Sjecamo li se Sarajeva?

[Febo]

Može li meni neko objasniti šta znači "tzv. poznati sarajevski duh"? Ne mislim na način preživljavanja tokom rata, nego šta je ta fraza značila u vremenu prije rata? I po čemu se razlikovao od "duha" drugih gradova u BiH?

Pitas za "Sarajevski duh" da bih ti to objasnio maorao bih ti pricati o Parkusi, Olomanu, Fis-u, Domu Mladih, Slogi, Trasi, i cuvenoj basti kraj Druge gimnazije
gdje smo se okupljali mi danas malo stariji od ove divne djece sto zale i sto zele da ocuvaju taj NAS Sarajevski duh o kojem su im roditelji pricali, gdje se nije pitalo ni razmisljalo ko se kako zove i koje je vjere bio nego se razmisljalo o prijateljstvu, druzenju i dobroj zabavi, gdje su Sarajevski mangupi dokazivali svoj mangupluk i hrabrost sakama a poslije dobre tuce otisli svi zajedno na pice dok ovi danasnji potezu pistolje??? Ti isti sarajevski mangupi su i odbranili ovaj grad kad se skontalo da rat i nama dolazi jer se nije vjerovalo da rat moze doci u Sarajevo upravo zbog tog DUHA, ali ebiga bilo je previse onih koji su se samo pretvarali da su Sarajlije i jedva cekali da ga uniste. Svi vi koji se pitate sta je to Sarajevski duh pitajte oceve i majke o ovim gore navedenim imenima
mjesta gdje se Sarajevska raja okupljala mozda vam poslije bude jasnije sta je to.Neko je fino rekao proizvod toga je Dugme, Nadrealisti itd. proizvod toga je Sarajevska Bosna, proizvod toga je da su (sad cu biti malo patetican) u istom rovu bili Srbin, Musliman i Hrvat i to se moglo desiti samo u Sarajevu kad pitas koja je razlika izmedju Sa i drugih gradova. Moglo bi se ovako nastaviti u nedogled ali jedinstvena poruka svima vama mladima koji zelite da ocuvate Duh Sarajeva je da budete istrajni do kraja jer prije ili poslije svi ti likovi koji danas hodaju gradom koji su nafurani ce nestati jer urbana sredina jednostavno odbacuje ono sto joj ne pripada. Istina je da SARAJEVO nece vise nikada biti ono sto je bilo i netreba na vama mladima je da ga gradite po vasoj mjeri i onako kako to VI mislite da treba. Mi smo se bunili kad je trebalo, dobijali batine od tadasnje milicije ali smo na kraju pobjedili, digli se 6. aprila i opet pobjedili na vama je da nastavite sa buntom bar je to danas puno lakse. I na kraju Sarajevski duh je bio bunt protiv tadasnjeg sistema vi dignite svoj glas protiv ovog danasnjeg.

[exliberal]

ha pa jebote ja ispadoh najstariji ....kako da se nesjecam.....posto ste svi mladji od mene samo cu vam jednu pozitivnu stvar reci sto se tice rata....eh sto se svaleralo i sto se znalo piti tokom rata......one seceruse sto si mogao oslijepit od nje.....pogotovo 93-94 ...sve ostalo je sviranje k..u....i dan danas sanjam rat

[anonimni clan]

Sjećamo li se Sarajeva? Ratnog Sarajeva?
Ja ne. Bila sam jednomjesečna beba kad se zaratilo, ali to ne znači da se trebam napraviti gluha i slijepa za moj grad, i njegovu krvavu prošlost. Čujem često kako Sarajevo nije što je i nekad bilo. Ja ne mogu svjedočiti tome, jer ono razrušene zgrade (kad se prisjetim), nisu mi bile čudne dok sam odrastala, i takvo Sarajevo sam ja prvobitno upoznala. A ono predratno sam upoznala iz priča starijih, novinskih članaka, starih videozapisa itd. Na ovu temu me podstaklo specijalno izdanje Dana ''Sjećaš li se Sarajeva?'', nije reklama nego su bili inspiracija da se zapitam koliko zapravo znamo o našem gradu? Koliko želimo da znamo? Jesu li heroji zaboravljeni? Branioci Sarajeva? O čemu danas većina mladih razmišlja? Da li se u ovom gradu osjećaju kao stranci, je li to razlog da masovno odlaze, ili da se isključivo bave individualnom problematikom? Dobro, puno pitanja na koje je teško odgovoriti... Želim da kažem svaka čast ljudima koji su dali život za ovaj grad za ovu Bosnu i Hercegovinu, i ne smiju se zaboraviti. Toliko priča da Sarajevo nije što je nekad bilo, uredu, neće nikad ni biti niti može biti, ali mi mladi smo snaga ovog grada, mi smo ovaj grad, mi ga krojimo! I baš kao što su 1992.-1995. gradjani borili za svoj grad, imam osjećaj da moramo i mi sada. Kao da nam pokušavaju oduzeti ovaj grad, kao da nam neko pokušava uskratiti tu ljubav. Mi smo nosioci tzv poznatog ''Sarajevskog duha'' i ako se on izgubi, možemo smatrati nas, građane krivcima. Bijeg nije spas za ovaj grad, prava sarajevska raja mora bidi budućnost našeg grada, i Sarajevo ne smijemo zaboraviti nijednog trenutka, njegovu prošlost. Misliti o njegovoj sadašnjosti, i brinuti se za njegovu budućnost. Jer mi imamo pravo da volimo ovaj NAŠ GRAD i niko nam NEĆE uskratiti tu ljubav, jer mi smo snaga!

Sjecam se.
Sjecam.......Sarajeva......... onog mog kojeg sam ponio sa sobom Septembra 1994-te i onog ratnog. Onog koji me i dan danas progoni....budi....skoro pa svaku noc.
Jedno sam kazem ponio sa sobom.U njemu je sve ono sto sam ja htio da bude.A pocelo je davno......davno.......negdje na obroncima one "memli" strane......Prva slova pa prve ljubavi....po bistrickim sokacima,poslije....... voznje vasingtoncem do Tehnicke skole,Klupa,Parkusa,prvi deneci ......prve pijanke i jednan nezaboravan docek izlaska sunca na Carsiji u s glavom u necijem krilu......prvi izleti na Trebevic,Crepoljsko......Skakavac....prvi koncerti u Domu mladih....odlasci na kosarku kad je Bosna grabila ka evropskom vrhu...........na Kosevo dok Sarajevo grabilo ka vrhu Yu udbala.......na Grbavicu navijajuci zajedno sa Zeljinim navijacima na njihovom pohodu ka vrhu UEFA......
U tom mom Sarajevu se izlazilo u kafice cudnih imena kao Fast Fud iako je hrane bilo najmanje........a zato dobre pive fine raje i derneka bez ikakvog povoda skoro pa svaku vece.....bez obzira da li se zadesis u Slozi,Kuk-u,AG-u,Steleks-u.....
Znalo se zacugati cak i u Pionirskoj dolini......zvuci cudno ali istinito........sutradan u Djerdanu sa onim hokejasima koje je ko zna sta dovelo iz Kanade da igraju hokej u Bosni.Zapakovao sam ja u to svoje Sarajevo i sve one dane u vrijeme Olimpijade,ona divna druzenja sa cijelim svijetom...........ne bih o njima.....puno se pisalo o njima........ja svoje cuvam onakve kakve sam ih zapakovao......

