskoj legalizirani su istospolni brakovi, pa će valjda i u nas za koju godinu biti normalno vidjeti njih dvojicu, upravo vjenčanih, u tamnim odijelima, kako se skupa s rodbinom i prijateljima drže za ramena u vlakiću, u svadbenoj sali neke periferijske krčme ili u salonu namještaja gdje kupuju neku stravičnu ružičastu spavaću sobu.

Makar su naši homoseksualci, treba primijetiti, u posljednje vrijeme malo šuštali u traženju svojih prava. Sve do prije neki dan tako se, primjerice, nije znalo hoće li se ove godine uopće održati parada homoseksualnog ponosa. Mislim, ja baš dobro ni ne shvaćam smisao toga Gay Pridea, što je tu vrijedno nekakvog osobitog osjećaja samopoštovanja, ali znate kako bi rekli mi u Splitu - ako Niko Kranjčar već nosi majicu "Ponosan kaj sam purger", valjda se ni pederi nemaju čega sramiti.

Kako bilo, uspjeh španjolskih i kanadskih homoseksualnih aktivista bit će zacijelo vrijedan poticaj i njihovim kolegama u Lijepoj našoj. Ta neće valjda ovi naši sada odmahivati rukom na brak, kako već odmahuju nevjenčani parovi govoreći: "Ah, to je samo komad papira". Neće valjda naši pederi i lezbijke, što se kaže, i dalje živjeti u grijehu.

Zanimljivo je kako većina ljudi homoseksualnost smatra prvorazrednim grijehom, nezamislivom tjelesnom opačinom. Homoseksualci su, u očima "normalnih", perverznjaci, dekadenti u svilenim kućnim ogrtačima sa zmajevima na leđima, bolestan svijet. A oni su zapravo vrlo često sasvim obične osobe koje žele nešto tako konvencionalno kao što je brak. Odani su svojem partneru i žele da to društvo prizna. Mnogi od njih su i predani vjernici i voljeli bi da to mogu obaviti u crkvi.

Nema baš nikakve razlike između vas i njih, pederi i lezbijke mogu biti i malograđani i šovinisti, zadrti, budale, u najkraćemu - nisu ni veće ni manje smeće od ostatka čovječanstva.

Što bi sve mogli značiti homoseksualni brakovi, kakve se neslućene mogućnosti otvaraju s njima, meni se tek stidljivo odškrinulo prije neki dan, kada sam razgovarao s jednim zemljakom, kojega je silno zaintrigiralo novo kanadsko obiteljsko zakonodavstvo...

"Čekaj, to znači da bih se ja sad mogao oženit za jednog Kanađanina?" upitao me je on zamišljeno.
"Pa, ne znam, valjda bi mogao", rekao sam zbunjeno.
"Vidiš, to uopće nije loša ideja."
"Ali, samo malo, pa ti nisi... ili mi barem nisi rekao da jesi..."
"Ne razumiješ", prekinuo me je on.
"Ne bih se ja zapravo za njega oženio."
"Nego?"
"Nego zbog papira", rekao je taj praktični Imoćanin jednostavno, čudeći se upravo da ja ne shvaćam tu očiglednost.
"Da dobijem kanadsko državljanstvo."

A meni se otvorilo pred očima. U trenutku sam mogao zamisliti čitavu ljubavnu dramu između plahe neiskvarenosti nekog kanadskog homoseksualca, nekog Pierrea, na primjer, iz Quebeeca, savjetnika u agenciji za odnose s javnošću, i nekog našeg Marinka, recimo, malo sirovog seoskog momka iz Runovića, što na crno montira spuštene stropove od gipsanih ploča.

Mogao sam vidjeti svaki detalj njihove romanse, njezin uspon i pad, zanos i razočaranje, Pierrea što se nevino zaljubio u Marinkovu otresitost i njegove bicepse i ovoga našijenca koji šuti i trpi, pokorno jede sirovu ribu u japanskim restoranima i sluša Pierreove prijatelje kako oduševljeno blebeću o francuskim sirevima i free jazzu.

