Zemlje, gradovi, narodi i kulture

[Zah]

Najljepša rijeka na svijetu




Jedinstvena kolumbijska rijeka Caño Cristales svake godine nakratko procvjeta. U tom je kratkom razdoblju njezina koloristička osebujnost zaista nevjerojatna. 'Najljepša rijeka na svijetu', 'rijeka pet boja' i 'rijeka koja vodi u raj' – sve su to nazivi ove rijeke koja slovi za jedinstveno prirodno čudo. Rijeka Caño Cristales veći se dio godine ne razlikuje od ostalih rijeka, međutim svake godine njome se razliju dugine boje.



Za vrijeme vlažnih kolumbijskih razdoblja voda je duboka, rijeka teče brzo, dno rijeke se zamagli, te alge koje se nalaze u rijeci ne dobivaju dovoljno svjetla.



Za vrijeme suhih razdoblja nema dovoljno vode za razvoj života u rijeci, no između vlažnog i suhog razdoblja, kada su uvjeti u rijeci idealni, mnoge vrste algi i mahovina procvjetaju pružajući nevjerojatni spektar boja.



Vise snimaka

[Zah]

Dvorac Trakošćan




Trakošćan je nastao u 13. stoljeću u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini. Prema legendi Trakošćan je svoje ime dobio po tračkoj utvrdi (arx Thacorum) koja je navodno postojala u vrijeme antike. Druga sačuvana predaja govori, da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima.

Toponim Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine. Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od kraja 14. st. vlasnici grofovi Celjski, koji istovremeno gospodare čitavom Zagorskom grofovijom. Uskoro ta obitelj izumire i Trakošćan dijeli sudbinu ostalih njihovih gradova i posjeda koji se usitnjavaju, i mijenjaju razne gospodare. U toj podjeli Trakošćan, kao jedinstveno imanje, pripada najprije vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj zadržava dvorac kroz tri generacije, te izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima država.

Za učinjene usluge kralj Maximilijan dodjeljuje vlastelinstvo Jurju Draškoviću (1525-1587), najprije osobno, a potom na nasljedno uživanje. Tako je konačno 1584. Trakošćan stekla obitelj Drašković.

U razdoblju procvata izgradnje dvoraca u Hrvatskom zagorju, u drugoj polovici 18. st., dolazi do napuštanja Trakošćana. Zapušten, počinje naglo propadati, pa se tek polovinom 19. st., obitelj ponovno zanima za svoj titularni grad, u duhu novog vremena, romantičnog povratka prirodi i obiteljskim tradicijama. U tom duhu podmaršal Juraj V. Drašković grad obnavlja u rezidencijalni dvorac, a parkovni okoliš pretvara u romantičarski perivoj. Iduće generacije povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944. kad se iseljavaju u Austriju, ubrzo zatim dvorac je nacionaliziran.1953. osnovan je muzej sa stalnim postavom. Danas je dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske.



GRAĐEVINSKI RAZVOJ DVORCA

U slojevima samog dvorca nazočne su razne građevinske faze. Njegova višestoljetna uloga bila je fortifikacijskog karaktera i u tom duhu provođene su dosljedne, funkcionalne obnove koje nisu težile estetskim vrijednostima.

Jezgru objekta čini romanička utvrda koja se sastojala od stambene zgrade, malog utvrđenog dvorišta i jače visoke kule. Zgodno odabran položaj, te osmatračka kula, činili su utvrdu sigurnom i dobro branjenom.

Ubrzan razvoj vatrenog oružja i sve opasniji turski prodori, razlozi su što se trakošćanska utvrda dograđuje i obrambeno jača. Druga generacija Draškovića, Ivan II i Petar, značajnije dograđuju objekat i to izvodeći zapadnu kulu, o čemu svjedoči grb i natpis

Na Velikoj geneologiji, najstarijem likovnom prikazu iz 1668., objekat je troetažan i već ima osnovni gabarit. U idućem razdoblju tvrđava se dograđuje pojasom obrambenih objekata, a ujedno je i najnaseljenija, o tome nam svjedoči Mala geneologija nastala 1755. U istom stoljeću grade se gospodarske zgrade u podnožju Trakošćana kao i kameni most preko Bednje.

U 19. st. Trakošćan dobiva oblik u kojem ga danas poznajemo. Od 1840-1862 u jednom od prvih restauratorskih zahvata u Hrvatskoj, dvorac je obnovljen u neogotičkom stilu. Time nije samo izmijenio vanjski lik, nego i definitivno prekinuo s petstoljetnom obrambenom funkcijom. Obnovom nastaje i romantičarski perivoj po uzoru na engleske parkove. Izgradnjom brane dolina se pretvara u veliko jezero. Stilsko jedinstvo temeljito provedeno na čitavom objektu, jednako se proteže na interijere i pejzažnu cjelinu.

Nakon obnove u dvorcu boravi još nekoliko generacija koje ga dograđuju i preuređuju. U tom razdoblju nastaje sjeverna kula nad ulazom, dograđuje se visoka kapa od šindre na vrhu tornja (uklonjena 1961.), a također i nadsvođena jugozapadna terasa.

Kraj drugog svjetskog rata Trakošćan je dočekao u zapuštenom i oštećenom stanju, te se prišlo zaštitnim radovima na arhitekturi i uređenju unutrašnjosti.



Zagorje je s kopnom povezano baš kao i ostali hrvatski otoci. 'Trajekt', koji domoroci zovu cug, vozi tri sata od Zagreba do Varaždina. No za turu do Trakošćana neće pomoći.

Ljubitelji romantičnih brežuljkastih pejzaža, starih dvoraca i štrukli nikako ne bi trebali zaobići Zagorje, ili barem ne dva iznimna dvorca Trakošćan i Veliki Tabor. Oba su sagrađena u blizini Krapine, na putu prema Macelju, ali vlak, pa ni onaj za Krapinu, ne zastaje u njihovoj blizini.

Autobusi prolaze, iz Zagreba ili Zaboka onim za Desinić stigli biste do Velikog Tabora. Za Trakošćan ide drugi iz Zagreba za Bednju – problem je u tome da se poput nekih dalmatinskih trajekta vraća prebrzo da biste pogledali dvorac i vratili se njime natrag. Ukratko – treba vam automobil.



Krenete li iz Zagreba prema Krapini najbolje je da prvo ne skrećete u samu Krapinu (to ćete učiniti pri povratku kad se uputite za Tabor), već produžite prvo u Trakošćan. Do dvorca s glavne ceste, tik pred granični prijelaz Macelj, skreće lijepa cesta koju prati šuma pa jezero samog imanja. Jedan od rijetkih uređenih visokih elegantnih dvoraca Hrvatske nalazi se na brežuljku kraj umjetnog jezera na kojem možete unajmiti pedalinu ili piti gemišt uz štrukle na klupici priključenog ugostiteljskog objekta.

U nekad relativno maloj promatračkoj utvrdi iz 13. st. koju su Draškovići do 19. st. oblikovali u elegantni neogotički dvorac nalazi se i muzej u kojem možete pogledati kako je živjelo plemstvo. Ljubitelji romana Jane Austin tu će se osjećati kod kuće – sličan, no manje ušminkan doživljaj ih čeka i pri obilasku Velikog Tabora. Šetnja trakošćanskim perivojem i okolnom šumom jednako je romantična, nema sumnje i samim botaničarima uzor su bili engleski posjedi.


Kupite ulaznicu pa uzbrdo



Dobro mi došel prijatel vu skromni zagorski dom



Glavno da ne padne na glavu



Za dekoriranje - zna se, grofovski lovački trofeji




Detalji iz viteške dvorane i jedne spavaonice



http://arhiva.net.hr/2009/03/23/0470007.17.jpg
Pogled na susjede


Pogled iz zraka na dvorac, šumu i jezero nastalo podizanjem brane

Nakon ah, ahhhh, zar moramo ići rastanka, vratite se u Krapinu pa kroz centar grada čim pređete prugu stisnite gas i penjite se na drugu stranu put Desinića. Nakon vijuganja i zbrda zdola spuštanja pijanim zagorskim bregima, sa strepnjom tražite brijeg s debelim dvorcem. Dovesti se možete do samog ulaza u Veliki Tabor. A tu s vrha visokog nekih 330-ak metara pruža se široki i duboki pogled zbog kojeg bi se sve romantične dušice ovamo svakako morale popentrati.

Veliki Tabor ima i vlastitu morbidnu ljubavnu priču smještenu na početak 15. stoljeća. Po legendi u zidove dvorca je svojevremeno bila uzidana i glava nesretne seoske ljepotice Veronike Desinićke u koju se zaljubio Fridrih, sin hrvatskog bana grofa Hermana II. Celjskog. Grof je sina zatvorio u kulu dok nije poludio, a neželjenu snahu smaknuo. Nadajmo se da je priča izmišljena i uživajmo u lijepoj građevini s pogledom na Zagorje. Dvorac nulte kategorije upravo se restaurira, pa možda nećete moći pogledati unutrašnjost muzeja. No ako obiđete i samo vanjske zidove put će se isplatiti.


Veliki Tabor


Ulaz kroz usta četverokutne kule


Veliki Tabor je jedna od najbolje očuvanih hrvatskih srednjovjekovnih utvrda - restauriranje je u tijeku

Pri odlasku, ako je vrijeme na vašoj strani, ne vraćajte se za Krapinu već preko Kumrovca dođite u Tuheljske toplice. Svog vozača počastite odmorom u toplim bazenima i jacuzzi 'loncima'. Kuhani i pečeni i dobro namočeni, opušteno razvozite društvo kućama.

[Zah]

Kuća snage
Autor: Vasko Lukinić

Palo je veče, mujezin se oglasio poslednji put toga dana sa minareta medrese Agha Bozorg, najlepše u Kašanu, koja je te večeri pod sjajem meseca delovala još čudesnije. Uživao sam u smiraju dana, polako se krećući ka već odavno opustelom bazaru.
Vijugavi hodnici, prolazi i dvorišta delovali su neobično prazno, neprepoznatljivo, a samo iz daljine, negde u drugom delu bazara, dopirali su neobični zvuci - mešavina glasova i ritmičnog udaranja u bubnjeve. Kako sam se približavao tom delu bazara, zvuci su postajali sve jasniji i intenzivniji, pa sam odlučio da ih sledim, ne bih li otkrio odakle zapravo dopiru.

Tajanstveni i tada već mračni hodnici vodili su me levo, pa desno, pa opet levo, pravo ka jednom dvorištu, u kojem se nazirala svetlost. Činilo se da zvuci dopiru odatle. Dok sam neodlučno stajao nasred dvorišta, razmišljajući šta li se krije iza vrata i da li je pametno da zavirim, prišli su mi mladići koji su se uputili baš tamo, objasnivši mi da se radi o nekakvom sportu i treningu.



Kada sam zakoračio u osvetljenu prostoriju, i kroz još jedna niska vrata koja vode ka unutrašnjosti neobičnog prostora, shvatio sam da sam pronašao „zurkhane“ iliti „kuću snage".