Kad dodjem u Sarajevo,svaki put se okupimo......moja raja.....ista ona jos iz srednje skole i onda svi mi odpakujemo ono svoje Sarajevo,zavirujemo u njega,okrecemo ga,brisemo prasinu s njega,glancamo ga......divimo mu se........sjecanja navru.......

O onom mom drugom Saraj'vu ne bih puno.
Ne slazemo se nikako.Ono me kako rekoh stalno budi......ne da mi mira.Budi me nocu......vristi mi ......jeci........
Boli. Ne mogu da ga potisnem ........a ono nece da me ostavi na miru. Ne bih o njemu puno..........to je vise licne prirode izmedju nas dvoje.
Dao sam mu mnogo.......koliko sam mogao ali me progoni.Valjda sto sam ga ostavio.Ono misli da sam ga iznevjerio,sta li......a nisam.
Samo sam otisao negdje drugo.......jer nisam htio da budem samo broj....da cekam da se nesto desi...da pristanem na sve sto su ocekivali od nas.
Ovu drugu borbu sam ja odabrao.Onu prvu nisam.Bio sam zatecen u farmerkama i tenama ko i svi ostali.......protiv tenkova,topova,monobacaca....i odbranili smo nase Sarajevo.Platili smo to zestoko.....
Iako se borim jos uvijek.
Cak i sa cinjenicom da moj sin odrasta u sredini koja nema ni S od onoga sto je meni pruzilo moje Sarajevo.
Otisao je iz Sarajeva sa nepune 3 godne ........ali.......kad je bio na eskurziji.....negdje na Hrvatskom moru........cuvsi mu akcenat dok je narucivao pice......konobar ga je pitao da li je on iz Sarajeva.Heheheh kaze da mu nije jasno kako je to ovaj primjetio ali da mu je bilo drago.......
Zbog toga i zbog sve one male raje sto vidim kad sam u gradu.....sarajevski duh ce da zivi .........na vama je da ga samo slijedite.....

[uvjek dobar gost]

citat :
Sjecam se.
Sjecam.......Sarajeva......... onog mog kojeg sam ponio sa sobom Septembra 1994-te i onog ratnog. Onog koji me i dan danas progoni....budi....skoro pa svaku noc.
Jedno sam kazem ponio sa sobom.U njemu je sve ono sto sam ja htio da bude.A pocelo je davno......davno.......negdje na obroncima one "memli" strane......Prva slova pa prve ljubavi....po bistrickim sokacima,poslije....... voznje vasingtoncem do Tehnicke skole,Klupa,Parkusa,prvi deneci ......prve pijanke i jednan nezaboravan docek izlaska sunca na Carsiji u s glavom u necijem krilu......prvi izleti na Trebevic,Crepoljsko......Skakavac....prvi koncerti u Domu mladih....odlasci na kosarku kad je Bosna grabila ka evropskom vrhu...........na Kosevo dok Sarajevo grabilo ka vrhu Yu udbala.......na Grbavicu navijajuci zajedno sa Zeljinim navijacima na njihovom pohodu ka vrhu UEFA......
U tom mom Sarajevu se izlazilo u kafice cudnih imena kao Fast Fud iako je hrane bilo najmanje........a zato dobre pive fine raje i derneka bez ikakvog povoda skoro pa svaku vece.....bez obzira da li se zadesis u Slozi,Kuk-u,AG-u,Steleks-u.....
Znalo se zacugati cak i u Pionirskoj dolini......zvuci cudno ali istinito........sutradan u Djerdanu sa onim hokejasima koje je ko zna sta dovelo iz Kanade da igraju hokej u Bosni.Zapakovao sam ja u to svoje Sarajevo i sve one dane u vrijeme Olimpijade,ona divna druzenja sa cijelim svijetom...........ne bih o njima.....puno se pisalo o njima........ja svoje cuvam onakve kakve sam ih zapakovao......

Kad dodjem u Sarajevo,svaki put se okupimo......moja raja.....ista ona jos iz srednje skole i onda svi mi odpakujemo ono svoje Sarajevo,zavirujemo u njega,okrecemo ga,brisemo prasinu s njega,glancamo ga......divimo mu se........sjecanja navru.......

O onom mom drugom Saraj'vu ne bih puno.
Ne slazemo se nikako.Ono me kako rekoh stalno budi......ne da mi mira.Budi me nocu......vristi mi ......jeci........
Boli. Ne mogu da ga potisnem ........a ono nece da me ostavi na miru. Ne bih o njemu puno..........to je vise licne prirode izmedju nas dvoje.
Dao sam mu mnogo.......koliko sam mogao ali me progoni.Valjda sto sam ga ostavio.Ono misli da sam ga iznevjerio,sta li......a nisam.
Samo sam otisao negdje drugo.......jer nisam htio da budem samo broj....da cekam da se nesto desi...da pristanem na sve sto su ocekivali od nas.
Ovu drugu borbu sam ja odabrao.Onu prvu nisam.Bio sam zatecen u farmerkama i tenama ko i svi ostali.......protiv tenkova,topova,monobacaca....i odbranili smo nase Sarajevo.Platili smo to zestoko.....
Iako se borim jos uvijek.
Cak i sa cinjenicom da moj sin odrasta u sredini koja nema ni S od onoga sto je meni pruzilo moje Sarajevo.
Otisao je iz Sarajeva sa nepune 3 godne ........ali.......kad je bio na eskurziji.....negdje na Hrvatskom moru........cuvsi mu akcenat dok je narucivao pice......konobar ga je pitao da li je on iz Sarajeva.Heheheh kaze da mu nije jasno kako je to ovaj primjetio ali da mu je bilo drago.......
Zbog toga i zbog sve one male raje sto vidim kad sam u gradu.....sarajevski duh ce da zivi .........na vama je da ga samo slijedite.....

.... Stvar je u adekvatnoj ambalaži... koliko dobro je upakovano.... sve gore što je napisao anonimni član meni je tako poznato i djeluje mi tako iskreno i želim pohvaliti njegov post..

Ja lično što više se prisjećam i što više spoznajemo i istoriji ovog grada... sve mi je više muka neka i sve više imam želju da se opet borim za Sarajevo !