A onda Marinko dobije svoje papire i, već na izlazu iz montrealske vijećnice napokon reče ono što mu je dvije godine stajalo na duši...
"Va te faire chier, pede!" Ili, u slobodnom prijevodu s francuskog...
"Poserem se na tebe, pederu jedan!"

Pierre plače. Marinko odlazi iz lošeg braka u potrazi za svojom pravom, heteroseksualnom budućnošću. Medu njima je gotovo. Slijedi montažna sekvenca. Pierre leži na kauču dekom pokriven do brade, beživotno buljeći u telefon na stoliću. Na drugoj strani grada Marinko je sa ženom na krevetu. Goli se grle neko vrijeme, a onda se on odvoji od nje, pogleda tužno u svoje prepone i reče...

"Ne znam što mi je, ovo mi se nikad prije nije dogodilo." Pierre još uvijek leži na kauču, bulji u telefon, blijed, uočljivo mršaviji. Marinko šeće pustim perivojem. Ušće pokriva Montreal, čuju se gudači u offu. Marinko, sjetna pogleda, zastaje. Razmišlja neko vrijeme. Zatim potrči prema govornici s druge strane ceste.

Telefon na stoliću zvoni. "Pierre, moja jedina ljubavi!" kaže Marinko glasom koji drhti od suza, a i peder s druge strane, jer što bi drugo od pedera i očekivao, plače.

Ljubav je, dragi čitatelji, neobična pojava.

ma ante je nenadjebiv, pogađa u srž frustracija ovih naših vukojebina.

osa wrote:ma ante je nenadjebiv, pogađa u srž frustracija ovih naših vukojebina.

Znači nadimak mu je natprčnjak vukohandrinaša!

Kupite mi za krizmu Mercedes kakav vozi župnik


Ante Tomić








Paradoksalno je da su u socijalizmu, kada je tobože bilo opasno ići u crkvu, darovi bili skromniji, a danas se, kada se svaki idiot pričešćuje i krizma, uvrijede ako si im donio nešto ispod 500 eura


Kad su mene davne 1970. krstili, bila je noć. Sakrament se morao u tajnosti napraviti jer je mama, sudska daktilografkinja, bila u Partiji i nije htjela da je na poslu poprijeko gledaju. Tko zna kakve je probleme mogla imati da su drugovi saznali da je krstila maloga? Možda bi joj oduzeli električni pisaći stroj. Kako bilo, na izlasku iz župne crkve Svetog Mihovila u Donjem Prološcu, te tople lipanjske večeri prije trideset i devet godina, kum mi je u ručicu stavio bijelu plastičnu kutijicu i unutra, na jastučiću od vate, zlatni lančić s privjeskom u obliku slova A.

Jednak dar dobio sam i na prvoj svetoj pričesti osam godina kasnije. Bogohulno je možda kazati, ali zgoda mi nije ostala u vedroj uspomeni. Hostija mi je prvo zastala u grlu i natjerala suze na oči, pa sam je s mukom vratio u usta, gdje mi se zalijepila za nepce. Ostatak koncelebriranog slavlja kriomice sam je strugao jezikom otamo. Zlatni lančić s malenim križićem, iskreno, nisam smatrao pravednom nagradom za ovu nelagodu. Naročito kad sam otkrio da su neki prvopričesnici dobili kopačke.

Ne osuđujem roditelje

Krizma je uslijedila u šestom razredu. Biskup je kasnio i svi smo se u crkvenom dvorištvu satima znojili u modrim hlačama od kamgarma i bijelim popelinskim košuljama. Svijeće u rukama bile su nam ukrašene grančicama asparagusa i trobojnicama bez socijalističkih obilježja. Darovali su mi, pogađate, lančić.

Poslije mnogo godina, kada razmišljam o tome, postane mi jasno zašto je labav i nepouzdan moj savez s Crkvom, zbog čega sumnjičavo zaškiljim spomene li netko besmrtnost duše i život vječni. Što bi drugo mogli i očekivati od mene? Tako sam se trudio, Trudio sam se, živio po katoličkim načelima, a sve što sam zauzvrat dobio bili su zlatni lančići. Deset godina vjeronauka, a zašto? Da bih izgledao kao Milo Hrnić
živio po katoličkim načelima, bio redovan misi, strogo postio i skrušeno molio, a sve što sam zauzvrat dobio bili su zlatni lančići. Deset godina vjeronauka, a zašto? Da bih danas izgledao kao Milo Hrnić.