Zurkhane je jedno od najneobičnijih mesta koje se može videti i doživeti na putovanju po Iranu. U prostoriju ukrašenoj ornamentima, koji podsećaju na dekoraciju unutrašnjosti džamija, ulazi se kroz upadljivo niska vrata, kako bi posetilac naklonom ukazao poštovanje prostoru u koji stupa. Na sredini prostorije nalazi se osmougaono udubljenje, oko koga je smešten prostor za posmatrače, a levo od ulaza nalazi se izdignuto postolje za sa velikim livenim zvonom i bubnjevima. Na zidovima se, pored tradicionalnih ornamenata, nalaze i fotografije „pahlavana“, prvaka u veštinama koje se praktikuju u „zurkhane“.



Stupio sam u neobičnu prostoriju, neprimetno zauzeo jedno od malobrojnih preostalih mesta i posmatrao predstavu koja se odigravala pred mojim očima. Na izdignutom postolju (persijski - sardam) stajala su dva čoveka (moršed) koji su svojim izgledom i odećom odudarali od ljudi grupisanih u osmougaonom udubljenju (goud). Njihov zadatak je da svojom pesmom, recitovanjem i udaranjem u bubnjeve određuju ritam kojim ostali učesnici predstave izvode vežbe, a udarom u zvono najavljuju smenjivanje celina tokom rituala.

Vežbe se izvode po tačno utvrđenom redosledu, a njihova težina je sve izraženija kako vreme odmiče. Pre nego što započnu sa vežbanjem, učesnici molitvom iskazuju poštovanje prema Proroku i njegovoj porodici, čime se na samom početku ističe spiritualni aspekt rituala vežbanja.

Najpre se izvode vežbe bez rekvizita, koje izgledaju kao neka vrsta zagrevanja. Istovremeno, ritam pevanja i recitovanja, koji se mešaju, i udari u bubnjeve i gong, postaju sve intenzivniji, dramatičniji, i na kraju prelaze u frenetičnu fazu, dok se na neobičan način sve to prenosi na vežbače. Neverovatan je utisak da sve njih obuzima jedan ritam, da vežbe izvode poput jedne celine prevazilazeći pritom posebnost svoga tela i uma. Pokreti im prelaze u prave vratolomije, čini se da dosežu vrhunac preciznosti, da dospevaju u neku vrstu transa i, zahvaljujući ogromnoj koncentraciji, u potpunosti ovladavaju telom. Granica između duha i tela kao da je izbrisana, a čak i prosto posmatranje poprima čudesnu dimenziju utapanja u sveprisutni ritam.
U drugoj fazi vežbači koriste rekvizite, između ostalog i vrstu drvenih buzdovana (mil), koji mogu biti teški i do 45 kg . Vežbe izvode podižući, spuštajući, bacajući i hvatajući rekvizite i to pokretima koji su dovedeni do savršenstva i na kraju nalikuju pravim akrobacijama.



U poslednjoj fazi vežbači pristupaju rvanju – svako sa sebi dostojnim protivnikom, pri čemu je glavno načelo u borbi savladati protivnika, a pritom ga ni na koji način ne poniziti.Koreni „zurkhane“ sežu još u preislamsku tradiciju Irana. Sportske veštine (Varzesh-e Pahlevani) bile su sastavni deo ratničkih veština u Persijskom carstvu. Padom Persijskog carstva i prodorom islama tradicionalni sportovi su zabranjeni, pa s obzirom da je njihovo praktikovanje na otvorenom prostoru bilo nemoguće, ne želeći da se odreknu tradicije, Iranci su ove veštine nastavili da neguju u tajnosti, u privatnim kućama, da bi na kraju nastale „zurkhane“ poput ovih danas. Zurkhane su u prvo vreme bile i znak kulturnog otpora islamu i arapskoj kulturi; u njima su se negovale preislamske iranske tradicije, pre svega oličene u nacionalnom epu Šahname („knjiga kraljeva“).



Tokom vremena, persijski nacionalni elementi prepliću se sa sufizmom, tako da dolazi do sinkretizma neislamskih i islamskih elementa. Vrednosti preuzete iz sufizma odnose se na etiku koju slede članovi zurkhane - skromnost, poštovanje prema starijima i obaveza da se bore protiv nepravde i tlačenja slabih - za pravdu, ispravnost i praštanje. Tako svako od „pahlavana“ (punopravnih članova zurkhane) u goud sme ući samo čistog srca, što svedoči o isprepletanosti duhovne i telesne dimenzije zurkhane. I danas, moršed peva ili recituje preko hiljadu godina stare stihove iz Šahmane, stihove posvećene mučeništvu imama Alija i njegovog sina, imama Huseina, kao i poeziju specijalno napisanu za ritualna vežbanja.

Svaki član zurkhane zauzima određeni rang koji stiče svojim zaslugama, pre svega svojim moralom, ali i zahvaljujući sportskoj veštini. Početni rang je noheh (početnik), a najviši džahan pahlavan (junak svetskog glasa).

Napustivši zurkhane, osmotrio sam prostor oko sebe u dvorištu u kojem se spustila noć. Obuzelo me je neobično osećanje: kao da sam ne samo na putovanju kroz prostor, već i na nekom nepojmljivom putovanju kroz vreme. To veče u Kašanu izbrisalo je granice vremena.


Snimak iz zurkhane

[Zah]

Čarolija austrijskih jezera




Tijekom čak 60 godina, car Franjoj Josip prvi provodio je svoja ljeta u Bad Ischlu, gdje je imao i svoju ljetnu rezidenciju


Bad Ischl, kao svojevrsna ishodišna točka pri posjetu austrijskim jezerima, bilježi dugu povijest kao turistička destinacija. Sve je zapravo počelo kad je habsburška princeza Sophie navodno upravo u Bad Ischlu izliječila neplodnost.

Kuća Mozartove mame

Bila je to početna dobra reklama, a kasnije je njezin sin, car Franjo Josip I, svake godine, tijekom 60 godina, tamo provodio svoja ljeta. Naravno, to je privuklo i ostale pripadnike tadašnje europske aristokracije te je tako taj simpatični gradić postao ondašnja jetsetterska destinacija.

Svjedoci tih vremena su ljetna rezidencija Kaiservilla i park koji ju okružuje. Bad Aussee još je mirniji od Bad Ischla, a u blizini toga maloga grada nalazi se medičarski obrt, poznat i po finim kolačićima od đumbira. St. Wolfgang, još jedno živopisno mjesto koje svakako vrijedi posjetiti, nalazi se kraj jezera Wolfgangssee.

Treba obići impresivnu crkvu sagrađenu u 14. i 15. stoljeću, s nekoliko oltara, među kojima se ističe onaj iz gotike, koji je osmislio Michael Pacher. Gradić St. Gilgen također je, kao i Bad Ischl, imao svoga stalnoga gosta za odmor - u St. Gilgenu je, naime, svoj odmor volio provoditi slavni W. A. Mozart, čija je majka tamo imala kuću.

Izlet u rudnik soli

Halstatt, odnosno njegova okolica, poznata je po najstarijem rudniku soli koji se također isplati posjetiti. Rudarski “tobogani”, dvorane gdje sol tvori neobične kristalne oblike, podzemna jezera i ostala začudna scenografija zaista su zanimljiv i dobar izbor za izlet.

Uza sve prirodne i kulturne ljepote, ne treba zaboraviti ni fina iznenađenja austrijske kuhinje, u kojima se može uživati u nekom od restorana u tim malim gradićima. S druge strane, nemojte misliti da Austrijanci zaostaju za novostima sa svjetske kulinarske scene - dapače!

Ako poželite probati neki novi specijalitet internacionalne kuhinje, nešto ćete sigurno naći. Treba spomenuti i to da ima i nekoliko zanimljivo uređenih barova u kojima je ugodno popiti piće nakon cjelodnevne šetnje jezerima.

Želite li osjetiti čaroliju austrijskih jezera, 18. rujna očekuje vas trodnevno autobusno putovanje, uz što ide i polupansion u hotelu sa 3*, kušanje medenjaka, ulaznica za Carsku vilu u Bad Ischlu sa stručnim vodičem i vožnja brodom po jezeru Wolfgangsee od St. Wolfganga do St. Gilgena. Cijena je 1490 kuna po osobi.

Pogledajte vise fotografija ovog lijepog mjesta
http://www.tripadvisor.com/LocationPhot ... l#20224026

[Zah]

Od velegrada do promatranja kitova



Mislite li da vas u Kanadi očekuje svojevrstan doživljaj SAD-a s dodatkom francuskog duha i stila, slobodno možete zaboraviti na svoje pretpostavke, jer Kanada je jednostavno svijet za sebe. Njezina divlja sjeverna prostranstva, kao i osebujna kombinacija ljudi koji žive na tom prostoru, stvorili su zemlju apsolutno drukčiju od njezinog kontinentalnog susjeda.

U Kanadi svako godišnje doba donosi nove doživljaje: od uživanja u nadnaravnim bojama Aurore Borealis i ispijanja prvih kapljica najboljeg sezonskog Merlota uz šum Niagarinih slapova tijekom sunčanog jesenjeg popodneva do doživljaja ledenjačkih fjordova na obali rijeke Saguenay.

Pod utjecajem autohtonog kanadskog, te britanskog i francuskog tradicijskog nasljeđa i američke kulture te raznolikost koju su donijeli imigranti iz cijelo svijeta Kanada je prekrasna multikulturalna zemlja.

Tajne javorovog sirupa

Ni hrana vas neće ostaviti ravnodušnima - riječ je o internacionalnoj kuhinji s mnogo morskih specijaliteta - rakova, jastoga, lososa, kamenica, jela od govedine, sušenog mesa, svježeg voća i povrća i primamljivih deserta sa sirupom od javorovog soka.

Na svom putovanju razotkrivate čari Montreala, među kojima je čarobna bazilika Notre Dame, kao i njegova poznata izletišta - idilična mjestašca s predivnom prirodom, šumama i jezerima.



Put prema Quebecu otkriva znamenito svetište Notre-Dame de la Cap, kao i tradicionalnu destileriju javorove melase odnosno javorovog sirupa, gdje upoznajete proizvodnju i uživate u ručku i jelima pripremljenima s javorovim sirupom, uz zvuke tradicionalnih kvebečkih balada.

U posjet Teslinim djelima

U Quebecu, srcu frankofone Kanade, osjetit ćete šarm i atmosferu stare Europe. Slijedi posjet Huron Villageu, indijanskom selu koje približava tradicionalan indijanski način života. Promatranje kitova očekuje vas tijekom plovidbe rijekom St. Lawrence, a povijest zemlje na najljepši način približava posjet impresivnom muzeju kanadske civilizacije u Ottawi.

Panoramski razgled Niagarinih slapova, koji spadaju među najpoznatije na svijetu, jedinstveno je iskustvo. Posjetit ćete i spomenik Nikoli Tesli te hidroelektrane na rijeci Niagari od kojih je najpoznatija upravo ona koju je projektirao Tesla.