[Banksy]

Nermina Kurspahić, BH Dani, 20.03.2009

DANI:
Nermina, u uvodniku posljednjeg broja Odjeka napisali ste:
"(...) Grad kojemu su se u ratu, kao svjetioniku humanosti, raznovrsnosti, simbolu borbe za plemenite i uzvišene vrijednosti klanjali najveći umovi današnjice. Da, govorim o Sarajevu, simbolu vrlina koje je vrijedilo braniti i zagovarati. No, nažalost, desetak godina od rata, planet Sarajevo izgubio je taj svoj image. S kosmičkih visina strmoglavio se na samo dno blatnog, netolerantnog i agresivnog primitivizma i pridružio se bratstvu ojađenih balkanskih kasaba i palanki, gdje caruju patrijarhalna bahatost, zatucanost, kriminal, licemjerje, začinjeni nacionalističkim fanatizmom i religijskom rigidnošću."
Koji postratni procesi i događaji su zaslužni za ovakvu Vašu ocjenu današnjeg Sarajeva?

KURSPAHIĆ:
Sve očekivano nakon rata, opsade Sarajeva, genocida, nije se desilo. O svim neadekvatnim, da upotrijebim taj eufemizam, rješenjima za BiH i Sarajevo znamo sve, a pisalo se dosta i na stranicama ovog lista. Ipak, neočekivani i podmukli udar na sve ono što su mnogi još vidjeli u Sarajevu, a priželjkivali i za cijelu BiH, desio se iznutra, od strane onih od kojih se to (naivno) nije očekivalo. Da, radi se o onoj strani na kojoj su bili i istinski branitelji vrijednosti bosanskohercegovačkog društva.
Ali ta strana odjednom je, paradoksalno, postala veoma uvećana i osnažena nakon rata. "Obogatili" su je oni koji najčešće nisu ni bili za vrijeme rata u BiH. Oni su čuvali svoje samoproglašene dragocjene pozadine, najčešće tamo gdje su ih braća razumjela, darivala, ali su im prenijela i "znanja" o "novim duhovnim" vrijednostima (koja će tako najlakše uspostaviti na tlu BiH). Taj "novi duhovni" paket sadržavao je i niz praktičnih uputa, materijalnih dobiti za njih lično. Zauzvrat, trebalo je duhovno preoblikovati stanovnike BiH, naročito muslimane, ali i disciplinirati i njih i ostale. (Tako nastadoše "novi (komponirani) muslimani").
Zbog još nečeg dobronamjerni stanovnici BiH, ali i njihovi strani prijatelji, ostali su zapanjeni. A to je veliki procenat neznalica, nekompetentnih, poluinteligentnih, kriminaliziranih ljudi koji su se izmjenjivali na političkoj sceni. Vrlo brzo oni su ovdašnju kolektivnu empatiju zamijenili svojim sociopatskim "sklonostima". Time su se potpuno izdigli iznad mnogobrojnih običnih smrtnika, zatečenih i iznenađenih takvim obratom. Tako, nasuprot osiromašenim i prevarenim građanima, oni nameću svoje vrijednosti i kriterije, skrivaju, ali i pokazuju sve ono što su stekli, bilo ordinarnom pljačkom, prijevarom, tobožnjom privatizacijom, ili tek, kao slučajnim, neznanjem. U rezultatu dobivamo isto. Novopečene bogataše, sumnjivog moralnog i svakog drugog integriteta, kojima nije cilj mijenjati stvari nabolje, jer one bi ih poništile, nego očuvati status quo; stanje u kojem je njima dobro, jer se ima, a ostali... neka idu... E, pa, tamo se zaista sa njima i nalazimo.

DANI: Imao sam utisak da niste sretni što niste željeli odbiti moju molbu za intervju. Može li biti uzrok tome sve raširenije osjećanje bespomoćnosti, pa čak i besmislenosti svakog kritičkog angažmana?

KURSPAHIĆ: Sebe smatram marginalcem, outsiderom, a te pozicije sam svjesno izabrala, pristala na njih. Jer, sve moje intelektualne, mentalne, pa i fizičke snage koristila sam prije rata, u ratu i djelomično poslije rata, e da bih makar malkice doprinijela sveopćem boljitku. Nažalost, stvari nisu ispale onako kako sam ja i mnogi slični meni očekivali. Jednostavno, doživjeli smo poraz s kojim smo se svi morali suočiti i podnijeti posljedice. Neki su se adaptirali novim okolnostima, neki su otišli, pa i u vječnost, neki su se povukli, kako bi rekao Dostojevski, "poniženi i uvrijeđeni". Ja, naravno, i dalje radim, onoliko koliko je dovoljno da zadovoljim svoje intelektualne i, djelomično, materijalne potrebe. Argumentacija i angažman kojeg sam prije upražnjavala jednostavno je besmislen i nekoristan. Zato, the rest is silence.

[kockica_kockica]

kad je poceo rat imala sam 20 godina.. bila sam na rubu nervnog sloma jer nisam mogla izlaziti, svi prijatelji su mi bili predaleko od mene... ocaj od nedrustvenog zivota me slamao... mislila sam da mi je to jedini problem... mama je ludila pokusavajuci da mene i brata smjesti u najsigurniji dio stana a ja sam je u cudu gledala i pitala se sta joj je... rodjak koji je tada imao nepunih 7 godina je bio s nama i kao i sva djeca jedino mu je bilo vazno da mene zagrli i tako spava mirnim snom... a ja sam gledala u svoju majku kako se grcevito bori za nas ... nas dvije smo vodile rat do maja 1992. da li smijem ili ne ici da vidim prijateljicu, kradom sam odlazila do grada sa njom da se vidim i vracala se ko bez duse... tog kobnog maja 1992. sam imala takodje namjeru da se iskradem sa pricom kako idem van i brzo cu se vratiti... ali na moju veliku srecu nigdje nisam otisla... nakon scena sa skenderije bilo mi je jasno da Rat u Sarajevu nije djecija igra i da moja nesocijalizacija sa rajom mi treba biti zadnja briga... a nakon tog dana se sjecam kako smo se smrzavali iz folije na kojoj je pisalo UNHCR jer nismo imali stakla na prozorima, sjecam se zajednickog tiš-šporeta u haustoru i smijeha dok smo cekali na red da ispecemo hljeb... sjecam se svog prvog neuspjelog pokusaja paljenja vatre u tom istom sporetu i cadjavih nosnica i smijeha mog brata kad me vidio... sjecam se i tuznih dana kad je mama umrla a ja mislila da mi se cijeli svijet strusio na moja ledja, ocevog boravka u bolnici i njegovog zabrinutog izraza lica kad me prvi put nakon 6 mjeseci vidio ispred sebe u bolnici... bilo ga je strah kako cu se vratiti kuci... sjecam se mnogo toga... mozda bi mi bolje bilo da se ne sjecam ali eto sjecanja ne mozes izbrisati jer covjek nije kompjuter...

