#26 Re: Dijasporčad
Posted: 28/05/2009 06:00
Evo da ti ja kazem nesto. Ja sam u Ameriku kad sam dosao 10 dan, zaposlio se. S 18 godina. Nisu me pustili u skolu do 14 dana jer nisam bio pelcovan kako mi prilici. Isao sam u emigrantsku srednju skolu, koja je imala najlosije ocijene na drzavnom testu (SAT) u drzavi od 10 miliona ljudi. Dakle, najlosija skola u drzavi od 10 miliona. Moram sam da lazem gdje stanujem da me nebi poslali u drugu skola koja se zvala "crnacka". To se je radilo tako sto bih se prijavio na adresi nekog koje zivjeo u distriktu skole u koju sam htjeo da idem, ali - skola je dolazila do provjeri tacno na adresu da li ti tu zivis ili ne. Dakle, kad dodju iz skole, moras tamo da budes. Ako ne budes, shvate da lazes, i nece da te prime. Ovo ima veze s parama za porez od kojih se skola finansira, helem, neka djeca su spavala kod ljudi koje nisu znali, samo da bi se upisali u skolu, a nije bilo necuveno ni da te pita par caka kao npr. odvedi me do wca ili u podrum, da vide da ti zaista zivis tu i poznajes kucu. U skoli su bili metal detektori prije Columbine shootinga, ujutro je bio pretres ekvivalentan danasnjem aerodromskom, da se ne unese droga, nozevi i pistolji. Skola je pocinjala u 7:05 ujutro (ustajalo se prije 6, rijetkost prava za BiH standarde). Prvi pola sata, gledali smo Channel 1. Channel 1 je kanal koji postoji samo u srednjim skolama i na njemu su vjesti, koje reportiraju klinci slicnog uzrasta. To je bilo jer mnoga od djeca nisu ni znala sta je kvalitetan tv program, a nisu ni bili u toku - s bilo kojim desavanjima izvan kruga radijusa 1-5km. Sastavljena je bila skola od emigranata svih vrsta i crnaca. Samo 1 bijelac, rodjeni Amerikanac, za kojeg ja znam, isao je u skolu. On je bio white trash, mati mu se razvela od oca, i zbog finansija upali su u ista govna u kojima smo mi bili. 50% crnaca je bilo iz projekta, koji je granicio na ivici grada. Projekti su mjesto socijalnog hausinga (drzava placa stanovanje) na kojem je familijarni nuklerus poderan, razoren i unisten i gdje ljudi kao kanalizacija se sliju da propadnu i uniste se, 90%, 10% uspije da se izvuce na vise. U projektima nijedno dijete nema oca. Neki nemaju ni majku. Navece poslje 10 pm, stekti automatska vatra, a na ulici se prodaje droga i uz nju ide ko sipka uz bubanj prostitucija. Svaku noc nesto gori. Neko je nekome nesto zapalio. Nekad su razvaljenim kucama gorili drogerasi koji bi u vatru sami se urolari, nekad bi bio turf war, nekad bi neko zapalio svoju kucu da uzme pare od osiguranja i bjega, nigdje u Americi nisa vidjeo da ispred kuce koja kosta $12.000 stoji parkiran automobil koji kosta 3x vise. I niko mu nista ne smije. U skoli je rasizam bio neogranicen s obe strane, crnci su znali da mi dolazimo da idemo naprijed a oni ostaju u toj septickoj, emigrantima na drugu ruku su bile smijesne njihove familije, sve izresetane, pobijene, na ljecenjima, drogama, zavadjene. Bilo je dosta i nacionalizma. Najgori okrsaji su bili izmedju crnaca i Albanaca. Zbog njih bila su 2 velika odmora, odvojeno. Da bi segragirali ove dvije skupine koje su se vjecno kacile. Uzroci njihovih svadja imali su porijeklo ne u skoli, vec na ulici, gdje oni koji su tad bili 18-godisnjaci su vec poceli