Razgled završava posjetom najimpresivnijim i najvećim slapovima - Horseshoe Falls (Konjska potkova). Za dodatnu dozu avanture, svakako si priuštite vožnju helikopterom iznad slapova. Putovanje zaokružuje razgled Toronta, glavnog financijskog i trgovačkog središta Kanade.

Na jedanaestodnevno putovanje u Kanadu možete krenuti 17. rujna, a noćenje s doručkom u hotelima 4* i razgledi prema programu očekuju vas od 17.990 kn po osobi, uz obveznu doplatu za zrakoplovne pristojbe.

Izvor:Jutarnji.......

[Zah]

Jedno zaista posebno putovanje


Jedinstveni Perezepolis odvest će vas u povijest, a gdje god dođete dočekat će vas s toplinom i iznimno gostoljubivo


ZAGREB - Putovanje u Iran savršena je prilika za uklanjanje svih možebitnih pogrešnih pretpostavki o toj zanimljivoj zemlji. Iza stereotipa i predrasuda skriva se zemlja koja gotovo vapi za pažnjom i željom da ju se doživi onakvom kakva uistinu jest. Na vama je samo osmjeliti se na jedno zaista posebno putovanje.

Grad ljubavi, vrtova i ruža

Zemlja koja skriva tajne starog Perzepolisa u sitnim pješčanim zrncima također je i zemlja u kojoj se nalazi i dinamični, uvijek ubrzani Teheran. Prometne gužve, moderni klubovi, dobri restorani i galerije u Teheranu čine se miljama daleko od pješčanih dina ili od planina u središnjem Iranu. To nije sve - stanovnici Irana dočekuju svoje goste toplinom i gostoljubivošću, a kultura koja je stvarana kroz stoljeća dala im je izražajnu notu profinjenosti. Mjesta poput Yazda, Shiraza ili Isfahana u potpunosti će dočarati najbolje od Irana.



Shiraz je grad koji u potpunosti ocrtava profinjenost koja se u srcu perzijske kulture snažno veliča već tisućljećima. Poznat kao “grad ruža”, “grad ljubavi” i “grad vrtova”, tijekom povijesti bio je jedan od najvažnijih gradova srednjovjekovnog islamskog svijeta i iranski glavni grad tijekom vladavine dinastije Zand, tijekom koje je sagrađena većina prekrasnih zgrada. Ujedno, Shiraz je mjesto hodočašća velikog broja stanovnika, koji ujedno vole pohoditi ovaj grad zbog iznimno gostoljubivih domaćina.


Ostaci snažnog carstva

Čarobni Perzepolis utjelovljenje je druge značajne dinastije, odnosno carstva Ahemenida. Monumentalna stubišta, filigranski precizni reljefi i impozantni ulazi u grad jasno daju do znanja kako je ovaj grad nekoć bio veličanstven, i kako je bila snažna dominacija carstva tijekom kojeg je nastalo. Nakon šetnje poviješću povratak u uvijek užurbani Teheran predstavlja ujedno i povratak u sadašnjost, u moderno doba kojem Teheran još uvijek pomalo odolijeva.



U Iran možete krenuti 18. listopada, a zrakoplovni prijevoz iz Zagreba i 7 polupansiona u hotelima 4* možete dobiti od 10.990 kn po osobi, uz obveznu doplatu za zrakoplovne pristojbe i vizu.

[Zah]

Neka digne ruku tko ne bi htio ići na Tahiti?
Pise:Vlado Šestan



Onima koji traže tirkizno more, fine i skupe hotele na Bora Bori i Moorei, ronjenje i dobre francuske restorane, a imaju kunu više za potrošiti, Polinezija je svakako raj.

Pobunjenici s broda Bounty nakon što su vidjeli ovaj raj na zemlji se nisu željeli vratiti kućama, Paul Gaugain je slikao brončane ljepotice koje su od odjeće nosile samo cvijet hibiscusa u kosi, Marlon Brando se zaljubio u lokalnu glumicu za snimanja filma i ostao živjeti ovdje te čak kupio otok pa nije ni čudo da je ovo otočje najpoželjnija destinacija za honeymoonerse iz čitavog svijeta.



No da li je Polinezija raj kao što je napisao francuski istraživač Louis-Antoine de Bougainville 1768?
Otočje se ponosi jednom od najlijepših prirodnih kreacija na svijetu. Vrhunci u magli duboke zelene boje okruženi tirkiznim lagunama i tamnim oceanom izgledaju impresivni iz zraka, iz broda ili kroz prozor unamljenog automobila.

Polinezija danas više nije ista kao u doba Gaugaina. Francuska kolonija u modernom je dobu kao i sve ostale zemlje pod evropskim patronatom. Na žalost razvoj su pratile i cijene pa se slobodno može reći da je Polinezija jedna od najskupljih destinacija svijeta iako kao posljedica globalne krize cijene idu prema dolje.



Jean, voditelj ronilačkog centra na Moorei tvrdi da je u posljednjih dvije godine turizam pao za 40% . Većina stanovništva i dalje živi skromno, hoteli su strane investicije pa novac odlazi dalje. Polinezija je tehnički dio Francuske, no zadržala je neovisnu vladu koja je posljednjih godina u konstantnoj krizi.

Ekonomija najvećim dijelom ovisi o dotacijama iz Francuske. One, kako mi kažu domaći, stižu sa zakanjenjem što stvara mnoge probleme poglavito na najvećem otoku Tahitiju i glavnom gradu Papeeteu.



Dotacije dolaze zbog toga što su neki udaljeni atoli u arhipelagu Tuamotus godima bili lokacija za testiranje nuklearnih bombi. Od 1963. do 1996. su francuzi izvršili 193 ekplozije u atmosferi i pod dnom ispod laguna.

Nikad nije provedeno nezavisno mjerenje učinjene štete niti radiaktivnosti okoliša tako da će se o tome jos sigurno čuti.
Osim dotacija jedini izvori prihoda su turizam, nešto poljoprivrede (vanilija, ananas, noni) te uzgajanje crnih bisera koji su najpoznatiji suvenir s otočja.

Cijena crnih bisera je poprilično visoka i ovisi o boji, veličini tj. starosti i čistoći oblika. Prosječna cijena za jednu perlu promjera 15 mm je stotinjak eura. Ogrlice čine od tridesetak perli pa na više.

Polinezja skupina udaljenih otočja: Society, Marquesas, Tuamotus, Gambier i Australs. Udaljenosti između otočja su velike, ponekad i preko tisuću kilometara tako da je gotovo jedina veza avionima.

Većina stanovništva živi na najvećem otoku Tahitiju te okolnim otocima. Danas ima oko 260.000 stanovnika, otprilike isto kao kad su ih otkrili bijelci prije dvijestotinjak godina.



Usprkos svim navedenim problemima Tahićani su veseli i razigrani. Konstitucijski su vrlo snažni i visoki muškarci, a i žene nisu ništa manje.

Prema našim mjerilima vrlo krupni i jaki ljudi poznati iz povijesti kao neustrašivi i okrutni borci. Ne brinu previše o ostatku svijeta što nije ni čudo kad je potrebno desetak sati avionom do prvog velegrada bio to Los Angeles, Sidney ili Tokio.

Zvuci tradicionalne gitarice – Ukulele čuju se iz svakog kafića ili automobila u prolazu, sugestivni plesovi Tahicanki svakako bude maštu turista, no treba znati da je društvo vrlo religiozno pa se treba ponašati u skladu s time. Vrlo su ljubazni i često pozdravljaju turiste sa "ia orana" ili "bonjour". Francuski govore svi, a engleski puno manje, no ljudi koji su angažirani oko turizma ga koriste. Većina turista su Frnacuzi, Amerikanci, Japanci pa onda i svi drugi.



Do Tahitija se stiže letom od desetak sati do Los Angelesa te još toliko dalje do zračne luke Faa na Tahitiju. Većina Evropljana ostane par dana u Kaliforniji kako bi lakše podnjeli put i vremensku razliku koja je od nas čak 12 sati. Gledajući iz Hrvatske malo je udaljenijih mjesta na našoj modroj kuglici.

Onima koji traže tirkizno more, fine i skupe hotele na Bora Bori i Moorei, vrhunsko ronjenje i dobre francuske restorane, a imaju pokoju kunu više za potrošiti, Polinezija je svakako raj.

Izvor:Net

[Zah]

Washington je dosadan!



Pročelnik ulazi u treći tjedan hrvanja s New Yorkom. Velika je to mrcina, imaš što raditi dok ga ne pripitomiš. Hrvaš se hrvaš, pa ti ponestane zraka. Pa sam se odlučio malo maknuti s Manhattana, makar na nekoliko sati.

Otišao sam na sjever, do Queensa, točnije do Astorije. Tu žive moji Bosanci, Adnan, Emir, Laki, i ona legenda od Gigija, bivši šampion Sarajeva u šišanju, a sadašnji New Yorka. Čovjek šiša Umu Thurman, Morgan Freemana i takvu ekipu, da ne mislimo da je neka zafrkancija.

Pa smo se počeli družiti, u skladu s običajima iz starog kraja (čitaj – počelo oblokavanje). Dečki otvaraju bar na Broadwayu, lokal imena Maršal. Konobarice će biti odjevene kao partizanke, i sve neke takve varijante.

Oko pet sati ujutro smo došli na epohalnu ideju – na otvorenje treba pozvati Jovanku. Ima da nazoči eventu, glavom, bradom i punđom... to bi trebao biti puni pogodak. Ujutro sam se odvukao doma.


Public Garden

Pa sam se opet malo hrvao s New Yorkom. A onda sam se odlučio na mrvicu ozbiljnije izlete. Najprije sam otišao do Bostona, na čajanku. U grad koji su osnovali puritanci, grad koji i dan danas glasi za intelektualno središte države.

I osjetiš to u zraku. Sve je vrlo posh, sve je vrlo nobl. Cure su zbigecane, a dečki voze kabriolete, odjeveni u karirane košulje preko koje prebace žuti, ili svijetlo plavi džemper. Sve se bitno događa u Newbury Streetu, barem što se lokalaca tiče. Tu se socijalizira, papa, sunča, pokazuje novi outfit ili auto. Tu je i kultni Cheers, ako se još netko sjeća te serije.


Mjesto bostonskog masakra

A znamenitosti se nalaze na sjevernom dijelu grada. Mjesto bostonskog masakra, svi muzeji i spomenici Washingtonu i ekipi.
Boston je mali i kompaktan. Nadam se da će mi djeca jednog dana studirati ovdje. Što će mi davati dobar izgovor da ih redovno posjećujem, pa da kao stari jarac od 65 godina Newbury Streetom paradiram u kabriju, u kariranoj košulji i žutom džemperu.

Vratio sam se u New York, pa sam drugog dana odjurio na jug, do Washingtona. Čudno je to, obično čovjek, kad dolazi u neku zemlju obiđe najprije glavni grad, pa tek onda fura dalje.
Ja sam u Americi, u zadnjih deset godina obišao New Orleans, Chicago, Omahu, Vail, New York, San Francisco, Los Angeles, San Diego, Las Vegas, Tuscon, Phoneix, El Paso, San Antonio, Austin, Noxville, Miami, Fort Lauderdale, San Hose, Boston...
I tek sad Washington.