[homar]

kad je poceo rat imala sam 20 godina.. bila sam na rubu nervnog sloma jer nisam mogla izlaziti, svi prijatelji su mi bili predaleko od mene... ocaj od nedrustvenog zivota me slamao... mislila sam da mi je to jedini problem... mama je ludila pokusavajuci da mene i brata smjesti u najsigurniji dio stana a ja sam je u cudu gledala i pitala se sta joj je... rodjak koji je tada imao nepunih 7 godina je bio s nama i kao i sva djeca jedino mu je bilo vazno da mene zagrli i tako spava mirnim snom... a ja sam gledala u svoju majku kako se grcevito bori za nas ... nas dvije smo vodile rat do maja 1992. da li smijem ili ne ici da vidim prijateljicu, kradom sam odlazila do grada sa njom da se vidim i vracala se ko bez duse... tog kobnog maja 1992. sam imala takodje namjeru da se iskradem sa pricom kako idem van i brzo cu se vratiti... ali na moju veliku srecu nigdje nisam otisla... nakon scena sa skenderije bilo mi je jasno da Rat u Sarajevu nije djecija igra i da moja nesocijalizacija sa rajom mi treba biti zadnja briga... a nakon tog dana se sjecam kako smo se smrzavali iz folije na kojoj je pisalo UNHCR jer nismo imali stakla na prozorima, sjecam se zajednickog tiš-šporeta u haustoru i smijeha dok smo cekali na red da ispecemo hljeb... sjecam se svog prvog neuspjelog pokusaja paljenja vatre u tom istom sporetu i cadjavih nosnica i smijeha mog brata kad me vidio... sjecam se i tuznih dana kad je mama umrla a ja mislila da mi se cijeli svijet strusio na moja ledja, ocevog boravka u bolnici i njegovog zabrinutog izraza lica kad me prvi put nakon 6 mjeseci vidio ispred sebe u bolnici... bilo ga je strah kako cu se vratiti kuci... sjecam se mnogo toga... mozda bi mi bolje bilo da se ne sjecam ali eto sjecanja ne mozes izbrisati jer covjek nije kompjuter...

Nekada bih pisao o danima koji su bili džehenem u Sarajevu 92-95., a onda se bojim da ponovo preživljavam one strahote u duši, ali morat ću možda će mi biti lakše. Kockica u potpunost te shvatam.

[RajaIzSkole]

Nego, može l' se pod ovaj Sarajevski Duh uzeti i ono F.G.R. - Fina Gradska Raja?
Mada ja ne volim nešto onu navijačku grupu F.G.R., navijam za Želju

[forsany]

Sjećamo li se Sarajeva? Ratnog Sarajeva?
Ja ne. Bila sam jednomjesečna beba kad se zaratilo, ali to ne znači da se trebam napraviti gluha i slijepa za moj grad, i njegovu krvavu prošlost. Čujem često kako Sarajevo nije što je i nekad bilo. Ja ne mogu svjedočiti tome, jer ono razrušene zgrade (kad se prisjetim), nisu mi bile čudne dok sam odrastala, i takvo Sarajevo sam ja prvobitno upoznala. A ono predratno sam upoznala iz priča starijih, novinskih članaka, starih videozapisa itd. Na ovu temu me podstaklo specijalno izdanje Dana ''Sjećaš li se Sarajeva?'', nije reklama nego su bili inspiracija da se zapitam koliko zapravo znamo o našem gradu? Koliko želimo da znamo? Jesu li heroji zaboravljeni? Branioci Sarajeva? O čemu danas većina mladih razmišlja? Da li se u ovom gradu osjećaju kao stranci, je li to razlog da masovno odlaze, ili da se isključivo bave individualnom problematikom? Dobro, puno pitanja na koje je teško odgovoriti... Želim da kažem svaka čast ljudima koji su dali život za ovaj grad za ovu Bosnu i Hercegovinu, i ne smiju se zaboraviti. Toliko priča da Sarajevo nije što je nekad bilo, uredu, neće nikad ni biti niti može biti, ali mi mladi smo snaga ovog grada, mi smo ovaj grad, mi ga krojimo! I baš kao što su 1992.-1995. gradjani borili za svoj grad, imam osjećaj da moramo i mi sada. Kao da nam pokušavaju oduzeti ovaj grad, kao da nam neko pokušava uskratiti tu ljubav. Mi smo nosioci tzv poznatog ''Sarajevskog duha'' i ako se on izgubi, možemo smatrati nas, građane krivcima. Bijeg nije spas za ovaj grad, prava sarajevska raja mora bidi budućnost našeg grada, i Sarajevo ne smijemo zaboraviti nijednog trenutka, njegovu prošlost. Misliti o njegovoj sadašnjosti, i brinuti se za njegovu budućnost. Jer mi imamo pravo da volimo ovaj NAŠ GRAD i niko nam NEĆE uskratiti tu ljubav, jer mi smo snaga!

Sjecam se.
Sjecam.......Sarajeva......... onog mog kojeg sam ponio sa sobom Septembra 1994-te i onog ratnog. Onog koji me i dan danas progoni....budi....skoro pa svaku noc.
Jedno sam kazem ponio sa sobom.U njemu je sve ono sto sam ja htio da bude.A pocelo je davno......davno.......negdje na obroncima one "memli" strane......Prva slova pa prve ljubavi....po bistrickim sokacima,poslije....... voznje vasingtoncem do Tehnicke skole,Klupa,Parkusa,prvi deneci ......prve pijanke i jednan nezaboravan docek izlaska sunca na Carsiji u s glavom u necijem krilu......prvi izleti na Trebevic,Crepoljsko......Skakavac....prvi koncerti u Domu mladih....odlasci na kosarku kad je Bosna grabila ka evropskom vrhu...........na Kosevo dok Sarajevo grabilo ka vrhu Yu udbala.......na Grbavicu navijajuci zajedno sa Zeljinim navijacima na njihovom pohodu ka vrhu UEFA......
U tom mom Sarajevu se izlazilo u kafice cudnih imena kao Fast Fud iako je hrane bilo najmanje........a zato dobre pive fine raje i derneka bez ikakvog povoda skoro pa svaku vece.....bez obzira da li se zadesis u Slozi,Kuk-u,AG-u,Steleks-u.....
Znalo se zacugati cak i u Pionirskoj dolini......zvuci cudno ali istinito........sutradan u Djerdanu sa onim hokejasima koje je ko zna sta dovelo iz Kanade da igraju hokej u Bosni.Zapakovao sam ja u to svoje Sarajevo i sve one dane u vrijeme Olimpijade,ona divna druzenja sa cijelim svijetom...........ne bih o njima.....puno se pisalo o njima........ja svoje cuvam onakve kakve sam ih zapakovao......