da obavljaju sitne kriminalne radnje ili da vise u miljeu koji je kriminiziran. Od mozda 6-7 albanaca koliko ih je bilo u mojim razredima, 1-2 su zavrsila srednju, 4-5 izbaceno. Izbaceno, u zadnjoj godini srednje skole, zbog tuce. Na odmoru svaka nacionalna grupa je imala svoj stol. Nije to odredjeno administracijom vec nepisanim zakonima. Sjesti za stol neciji drugi, znacilo je prvo, da ostavljas svoje, i drugo, da hoces da imas posla s drugima. Jednom kad bi to uradio, izgubio bi protekciju krda. Ja sam tek tu upoznao ko su Bosanci, do tad nisam znao. U skoli je bilo jako mnogo muslimana, bilo bangledesaca, palestinaca, Arapa, ili Bosanaca. Ja sam jednom prilikom otisao u skolu na bajram. Nisam znao da je dozvoljeno da se ne dodje na nastavu. Ne trebam da pricam da niko drugi od muslimana nije dosao, a mi smo se uglavnom drzali zajedno. Tako sam bio sam u skoli zajedno s crncima i Poljacima, i upadnem u belaj, kad me je jedan crncic mladji od mene 2 godine isprovocirao, govoreci, kako to mi moramo biti u skoli a muslimani ne moraju, mater im jebem. Nesto sam mu priprijetio, on je pobjegao. Nakon skole, sacekalo me je par crnaca. Jedna od njih srecom, prepisivao je od mene na casovima meni se cini guvermenta, i radi njega vjerujem da me nisu fizicki napali iako su me odpratili kuci da vide gdje zivim, i da znam da oni znaju, gdje ja zivim. U ovoj skoli, dolazila su djeca koja su radila 3 smijenu. Neki su bili i ozenjeni. Jednom Jemencu je otac doveo zenu, i on je morao naci posao, a ta zadnja godina srednje skole je bila, u njihovim ocima opcijalna. Radio je u klaonici, u frizideru, 3 smjenu, u skolu je dolazio da spava. Moje je bilo da ga probudim na kraju casa, da promjeni ucionicu, eventualno prepise. Tu sam i vidjeo slike iz Jemena u kojima sjede po kulama od pjeska, piju kafu i drze kalasnjikove u krilu, normalno, nigdje nijedne zene na slici nema. Taj Jemenac je od mene prepisivao fiziku. Svi su prepisivali od mene, ali i ja sam prepisivao. Ubacili me u odmah iz pocetka u razred za kreativno pisanje. Ja to nisam voljeo jer sam zivjeo u sivili depresije iz koje nisam mogao ni o cemu da se natjeram da pisem poeziju, ja dosao iz BiH prije 20 dana, a oni misle da mogu pisati poeziju na Englesko jer bi to pomoglo moj engleski na collegu. Tako sam isao u biblioteku svaki drugi dan da nadjem knjigu iz koje cu prepisati par stihova, koji su bili za zadacu. Npr. zadala bi nam temu, moze biti rijec, npr. oluja ili da se primjeni neka od tehnika rimovanja. U isto vrijeme - ja sam radio. Tad nisam imao automobil, i kuci sam se pjeske vracao, iz pizzerije, u kojoj su bili vlasnici Lebanonci, 3-4 brata, od kojih najstariji je bio gazda i najveci supak. Prvi dan su me stavili da primam pozive iz ghetta crnackog, s narudzbama. Ne trebam da pricam o tome koliko je ghetto engleski drukciji od mainstream engleskog, i kad te nazove neki ljenoguzi crncuga, da mu se donese hrana i pizza koja je kostala $4-5, dakle, najjeftnija pizza, i sad ti uzmes narudzbu i napravi se pizza, ali to nije ono sto je on narucio. Neki su bili i bezobrazni pa lagali da nije to to, samo da bi dobili nesto dzabe, a na kraju noci pogodi koje morao te pizze da kupi, i kuci nosi, i kome se od rada to odbijalo.
