Forum Klix.ba

Odlicna tema i ne mogu a da ne podijelim sa vama svoje iskustvo koje je zauvijek odredilo neke stvari u mom zivotu----
Sarajevo, 92 god. maj mjesec, moja prijateljica i ja smo se ko zna kako tj. nekako nasli u osnovnoj skoli u Reljevu gdje su bili neki ljudi koji su tada navodno protjerani iz Nedzarica...upala je jedna grupa "nabrijanih" bradatih vojnika sa nekog ratista naoruzanih mrznjom itd...Bile smo jedine djevojke..ostalo su bili djeca i starci...trazili su nam svima dokumente ,,,nismo bile bas uvjerljive da su nam dokumenta izgorila i poceli su da nam uzimaju stvari i prebiraju..u hlače sam sakrila index sa faxa...a moja prijateljica pasoš...bilo je vrlo napeto jer mi nismo dozvolili da nas pretrazuju...bila je galama jer smo mi trazili da razgovaramo sa njihovim nadređenim sto su oni prokomentirali sa psovkama...i zajedljivim smijehom sad već sigurni da nešto krijemo.....odjednom je uletio jedan prosjedi covjek koji je radio na smjestaju ljudi, imao je vojnu uniformu ali nije nosio oruzje.. (nikad ga necu zaboraviti) noseci dvije potvrde u ruci i vičući na vojnike tutnuo nam te papire u ruke i rekao evo vam djevojke vase papire....na njima su bila druga imena sa drugim prebivalištem..koliko smo u tom momentu bile zbunjene toliko smo se i snasle i čak ljutito pokazali vojnicima te papire da bi oni se jos i izvinjavali...pa nas nakon cak po hitnom postupku odvezli na Pale vojnim autom a odatle nas smjestili na bus koji je isao za Beograd..koliko je to islo daleko jedan od tih vojnika je htio da nam bude u pratnji do Beograda...sto smo mi odbile i bile smo sokirane...tek procitavsi imena na potvrdama i ono sto pise shvatile smo da je taj nas spasilac kojeg nismo poznavale slagao da smo kcerke visoko pozicioniranih vojnih lica....Odlazeci iz skole u Reljevu prisao nam je nas spasilac..namignuo, dao nam dvije jabuke i rekao pozdravite mi prijatelje...kasnije smo saznali da je nas prijatelj, koji je radio tad u Rajlovcu, bio je sa nama jednu godinu na faxu pa se zaposlio, ...saznavsi da nas je policija pokupila sa Ilidze jer nismo imali (nismo smjeli pokazati )dokumenta i smjestila sa izbjeglicima u o.š. nazvao tog covjeka i rekao da nas čuva... Kasnije za par mjeseci, nas prijatelj je također dosao u Beograd a mi u drugoj zemlji...tad smo imali 20 godina................................................

Osnovna škola Popav most... jedno od rijetkih mjesta u kojima djeca idu skupa u školu, jedno od rijetkih mjesta u kojima djeca povratnika zasita pohađaju školu koja im je najbliža, a ne najpogodnija.

Da vidite školu ... da odete tamo možda bi poželili kao i ja što sam poželio da pomognem da doprinesem boljem obrazovanju djece, da doprinesem boljim uslovima....

Pimjer ima i iz okoline Vareša... tamo gdje su ljudi navikli da žive jedni sa drugima i da dijele dobro i loše...

Ovo je za mene , nevjerovatno... A spada pod ovu temu...

Ministarstvo odbrane BiH
Potpisan plan vojne saradnje BiH i Srbije
Plan bilateralne vojne saradnje u 2009. godini između Ministarstva odbrane BiH i Ministarstva odbrane Srbije potpisan je jučer u Beogradu, saopćeno je danas iz MOBiH.


Težište saradnje u ovoj godini bit će na obuci u području medicinskog zbrinjavanja, obuci pripadnika oružanih snaga za izvršavanje zadataka ABHO, kao i na razmjeni iskustava i pružanju praktične pomoći u rješavanju personalnih i logističkih problema.

Uime Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine Plan je potpisao brigadir Ivan Tanjić, vojni ataše BiH u Beogradu, a uime Ministarstva odbrane Srbije Milan Perić, načelnik Uprave za međunarodnu vojnu saradnju.
(FENA)

BRAVO!!! e, na ovoj temi se ima sta procitat a da te gava ne zabol...narod kao narod, zivjeli bi zajedno i nemaju druge opcije, samo sto ih politika onih odozgo sputava

svaka cast za temu!