Ipak, vremena se mijenjaju nabolje. Prvopričesnici, čitam ovih dana u novinama, iz godine u godinu od rodbine i kumova dobivaju sve nevjerojatnije poklone, bicikle, kompjutore, kamere, mobilne telefone, električne gitare, Play Statione i iPode od mnogo gigabajta. Krizmanici kao Hell’s Angelsi, svaki na svom motociklu, izlaze s crkvenog parkirališta. Mala se bogatstva troše na darove za svete sakramente. Kad vidiš što se sve dobiva, zapravo i ne čudi da se sve više mladih okreće vjeri. Klinci spremno odlaze na nedjeljne službe i suznih očiju gorljivo se tuku u prsi, znajući da će za to biti obilno nagrađeni još na ovom svijetu, a ne nekakvom nejasnom milošću jednom kad umru, za kojih sedamdesetak godina. Lako je i lijepo danas biti katolik, ispovijedati svoju vjeru u svijetu gdje vlada teologija zrelog kapitalizma.

Ipak, paradoksalno je da su prije, u socijalizmu, kada je tobože bilo opasno odlaziti u crkvu i samo je dio njih pristupao sakramentima, darovi bili skromniji, a danas se, kada je pojava široko rasprostranjena i svaki se idiot pričešćuje i krizma, uvrijede ako si im donio nešto ispod petsto eura. Zar ne bi obrnuto bilo logičnije, da se nagrađuje hrabrost onoga koji, unatoč nesklonim političkim prilikama, svjedoči vjeru? Skupe bi darove, mišljenja sam, trebalo davati izuzecima, onima što plivaju protiv struje, a ne konformistima koji čine stvar koju će svi učiniti.

Možda vam se sada učini da sam zavidan današnjoj djeci, ali nisam. Dapače, čak i ne osuđujem ovaj rastrošni običaj kao što novinari gotovo redom čine. Baš me briga koliko će netko potrošiti na pričest svoga maloga. Gunđati da je luksuz suprotan naravi sakramenta čini mi se promašeno, upravo kao što mi je promašeno i u doba Božića, kad se s propovjedaonica grmi protiv šopinga. Osuda luksuza i pozivanje na umjerenost i skromnost svećenički je evergreen, ali ja zaista ne znam mnogo svećenika koji se ustežu i ne udovoljavaju svojim slabostima. I ako mene pitate, lako bi moglo biti da su upravo oni krivi da se danas tako mnogo troši na pričestima i krizmama. Naprosto, crkvene su osobe, svojom često nerazumnom ohološću i pohlepom, uputile pogrešan primjer pastvi. Ako je vjernik kupio nešto skupo i nepotrebno, možda je to bilo zato jer je vidio župnika da čini jednaku stvar.

Kapitalistička teologija

Jednostavno, takva je danas kapitalistička teologija i zbog nje ne treba napadati djecu koja za krizmu očekuju skuter. Njima bih savjetovao samo da se ne zalijeću, da provjere što i gdje mogu dobiti, pažljivo vagnu prije nego prihvate sakrament. U kapitalizmu je dobar običaj pogledati što nudi konkurencija, a nije, priznat ćete, napravljen neki posao ako si na krizmi u Crkvene su osobe, svojom pohlepom, uputile krivi primjer pastvi. Ako je vjernik kupio nešto skupo, možda je to bilo zato što je vidio župnika da čini jednaku stvar
katoličkoj crkvi dobio Suzukijev skuter od pedeset kubika, a tjedan dana kasnije otkrio da evangelici daju onaj od sto pedeset kubičnih centimetara. Ili da je u nas običaj poklanjati iPode do osamdeset gigabajta, a već svi baptisti imaju sto šezdeset.