Bijela kuća

I nisam se baš usrećio.
Napraviš kolekciju lokacija na N97-mici, pa pustiš da te teta naviga.


Legendarni Reflection Pull iznad kojeg Forrest Gump drži govoranciju

Obiđeš Capitol Hill, muzej Drugog svjetskog rata, i onaj legendarni Reflection Pull iznad kojeg Forrest Gump drži govoranciju. Pogledaš Washington Monument, Lincoln Memorial, i naravno, bijelu kuću.


Pentagon

Sve to ide kao po špagi, sve je na jednom potezu. Onda odeš do Pentagona, točno do one točke gdje je navodno, vrlo navodno, tresnuo avion.


Točka gdje je navodno, vrlo navodno, tresnuo avion

Turu završiš u luci. Gledaš Amere na njihovoj špacirung-preseračini, gledaš ih i misliš na Hvar.
Zgodne su sve te znamenitosti, ali grad je krajnje dosadan.
Pa sam se ukrcao u vlak i vratio u New York. Na novu, posljednju rundu hrvanja.

Izvor:Net

[Zah]

Tuarezi - plavi ljudi pustinje


Tuareško područje.

Tuarezi kolektivno ime za grupu nomadskih berberskih plemena i konfederacija nastanjenih u saharskom području sjeverne Afrike po državama Niger, Nigerija, Burkina Faso, Senegal, Mali, Alžir i Libija.


Običaj je da muškarci sakrivaju usta.

Riječ Tuareg je arapskog porijekla koja je ušla u francuski jezik kao 'Touareg' , pa kao 'Twareg' ili 'Tuareg' u engleski, a čije se značenje prevodi sa 'napušteni od boga' . Drugi izvori navode da možda riječ dolazi po gradu Targa u južnoj Libiji. Imena kojim oni sami sebe nazivaju su Imouhar, Imouharen, Imashagen ( 'slobodan narod' ) ili Kel tamasheq (oni koji govore tamasheq). Poznati naziv za njih je i 'Plavi narod' , 'Plavi narod Sahare' ili 'Plavi narod pustinje' , koji dobivaju zbog svoje velike ljubavi prema indigo boji kojim je obojena njihova odjeća.


Čaj u vrijeme odmora

Tuareški jezici govore se u saharskom području Afrike i pripadaju berberskoj grani hamitskih jezika, kojima se služe tuareška plemena na području Alžira, Malija, Burkine Faso, Libije i Nigera. Ovi jezici su:

a) Tamahaq (ili tahaggart), kojim se služe plemena Kel Ahaggar u Alžiru, Kel Ajjer u Alžiru i Libiji i pleme Taytoq iz Alžira i Nigera;
b) tawellemmet, plemena Aulliminden.
c) Tamašeq (ili tadɣaq), u Maliju govore Tahoua Tuarezi.
d) Tamažeq (ili tayert), kojim se služe Kel Air u Nigeru.
Jezici se služe pismom tifinagh (), nastao od starog berberskog rukopisa, čije je porijeklo pod svoj prilici punsko, a danas se koristi novijom varijantom


Etnografija

Tuaregi, Plavi ljudi Sahare, tradicionalno su pustinjski nomadi i trgovci i poznati kao veoma opasni ratnici. Njihovo feudalno društveno uređenje poznaje plemstvo koje se sastoji od plemića i zemljovlasnika, te vazala i robova. Ovi posljednji su to donedavno bili pripadnici naroda Bella. Nasljeđe je matrilinearno i žena ima veliki ugled u društvu, a plemić svoj položaj može naslijediti samo po majci. Obitelj je monogamna. Ekonomija se temelji na trgovini, te uzgoju neophodnih deva i koza u saharskom području i ovaca i goveda u Sahelu. Tradicionalna nastamba je šator koji se proizvodi od devine dlake, no u novije vrijeme mnogi Tuaregi postali su sjedilačko stanovništvo. Datulja, mlijeko i proso glavna su hrana ovih ponosnih ljudi.



Povijest
Tuarezi imaju veoma dugu povijest koja počinje u sjevernoj Africi gdje je njihova prisutnost zabilježena još kod Herodota. Oni igraju vodeću ulogu u trans-saharskoj trgovini sve do sredine 20. stoljeća. Svojim karavanama prevoze robu koju kupuju i prodaju, cijelim saharskim područjem, krećući se uhodanim karavanskim putovima, a završavala je i u morskim lukama, odakle je dalje nastavljala svoj put u Europu i dalje. Tuarezi postupno unazad 2000 godina polako migriraju prema jugu osvajajući nova područja. U današnje vrijeme mnogi su postali su sjedilačko stanovništvo koje se naselilo po rubnim gradićima zapadne Afrike na granici sa Saharom.


Religija
Većina, ako ne svi, Tuarezi su sljedbenici islama, odnosno sekti maliki, čije je učenje među njih u ranom 16. stoljeću uveo El Maghili. Kao i ostali pripadnici islamske vjere postoji vjerovanje u razne duhove poznate kao džinni, a za zaštitu uobičajeno je nošenje raznih amuleta. Muškarci svoje lica prekrivaju velom, koji se prvi puta stavlja u 25 godini, i poslije se više nikada ne skida. Veo prekriva cijelo lice osim očiju. Žene ovakve velove ne nose.



Pijesak, pijesak i pijesak. Na tlu, u zraku, plućima. Škripi među zubima, škaklja u ušima, grebe u očima. Kretanje u oblaku pješčane prašine nalikuje putovanju bez početka i bez kraja, dok se sunce jedva nazire kroz koprenu sitnih zrnaca što lepršaju zrakom. Harmatan, topli vjetar sa sjevera, doputovao je u Saharu. Pustinjski nomadi nazivaju ga »topli dah pustinje«, a kad on puše, pustinja podrhtava, dine se mijenjaju, horizont nestaje. Nalik je toplom fenu koji se uključi negdje krajem prosinca, puše sve jače i jače do ožujka pa se potom lagano smiruje. Podiže finu pješčanu prašinu koja zrak oslikava narančastim nijansama smanjujući vidljivost na nekoliko stotina metara. Prašnjavi oblak katkad doputuje i do naših obala, a zrnca mu se znaju naći i na atlantskoj obali Amerike. Vjetar je to koji ne poznaje granice i prijatelj je ljudi koji granice ne priznaju.Mnoge su priče o njima ispričane i mnoge su ostale tajna. Pustinja je njihov dom, putovanje način života, a sebe jednostavno nazivaju Kel Tamasheq - »oni koji govore jezik tamašek«. Među susjednim narodima poznati su i kao Kel Tagelmust - »ljudi omotani velom«. Ipak, najpoznatiji su kao Tuarezi. Ljudi su to koji već stoljećima misteriozno putuju pustinjom stvarajući legende o tajanstvenim plavim jahačima kojima se samo oči vide. Naime, turban ili tagelmust dugačak je komad tkanine. Omotan oko njihovih glava i donjeg dijela lica potpuno im prekriva kožu, ostavljajući otkrivene samo oči. Koriste ga da bi se zaštitili od sunca i sveprisutnog pustinjskog vjetra, ali često ga ne skidaju ni u kući. Nose ga samo muškarci i, što im je viši društveni status, to je prije ostati pokriveni prilikom susreta sa strancima. Neke skupine Tuarega »ispod turbana« čak vode i ljubav s vlastitom ženom, a drugi u kućnoj atmosferi jedu, piju, spavaju ili se kupaju omotani omiljenom im tkaninom. Ali to su ipak ekstremni slučajevi.Porijeklo drevnog običaja prekrivanja lica, osobito usta, veže se uz vjerovanje da zli duhovi tim putem mogu ući u dušu čovjeka. Međutim, i sami Tuarezi kažu da su davno već zaboravili pravi razlog tome i u šali dodaju da je to možda bio samo modni hir nekog davnog pretka koji je, eto, opstao do danas i postao simbol plemenske prepoznatljivosti. Muškarci ga počnu nositi kad dosegnu zrelost. Poslije se godine u njihovom životu teže broje jer oči ne stare, a bore se ne vide.Svoju tradicionalnu odjeću i turbane Tuarezi boje indigoplavom bojom. Zbog plavičastog odsjaja tkanine na njihovoj koži širom pustinje poznati su i kao »plavi ljudi Sahare«.



Nošena pričom o legendarnim nevidljivim pustinjskim nomadima krenula sam u potragu za njima, s obale oceana, drevnom karavanskom rutom od Maroka prema Nigeru.Iscrtane na geografskoj karti, linije starih karavanskih putova kroz Saharu nalikuju tankim nitima gigantske paukove mreže. U središtu su guste i vrte se na području Agadez (Niger), Kano (Nigerija), Gao i Timbuktu (Mali), a potom se lepezasto šire do obala mora. Staroegipatski karavanski putovi završavali su u Memfisu i Tebi, kasnije u Kairu, do Tripolija (Libija) vodio je Put kočija, koji je ime dobio po slikarijama dvoprega na stijenama duž rute kroz središnju Saharu, a Kraljevskom cestom putovalo se sve do Mogadora (današnja Essaouira, Maroko) na Atlantskom oceanu.Iako se deve još i danas koriste na kraćim putovanjima jer su jeftinije, razna prometala na četiri kotača ipak su popularnija. Lagano ljuljanje u ritmu devina hoda ustupilo je tako mjesto škripi poluraspadnutih kombija i kamikaznoj brzini terenaca.Ceste kroz Mauritaniju su uglavnom ravne, u zavojima se uključe žmigavci, a kad netko dolazi iz suprotnog smjera potrubi se za pozdrav (ili buđenje). Prometala nema mnogo pa je životinjski svijet zagospodario cestom. Najtvrdoglaviji su magarci. Lijeno leže ili stoje grijući se na vrelom asfaltu i ne reagiraju ni na trubljenje ni na škripu kočnica. Ahmed, veteran na ovim cestama, pri susretu sa životinjama ne smanjuje brzinu, već samo sleti s ceste, zaobiđe magarce, deve, koze ili ovce i vrati se na asfalt kao da nije bilo ništa. Za sijede ne brine jer mu je glava ionako već bijela. Nakon prelaska na teritorij Malija pozdravila sam se s Ahmedom i asfaltom i krenula s prijateljima Talijanima putem pijeska, cestom gdje ceste više nema, zamišljenom GPS linijom stare karavanske rute. Putovali smo danima, između dina, grmlja, kamenja i stijena, puževom brzinom. Temperatura je iz dana u dan rasla, do za nas maksimalna 44 stupnja Celzija, auto nam je zakuhao nekoliko puta, gumu smo probušili tko zna gdje al' najšokantniji je bio bliski susret s jatom skakavaca. Iznenada se pojavio tamni oblak i u tren cijeli je auto bio prepun debelih mesnatih skakavaca velikih kao golem muški dlan. Gledali su nas svojim buljookim očima lamatajući krilcima. Bljak!U pustinjskom pejzažu, njihovi prijatelji termiti napravili su pravu izložbu kreativnog graditeljstva. Termitnjaci različitih oblika, veličina i širina poput gigantskih gljiva izranjaju iz suhe zemlje. Neki dosežu visinu i do 5-6 metara, nadvisujući tako usputne prolaznike, kamione, nomade i deve.