Kad dodjem u Sarajevo,svaki put se okupimo......moja raja.....ista ona jos iz srednje skole i onda svi mi odpakujemo ono svoje Sarajevo,zavirujemo u njega,okrecemo ga,brisemo prasinu s njega,glancamo ga......divimo mu se........sjecanja navru.......

O onom mom drugom Saraj'vu ne bih puno.
Ne slazemo se nikako.Ono me kako rekoh stalno budi......ne da mi mira.Budi me nocu......vristi mi ......jeci........
Boli. Ne mogu da ga potisnem ........a ono nece da me ostavi na miru. Ne bih o njemu puno..........to je vise licne prirode izmedju nas dvoje.
Dao sam mu mnogo.......koliko sam mogao ali me progoni.Valjda sto sam ga ostavio.Ono misli da sam ga iznevjerio,sta li......a nisam.
Samo sam otisao negdje drugo.......jer nisam htio da budem samo broj....da cekam da se nesto desi...da pristanem na sve sto su ocekivali od nas.
Ovu drugu borbu sam ja odabrao.Onu prvu nisam.Bio sam zatecen u farmerkama i tenama ko i svi ostali.......protiv tenkova,topova,monobacaca....i odbranili smo nase Sarajevo.Platili smo to zestoko.....
Iako se borim jos uvijek.
Cak i sa cinjenicom da moj sin odrasta u sredini koja nema ni S od onoga sto je meni pruzilo moje Sarajevo.
Otisao je iz Sarajeva sa nepune 3 godne ........ali.......kad je bio na eskurziji.....negdje na Hrvatskom moru........cuvsi mu akcenat dok je narucivao pice......konobar ga je pitao da li je on iz Sarajeva.Heheheh kaze da mu nije jasno kako je to ovaj primjetio ali da mu je bilo drago.......
Zbog toga i zbog sve one male raje sto vidim kad sam u gradu.....sarajevski duh ce da zivi .........na vama je da ga samo slijedite.....

Suze naviru citajuci ovo... koza se jezi...svaka ti cast.... Nadam se da ce Sarajevo poci ka onome sto je nekad bilo...
pozdrav.

[Šeherzada]

Sjecam se.
Sjecam.......Sarajeva......... onog mog kojeg sam ponio sa sobom Septembra 1994-te i onog ratnog. Onog koji me i dan danas progoni....budi....skoro pa svaku noc.
Jedno sam kazem ponio sa sobom.U njemu je sve ono sto sam ja htio da bude.A pocelo je davno......davno.......negdje na obroncima one "memli" strane......Prva slova pa prve ljubavi....po bistrickim sokacima,poslije....... voznje vasingtoncem do Tehnicke skole,Klupa,Parkusa,prvi deneci ......prve pijanke i jednan nezaboravan docek izlaska sunca na Carsiji u s glavom u necijem krilu......prvi izleti na Trebevic,Crepoljsko......Skakavac....prvi koncerti u Domu mladih....odlasci na kosarku kad je Bosna grabila ka evropskom vrhu...........na Kosevo dok Sarajevo grabilo ka vrhu Yu udbala.......na Grbavicu navijajuci zajedno sa Zeljinim navijacima na njihovom pohodu ka vrhu UEFA......
U tom mom Sarajevu se izlazilo u kafice cudnih imena kao Fast Fud iako je hrane bilo najmanje........a zato dobre pive fine raje i derneka bez ikakvog povoda skoro pa svaku vece.....bez obzira da li se zadesis u Slozi,Kuk-u,AG-u,Steleks-u.....
Znalo se zacugati cak i u Pionirskoj dolini......zvuci cudno ali istinito........sutradan u Djerdanu sa onim hokejasima koje je ko zna sta dovelo iz Kanade da igraju hokej u Bosni.Zapakovao sam ja u to svoje Sarajevo i sve one dane u vrijeme Olimpijade,ona divna druzenja sa cijelim svijetom...........ne bih o njima.....puno se pisalo o njima........ja svoje cuvam onakve kakve sam ih zapakovao......

Kad dodjem u Sarajevo,svaki put se okupimo......moja raja.....ista ona jos iz srednje skole i onda svi mi odpakujemo ono svoje Sarajevo,zavirujemo u njega,okrecemo ga,brisemo prasinu s njega,glancamo ga......divimo mu se........sjecanja navru.......

O onom mom drugom Saraj'vu ne bih puno.
Ne slazemo se nikako.Ono me kako rekoh stalno budi......ne da mi mira.Budi me nocu......vristi mi ......jeci........
Boli. Ne mogu da ga potisnem ........a ono nece da me ostavi na miru. Ne bih o njemu puno..........to je vise licne prirode izmedju nas dvoje.
Dao sam mu mnogo.......koliko sam mogao ali me progoni.Valjda sto sam ga ostavio.Ono misli da sam ga iznevjerio,sta li......a nisam.
Samo sam otisao negdje drugo.......jer nisam htio da budem samo broj....da cekam da se nesto desi...da pristanem na sve sto su ocekivali od nas.
Ovu drugu borbu sam ja odabrao.Onu prvu nisam.Bio sam zatecen u farmerkama i tenama ko i svi ostali.......protiv tenkova,topova,monobacaca....i odbranili smo nase Sarajevo.Platili smo to zestoko.....
Iako se borim jos uvijek.
Cak i sa cinjenicom da moj sin odrasta u sredini koja nema ni S od onoga sto je meni pruzilo moje Sarajevo.
Otisao je iz Sarajeva sa nepune 3 godne ........ali.......kad je bio na eskurziji.....negdje na Hrvatskom moru........cuvsi mu akcenat dok je narucivao pice......konobar ga je pitao da li je on iz Sarajeva.Heheheh kaze da mu nije jasno kako je to ovaj primjetio ali da mu je bilo drago.......
Zbog toga i zbog sve one male raje sto vidim kad sam u gradu.....sarajevski duh ce da zivi .........na vama je da ga samo slijedite.....

Svaka cast za tekst

[uvjek dobar gost]

Jučer je bio tren, dan da se svi sjetimo Sarajeva da se sjetimo svega onoga što grad jeste ili bi trebao biti... Bio je to zreo dan i za preispitivanje , to je bio dan za gledanje u ogledalo i postavljanje pitanja, bio je to dan za obilazak nekih mijesta u gradu.... nije to dan kao i svaki drugi.. rijetko sa kojim gradom na svijetu se sudbina tako poigrala kao sa Sarajevom...
Zabolilo me je jedna rečenica izgovorena jučer na mjestu strašne tragedije, nana jedna naime rekla je da treba biti stid sarajeva što svi njegovi stanovnici jučer nisu bili kod tržnice gdje je mjesto jednog od masakara iz doba opsade Sarajeva....