Nakon par mjeseci presao sam u skolu u suburbiji. Skola je imala preko 2000 ucenika, sigurno preko 90% bijelaca, ostalo Azijati, 2-3% crnaca, i ja mislim - najmanje emigranata. Ne trebam da kazem da je nemoguce u 4 srednje, u skoli koja ima 600 ucenika samo 4 razreda, upoznati ikoga iole pristojno jer do tad, ko se je upoznao, upoznao, ko nije, nije. Bila je kompleks sam za sebe, odvojena od naselja i slicno. Sportske terene i bazene. Imala je sve. Ali ja nisam nista od toga stigao da iskoristim. Koliko sam znao ja sam bio jedini emigrant u njoj (vjerovatno nisam, ali, za drugog emigranta nisam znao), jedini emigrant u svim svojim razredima/predmetima. Bila je jos jedna djevojka koja je dosla iz Njemacke, ali je zivjela kod Amerikanaca kao exchange student, koji se vraca u Njemacku, a ja, meni je ovisilo od te srednje skole hljeb danas-sutra. S 18 godina vecina Amerikanaca ima svoje automobile ili raja vozi izmedju sebe one koji nemaju. Ja ga nisam imao. A nisam htjeo da se vozim s djecom od 15 godina busem. Tj. nisam htjeo ni da pitam kako se ide busem. Zbog toga sam dolazio pjeske u skolu, pjesaceci jedno 2km, u sred zime, putem koji nije previdjen za pjesake, nekad i kroz prtinu, dok su neki od Amerikanca koji su prolazili turbili i zajebavali me. U skoli mi nije smjeo niko medjutim prici. Bojali su me se, ne mene kao mene, nego nas kao nas, emigranata. Zato sto su znali, da gdje je 1 emigrant, on nikad nije sam, i ako mu napravis pizdariju, dovesce 20-tak barbara da se s tobom obracunaju, a, u tom obracunu mozes biti izbacen vrlo lako iz skole. Ja sam provodio lunch hour (za rucak) radeci zadacu jer sam isao iz skole na posao, da zaradim sebi za auto, tako da nisam imao kad drugo da radim zadacu. Meni je bilo ostalo jos samo par mjeseci i misija je bila da zavrsim skolovanje i idem na univerzitet, a ne da me vrate jos 1 razred. Zbog toga sam se ekstra pazio da ne upadnem u pizdarije. 1999 godine u Aprilu NATO je napao Kosovo, i skola je preko noci postala puna majica Kosovo je dio Srbije, sigurno 20+. Njih su nosali 1-2 generacija Srba rodjenih u Americi, koji su natucati mogli par recenica, ali jedina veze sa Srbijom im je bila Srpska crkva i sijela. Srecom, nikad nam se nisu putevi ukrstili ali samo da su znali da u skoli od 2000 ljudi ima samo 1 Bosanac, koji nema pretjeranog saveznika ni u kome, lose bi mi se pisalo. U 12 razredu u Americi, iz Engleskog cita se Shakespear. Da bi mogao zavrsiti skolovanje, ja samo morao citati Shakespear, nesto sto 50% Amerikanaca ne moze da razumije, jer je na arhaicnom engleskom, ja sam morao "pretvarati" se, iako nije toliko tesko, koliko je covjeka bilo strah da me ta profesorice ne eliminira iz svog razreda. Na dan kad sam zavrsio srednju, imao sam pregrst poznanika, i samo 1 prijateljicu, Amerikanku s kojom sam radio. Nisam otisao na maturu. Nisam imao s kim, a nije mi ni bilo jefitno. Nije mi ni bilo do toga kiceraja, ali, bilo me je i sramota da se oblacim u nekakva odijela izrentana ili kupljena, a nisam mogao zaraditi u sedmici ono sto bi kostala 1 vecera, limuzina podjeljena izmedju 8 ljudi, slikanje i mozda buket cvijeca. Zavrsio sam srednju, iz koje sam nastavio se druziti samo s 1 djevojkom i njoj se trag gubi nakon udaje i nakon sto je rodila djecu.
Ovo su sve medjutim, bile velike skole za mene, nekad kad si malo placen i mnogo mrcvaren, ono sto ti se vrati je iskustvo, nekad moras biti i sam i drukciji, od vecine, neka integracija sporo traje, ali sve se to covjeku cini. Svi ti osjecaji koje imas, su normalni, zenama pred porodjaj. I u BiH ljudi razmisljaju, da li ce moci odhraniti svoje dijete i izvesti ga na pravi put. Ti samo moras svom dijetetu dati dovoljno prostora da bude sto jeste, i da ga ti ne uslovljavas, ali isto tako pazljivo gledati na lose uticaje. Moj otac i mati, ne trebam pricati, nikad ni za sta od ovoga, nisu znali. Mozda je i bolje, sta su mi mogli reci? Mada, je stari moj jedno vrijeme kontao da me posalje u crkvenu srednju skolu. To je tek bio show. Oni su bili zainteresirani za mene jer te crkvene skole su inferiorne sportski naspram public schools. Imaju deckice ali su to sve mamini sinovi, i onda uzmu par ovako, losije situiranih, odpadaka, ulicara, grmalja i slicno, da bi se mogli nositi sportski s drugim skolama. I to je bio njihov interes za mene, da im poguram fudbalski tim, na poziciji odbrambenog igraca. Nisam ja ni znao sta je F od fudbala, medjutim, moj stari je cijenio da su i javne skole dovoljno dobre tj. da on ne mora jos na porez da placa, dodatno privatno moje skolovanje, narucito crkvenjacima. Crkvenjaci su ipak, odahnuli, jer, na njih su presu vrsili crkveni emigrantski program po kojem sam dosao, u Ameriku, tj. Lutherani, da me prime, jer sam kao, dobar djak, a ne samo kubik mesa. A, meni se nije islo tamo gdje nema Bosanaca. Ili jos gore, mozes dobiti po nosu od Bosanaca sto tamo ides u skolu, s onim pederima koji hodaju od kuce do skole u uniformama.