Na sjeveru Malija živi nekoliko različitih etničkih skupina. Najviše ima Bambara. Sjedilački je to narod koji ujedno čini i najveću etničku grupu u zemlji (33 posto populacije). Fulani su uglavnom nomadski pastiri i mogu se susresti gdje god im stado nađe ispašu. Sitni ožiljci pored očiju i usta oslikana crnom bojom njihova su etnička obilježja. I na kraju, tu su Tuarezi, također nomadski pastiri, prepoznatljivi po svojim plavim turbanima (premda katkad mogu biti i crni ili bijeli). Nekoć su bili strah i trepet karavanskih putnika, a pisci ih još i danas nazivaju gospodarima pustinje. Zašto? Samo jedan pogled na njih dovoljan je da oživi legende i stare priče o njima.Jednoga dana pojavili su se sasvim tiho, obavijeni pješčanim velom. Prošli su na nekoliko koraka od naše podnevne, male, improvizirane hladovine. Ni jedan nije rekao ni riječi, niti je podignuo ruku za pozdrav. Zamotani u plavo, s crnim turbanima na glavi, prodornog pogleda, lagano su se ljuljali na leđima vitkih deva. Svaki je imao dugačak štap u ruci i dvije velike vreće od kozje kože pune vode, privezane poput bisaga s obje strane sedla.Kretali su se lagano, kao da lebde. Velika stopala deva nečujno su dodirivala suho, ispucano tlo. Čulo se samo duboko disanje životinja i nakon nekoliko trenutaka opet su nestali u pješčanom velu, na putu u beskrajnu pustinju, ne ostavljajući nikakve tragove svojega prolaska, neuhvatljivo i misteriozno, poput duhova. Kamo idu? Odakle su došli? I kako na tom tlu bez staze, bez vidljivog horizonta prepoznaju svoj put? (B. T.)

[Zah]

Hrana u Istanbulu
Autor: Branislav Srdanović )



U Turskoj nikada nećete ostati gladni. Svaka ulica Istanbula vrvi od uličnih prodavaca hrane. Njihova glavna filozofija je nahraniti sve i pritom dobro zaraditi. Ova hrana je jako jeftina i dostupna svima: od japija do prosjaka, svi nešto zvaću. Obilazeći njihove štandove naići ćete na stotine slanih, slatkih, kiselih i ljutih specijaliteta. Dobar deo istih videćete prvi put u životu.



Istanbulski specijalitet - turšija u čaši, za poneti

Neki od tih specijaliteta drastično će promeniti vaš ukus. Ja sam, recimo, prestao da pijem čist jogurt ili kiselo mleko, mešam ih sa vodom i solju ne bih li napravio turski ajran. Bićete zaprepašćeni kad vidite turski zaljubljeni par koji, dok šeta obalom, umesto sladoleda u rukama ima - čaše sa turšijom. Ako volite morske plodove definitivno će vas oduševiti školjke koje se na komad prodaju na svakoj pijaci ili šetalištu i konzumiraju s’ nogu. Neki od ovih prodavaca višestruko precenjuju svoje proizvode ne bi li zaradili liru više, ali uz malo potrage i cenkanja naći ćete cenu koja vam odgovara.



Kad smo stigli u Istanbul, Ivana je odlučila da odspava sat-dva. Ja sam izašao da bih pronašao nešto za jelo. Hteo sam da probam nešto novo, pošto sam već izgustirao klasične donere na ekskurziji. Odlučio sam da kupim specijalitet po imenu “Kokoreć”. Taj mali mesni zamotuljak izgledao mi je veoma primamljivo. Naručio sam to, čovek ga je dohvatio, krvnički ga isekao i ubacio u neki palačinkasti hlepčić sa još par začina i salatom. Isto sam uzeo i za Ivanu, koja baš i ne voli da eksperimentiše kad je u pitanju meso. Ja sam moj pojeo u slast, dok se Ivani njen nije svideo, pa sam pojeo i taj. Kasnije sam ime ovog specijaliteta pronašao u vodiču, u rubrici “Travel your tastebuds”, i otkrio da je reč o zamotuljku spravljenom od ovčijih iznutrica. Njam…

[Aurora Borealis]

.

[Zah]

Dogubeyazit i Ishak Paša
Autor: Miloš Tašković

Leto se bližilo kraju. Postajao sam sve nestrpljiviji. U iščekivanju posla ili putovanja, strpljenje je bilo na izmaku... Sve do nekih zadnjih dana avgusta. Tada sam saznao da od posla neće biti ništa – ali od sirijske i ostalih viza, biće i te kako. Užurbano sam počeo da se pakujem, i krenuo sam. Prvih osam dana puta iskoristio sam za ispunjenje moje davnašnje želje – uspon na Ararat, mitsku planinu u Turskoj. Naravno, svoj san sam ispunio u trenutku kada sam kročio na 5.137m visine, na taj ledeni stub, na minus petnaest, dok je u dolini bilo daleko iznad 30 celzijusa.
Posle Ararata usledilo je popodne odmora. Sledeći dan je ustvari početak onoga što sam nazvao "bliskoistočna tura". Celogodišnje čekanje, iščekivanje, nada, muke odlaska u Beograd po vizu, sada ću da naplatim sa kamatom!

1.dan: Prolazak kroz Kurdistan



Pošao sam iz Igdira, gradića u Turskoj, na granici sa Azerbejdžanom i Jermenijom. Gradić kao svaki istočnoturski. Dosta prljav, sa bučnim ljudima, ne toliko razvijen kao zapadni gradovi. Negde ujutru sam krenuo, da bih iskoristio ceo dan, stigao što dalje, tj. što bliže Siriji.Interesantno je ujutru, kada se grad budi. Prate me pogledi, tačnije, veliki broj pogleda. Izazivam znatiželju gde god se pojavim. Kada bolje razmislim, ko i ne bi sa rancem od metar i kusur i jednim manjim.

Rekoh, ajde da probam stopiranje u Turskoj. Potrebno mi je bilo malo manje od pola sata. Neki čiča sa kombijem, ide ka Dogubajazitu koji je oko pedesetak kilometara udaljen. Ne razumemo se ni reč, ali nema veze, važno je da se točkovi kotrljaju.Idući tako prema planinskom prevoju koji deli dva grada, gledam u vulkansku kupu Ararata... I mislim kakve nepravde sve postoje. Ja sam peo taj vrh 5 dana, i na kraju nisam imao vidljivost veću od 10 metara, a sada, sada je čisto, bez oblaka, kao na dlanu.



No dobro, ne vredi se jediti zbog toga. Putovanje ide dalje. Stižemo u Dogubajazit. To je centralno planinarsko mesto za uspon na Ararat, krcato agencijama, ljudima koji prodaju sve i svašta po ulicama, malom decom koja vas svuda jure sa: Mister mani, mister mani! Za nekoga ko je prvi put u Turskoj, ovo bi sigurno bilo interesantno. Za moj ukus je dosta, naročito jer sam Tursku letos pohodio, prošle godine takođe.U gradu sam koristio priliku da najpre ostavim ogromne rance, što mi je i uspelo iz prve u jednoj radnji. Zatim, rekoh sebi, da uradim nešto što se zove – osetiti duh grada. Šetao sam malo ulicama, ali ništa posebno nisam video. No, znao sam jedno mesto koje je posebno. Zove se Isak Paša Saraj. Na brdu, 5 km udaljen od grada. Stopiranje u kombinaciji sa hodanjem, i za manje od pola sata sam na brdu. Pogled na grad i Ararat, celu kotlinu, brda pored, nestvarno. Reših da uđem u to čudo iz 18. veka, koje je zapravo počelo da se pravi krajem 17. veka. Prelepa palata, na sve strane arapski simboli koji su bili zvanično tursko pismo do pojave Ataturka, jako očuvane prostorije, izvajane konture životinja i biljaka na zidovima, divno! Aparat je radio sam od sebe.



Posle obilaska saraja (koji je inače i drugi po veličini u Turskoj, posle Topkapija u Istanbulu), reših da se vratim u grad. Razmišljao sam da li da opalim jedno novo stopiranje od 35 km u jednom pravcu, prema Nojevoj barci. Tačnije, to je mesto za koje se pouzdano tvrdi da predstavlja Nojevu barku. Istraživali su ga razni naučnici, belosvetski, i mahom to potvrđivali. Interesantno je videti to, ali pomislih, izgubiću ceo dan za to, možda zaglaviti u stopu in the middle of nowhere, gde ću onda kada mi zadnji bus ’’isplovljava’’ ka Dijarbakiru za sat i po. Sledeći – tek sutra.
Cenio sam da je Dogubajazit, koji je inače dosta prometna tačka i pogranično mesto ka Iranu, dosta frekventniji. No, prevario sam se, ka tom jugoistočnom delu nema mnogo autobusa.




Seo sam na taj bus u 12.30, 35 lira je otišlo. Nije mi bilo žao što sam propustio Nojevu barku. Mislim, čekaće ona i dalje, jedna od sledećih destinacija mi je svakako Iran, to će mi biti tu pored.

Bus je kretao. Jedna od prvih interesantnih slika na putu bio je prevoj kome ne pamtim ime. Dogubajazit je grad na 1.600 metara nadmorske visine (jako visoko za naše uslove!), a taj prevoj je na oko 2.300 metara. Što će reći, skoro 200 metara više nego Midžor, najviša tačka Srbije. Zadivljujuće je koliko Turci zadnjih godina ulažu u infrastrukturu, svaka im čast! Rešili ljudi da se bave turizmom na pravi način. Cela Evropa može samo da uči od njih, naročito ove naše balkanske zemljice.

Put nije bio toliko dosadan, kao što se može učiniti na prvi pogled, znajući da treba putovati skoro 10 sati. Prošli smo kroz jednu pravu oluju, sa nekim gradom i kuglicama-klikerima umesto kiše, zatim pored predivnog jezera Van, pored Suphan planine sa desne strane, kroz Bitlis, kurdski grad napravljen u kanjonu, između stena, sa impozantnom tvrđavom na vrhu...



Da bi me na kraju izbacili pospanog u Dijarbakiru. Zapravo, to je bilo neko predgrađe, sutradan su mi rekli da je centar grada udaljen oko 10 km. U jedanaest uveče, vrlo umoran i pospan, šta sam drugo mogao do da otvorim podmetač u nekoj travuljini pored stanice, i da na tom prašnjavom terenu kunjam. Tačnije – pokušam, jer su celo veče zavijali kerovi, budio sam se u tri ujutru kako bih otišao do stanice da uhvatim ’’navodni’’ bus za Adijaman (naravno, to je bila lažna uzbuna, momak koji tamo radi je polupismen sa ogromnim nepoznavanjem najpre svog posla a zatim i engleskog jezika, a ja naseo kao zeleni), vratio se nazad, i pokušao da odspavam do 6 ujutru. Planirao sam da vidim i tu čuvenu ogromnu Dijarbakirsku tvrđavu, ali avaj, mrzelo me je da sutra gubim vreme i vraćam se do grada. Čekalo me je nešto mnogo vrednije.