Tako kratka rečenica a tako snažna, tako jasna i tako iskrena... iz samo jedne takve rečenice viri sva istina o Sarajevu danas... kome nije jasna ta rečenica istinu je mogao vidjeti na otvaranju jedne velike i blještave piljare sinoć u Sarajevu....
Kome ni to nije jasno neka već danas ili sutra ode na spomen park Vraca...

Promišljao sam jučer kad sam zadnji put čuo pjesmu Sarajevo ljubavi moja ili neku drugu koju sam nekad slušao često... odgovor na to pitanje je pitanje samo za sebe.. zbog čega je to tako...?

Zbog čega samo mi koji smo preživjeli sve izdali Sarajevo, zbog čega smo ga prepustili nekim ljudima koji ga vrijedni nisu,m zbog čega smo izadli ideale za koje su ginuli ljudi na Žuči ili u bilo kojem dijelu Sarajeva...?

Ja se sjećam Sarajeva, sjećam se cijevi, sjećam se trokolica kako brundaju asfaltom, sjećam se preskakanja taraba i punog naramka šljiva, ¸na pameti su mi sanke niz Trebević i Mojmilo brdo... kačenja na tramvaj se sjećam i limuna i narandže kroz cijeli grad.... sjećam se školskog igrališta uvijek prepunog, ... sjećam se i kako sam se vozio žičarom na Trebevič i sjećam se prvomajskih uranaka....

Svaki grad se mijenja, promijenio se London, Pariz... Vareš se promijenio, kao i Zagreb ili Beograd... Banja Luka isto tako... ali moramo li se mi uvijek u votaži ugledati na gore od sebe... oo što vidim oko sebe nije lice Sarajeva za 21. Vijek nije grad u kakvom bi želio da mi odrastaju djeca.

Ja se mislim boriti za Sarajevo, a Vi ? Boriti ću se jer mislim da je Sarajevo to zaslužilo !

[zimomor]

Neku noc tokom one grmljavine mi nestade struje na nekih 10-ak minuta pa se i ja sjetih Sarajeva izmedju 92.-95. godine.
Susan Sontag je dobila trg, a Bill Carter je sinoc postao pocasni gradjanin Sarajeva. Ima jos nade jer nismo zaboravili ljude koji su bili sa nama kad nam je bilo najteze.

[weed]

tema je pravo prenemaganje.
rekao je to i hemon u zadnjem broju BH Dana.

Ostavi djete na miru, niko nije zaboravi makarone bez ičega, crni čaj, kila germe na kilu brašna , život u rovu, život pod konstantnim granatiranjem i pucanjem snajpera, pretrčavanje mostova i punktova gdje snajper puca. Demonstracija 5. aprila, kad je za nas sve počelo, kd su poginule Olga Sućić rođena Sarajka sa Skenderije i Suada Dilberović Dubrovčanka (Olgu zaboraviše, iko niko ne zna koja od njih dvije je prva poginula.) 2. maja kad su gorile Vječnica i pošta i kad su tenkovi došli do Skenderije.

Bolje je što se ne sjećate, jer ko se sjeća ne može da vjeruje šta nam se sad dešava.

ma meni se cini da na forumu dosta raje pokusava da bude "kul" pa eto ovakve teme su nidje veze, niko se ne sjeca vise rata, to nije "kul" i sve tako ukrug.
Ja se ne sjecam pocetka rata, ali se sjecam jako dobro noci kada je Vjecnica gorila, bili smo kod nane i gledali sa prozora

Samo postoji nesto sto me jako nervira kod starijih pa i kod mojih roditelja, a to je da oni tvrde vjecno kako nema sanse da se ja icega sjecam iz rata, pa ja sada kontam jesam li ja luda ili su oni

budalastina, najobicnija...

[addem]

Veliki prastaju, a budale zaboravljaju.

[zimomor]

Help: A Charity Project for the Children of Bosnia
17 October 1995



All Music Guide Review
Conceived as a charity for orphans of the Bosnian war, every song on Help was recorded on one day and released a week later. The rapid turnaround was inspired by John Lennon's belief that "records should be like newspapers," a theory he brought to life with "Instant Karma," a single recorded on a Monday and released the following Saturday. Eighteen artists were recruited to record their contribution on Sunday, September 3, 1995, with each song running no longer than three minutes and 45 seconds. The day commenced with Noel Gallagher recording a slow, reflective version of "Fade Away" with Johnny Depp on guitar. It ended with Gallagher joining Paul Weller and Paul McCartney for a take on the Beatles' "Come Together," bringing together three generations of British pop royalty. In between those two contributions came 18 other songs -- two more than expected, since Sinead O'Connor and the K Foundation (formerly the KLF) turned in tracks unannounced at the last minute. Given the rapid nature of the project, it isn't surprising that some songs on Help are slightly below par. What is surprising is how many songs are very good, even bordering on excellent. Radiohead's "Lucky" equals the best on their fine 1995 album, The Bends (it would later be a highlight on OK Computer), The Boo Radleys turn in a first-rate track and Suede's cover of Elvis Costello's "Shipbuilding" is moving. Blur, appearing under their original name Seymour, contribute a kitschy instrumentals, which will probably baffle anyone but dedicated fans. "Come Together" doesn't quite live up to expectations, yet it's charming, much like Help itself. It may have its faults, but it is one of the best, most consistent charity albums ever recorded. ~ Stephen Thomas Erlewine, All Music Guide

Track Listings
1. Fade Away - Oasis (2)
2. Oh Brother - Boo Radleys
3. Love Spreads - Stone Roses
4. Lucky - Radiohead
5. Adnans - Orbital
6. Mourning Air (War Child) - Portishead
7. Fake The Aroma - Massive Attack
8. Shipbuilding - Suede
9. Time For Loving - Charlatans & The Chemical Brothers
10. Sweetest Truth - Stereo MC's
11. Ode To Billy Joe - O'Connor, Sinead
12. Search Light - Levellers
13. Raindrops Keep Falling On My Head - Manic Street Preachers
14. Tom Petty Loves Veruca Salt - Terrorvision
15. Magnificent - One World Orchestra
16. Message To Crommie - Planet 4 Folk Quartet
17. Dream A Little Dream Of Me - Hall, Terry & Salad
18. 12345 - Cherry, Neneh & Trout
19. Eine Kleine Lift Muzik - Blur
20. Come Together - Smokin' Mojo Filters

Credits of Help: A Charity Project for the Children of Bosnia
Krist Novoselic - Liner Notes
Sinéad O'Connor - Performer
Andy MacDonald - Liner Notes
Johnny Depp - Performer
John Squire - Illustrations
David Barbaroux - Photography
Baron Von Callstein - Photography
Manic Street Preachers - Performer
Massive Attack - Performer
Stereo MC's - Performer
The Boo Radleys - Performer
Orbital - Performer
The Stone Roses - Performer