Danas nakon 10 godina Amerika, ova Amerika u koju sam inicijalno dosao je ista kao i Bosancima 16 godina nakon rata, kakva je ona BiH iz rata. I na kraju svaka je majka prva uciteljica, ti udaras temelje i potkivas dijete, mnogo vise nego bilo ko i sta sto moze poslje tebe doci. Dosta je toga u tvojim rukama, nije sve, ali kad bi bilo sve, onda nebi bila zena vec bog, i na kraju, niko od tebe ne trazi pefekciju nego najbolje sto mozes i znas. Ja sam dijete koje je u BiH prezivjeo rat, i prezivjeo emigraciju poslje rata, i uspjeo i u Americi da zaostatak nadoknadim, a bio je ogroman, sve sam napravio, ali, malo je u meni ostalo radosti i srece dok se je do toga doslo. Mnogo se je covjek potrosio, ali nije da se ne moze, narucito kad se krene iz pocetka, pa i da nije sve 100%, lako je popraviti pokoju gresku, narucito ako se iz nje nesto nauci. Kako se popraviti greska kao npr. da zivis i odrastes u ratu ili da emigriras sa 18, gotovo istrgnut, iz urbane jedne sredine i presadjen na dno, gdje znaju da ako sta vrijedis, izborices se, ako ne, onda ostanes s tim govinima da tuknes i gubis vrijeme, nista vise ni manje.
Nakon par mjeseci presao sam u skolu u suburbiji. Skola je imala preko 2000 ucenika, sigurno preko 90% bijelaca, ostalo Azijati, 2-3% crnaca, i ja mislim - najmanje emigranata. Ne trebam da kazem da je nemoguce u 4 srednje, u skoli koja ima 600 ucenika samo 4 razreda, upoznati ikoga iole pristojno jer do tad, ko se je upoznao, upoznao, ko nije, nije. Bila je kompleks sam za sebe, odvojena od naselja i slicno. Sportske terene i bazene. Imala je sve. Ali ja nisam nista od toga stigao da iskoristim. Koliko sam znao ja sam bio jedini emigrant u njoj (vjerovatno nisam, ali, za drugog emigranta nisam znao), jedini emigrant u svim svojim razredima/predmetima. Bila je jos jedna djevojka koja je dosla iz Njemacke, ali je zivjela kod Amerikanaca kao exchange student, koji se vraca u Njemacku, a ja, meni je ovisilo od te srednje skole hljeb danas-sutra. S 18 godina vecina Amerikanaca ima svoje automobile ili raja vozi izmedju sebe one koji nemaju. Ja ga nisam imao. A nisam htjeo da se vozim s djecom od 15 godina busem. Tj. nisam htjeo ni da pitam kako se ide busem. Zbog toga sam dolazio pjeske u skolu, pjesaceci jedno 2km, u sred zime, putem koji nije previdjen za pjesake, nekad i kroz prtinu, dok su neki od Amerikanca koji su prolazili turbili i zajebavali me. U skoli mi nije smjeo niko medjutim prici. Bojali su me se, ne mene kao mene, nego nas kao nas, emigranata. Zato sto su znali, da gdje je 1 emigrant, on nikad nije sam, i ako mu napravis pizdariju, dovesce 20-tak barbara da se s tobom obracunaju, a, u tom obracunu mozes biti izbacen vrlo lako iz skole. Ja sam provodio lunch hour (za rucak) radeci zadacu jer sam isao iz skole na posao, da zaradim sebi za auto, tako da nisam imao kad drugo da radim zadacu. Meni je bilo ostalo jos samo par mjeseci i misija je bila da zavrsim skolovanje i idem na univerzitet, a ne da me vrate jos 1 razred. Zbog toga sam se ekstra pazio da ne upadnem u pizdarije. 1999 godine u Aprilu NATO je napao Kosovo, i skola je preko noci postala puna majica Kosovo je dio Srbije, sigurno 20+. Njih su nosali 1-2 generacija Srba rodjenih u Americi, koji su natucati mogli par recenica, ali jedina veze sa Srbijom im je bila Srpska crkva i sijela. Srecom, nikad nam se nisu putevi ukrstili ali samo da su znali da u skoli od 2000 ljudi ima samo 1 Bosanac, koji nema pretjeranog saveznika ni u kome, lose bi mi se pisalo. U 12 razredu u Americi, iz Engleskog cita se Shakespear. Da bi mogao zavrsiti skolovanje, ja samo morao citati Shakespear, nesto sto 50% Amerikanaca ne moze da razumije, jer je na arhaicnom engleskom, ja sam morao "pretvarati" se, iako nije toliko tesko, koliko je covjeka bilo strah da me ta profesorice ne eliminira iz svog razreda. Na dan kad sam zavrsio srednju, imao sam pregrst poznanika, i samo 1 prijateljicu, Amerikanku s kojom sam radio. Nisam otisao na maturu. Nisam imao s kim, a nije mi ni bilo jefitno. Nije mi ni bilo do toga kiceraja, ali, bilo me je i sramota da se oblacim u nekakva odijela izrentana ili kupljena, a nisam mogao zaraditi u sedmici ono sto bi kostala 1 vecera, limuzina podjeljena izmedju 8 ljudi, slikanje i mozda buket cvijeca. Zavrsio sam srednju, iz koje sam nastavio se druziti samo s 1 djevojkom i njoj se trag gubi nakon udaje i nakon sto je rodila djecu.