[Zah]

Turski voz
Autor: Branislav Srdanović

Posle Istanbula, sledeća destinacija bila je Kapadokija. Odlučili smo da do Kajserija idemo vozom, a odande busom do Goreme, malog gradića u srcu Kapadokije.



Radnice na šalterima turske železnice znaju samo jednu englesku reč, a to je “no”. Šta god ih pitali, dobićete isti odgovor. Kad kreće voz? “No.” Ima li slobodnih mesta? “No.” Kad će ih biti? “No...” Nismo gubili puno vremena na šalteru, već smo našli prazan kupe i smestili se u njega.



Ubrzo nam se pridružila poveća porodica. Muž, žena, tašta i troje dece. Bili su oduševljeni što vide strance. Počelo je nutkanje svim i svačim od soka, grickalica, hrane… Ubrzo su došli neki namrgođeni gospodin i gospođa i tražili da se oslobode dva mesta u kupeu, koja su oni rezervisali. Posle kraće istrage ispalo je da su ta dva mesta baš naša dva. Mi smo već krenuli da skidamo rančeve kad se u celu priču ubacio muž. Počeo je da se svađa sa pridošlim gospodinom na turskom i ubeđivao ga da ode u drugi kupe. Kako ovaj to nije hteo tako da smo morali da ustupimo mesto ljudima i pređemo u drugi kupe. Iz solidarnosti prema nama u taj kupe prelaze: otac i jedno dete. Ubrzo dolazi jedna žena, koja je čula da ima stranaca u vozu, i dovodi svoju ćerku da malo vežba engleski. Pridružuju nam se još jedan dobroćudni deda i dva lika. Počinje opšta dreka. Ljudi ne mogu da dočekaju da nam nešto kažu a ćerka one gospođe se nešto slabo snalazi sa prevođenjem

Otac troje dece iz prvog kupea sve vreme nas nutka zanimacijama za zube i pokušava da uspostavi razgovor sa nama pomoću prstiju, crteža, mimike… On je trenutno u vojsci u Ankari. Inače je, kao i cela porodica, iz Yozgata. Dobio je neko odsustvo pa je odlučio da poseti Istanbul sa porodicom, prvi put u životu. Dečko je 1985. godište a već ima troje dece. Pred Ankaru se oprašta sa decom i porodicom, i napušta voz. Njegovo mesto zauzimaju dve žene sa dvoje dece sa rukama iscrtanim kanom. Počinje doručak, svi njupaju pa i mi, zasuti raznim đakonijama od strane prisutnih.

Vozu je trebalo 22 sata da stigne do Kajserija. Kako zalazite dublje u Anadoliju pejzaž postaje izrazito žut i pomalo pustinjski. Naselja su retka a u svakom od njih u voz uđe more ljudi. Turska je zemlja koja obilato koristi energiju sunca i vetra, pa su solarne ploče i vetrenjače vidljive na svakom koraku. Tako suva prostranstva imaju, bar na prvi pogled, veoma razvijen sistem za navodnjavanje.

Posle 22 sata klackanja, pokušaja da razumemo koju reč turskog i obilatih obroka stižemo u Kajseri, raspamećeni od dugog putovanja, neispavani i umorni, ali bar siti.



Jedna izreka kaze, "Slika vredi k'o hiljadu reci".

Nenad Stefanovic je objektivom svog fotoaparata i svojom kreativnoscu zapravo sacinio prikaz Turske vredan koliko citava jedna biblioteka. Zelim da mu odam priznanje za ovu izlozbu umetnicke fotografije izvanrednog kvaliteta koja odrazava njegov dozivljaj i utiske o zemlji koja je u svakom pogledu tako bliska Jugoslaviji, a ipak toliko toga ostaje da se tek otkrije srpskoj javnosti. Cineci to, Nenad Stefanovic je doprineo sve jacem duhu razumevanja i prijateljstva izmedju turskog i srpskog naroda zasluzivsi nasu bezrezervnu podrsku.



Svestrani odraz zivota u Turskoj koji izlozba pruza prikazuje sta ova zemlja stvarno predstavlja: mesavinu kultura, riznicu za istoricare i arheologe, raj za turiste i most za kontakte medju ljudima. Turska je jedinstvena po tome sto privlaci interesovanje ljudi svih zivotnih doba.

S ponosom mogu reci da je u proteklih nekoliko godina sve vise Srba putovalo u razne krajeve Turske na godisnji odmor i vracalo se sa veoma povoljnim i laskavim utiscima. To mi se cini sasvim prirodno jer su mentalitet i nacin zivota Turaka i Srba po mnogo cemu slicni. Duh Skadarlije se ne razlikuje od duha Antalije.



Nenadu hvala sto je taj duh preneo ovde, u Kulturni centar Beograda. Takodje zelim da se zahvalim svim drugim sponzorima za doprinos u promovisanju ovog divnog kulturnog dogadjaja. Nadam se da ce biti jos umetnika iz Srbije kojima ce ova izlozba posluziti kao inspiracija.

Putevi Anedolije

Anadolija je deo Mediterana na kojem su milenijumima nastajale i jos vise se ukrstale dominantne civilizacije sveta - daleki odsjaji egipatske i mesopotamske, kasnije i persijske civilizacije nalazili su odjeka na maloazijskom prostoru, da bi se tu susreli sa autohtonom civilizacijom Hetita, ozbiljnim takmacem drzave ponikle na obalama Nila.



Juzne obale Male Azije bile su potom mesto samog sredista antickog sveta, da bi to poluostrvo videlo vladavinu brojnih lokalnih kraljeva, rimsku upravu, sirenje ranog hriscanstva, vekove u kojima je bilo zitnica Istocnog Rimskog carstva - Vizantije, i konacno periode u kojima su taj prostor naselili Seldzuci i Turci Osmanlije, zaokruzujuci paletu kultura koje su se na ovom prostoru smenjivale, ali i prozimale, uceci jedna od druge, prenoseci iskustva cak i kada se cinilo da se uzajamno iskljucuju. U geografskom smislu celo je maloazijsko poluostrvo nekakva snazna podloga na kojoj stoji grad nad gradovima, jedino mesto na svetu koje je kopca dva kontinenta: Konstantinopolis - Carigrad - Istanbul. Ta drevna, sudbinom odredjene imperijalna prestonica, koja to na jedan cudan nacin, barem u duhu, ostaje i kada vise nije glavni grad, preradjuje i multiplikuje civilizacijska dostignuca okolnih prostora. I zato se sve ono sto je nastajalo u maloazijskom okruzenju moze videti i kao gradja, kao ono sto ce u prestonici dobiti svoj neponovljivi sjaj.



Blago sacuvano na prostorima Anadolije ima, cini se, i jednu dodatnu dimenziju - tu se na fascinantan nacin ukrstaju jedinstvena priroda i dela ljudskih ruku. Upravo taj spoj bio je inspiracija za Nenada Stefanovica - kako u ovom ciklusu fotografija tako i na radovima koje je beogradska publika mogla da vidi ranije, dakle u delima koja su nastala u sasvim drugim podnebljima. Otud se cini prirodnim to sto se u sredistu njegovog interesovanja nasla bas Kapadokija, mesto gde je surovi pejsaz ostro kontrastiran sa plemenitim sazvucjima pigmenata na povrsinama vizantijskih fresaka u steni uklesanih hramova. Otkrivena paznji profesionalnih istoricara umetnosti jos u devetnaestom veku ova oblast centralne Anadolije jos uvek krije iznenadjenja za proucavaoce - neka u steni izdubljena stanista u naucne publikacije usla su nedavno, a neka jos uvek cekaju da budu otkrivena. Taj jedinstveni prostor u koji se upisuju ne samo vekovi ljudske delatnosti vec i eoni u kojima sile prirode oblikuju prostor izazov su za sve koji se u njemu nadju. Vulkanska materija preoblikovana atmosferskim ciniocima provocira na umetnicki odgovor - neciji ce biti oblikovan kao element dugo nastajuceg dela u nekom od tradicionalnih medija, a neciji ce, pak, imati instantnost odgovora kojeg omogucava umetnost fotografije. No ono sto jedno delo cini istinskim delom jeste udeo licnog, rukopis, mogucnost da se kroz naizgled neutralni pogled na, recimo, ogoljeni pejsaz, izgovori i nesto o sebi. Stefanovicevi prizori iz Kapadokije imaju i tu dimenziju - oni su trag jedne istinske ozarenosti, uzbudjenja duha pred tajnom sveta.



Tek u susretu sa zahvalnim predloscima kakvi su, pored Kapadokije, i sasvim drugaciji ambijenti Mileta, Efesa, Didime i Halikarnasa, derviska turbeta i fajans Konje, priroda Egeja - izostreni refleks pravog fotografa dolazi do izrazaja. Radovi Nenada Stefanovica su stoga mnogo vise od belezaka sa putovanja; promisljeni i dobro komponovani oni prenose ne samo tragove drevnih civilizacija, vec i sustinu podneblja iz kojeg potice svetlosni zapis.

[Zah]

Grejpfrut u Kapadokiji

Autor: Branislav Srdanović )

U Kajzeriju smo seli u autobus za Goreme. Imalii smo sreće da nam se ova ruta poklopila sa zalaskom sunca. Bili smo šokirani prizorom. Prvi susret sa pejzažom koji u najmanju ruku izgleda kao da nije sa ovog sveta nas je totalno ostavio bez teksta. Jedine reči koje smo izgovorili bile su: “ U Je.. te”, totalno nerazumljive ljudima oko nas. Oni su ipak svojim širokim osmesima potvrdili da razumeju svako slovo izgovorenog.



Kad smo stigli u kamp bio je totalni mrak. Ujutru smo imali šta da vidimo. Hiljade i hiljade čudnih stena oko nas. Između stena nalaze se šumarci, bašte i vinogradi. U tim vinogradima loza nije formirana u redove ili lukove već ostavljena da raste kako joj je milo u formi nekih čudnih žbunova. Stene, svedoci vremena, stoje mirno hiljadama godina. Svojom oslikanom unutrašnjošću svedoče o teškom životu ovdašnjih ljudi i burnim istorijskim preokretima. Neke od njih su samo obične stene čudnog oblika dok su druge: kuće, radionice, crkve, čak i čitavi gradovi. Freske na zidovima govore o istoriji hrišćanstva na ovim prostorima a iskopane oči svetaca o burnim demografskim promenama koje je Kapadokija tokom svoje istorije doživela. Nekima su oči božanske, a nekima urokljive…

Mustafa

Predveče drugog dana u Goreme-u krenusmo do gradića da pronađemo internet kafe. Odmah iza kampa nalazi se neki posed koji nam je još prvog dana privukao pažnju. Istaknuta je tabla na kojoj piše nešto na fazon “Come in, grapefruit for free”. Ovaj put na posedu je bio čovek koji, kad nas je video, je počeo da nas zove da budemo njegovi gosti. Znajući da se nalazimo u poprilično turističkom delu Turske, isprva smo mislili da želi nešto da nam proda, pa smo oklevali da li da uđemo.