Možda ne znate, ali i muslimani također znaju biti vrlo darežljivi. Istina, oni nemaju ništa slično našim sakramentima, osim obrezivanja, koje se čini dok je dijete sasvim maleno i nema osobitih prohtjeva. No, tu je Bajram, kada je običaj da mališani ljube ruke starijima, a oni im dijele novac. Gledao sam to jednom u Bosni i načisto se polakomio. Pedeset konvertibilnih maraka dedo je svakome turnuo u ruku! Gotovo sam poželio umiješati se u gužvu, čučnuti da izgledam manji i primaći se.

Onda su tu, naravno, i židovi, a oni, zna se, imaju još najviše para. Prije nego što se odlučite za krizmu, preporučio bih da se raspitate kakve sve prekrasne stvari za bar micvu dobivaju židovski dječaci i djevojčice. Kupuje se najsuvremenija informatička tehnologija, koncertni klaviri, konji, fina odjeća, dijamantne naušnice... čudesa se darivaju. Ako imate manje od trinaest godina, još vam nije kasno da odete u židovsku općinu i savjetujete se s rabinom. Čak i ako ne namjeravate ozbiljno prihvatiti judaizam, otvara vam se dobra pregovaračka pozicija. Ako su vam roditelji za krizmu mislili kupiti nekakav beznačajni dar, možete ih upozoriti, uvijeno im zaprijetiti da židovi nude mnogo više. Budite lukavi. Nemojte pogriješiti kao što sam ja pogriješio s onim zlatnim lančićima.

Eh, da su meni one godine i ova današnja pamet...

http://sportsport.ba/ino_kosarkap-18502.htm

Bolesni, marš na posao


Ante Tomić








Dva okrutna plaćenika Darka Milinovića obore ga na trbuh i ruke na leđima zaključaju mu lisičinama


ZAGREB- Ministar zdravstva pokrenuo je široku akciju otkrivanja lažnih bolovanja, inspekcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje nalaze stotine onih koji su zbog izmišljene bolesti odsutni s radnog mjesta. Veliki strah uvukao se među narod, nitko više nije siguran. Čovjek ujutro sjedne pred kafić u prizemlju zgrade, uzme Sportske, grickajući plastičnu žličicu proučava koeficijente oklada, kao što čine svi sa srčanom aritmijom i uklještenjem vratnog kralješka, kad se na njega odjednom sruče lovci na skalpove. Dva okrutna plaćenika Darka Milinovića obore ga na trbuh i ruke na leđima zaključaju mu lisičinama.

“Molim vas, ja sam bolestan čovjek”, zakrklja on obraza pritisnuta o asfalt, a bitange iz Ministarstva samo se bezosjećajno zacerekaju. “Gospodo, molim vas, meni još do rujna 2011. teče bolovanje.”

“Pričaj ti to nekome drugom, dragoviću.”

“Zdenko!” vrisne tada s prozora žena, koju su susjede obavijestile da joj je muža ukebalo. “Zdenko, gdje te vode?!”

“Ne znam, valjda na posao. Javit ću ti se!” vikne on dok ga ova dvojica uspravljaju na noge.
‘Šta je s tobom?’

‘Tuberkuloza, ministre.’

‘O, mamicu ti lažljivu! Marš na posao!’ ‘A ti?’ upita Milinović drugoga.

‘Metastaze na plućima.’

‘Ma nemoj! Me-ta-sta-ze!’

“Zdenko moj!” zajeca sirotica.

“Ne boj se, dušo. Sigurno je neka greška. Ako se slučajno ne vratim, kaži djeci da ih tata puno voli”, jedva još stigne reći čovjek, prije nego ga uguraju u policijski kombi u kojemu nekolicina njih jednake sudbine tužno gleda kroz rešetke.

Svi su se u kvartu zaustavili, smrznuti od straha gledaju kako se plavi auto okreće i odlazi. Stravična se zebnja spustila na susjedstvo. Tko je od njih idući?

Popodne suosjećajno obilaze obitelj onoga što ga je odvelo na posao. U kuhinji srču tursku kavu, zabrinuto vrte glavama i u plafon proklinju kakvo je ovo vrijeme došlo.

“Pa, dobro, di je on sada?” upita netko uplakanu ženu, a ova, gužvajući rupčić, očajno sliježe ramenima. Zdenko je tako dugo bio na bolovanju, da više nitko ne pamti gdje je radio.