Ovo su sve medjutim, bile velike skole za mene, nekad kad si malo placen i mnogo mrcvaren, ono sto ti se vrati je iskustvo, nekad moras biti i sam i drukciji, od vecine, neka integracija sporo traje, ali sve se to covjeku cini. Svi ti osjecaji koje imas, su normalni, zenama pred porodjaj. I u BiH ljudi razmisljaju, da li ce moci odhraniti svoje dijete i izvesti ga na pravi put. Ti samo moras svom dijetetu dati dovoljno prostora da bude sto jeste, i da ga ti ne uslovljavas, ali isto tako pazljivo gledati na lose uticaje. Moj otac i mati, ne trebam pricati, nikad ni za sta od ovoga, nisu znali. Mozda je i bolje, sta su mi mogli reci? Mada, je stari moj jedno vrijeme kontao da me posalje u crkvenu srednju skolu. To je tek bio show. Oni su bili zainteresirani za mene jer te crkvene skole su inferiorne sportski naspram public schools. Imaju deckice ali su to sve mamini sinovi, i onda uzmu par ovako, losije situiranih, odpadaka, ulicara, grmalja i slicno, da bi se mogli nositi sportski s drugim skolama. I to je bio njihov interes za mene, da im poguram fudbalski tim, na poziciji odbrambenog igraca. Nisam ja ni znao sta je F od fudbala, medjutim, moj stari je cijenio da su i javne skole dovoljno dobre tj. da on ne mora jos na porez da placa, dodatno privatno moje skolovanje, narucito crkvenjacima. Crkvenjaci su ipak, odahnuli, jer, na njih su presu vrsili crkveni emigrantski program po kojem sam dosao, u Ameriku, tj. Lutherani, da me prime, jer sam kao, dobar djak, a ne samo kubik mesa. A, meni se nije islo tamo gdje nema Bosanaca. Ili jos gore, mozes dobiti po nosu od Bosanaca sto tamo ides u skolu, s onim pederima koji hodaju od kuce do skole u uniformama.
Danas nakon 10 godina Amerika, ova Amerika u koju sam inicijalno dosao je ista kao i Bosancima 16 godina nakon rata, kakva je ona BiH iz rata. I na kraju svaka je majka prva uciteljica, ti udaras temelje i potkivas dijete, mnogo vise nego bilo ko i sta sto moze poslje tebe doci. Dosta je toga u tvojim rukama, nije sve, ali kad bi bilo sve, onda nebi bila zena vec bog, i na kraju, niko od tebe ne trazi pefekciju nego najbolje sto mozes i znas. Ja sam dijete koje je u BiH prezivjeo rat, i prezivjeo emigraciju poslje rata, i uspjeo i u Americi da zaostatak nadoknadim, a bio je ogroman, sve sam napravio, ali, malo je u meni ostalo radosti i srece dok se je do toga doslo. Mnogo se je covjek potrosio, ali nije da se ne moze, narucito kad se krene iz pocetka, pa i da nije sve 100%, lako je popraviti pokoju gresku, narucito ako se iz nje nesto nauci. Kako se popraviti greska kao npr. da zivis i odrastes u ratu ili da emigriras sa 18, gotovo istrgnut, iz urbane jedne sredine i presadjen na dno, gdje znaju da ako sta vrijedis, izborices se, ako ne, onda ostanes s tim govinima da tuknes i gubis vrijeme, nista vise ni manje.