-Where are you from? - upita on nas
-Sirbistan
-Aaa Sirbistan….otrča on negde i pojavi se posle jednog minuta sa neke dve sveske. Otvori ih i pokaza nam upise ljudi iz Srbije koji su bili njegovi gosti. Između ostalih stoji Lazar i adresa . Piše kako ih je Mustafa primio da spavaju u njegovim pećinama i za to nije tražio ni liru, kako je dobar i plemenit čovek…

Posle ovoga odlučili smo da definitivno probamo grejpfrut. Mustafa nas je odveo do jedne pećine u kojoj je bilo brat bratu par tona grejpfruta. Krenuo je da ih raseca i da nam dodaje jedan po jedan. Ovaj grejp nije bio kao onaj naš gorko-kiseli, bio je potpuno zreo i sladak kao med. Ako smo ga dobro razumeli, rekao nam je da mu kompanije koje se bave trgovinom agruma plaćaju zakup pećina. Razlog tome su temperature u njima (leti hladno, zimi toplo) Takođe mu daju da ga jede, deli i da koristi otpatke za ogrev zimi.

Nismo imali nikakav suvenir iz Srbije da mu poklonimo, pa smo mu dali novčanicu od 20 dinara za njegovu kolekciju. Nekad je teško poverovati da u ovom materijalnom svetu još postoje ljudi koji i dalje stavljaju osećanja drugih ljudi ispred želje za zaradom.

[pjegica]

Kako lijepa tema, prvi put je vidim, al sve iščitah i oduševih se

Imam i jednu molbu. Ako ikad u svojim mnogobrojnim traženjima priča i zanimljivosti iz dalekih zemalja naiđeš na nešto o Butanu, Burmi, Kambodži ili nekoj od tih zabačenih zemljica Azije, molim te postavi ovdje. Internet je oskudan informacijama, a zanimljive su mi. Možda da sam hrabrija sama bih otputovala... al ovako...

[Zah]

Bilo je tu jako lijepih tema sa oko 7000 citanja ali ne znam iz kojih razloga je jednog dana sve nestalo.Nista nije bilo politicki obojeno ali ipak je nekome smetalo, jer ni moderator ne zna tacno, kako su se jako dobri tekstovi zauvijek izgubili.Pokusavam da nedjemnesto od prezentiranog ali tesko ide.Mislim, da je i sledeci naslov jako interesantan.Pokusat cu naci nesto, sto te zanima, zavisno od vremena.
Pozdrav Zah

Pečuh - gdje križ i polumjesec sjaje jedan pored drugog

Pečuh - centar2010. će Europa po prvi put imati tri "glavna grada kulture": Istanbul, Essen za Rursku oblast u Njemačkoj i Pečuh, grad na jugozapadu Mađarske koji odiše poviješću. Moto 2010. glasi "grad bez granica".



"Fünfkirchen", odnosno "Petocrikva" su Nijemci nazvali ovaj grad kad su se prije otprilike 300 godina naselili u okolici Pečuha. Ti njemački doseljenici su svoj naziv grada izveli iz latinskog naziva "Quinque Basilicae". Utoliko zanimljivo, što za vrijeme Rimljana u doba nove ere se nije baš svaki grad mogao dičiti da je u njemu izgrađeno pet crkava.

Rimljani, Turci, Nijemci

Pečuh su prvotno izgradili Rimljani kao upravni grad. Iz doba Rimljana je pronađen tek mali dio gradskih zidina, navodi Johann Habel. On je povjesničar, voditelj Lenau kuće u Pečuhu, a usto i "Dunavski švabo", na prostorima bivše Jugoslavije poznatim i pod imenom "Folksdojčera". Habel je znači potomak oko 150.000 migranata, koji su se u 17. i 18. stoljeću iz raznih dijelova Habsburške monarhije naselili na mađarsko pogranično područje u blizini Dunava. U to doba je brdovito područje oko Pečuha bilo prilično nenaseljeno, jer su Turci nakon 150 godina vladavine bili protjerani iz Ugarske (Mađarske). U tih 150 godina su Turci pridonijeli arhitekturi Pečuha i u gradsku strukturu unijeli i malo orijenta. "Turci su tada gradili nove džamije, hamame, medrese, bolnice, znači uredili su grad po svom ukusu i tradicijama", priča povjesinčar Habel.

Križ i islamski polumjesec na zelenoj kupoli crkve


Župna crkva: prvo romanska crkva, zatim džamija, pa opet crkva

Time su Turci doprinijeli tomu da se u Pečuhu danas isprepliću različite kulture. Statue glava, koje su muslimani iz Osmanskog carstva "odrubili" s monumentalne katedrale jer Kur'an takva prikazivanja ne dopušta, su već odavno ponovno postavljene kakve su i bile. Glavna džamije grada, koja je na središnjem gradskom trgu tada izgrađena od kamenja jedne romanske crkve, Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Župna crkva: prvo romanska crkva, zatim džamija, pa opet crkvaje nakon odlaska Turaka ubrzo postala gradska župna crkva. Ali glavni zid te crkve je i dalje usmjeren prema Mekki. A ispod križa na zelenoj kupoli se još uvijek sjaji islamski polumjesec.

Protjerivani i Židovi i Nijemci

Grad Pečuh, kaže direktorica zemaljskog muzeja Julia Fabanyi, ima povijest staru 2.000 godina. Ona navodi da je grad uvijek čuvao svoje spomenike i kulturno naslijeđe te da se u tim sačuvanim slojevima povijesti mogu vidjeti ta dva tisućljeća.

Julia Fabanyi je, kao i Johann Habel, studirala u Leipzigu. Ona je studirala umjetnost, dok se on radije bavio s tamnim poglavljima povijesti. Primjerice izgonu pečuških Židova, o čijem boravku u ovom gradu danas jedino svjedoči lijepa velika sinagoga. No Habel se prije svega bavio poviješću manjine, kojoj i on pripada - asimiliranim Dunavskim Švabama, koji su nakon Drugog svjetskog rata za vrijeme ruske okupacije bili označeni kao nacisti i bez ikakvih provjera protjerani u Njemačku.


Sinagoga u Pečuhu

Grad bez granica

Danas u Pečuhu živi još otprilike 14.000 ljudi njemačkog podrijetla - vrata uz vrata s Mađarima, Hrvatima, Bugarima, Grcima, Armencima, Srbima, Slovencima, Ukrajincima i Romima. Grad stoga reklamira svoju multikulturalnost i otvorenost građana. 2010. je Pečuh jedan od tri Europska glavna grada kulture. Naslov kojim se Pečuh prijavio za ovaj natječaj i kojime je i dobio titulu glavnog grada kulture 2010. je bio: "Pečuh - grad bez granica."
Pogledajte jos dosta lijepih fotografija ovog grada:
http://images.google.com/imgres?imgurl= ... 2%26um%3D1

Izvor:Oslobodjenje

Napomena;Negdje pred rat, bio sam u ovom lijepom gradu.Meni se dopado na prvi pogled i odmah sa pozelio da u njemu zivim.Pa i sad kad sam daleko od svoje zemlje i od svoje Banja Luke, za koju vise nemam nikakva emotivna osjecanja, cesto razmisljam o ovom lijepom gradu.Kako je lijepo izaci na brdo kod nekadasnje dzamije, koja nije srusena, samo je iz prakticnih razloga postala katolicka bogomolja ali su obiljezja dzamije ostala i pogledati okolinu.
Pozdrav Zah

[Zah]

Ujgurski narodni obichaji



1. Ja'njetina

Ujgur, kao svaki dobar musliman, ne voli svinju, a voli ovcu. Tu svoju ljubav prema ovci pokazuje uglavnom tako shto je vodi svuda sa sobom, ali i prozhdire u ogromnim kolichinama. Nije lako pronaci proizvod u kome, veshto skriveno i maskirano, ne chuchi jagnje.



Od raznobojnog zelatinastog sala (roze, narandzasto, plavo...) koje se seche u kockice i rezance, preko rumenih hlepchica punjenih jagnjetom i jagnjecih srca nabodenih na shtapic, pa sve do jagnjecih trupova koji, crveni, odrani, vise na ulici, i na licu mesta se obradjuju sekiricom i peku - ljubitelj jagnjetine verovatno ce pomisliti da je umro i dospeo u raj, gde se zivi u oblacima jagnjeceg dima.



2. Pljuvanje

Kina je od davnina poznata kao pljuvachka zemlja, shto putnik u ove krajeve vrlo brzo iskusi kako zvuchno, tako i vizuelno i olfaktorno. Ipak, teshko je reci ko se od koga nauchio pljuvanju - Kinezi od Ujgura, ili Ujguri od Kineza. Ako su Ujguri, kao mladja, i slabije razvijena civilizacija, ovu kulturnu tekovinu primili od sedmomilenijumskog carstva, moze se slobodno reci da su u njenoj eksploataciji ispoljili zavidan talenat i, mozda, nadmashili svoje uchitelje.

Pljuvanju prethodi priljezno prochishcavanje grla, tokom koga se nepozeljna technost, uz odgovarajuce zvuchne efekte, sakuplja, chini se, iz najdubljih i najskrivenijih kutaka organizma. Kada su pripreme zavrshene, pljuvachka se eruptivno izbacuje u pravcu plochnika, kome su generacija pljuvacha dale specifichnu patinu i aromu.

Putniku iz gutachkih civilizacija ponekad se, po dolasku u pljuvachku civilizaciju, uchini kako je sve to strashno nepristojno i za svaku osudu. Prosechan Ujgur ili Kinez verovatno bi bio sasvim zgranut kada bi otkrio da postoje takve divljachke zemlje u kojima se nepotrebna sluzava izluchevina, u ime kulture i higijene, jednostavno - guta.

3. Guzvanjac



Ujguri vole guzve. Da nije tako, ne bi se, po pravilu, uvek zaletali tamo gde je guzva najveca, odluchni da upravo tuda, ne brojeci zrtve i ne obracajuci paznju na lichnu i kolateralnu shtetu, proteraju svoj motorchic sa prikolicom (punom lubenica, dasaka, ovaca, kokoshaka ili drugih Ujgura) ili magarecu zapregu slichnog sadrzaja. Uobichajeni uzvik je "bojsh, bojsh" - michi se, gazim. To, naravno, ne vazi za one srecnike koji imaju neku vrstu sirene. Posedovanje sirene dovoljan je razlog da se sa njenim korishcenjem nikada ne prestane. Bez obzira da li stoji ili se krece, da li je u saobracajnoj guzvi ili je, podlom igrom sudbine, samo na shirokom bulevaru, ujgursko vozilo, radosno shto postoji, svima gromko obznanjuje svoje prisustvo.