“Zar nije on bio u Prvomajskoj?”, sjeti se jedan.

“Prvomajske više nema”, dobaci drugi. “Nju su davno zatvorili.”

“Prvomajske nema!?”, zgrane se treći. “Pa ja sam radio u Prvomajskoj, zašto meni to nitko nije rekao?”

“U Jastrebarskom su vratili na posao jednoga s Bazedovljevom bolesti”, objavi četvrti šapatom i na to se tjeskobna tišina spusti na kuhinju. Ako više ni Bazedovljevu bolest ne priznaju, čemu se uopće može nadati onaj s alergijom na pelud. Odjednom svi počinju sumnjati u svoje bolovanje. Papir s ljubičastim žigom i potpisom liječnika specijalista, dijagnoza koja im se do jučer činila savršeno pouzdana, kao u kamenu uklesana, tvrđa od Baščanske ploče, odjednom je nesigurna i slaba. Nema više bolovanja, gotovi su lijepi dani. Ljudi se boje i na ulicu izaći, da ih Milinovićevi žandari ne bi uhvatili. Ili izađu pa uočljivo šepaju, premda imaju potvrdu samo za upalu mokraćnog mjehura. Makar im je dijagnosticirano oštećenje rožnice, za svaki slučaj stave šancov ovratnik i nabadaju štakama. Drugi opet razmišljaju da se odmetnu negdje, sakriju kao mafijaški šefovi u sicilijanskim brdima.

Inspektorima Hazezeoa nakon početnih će uspjeha, vjerujem, biti sve teže naći simulante koji pljačkaju državnu blagajnu. Međutim, ne sumnjam da će oni ipak naći načina kako doskočiti mudrijašima. Darko Milinović mogao bi, recimo, ubaciti agente provokatore u ambulante i bolnice. To bi bio sjajan potez.

Čak i ako mislite da ste im izmaknuli, ako ste preko prijatelja i uz papreno mito uspjeli dobiti deset dana Stubičkih toplica o trošku socijalnog, još uvijek ćete biti ugroženi. Nikada nećete znati s koje strane vreba opasnost. Sjedite vi uz rub bazena i brčkate stopala, na primjer, a jedan simpatičan gospodin prsnim stilom lagano dopliva do vas. Riječ po riječ, saznate da je čovjek iz Vodnjana kod Pule, oženjen, troje djece, radi kao varilac u brodogradilištu Uljanik, stradala mu kičma. Pozovete ga na pivo na obližnjem šanku, zaredaju se runde i sa svakom kriglom postajete sve bliskiji. Čak i zapjevate “Molitvu za Magdalenu” od Olivera Dragojevića.
Darko Milinović mogao bi, recimo, ubaciti agente provokatore u ambulante i bolnice. To bi
bio sjajan potez. Nikad nećete znati s koje strane vreba opasnost

“Znaš”, povjeri vam se u pola glasa vodnjanski varilac u jednom trenutku pripito, “ja sam zapravo zdrav. Ovo bolovanje, drek! Nije mi ništa.”

A vi mu prepredeno namignete i neoprezno lanete:

“Među nama govoreći, i sa mnom je isti slučaj.”

I što se, molim vas, dogodi? Tek što ste vi to rekli, odnekud iskoče dvojica sa službenim iskaznicama. Onaj koji tobože radi u Uljaniku samo je jedan od četrnaest inspektora, koji su vas čitava dva mjeseca pratili i prisluškivali. Ubacuju vas u maricu i još u kupaćim gaćama vraćaju u poduzeće.

“Dajte bar ručnik da se obrišem”, kumite ih vi jadnim glasom.

“Nema ručnika za takve kao ti”, odbrusi jedan inspektor nemilosrdno.

Država je oštro krenula i neće se predati dok i zadnjeg izmišljenog bolesnika ne vrati na posao. Ako treba, okovane će ih u lancima, u pidžamama iz bolnica jednog po jednog sprovoditi do njihovih ureda, dućana, frizeraja, radionica i pogona. Ministar Darko Milinović osobno će se obračunati sa svakim od njih:

“Šta je s tobom?”