21.02.2009

U Tuzli održan pokladni karneval

Katolički školski centara “Sv. Franjo” Tuzla u saradnji sa kulturnim društvima bio je organizator karnevala koji je imao samo jedan cilj okupiti građane Tuzle koji su imali priliku vidjeti i uživati u mnoštvu interesantnih maskara, svirci trubača te poznatih tuzlanskih bendova. Okupljanje karnevalske kolone bilo je upriličeno ispred KŠC-a a centralna manifestacija održana je na Sonom trgu. Poruka ovogodišnjeg karenevala bila je “Želimo biti sretni i imati sretno djetinstvo”.Želja kako starijih tako i najmlađih učesnika karnevala bila je da se ovakve manifestacije u našem gradu organizuju češće.Inače karnevali u ovo doba godine priređuju se u cijelom svijetu, kao uvod u vrijeme korizme - odricanja ili pokore pred katolički blagdan Uskrs.

Suočavanje sa prošlošću i sučeljavanje sa sadašnjošću
Zbog historijske važnosti poruke u govoru, kojeg je gospodin Blažo Stevović, predsjednik NVO "Alternativni klub Trebinje", održao 14.02. 2009. na tribini u Trebinju, isti prenismo u cijelosti.

Politikom sam se bavio do trenutka kada sam shvatio da svi, ama baš svi političari u RS, a pogotovo u istočnoj Hercegovini neće i ne dozvoljavaju pomen na ratni zločin u istočnoj Hercegovini u periodu 1991. – 2009. godina.

Matrica ”Ubij, zakolji, da Turčin ne postoji” i danas funkcioniše. Zato sam kao pravoslavni Srbin ogorčen na takvo anticivilizacijsko, zločinačko, amnezivno ponašanje vlasti u RS, istočnoj Hercegovini, ali i tzv opozicije. Uvjeren sam da temelj svakog društva, pa i onog u kojem obitavam jeste suočavanje sa prošlošću!

U tom smislu, svi prijateljima, komšijama muslimanima od srca veliko izivnjenje, zbog činjenice da su svoje Trebinje ”morali” zamijeniti Kopenhagenom, Geteborgom, Malmeom, Sarajevom, Mostarom itd.

Knjiga ”Ovako je bilo” autora Božidara Vučurevića (izvođača zločina) je najbolji dokaz da se u Trebinju i istočnoj Hercegovini desio stravičan zločin nad muslimanima.

Kontradikcije autora u pomenutoj ”Plavoj Knjizi” i potreba za pravdanjem su najbolji dokaz da je Božidar Vučurević ratni zločinac. Prijetnje nedavno upućene autoru ovih redaka, inaju smisla samo u konteksu potvrde da su Karadžić i Vučurević počinili ratni zločin nad muslimanima istočne Hercegovine. Vučurevićevi pozivi jednom imućnom Bošnjaku da nađe svjedoke Bošnjake da svjedoče kako su u ”zdravlju i veselju” napustili Trebinje je još jedan dokaz.

Istraživački rad Šekija Radončića, i još nekih autora iz Sarajeva, Beograda, ali i iz inostranstva, te pravosnažne (doduše rijetke) presude za ratni zločin izvijesnom Govedarici i njemu sličnim zločincima polako ali sigurno, svjesno ili nesvjesno otklanjaju hipotetička razmišljanja tipa: ”u istočnoj hercegovini nije bilo zločina”, ili ”Vučurević je spasio muslimane, treba mu podići spomenik”…

Vučurević, Ćuk Dobroslav i njihovi poslušnici (poznati Tužilaštvu BiH odjel 1. kao i dubrovačkom, ali i haškom tužilaštvu) sve čine da pod tepihom ostane vječna sramota, ljaga bačena na osnove vjerskog i etičkog stava ”poštenog” srpskog življa koji je žrtva u svakom smislu nesuočavanja sa prošlošću.

Da li su 333 nevesinjske civilne muslimanske žrtve, ili gatačkih 177 opet civila muslimana, ili pak trebinjskih 19 (izvor CJB Trebinje) itd. samo broj za koji niko nikada neće odgovarati, ili su, na čemu insistiram, poziv za oprost, pokajanje, sudski proces odgovornih.