Uprkos nezamislivoj buci, pregazenim stopalima i ostalim rezultatima ovakvog pristupa javnom zivotu, ni na jednom licu necete opaziti i najmanji trag nervoze: zachuvshi prodorni zvuk sirene, Ujgur se refleksno pomera za par santimetara, uopshte ne rasipajuci vreme i energiju da pogleda ko mu to, upravo, tochkom prelazi preko noge.

4. Zubi



Kirgizija voli zlatne zube, a u Ujguristanu su u modi beli. Naravno, ne pravi. Vece ulice imaju destine malih zubarskih ordinacija, kroz chija otvorena vrata vidimo najmodernije zubarske stolice i osoblje u belim mantilima, shto sve pomalo odudara od gradskog okruzenja kojima dominiraju magarece zaprege i chereci zhivog mesa.

Desetine mashtovito osmishljenih reklamnih tabli mame mushterije u ordinaciju: fotografije ogromnih crnih zuba, desni u nezavidnom stanju ili stilizovana romantichna shaputanja zenskog i mushkog zubala, poruke su na koje nijedan vlasnik zuba nece ostati gluv. Da sve to nisu samo prazna obecanja, svedochi bleshtavo beli osmeh zalepljen na prozore ordinacija, kao i na lica bakica i dekica na nedeljnoj pijaci.

5. Odgajanje dece



Ovde ne samo shto se deca ne umotavaju u desetak slojeva odece (da se jadno ne smrzne), ne nutkaju hranom svaki chas (da ne ostane gladno) i oko njih ne obigrava armija andjela chuvara koji brinu da se neshto ne desi ("ne tamo!", "pazi da ne padnesh", "ne diraj to, prljavo je!" itd), vec je situacija potpuno drugachija.

Kako je cela porodica ukljuchena u proces rada, i ne postoji institucija jaslica ili vrtica, bebe i malu decu nema ko da chuva kod kuce, pa se ona mogu zateci na najneochekivanijim mestima.



Bebe od nekoliko meseci spavaju na cebencetu ispod zaprege sa lubenicama, sede na sred ulice izmedju uzurbanih nogu, igraju se na tezgama sa povrcem na pijaci - da vec sa 5-6 godina i sama pochnu na licu mesta da peku zanat, i ne primetivshi razliku izmedju igre i posla.

Kako se nema vremena i sredstava da se detetu, josh uvek bez razvijenih higijenskih navika, svaki chas brishe guza, oprobani patent (star koliko i kineska civilizacija, kao motiv prisutan na klasichnim delima kineske likovne umetnosti) predstavljaju specijalne dechje pantalonice, rasechene izmedju nogu, tako da dete nesmetano moze da obavi malu ili veliku nuzdu gde god da se zatekne, a da to ne omete preterano ni njega ni njegovu okolinu.

Gomile obuchene a opet gologuze dece koja sede u prashini i bave se svojim stvarima sasvim su uobichajena pojava, i niko na njih ne obraca posebnu paznju osim osetljivih zapadnjachih dusha, koje se uspaniche i kada im pchela pridje na blizinu od dva metra, ili ne daj boze dune vetric a oni nemaju pri ruci shal (daleko bilo)... Pa ipak, i deca odgajena po prashnjavim budzacima pijace izgleda izrastu u sasvim zdrave i jake ljude, pride i neshto priviknutije za uslove zhivota neshto zahtevnije od onih na koje smo mi navikli...

6. Ujgur i stranac



Ujguri su, najblaze recheno, potpuno zgranuti kada vide stranca, i nije retkost videti stoletnog sedobradog starca, sa ujgur-kapicom, odevenog u togu, kako je razrogachio ochi, otvori usta, i u potpunom zaprepashcenju i samozaboravu zuri u vas, kao da upravo vodi teshku unutrashnju bitku da li ili ne poverovati svojim ochima.

Deca su, takodje, hipnotisana, ljudi i zene se smeshkaju uz gurkanje laktovima, ili daju sebi odushka eksplozijom grohotnog smeha. Gledate sebe: kineske patike kupljene na buvljaku u Kirgiziji, kineske pantalone kupljene u Srbiji, obichna bela majica. Shta, kog djavola...

Posle nekog vremena provedenog u Sikjangu, zatichete sebe kako, mljackajuci jagnjeci kebab tesno priljubljeni uz saputnika i sluchajne prolaznike, sa nakrivljenom kapom, dobro otpljunuvshi u stranu, razmishljate o tome kako vam zubi i nisu idealno beli, a pri sluchajnom pogledu u ogledalo usne vam se, sasvim mahinalno, shire u jedan veliki, iskreni - osmeh...

[Zah]

Savršeni turski tata

Napuštamo rejon kapadokijskih "bajkovitih dimnjaka", a prozor busa je već pun novih slika: izmaglica i neobične bele naslage na zemlji, u daljini se presijava voda - veliko slano jezero! Uživanje u prizorima i malo šetnje po pucketavim grumenovima vlažne soli, nazad u bus - i eto nas začas u Ankari!



Nekada seoce Angora, poznato po mekanim vunenim rukotvorinama, a sad grad od 4 miliona ljudi, i još uz to prestonica! Otkud ta promena za svega pedesetak godina? Odgovor svi dobro znamo - Ataturk! Kako čovek kroči u Tursku, ne može nikako da promaši lik koji mu se smeši iza svakog ćoška: na zidovima prodavnica, u holu svake autobuske ili železničke stanice, sa svakog gradskog i seoskog trga, sa svake novčanice, pa čak i sa privezaka, šolja i kojekakvih drangulija - Mustafa Kemal Ataturk je svuda oko vas, u svim oblicima, veličinama, pozama! Ono što razlikuje ovaj kult ličnosti od Tita ili Lenjina je u tome što je Ataturkov kult još uvek u potpunosti živ - poseta njegovom mauzoleju u Ankari je svojevrsno hodočašće za svakog Turčina!



Mali Mustafa, gle ironije, rođen je u Solunu 1881. godine. Školovanje je otpočeo uspešno - zbog svog talenta profesor matematike mu je nadenuo drugo ime Kemal, što znači "savršen". Potom pokušava da se pronađe u islamskoj školi, ali mu ne polazi za rukom - stiče toliku averziju da prelazi u vojnu akademiju u Bitolju! Uspešan vojnik, zapovednik u čuvenoj krvavoj galipoljskoj bici, uskoro postaje vešt političar. Poraz Turske u I svetskom ratu i propast sultanata koristi da ostvari svoje republikanske sklonosti i nakon par godina, od moćnog otomanskog carstva, prave islamske imperije, kreira sekularnu državu i postaje njen prvi predsednik! Proevropski nastrojen, ukida kalifat i uvodi jednopartijski sistem, zabranjuje nošenje fesa i zara, raskida sa svim, po njemu, nepotrebnim tradicijama, uvodi latinično pismo, gradi kompletnu železničku mrežu, jednom rečju - kompletno renovira i modernizuje Tursku. Shodno svojim sklonostima, ustanovljava moćnu vojničku državu, i u tom duhu proglašava da je onaj koji živi u Turskoj Turčin, čime objavljuje nacionalni rat brojnim manjinama. Sa Grcima je netrepeljivost u jednom momentu posala neizdrživa, do te mere da je organizovana međunacionalna razmena: mnoštvo stanovništva se preselilo iz Grčke u Tursku i obrnuto, a sa Kurdima i Jermenima je i dan danas čupavo... Kao otac nacije, Mustafa Kemal dobija još jedno ime - Ataturk (otac Turaka).



Tursku treba osnažiti, a glavni grad treba da joj služi, da bude u njenom samom centru. Zato se prestonica seli u Ankaru, revolucionarno uporište, koja se neverovatno brzo širi. Oko tvrđave i starog gradića oronulih kućica, niču soliteri, izbija se veliki bulevar niz koji su izgrađeni moderni, zeleni kvartovi, prijatne stambene i trgovačke četvrti, diplomatska kolonija. Sve to uz pomoć evropskih arhitekti, po uzoru na prestonice starog kontinenta. Kažu da Ataturk, da bi istakao značaj nove prestonice i njenih ustanova, čitavih 10 godina nije kročio u Istanbul, do tada neprikosnovenu metropolu.



Pogled na mauzolej Mustafe Kemala

Ataturkov lik i delo se, u pravom istočnjačkom maniru, uveličavaju do neslućenih razmera tek nakon njegove smrti 1938. godine. Svaka kuća u kojoj je tokom obilazaka Turske prenoćio Ataturk pretvorena je u muzej, na svim železničkim stanicama je mini-izložba starih fotografija Ataturkovih otadžbinskih obilazaka, spomenici prenaglašenih pokreta i kompozicija šljašte na trgovima... Posebna atrakcija i vrhunac ataturkizma je grandiozno zdanje mauzoleja Anitkabir, u lepom parku u Ankari. Ceo kompleks je izgrađen od najkvalitetnijeg kamena, sa dugačkim šetalištem sa kojeg puca pogled na ceo grad. U centralnom delu je sam grob velikog državnika, smešten u ogromnu prostoriju nalik na hititski hram, a okolo se protežu zgrade muzeja revolucije. Tu možete pogledati filmove o Ataturkovom životu, radu i stvaranju Turske republike, videti njegove lične stvari, biblioteku, neverovatno kič portrete i simulacije bitaka propraćene jezivim ratnim zvukovima (jedna devojčica je uplašeno plakala!), a tu se čak obreo i prepariran Ataturkov omiljeni pas! Na kraju, kroz holove sa bistama svih mogućih generala, ministara, sa mapama puteva i pruga, planovima i maketama kuća u kojima su održavani kongresi, stižete u neobičnu prodavnicu gde možete kupiti najrazličitije suvenire - ali sa Ataturkovim likom i turskom zastavom: majce, kravate, kape, šolje, puzle, priveske, ulja na platnu, roto-slike (kao bilbordi, pa se vrti više raznih slika - idealan ukras za vaš stan!), statue, čuda neopisana! Vrhunac je muzejski kafe, u kome su po zidu pokačene Ataturkove neformalne fotke - najbolja je ona na kojoj se on ljulja sa decom u parku! Sve u svemu, Anitkabir je mesto sa jedinstvenom atmosferom grandioznosti, ali unutar koga se krije carstvo kiča i tipične režimske demagogije, za koju bi čak i sam Mustafa verovatno rekao "Au, deco, baš ste ga preterali!".



Tako smo i mi odali počast čuvenom Mustafi Kemalu, procunjali po zelenim ankarskim bulevarima i gadnjikavom starom gradu i zaputili se ka železničkoj stanici. Fatih Ekspesi nas je, uz vrhunsku udobnost, isporučio pravo na Hajdarpašu, u azijski deo Istanbula. Usledio je brod i još jedna šetnja kroz naš omiljeni grad. Kloparanje tramvajskih šina, pa zvuk mlaznog motora... I već umesto Bosfora gledamo u Dunav, dok nam u glavi odzvanjaju zvuci turskog marša...