[salter071]

Duh Sarajeva? Da, postoji...Kako ga uhvatiti rijecima? Tesko, do nemoguce, ali, hajd' da probam s ovim tekstom preuzetim sa http://www.mi.4x2.net


SARAJEVSKI MEMENTO

Sarajlija drzavu mjenja, ali cud nikada

"Poslije ovoga nista nece biti kao prije." Ove rijeci je potpuni stranac uputio Noel-u Holcroft-u, junaku knjige "Holkroftova Pogodba", Roberta Ladlama. No, ove rijeci se tako sudbonosno odnose na jednu dijametralno suprotnu stvar; tako eksploatiranu, a opet tako neuhvatljivu. Taj pojam se provlaci kroz nasu podsvijest poput staroga evergrina, cija nam melodija ne da mira, ali se ne mozemo sjetiti rijeci tog slagera. Pojam koji se toliko (zlo)rabi da je vec, na zalost, postao otrcan. Taj pojam jest - BITI SARAJLIJA.
A zna li tko sto taj pojam znaci?

Cudnom alkemijom povijesti i podneblja nastala je rafinirana tinktura duha, koja bit ovih ljudi cini toliko jedinstvenima. Ili je to, mozda, onaj "lapis excelis", taj kamen mudrosti,
za kojim su tako groznicavo tragali alkemicari, od Paracelzusa do Nostradamusa. Onaj eliksir za kojim, s podjednakom groznicavoscu, traga svaka sredina koja pretendira na epitet - kozmopolitska.

Tom alkemijom su ljudi podijeljeni na onoga tko je "covjek", i onoga koji to nije. Na Raju i Papke. S tim da ovim potonjim nije ostavljena ni najmanja nada da ce ikada biti prihvaceni kao Sarajlije. Stvorena je sredina koja je primala svakoga, ali prihvatala samo one koji su se pokazali kao "Raja".

Sredina koja ima svoje, nepisane, zakone. Zakone koji se postivaju vise od icega, cak i od samoga sebe. Zakon koji je - RIJEC! Rijec koja vam moze na povjerenje ostaviti cijelu zlatarsku radnju, iako vlasnika poznajete svega deset minuta. To je ozracje u kom se,
s jednakim uzitkom, casti Bajramskom baklavom, kao i Bozicnim kolacem. Alkemija koja moze da cijeli kafic ( ukljucucjuci i kelnere i vlasnika), bez obzira na ime, odvede na ponocku, koju svi, bez obzira na "boju dresa" postivaju. Utopija!? Mozda. Ali krvavo realna.

Da. Bas krvavo. Svjedocima smo da se sada bas u toj istoj krvi, rusi taj svijet. Da se retorta sa tim dragocjenim eliksirom tako divljacki razbija. Razbija, da bi taj carobni napitak iscezao u zaledjenoj zemlji, nepovratno izgubljen za cijelo covjecanstvo. Mozda je tako i bolje. Mozda nikne kakva biljka koja zasluzuje da bude podojena tim eliksirom.
Ako ravnodusnost svijeta i sviju nas prema ovom divljastvu koje se odigrava u Bosni dolazi do ovoga stupnja, onda ljudski rod i nije zasluzio taj eliksir. Nije zasluzio ni Sarajevo, ni Sarajlije.

Ovo je, vjerovatno, prvi rat u povjesti ciji je pocetak TV direktno prenosila. I tko je prvi krenuo da zaustavi Papke? - Sarajlije! Logicno. I cime? - Jos odlucniji odgovor - Nicim! Osim, ... ako srce nije oruzje. Da Sarajlije … i - srcem. Jer nisu imali podrske ni u "svojoj" vlasti. Vlasti sakupljene odasvuda. Samo ne iz Sarajeva. Vlasti koja je bila dovoljno kratkovida da udje u otvoreni sukob, a da nije pripremila ni najnuznije, kako bi se suocila sa konsekvencama svoje odluke.
Stara narodna kaze da se bez k … ne ide u svatove. Vlasti koja nije bila "Sarajlija".
A Raja su, kao i obicno zrtve.

Danima, mjesecima, gledao sam kako prave Sarajlije razocarano odlaze, a njihova mjesta zauzimaju "neki novi klinci", kojima je Sarajevo, tek puki zemljopisni pojam, kao npr … New York.

Najvece okupljaliste pravih Sarajlija, koji nisu mogli ili htjeli otici, postalo je Gradsko Groblje. Najveca koncentracija "prave Raje". Kakav li nebeski dernek sada prave moji prijatelji?

Oni znaju da biti Sarajlija jeste stanje duha, a ne samo puka zemljopisna odrednica podrijetla. To ime treba zasluziti, a nosi se s ponosom. Kao najveci orden. Taj duh iskrsnuti ce bilo gdje u svijetu kada se nadju dvoje Sarajlija. I tada ce nastati "lom". A Sarajlije znaju sto to znaci.

Jos davno je Ivo Andric rekao :"TO JE GRAD." Bio … nekad …

Dr. Sci.


Eto, drage moje Sarajlije... od mene

P.S.
Ne znam ko napisa da ne moze zaboraviti ko je prosao ono najgore. Pa je neko dodao da nismo kompjuteri da se moze samo izbrisati. Da... "baza podataka" zavrti se pred ocima, kao na monitoru, kad zatvorimo oci...Al' ko nas pita... moramo dalje

Mi moramo... http://www.geocities.com/kanadsko_iskus ... lanci.html

[salter071]

što vidim oko sebe nije lice Sarajeva za 21. Vijek nije grad u kakvom bi želio da mi odrastaju djeca. Ja se mislim boriti za Sarajevo, a Vi ? Boriti ću se jer mislim da je Sarajevo to zaslužilo !

Sjecas li se one non pasaran? Mi bi mogli to prevesti na nasu verziju - hej papak van eheheh Bas se fino rimuje, zar ne? A dobro je i za majce, kape, bedzeve... a sto ne bi i mi digli koji dinar na papcima, kad ionako ni za sta drugo (dobro) ne sluze hehehe
A ne bi bile lose ni majce s natpisom SARAJ'VO SARAJLIJAMA.

[anonimni clan]

Duh Sarajeva? Da, postoji...Kako ga uhvatiti rijecima? Tesko, do nemoguce, ali, hajd' da probam s ovim tekstom preuzetim sa http://www.mi.4x2.net




Eto, drage moje Sarajlije... od mene

P.S.
Ne znam ko napisa da ne moze zaboraviti ko je prosao ono najgore. Pa je neko dodao da nismo kompjuteri da se moze samo izbrisati. Da... "baza podataka" zavrti se pred ocima, kao na monitoru, kad zatvorimo oci...Al' ko nas pita... moramo dalje

Mi moramo... http://www.geocities.com/kanadsko_iskus ... lanci.html

Hvala ti za ovo.

