Pisati o Fridi Kahlo u vremenu u kojem ona ima status kulturne ikone – čiji se snažni utjecaji prepoznaju u tako različitim područjima kao što su moda i popularna kultura, slikarstvo, film, aktivistički pokreti, feminizam, teorije o tjelesnome... – doista je težak zadatak. U spomen na Fridu Jean-Paul Gautier je kreirao svoje kolekcije. Njezino je slikarstvo izmijenilo oficijelni diskurs povijesti umjetnosti na način da su žene te uopće autori/ice čiji izraz ne pripada dominantnoj struji različitih modernizama, uvrštavani kao relevantni u ukupnu sliku slikarstva 20. stoljeća. Fridin život i umjetnost u feminističkom se pokretu uzimaju kao primjeri oslobođenja ženskog stvaralaštva i nužne revolucije iznutra koja vodi ka ženskom samopoštovanju. Kao nitko do tada, ona je uvela temu tijela u umjetnosti, pa se suvremene, razgranate estetičke teorije o tjelesnome – ne samo kao mjestu užitka nego i kao mjestu bola i rascjepa – redovito pozivaju na Fridina iskustva; npr. teoretičarka Donna Haraway povezujući napredak prirodnih znanosti s humanistikom upravo ovu slikaricu uvodi u svoj manifest o kiborzima. Uza sve to, Frida je neprijeporni simbol meksičke kulture, svojevrsni nacionalni kulturni brand i folklorna senzacija, a u povodu stote godišnjice njezina rođenja u lipnju je otvorena velika izložba u Mexico Cityju praćena i otkrićem velikog broja njezinih nepoznatih slika. O njoj je napravljeno nekoliko kazališnih predstava, napisano više romana i biografija, te snimljeno nekoliko filmova od kojih je onaj u holivudskoj produkciji iz 2002. potaknuo globalnu fridomaniju...
...Bez sumnje, Frida Kahlo svojim slikama uspijeva izraziti bol; i ako promotrimo njezino slikarstvo upravo s obzirom na način artikuliranja boli, onda primjećujemo da su sve njezine slike vrlo disciplinirane, čak stroge, da u njima nema afektivnih, nekontroliranih gesti koje bi oponašale taj pravi jezik boli – krik. Slikajući Frida Kahlo kroti svoju bol; ona je osjeća i izravno pokazuje, i upravo je ta izravnost ključna u njezinu slikarstvu. Naime, ona uspijeva izravno pokazati svoje unutarnje stanje; ona kao da, riječima J. Derride, dokida barijeru kože, svoju utrobu i svoje sumnje jednostavno prevrće prema van, i nudi ih pomalo izazivački, na način da ne traži suosjećanje. Svoje lice ne crta zamrznuto u grimasi boli, ali ni omekšano osmjehom. Uza to, Frida slika za sebe, ne za izlaganje; i pozirajući pred ogledalom očito izvodi neku vrstu performansa sama za sebe. Zbog uvjeta slikanja u krevetu, njezine su slike često vrlo malih formata. Zanimljivo – i to je u ovome romanu vješto istaknuto – njezin muž, poznati meksički slikar, Diego Rivera često je slikao goleme freske na kojima su u povijesnoj panorami prikazani likovi seljaka, Indijanaca, revolucionara..., zajedno sa stvarnim osobama iz njegova života, pa i Fridom. Te su slike uvijek posvećene određenoj ideji i ideologiji (revolucije i komunizma) i svi likovi na njima imaju funkciju statista u velikoj povijesnoj priči. Za razliku od toga, Frida uvijek slika sebe, osobe i događaje iz vlastita života; ona je akter svoje povijesti, one druge, neslužbene povijesti intime i ženske svakodnevice. Iz te razlike između Fride i Diega ne treba izvoditi dalekosežni zaključak o nepomirljivoj razlici između muškog i ženskog načina slikanja (dovoljno se sjetiti samo sjajnih autobiografskih slika Kitaja pa da takva teza o muškom i ženskom slikanju, kolektivitetu i privatnosti padne u vodu). (S.D)
*******************************************************************************************************************************************
Frida Kahlo je bila Meksička slikarka realaizma, kubizma i nadrealizma. Rođena je u Mexico Cityju 6. jula 1907, treća po redu kćerka Guillermoa, fotografa rodom iz Njemačke, i Matilde Kahlo, Španjolke rođene u Americi. 1922. godine upisala se u National Preparatory School, najprestižniju edukativnu instituciju u Meksiku, koja je tada počela da prima djevojke. Tamo je upoznala budućeg muža, Diega Riveru uz kojega je prihvatila komunističku ideologiju.
1925. godine, Kahlo preživljava tešku saobraćajnu nesreću, u kojoj joj je nastradala desna noga i pelvis. Posljedica nesreće je da nije mogla imati djece. Sljedeće godine, naslikala je svoj prvi portret, poslije čega je slijedila velika serija slika. 1928. godine je ponovo srela Riveru. Vjenčali su se sljedeće godine, a 1930. par je otišao u San Francisko, a po povratku u Meksiko, odlaze u New York, na Revijerinu izložbu, koja je bila organizirana u Museum of Modern Art.
Po posljednjem povratku u Meksiko 1935, Rivera se upušta u aferu sa Fridinom mlađom sestrom Kristinom. Ubrzo se i Kahlo upušta u avanture, kako sa muškarcima, tako i sa ženama. Jedna od njenih najozbiljnijih avantura, bila je sa ruskim revolucionarem, Lavom Trockim.
Zahvaljujući inicijativi Andre Bretona ponuđena joj je izložba na modnom Julian Levy Gallery 1938. u Njujorku. Izložba je bila pravi trijumf, a pola slika je i prodano. 1939. Breton joj predlaže da joj organizira izložbu u Parizu, ali po dolasku u Francusku, Frida koja nije govorila francuski jezik, shvaća da Breton nije čak ni slike podigao sa carine. Izložba je bila otvorena, sa šest nedelja zakašnjenja, ali ipak financijski uspješna. Kahlo dobiva mnogobrojne odzive i pohvale, uključujući Picassa i Kandinskog.
Frida Kahlo je umrla 13. jula 1954. u Coyoacán (Casa Azul), 7 dana poslije njenog 47-og rođendana.
********************************************************************************************************************************************************************
" Smatraju me nadrealistom. To nije pravedno. Nikada ne slikam snove. Ono što slikam je moja stvarnost."
Njezin je posljednji dnevnički zapis glasio:
Nadam se da je kraj radostan - i nadam se da se nikada neću vratiti. Frida
Popravit ću se, ok?