“Tuberkuloza, gospodine ministre.”

“O, mamicu ti lažljivu! Marš na posao!”

“Na zapovijed!”

“A ti?”, upita Milinović drugoga.

“Rak jetre, metastaze na plućima.”

“Ma nemoj! Baš rak jetre?! I još metastaze?! Me-ta-sta-ze!“, ponovi ministar podrugljivo naglašavajući svaki slog. “Za pet minuta da si se obukao!”

“Razumem!”

“A šta je s tobom?”, dođe Milinović trećemu.

“Gripa”, kaže čovjek jednostavno.

“Čuj, gripa”, začudi se visoki dužnosnik. “Pa zbog gripe si zalegao? Sram te bilo, propalico...”

“Gospodine ministre, dopustite...”

“Tišina! Tko ti je dozvolio da govoriš? Takvi kao što si ti nemaju pravo glasa. Na bolovanje s gripom? Ma, pazi molim te...”

“Ali, gospodine Milinoviću...”

“Dosta! Bježi da te ne vidim! Osobno ću sutra otići na tvoje radno mjesto i kukala ti majka ako te tamo ne nađem!”

“Gospodine Milinoviću, ali ja sam nezaposlen”, uspije čovjek napokon izgovoriti.

“Oh, pardon”, zbuni se načisto ministar zdravstva Republike Hrvatske.

--------------------------------------------------------------------------------

Da malo živnemo ovu temu!

Ulazim u klub 700 posjeta, pa poželim dobar dan Anti Tomiću, kao i štovaocu lika i djela pomenutog kolumniste, @osi!

Dobar dan!

Compact wrote:Da malo živnemo ovu temu!

Ulazim u klub 700 posjeta, pa poželim dobar dan Anti Tomiću, kao i štovaocu lika i djela pomenutog kolumniste, @osi!

Dobar dan!

tvoj dobar dan u 11,30 me podsjeti na jednu radio postaju moje mladosti:

dum, dum,
ođe radio titograd
udarcem o bačvu označili smo 12 sati
ustaj radni narode crne gore.

Ja nikad ne bih obukao Titove gaće

Ante Tomić








Sram me je zamišljati Juru Radića kako ulazi u nekadašnju Titovu spavaonicu, otvara mu ormar i pred špiglom se ogledava kako mu stoje bijele uniforme mrtvog diktatora


Jure Radić, nekada ministar i potpredsjednik Vlade, a danas najveći građevinski poduzetnik u zemlji, osjećajno se osvrće na devedesete, kada se s pokojnim predsjednikom Tuđmanom borio za državnu nezavisnost, čađavih prstiju, ljušteći pečeno kestenje ispred televizora. Novinarki Globusa s osmijehom je na licu ispripovjedio nekoliko šarmantnih anegdota o druženjima s voljenim i neprežaljenim državnikom. Riječ je o mrvicama sa stola historije, ali za jednu od njih, prividno šaljivu i bezazlenu, vjerujem da neočekivano i nehotično otkriva kako su drske i bezobzirne naše političke elite.

“Jednom smo bili na Brijunima, negdje na jesen 1992.”, priča Radić, “i on je došao, dodirnuo more i kaže mi: ‘Pa more je toplo... Šteta što nismo ponijeli kupaće gaće, mogli Ja sam zaista mislio da je uzeti mesni narezak iz trgovine iz pustog Knina prekršaj koji bi napravila samo nekolicina socijalno neprilagođenih. Kakva sam jadna budala bio
smo se i okupati’. Ja sam mu na to rekao: ‘Predsjedniče, a da ih imamo, biste li se okupali?’ Odgovorio je da bi. A kako sam ja bio nekoliko dana prije njega tu i već sam znao gdje se što nalazi, nas smo dvojica lijepo uzeli Titove kupaće gaće i okupali se.”