[popajic]

Ja se sjecam (osjecam) da mi je Sarajevo u sred rata bilo ljudskije, sarajevskije, normalnije nego sad...
Kad poredim ono "moje" Sarajevo i ovo poslijeratno, vidim da je sarajevski duh bio puno izrazeniji u te 4 god, najgorih stradanja nego danas u "rahatluku".
Paradoksalno i bizarno , ali osjecaji se ne mogu birati i u njima najmanje ima logike!
Da li se sjecamo Sarajeva???
Uh,sta se imam sjecati onog sto je U meni !

[Šeherzada]

Ja se sjecam (osjecam) da mi je Sarajevo u sred rata bilo ljudskije, sarajevskije, normalnije nego sad...
Kad poredim ono "moje" Sarajevo i ovo poslijeratno, vidim da je sarajevski duh bio puno izrazeniji u te 4 god, najgorih stradanja nego danas u "rahatluku".
Paradoksalno i bizarno , ali osjecaji se ne mogu birati i u njima najmanje ima logike!
Da li se sjecamo Sarajeva???
Uh,sta se imam sjecati onog sto je U meni !

Slazem se s tobom.U ratu su ljudi vise voljeli jedni druge i pomagali jedni drugima

[Romeo 80]

Ja se sjecam (osjecam) da mi je Sarajevo u sred rata bilo ljudskije, sarajevskije, normalnije nego sad...
Kad poredim ono "moje" Sarajevo i ovo poslijeratno, vidim da je sarajevski duh bio puno izrazeniji u te 4 god, najgorih stradanja nego danas u "rahatluku".
Paradoksalno i bizarno , ali osjecaji se ne mogu birati i u njima najmanje ima logike!
Da li se sjecamo Sarajeva???
Uh,sta se imam sjecati onog sto je U meni !

Slazem se s tobom.U ratu su ljudi vise voljeli jedni druge i pomagali jedni drugima

Slažem se i ja, ali i sad ima dobrih ljudi!

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... =1&t=61642

[uvjek dobar gost]

Sjeća li se Sarajevo, Sarajeva...? Prepoznaje li ovaj grad sebe samoga, sjeća li se svojih šetališta, sjeća li se sevdaha, meraka, sjeća li se jablanova, voćnjaka, behara i mirisa proljeća.... ima li ovaj grad predstave o sebi samome, može li nam Sarajevo pomoći da se sjetimo samih sebe, da se sjetimo uskotračne pruge i njene ljepote, da se sjetimo kako se sa stanice Ilidža putovalo prema Zapadu i Istoku. Možemo li se sjetiti brda oko Sarajeva po kojima smo nekada sakupljali biljke za herbar a gdje su danas bespravno izgrađena velelepna zdanja, možemo li se sjetiti jezerceta na Stojčevcu ili trebevićke žičare, možemo li se sjetiti čaja u na istom tom Trebeviću, ili euforije pred Olimpijadu..'
Ima li nas još uvijek da se sjetimo U2 na KOševu.-.. koliok mi možemo pomoći Sarajevu da se sjeti Sarajeva bez da se miješaju "zaslužni" pojedinci koji bi da mogu monopolizirali odbranu, koji bi učinili sve da grad postane njihova privatna betonska prčija... možemo li u stvari spasiti grad u kotlini dok još uvijek ima vremena, spasiti ga od onih koji za sebe imaju samo riječi hvale, a u stvari oni samo kroje i prekrajaju zelene površine, uništavaju ovaj grad ili ono što je od njega ostalo...!

Kako je moguće da ovaj grad ljepše izgleda na starim slikama i na starim filmskim zapisima.. kako je moguće da se svi gradovi mijenjaju i razvijaju, da idu naprijed, a da Sarajevo grabi velikim i krupnim koracima... u rikverac ?!?!?!

[zlatiborka]

Sjeća li se Sarajevo, Sarajeva...? Prepoznaje li ovaj grad sebe samoga, sjeća li se svojih šetališta, sjeća li se sevdaha, meraka, sjeća li se jablanova, voćnjaka, behara i mirisa proljeća.... ima li ovaj grad predstave o sebi samome, može li nam Sarajevo pomoći da se sjetimo samih sebe, da se sjetimo uskotračne pruge i njene ljepote, da se sjetimo kako se sa stanice Ilidža putovalo prema Zapadu i Istoku. Možemo li se sjetiti brda oko Sarajeva po kojima smo nekada sakupljali biljke za herbar a gdje su danas bespravno izgrađena velelepna zdanja, možemo li se sjetiti jezerceta na Stojčevcu ili trebevićke žičare, možemo li se sjetiti čaja u na istom tom Trebeviću, ili euforije pred Olimpijadu..'
Ima li nas još uvijek da se sjetimo U2 na KOševu.-.. koliok mi možemo pomoći Sarajevu da se sjeti Sarajeva bez da se miješaju "zaslužni" pojedinci koji bi da mogu monopolizirali odbranu, koji bi učinili sve da grad postane njihova privatna betonska prčija... možemo li u stvari spasiti grad u kotlini dok još uvijek ima vremena, spasiti ga od onih koji za sebe imaju samo riječi hvale, a u stvari oni samo kroje i prekrajaju zelene površine, uništavaju ovaj grad ili ono što je od njega ostalo...!

Kako je moguće da ovaj grad ljepše izgleda na starim slikama i na starim filmskim zapisima.. kako je moguće da se svi gradovi mijenjaju i razvijaju, da idu naprijed, a da Sarajevo grabi velikim i krupnim koracima... u rikverac ?!?!?!

Cuj kako je moguce moj uvijek dragi goste, kako je moguce da grad unistavaju hahari koji su se sljegli poslije rata i nastoje da grad prilagode sebi a ne da se oni pridoslice pokusaju prilagoditi gradskim standardima.

Zar nije jedan zvanicnik nedavno rekao doslovno ovako:

"Kome ba da se mi prilagodjavamo, neka se oni prilagode NAMA!"

[tamara*]

Zar nije jedan zvanicnik nedavno rekao doslovno ovako:

"Kome ba da se mi prilagodjavamo, neka se oni prilagode NAMA!"

O prilagodjavanju
http://www.youtube.com/watch?v=kL9iowg7Fs4

[PipiDugaDevetka]

O prilagođavanju:
Neprilagodjen sam, u neskladu, odudaram,...Neki dan u mom DP nakon što sam nazdravio i konstatovao da je dobro jutro, ono svi šute,...Produžim dalje sa korpom, kada tamo šefica (Ona i ja se simpatišemo platonski) daje naloge podređenim.
Ja njoj MUUUUUU, a ona meni isto, konstatovalA da je jutro dobro.