Potraga na dnu ormara

Javnost je ostala uskraćena za pojedinosti, poput modela i dezena kupaćih gaća jugoslavenskog komunističkog vođe, je li na njima bio monogram, državni grb ili su bile vezene sićušnim srpovima i čekićima? Jesu li imale maršalske oznake, odlikovanja i futrolu za pištolj? Kako su pristajale hrvatskom predsjedniku? Da mu nisu možda stiskale guzu i bolno se usijecale u prepone? Napokon, je li ga tko od posluge, zbog gaća, slučajno zamijenio za prethodnog stanovnika brijunskog veleposjeda?

Kako bilo, ne viđa se svaki dan, ali nije zapravo ni sasvim neobično da netko odjene tuđe kupaće gaće. Dogodi vam se da dođete na more bez njih i poslužite se očevim, rođakovim ili prijateljevim. Nema u tome ništa zazorno. Većina nas, naposljetku, odrasla je u hlačama i džemperima starije braće i sestara, a tisuće njih i danas nose komade iz Caritasovihskladišta rabljene odjeće. Ostavimo li po strani bizarnost da dva političara dijele intiman dio garderobe, Franjo Tuđman nije osobito zanimljiv lik ove pripovijesti. Mene zaista intrigira onaj drugi, Jure Radić, i ono što se krije u rečenici da je u nekoliko dana na Brijunima upoznao gdje što stoji.

Kupaće gaće nikad ne vise na vješalici kraj ulaza ili na nekom drugom mjestu gdje ih svatko može vidjeti. Obično su negdje uz rublje, u spavaćoj sobi, na dnu ormara ili u komodi. Trebaš se ozbiljno potruditi da bi ih našao, dodirnuti neka mjesta koja odrastao i pristojan čovjek bez velike nelagode ne bi dodirnuo. Sram me malo i zamišljati Juru Radića kako ulazi u nekadašnju spavaonicu Josipa Broza, otvara mu ormar, njuška po ladicama, prebire veš, ručnike i toaletni pribor, pred špiglom se znatiželjno ogledava kako mu stoje zlatom vezene bijele uniforme mrtvog diktatora.

Inače je fin čovjek

Jure Radić nije od onih grlatih i neobuzdanih prostaka kakvima obiluje naša politička pozornica. Uvijek se činio umjeren, uredan, tih, odgojen. Premda se u mnogočemu ne slažemo, mogao bih ga zamisliti kao dragog susjeda, kojemu bih se osmjehnuo i kimnuo na stubištu, poželio dobar dan i razmijenio s njim nekoliko konvencionalnih fraza, možda mu i ostavio ključ da zalije cvijeće dok smo mi na odmoru. No, činjenica da je on znao gdje su Titove gaće otkriva mi da je osoba koja će oskvrnuti tuđu intimu.

Možda je to moralna oholost

Otvoriti ormar s odjećom drugog čovjeka, ako mene pitate, nije među deset najboljih primjera građanski doličnog ponašanja. Ali, opet, možda sam ja u krivu, znalo mi se dogoditi Nakon Oluje našao sam se kao reporter u Kninu. ‘Imate li menzu da ručamo’, pitao sam bojnika koji nas je vodio. ‘Ih! Menza’, nasmiješio se i pokazao mi dućan razbijenog izloga. ‘Uđi i posluži se’
da griješim u ovim stvarima. U kolovozu 1995., dan ili dva nakon Oluje, našao sam se kao novinski reporter u Kninu. Čitav dan sam po žegi lutao napuštenim, skršenim gradom i naposljetku ogladnio.

“Imate li nekakvu menzu ovdje, da ručamo”, upitao sam mladog bojnika koji nas je vodio.

“Ih! Menza”, nasmiješio se on i pokazao mi preko puta dućan razbijenog izloga. “Uđi i posluži se.”

Nekoliko sekundi žudno sam gledao nizove konzervi na policama, a onda ipak odlučio odgoditi objed do povratka kući. Možda vam ovo zvuči kao moralna oholost, ali ja sam zaista mislio da je uzeti mesni narezak iz trgovine, ili bilo što drugo iz ukletog, pustog Knina, prekršaj koji bi napravila samo nekolicina socijalno neprilagođenih. Kakva sam jadna budala bio. Gomile građana koje su nekoliko dana kasnije pohlepno dotrčale iz svih krajeva domovine neugodno su mi otkrile kako je bijedno moje poznavanje ljudske prirode.

Zemljaci su u rekordnom vremenu obrstili srpske dućane i stanove, pokućstvo, bijelu tehniku, alat, odjeću, odvezli automobile, motocikle, poljoprivredne strojeve, potjerali živinu, počupali utičnice i slavine, gdješto i izbili štokove iz zidova i skinuli crijep s krovova. Gledajući ih u vlaku, kako sretno grle svoj plijen, srpske videorekordere, sobne grijalice, pršute, lonce, jastuke, zavjese i goblene s uplakanim ciganskim djevojčicama, pomislio sam kako je to ono što zaista pokreće svijet. Gorivo povijesnih gibanja. Veličanstveni hod historije, kako ga ponekad zovu, zapravo je bezumni stampedo ovakvih pljačkaša.

Iz slobode i pravice stoji želja za paležem

Uvijek je tako bilo. Sloboda, pravica, čast i poštenje, čojstvo i junaštvo, suverenitet, teritorijalni integritet, za većinu su bezvezne, prazne riječi, ideološke laži, maglovite iluzije iza kojih se krije tek želja za pljačkom i paleži, bezobzirnim oduzimanjem tuđeg života i imovine. Povijest je, generalno gledajući, niz užasavajuće nepristojnih događaja.

Naposljetku se ne treba ni čuditi Juri Radiću. I on je također ušao u vilu komunističkog diktatora, zakoračio na šareni perzijski ćililim njegove spavaće sobe, u veličanstvenom hodu historije. S pravom pobjednika otvorio je Titov ormar i komodu i prebirao mu po rublju, upravo kao što su četrdeset ili pedeset godina ranije Titovi partizani prebirali rublje svojih političkih neprijatelja, otimali vile i stanove, antikni namještaj, limuzine, posteljinu, svilene šlafroke, obiteljske slike i nakit, srebreni jedaći pribor i kristalne lustere buržuja i kulaka.

Premda se ipak ne može reći da se svijet nije malo popravio. Danas ti uzmu samo kupaće gaće. Prije bi ti i silovali sobaricu.


--------------------------------------------------------------------------------

osa wrote:

Compact wrote:Da malo živnemo ovu temu!

Ulazim u klub 700 posjeta, pa poželim dobar dan Anti Tomiću, kao i štovaocu lika i djela pomenutog kolumniste, @osi!

Dobar dan!

tvoj dobar dan u 11,30 me podsjeti na jednu radio postaju moje mladosti:

dum, dum,
ođe radio titograd
udarcem o bačvu označili smo 12 sati
ustaj radni narode crne gore.

Ako je tebi jutro u 11:30 onda, Dobro jutro!

Kod radne snage u 11:30 već se zaradi koja markica!

Kod ovih što ispisuju svoje frustracije nije bitno kada ih istresaju, bilo 11:30 ili 22:45

Trakavica oko Ante Tomića se nastavlja!

http://www.index.hr/sport/clanak/ante-t ... 36957.aspx

Dobro jutro Ante, dobro jutro @osa! Još malo i klub 800

800 juhuuuu

@compact, nisi zanimljiv. ako ti smeta komunisticki agitator Ante Tomic, jednostavno zaobidji temu.

seln wrote:@compact, nisi zanimljiv. ako ti smeta komunisticki agitator Ante Tomic, jednostavno zaobidji temu.

Vidim da ne kontaš sam, pa rekoh da ti pomognem! Zar do sada nisi shvatio da te ignorišem, ono... već duže vrijeme!

Compact wrote:

seln wrote:@compact, nisi zanimljiv. ako ti smeta komunisticki agitator Ante Tomic, jednostavno zaobidji temu.

Vidim da ne kontaš sam, pa rekoh da ti pomognem! Zar do sada nisi shvatio da te ignorišem, ono... već duže vrijeme!

ma, zapuca mi za tim, ali ti ometas temu, sto je po pravilima foruma zabranjeno.

Ja sam najzaslužniji što je ova tema uopće živa, tako da ne dozvoljavam nikakve upadice tipa, zaobiđi temu i slično!

Samo da poželim laku noć @osi i naravno Anti Tomiću!