Tražim oprost za 5500 deportovanih muslimana iz Trebinja, molim dželate da priznaju grijeh, sudstvo i policiju da shvate civilizacijsku važnost suočavanja, SPC da se oglasi, jer kako ćemo pred Boga svjesno nepokajani?!

Popravimo ono što možemo! Sagradimo džamije, što ih, Bog da nam prosti porušismo u ime tzv. Srpstva, vratimo vakufsku imovinu, bošnjačku imovinu, zamolimo Bošnjake da se vrate tamo gdje su vjekovima bili, u Trebinju, Bileći, Gacku, Nevesinju….

Garantujmo im bezbijednost, budmo čojstveni, branimo druge od sebe, i ne pravdajmo naš zločin sa zločinima iz 41. ili pak čestom frazom: ”šta su oni nama radili tamo negdje u Bosni”. Zločinom se zločin ne opravdava!!!

Ponavljam, kao pravoslavni Srbin i Trebinjac tražim oprost. Istražio sam i znam da smo počinili zločin, o detaljima su na Sudu u Dubrovniku, Sarajevu, Hagu, svugdje, jer je najveći srpski nacionalni interes počistiti svoje dvorište od izroda vjere pravoslavne i kvazisrba.

Popravimo ono što možemo! Sagradimo džamije, što ih, Bog da nam prosti porušismo u ime tzv. Srpstva, vratimo vakufsku imovinu, bošnjačku imovinu, zamolimo Bošnjake da se vrate tamo gdje su vjekovima bili, u Trebinju, Bileći, Gacku, Nevesinju….
Vučureviću, Karadžiću, vi niste heroji! Još uvijek možete to biti samo s jednom rečenicom: ”Braćo muslimani praštajte, zemaljski sudovi sudite!”

Ovo je esej emocija, ovo je plač za muke neznanog mi, ali moga Trebinjca Ekrema G., ili za opet moje sugrađane Topčibašiće, ali i za sve one koji ne mogu u ove retke stati.

Danas, 2009. godine Bošnjaci su u mom Trebinju ”turci”, ”balije”. Užas! Karadžićeva matrica još funkcioniše; o Gospode, i danas moju džamiju (Osman-paše) čuva moja milicija od mog naroda?! Šta činimo?

Djeco, omladino srpska, ne oponašajte one koji mrze! Ne činite nevaljalo ništa našoj braći muslimanima – Bošnjacima. Nema razlike između Blaža i Huseina. Pred Bogom i zemaljskim zakonima smo isti. Samo DNK i otisak prsta nas razlikuje. Potrebe za boljim Trebinjem su nam iste.

Otvarajte se zatvoreni u svoje ”čahure” laži. Ne budite žrtveideologa smrti. Razmišljajte o ljubavi, školovanju, putovanjima. Naučimo ”stare” da smo, iako mladim samosvijesniiji od njih. Čuvajmo i vratimo Bošnjake u naš grad. Vjerujte, i oni vole Trebinje. Nema izdaje u takvom ponašanju. To je zrelost, odgovornost…

Vladika Nikolaj Velimirović će se ponositi sa Vama. Jovan Dučić, koji sjeđaše često u bašti Resulbegovića biće ponosan na Vas. Tada ćemo biti ”veliki Srbi”.

Nadam se da će Božidar Vučurević kad ovo čuje i pročita obustaviti sve sudske procese protiv njega i njegovih poslušnika i posjetiti trebinjskog Imama, zatražiti oprost i javno priznati zašto je i po čijem nalogu počinio zločin u Trebinju i istočnoj hercegovini.

Očekujem da naši crkveni velikodostojnici učine isto! Ali hoću suzu! Neću patetiku!

Dobroslave, Grigorije, molim Vas Svetim Vasilijem da stisnete ruku trebinjskom Imamu i javno zatražite oprost za naša nedjela. Bićete pred Bogom veliki, a zemaljski sudovi u ovoj priči onda su formalnost.

Pozivam u ime svog svjetonazora sve one što se ogriješiše o braću musliamane u Trebinju i ist. Hercegovini da se suoče sa sobom.

Blažo Stevović, Trebinje

Alojz Knezović posthumno dobio nagradu za građansku hrabrost

Alojz Knezović je 1992., spasio od srpskih paravojnih jedinica Seada Husejnovića.

Dobitnici nagrade “Duško Kondor” za građansku hrabrost za 2009., su Đuro Ivković (posthumno), članovi porodice Đure Ivkovića, Alojz Knezović (posthumno), Ivanka Šućur i ekipa emisije “60 minuta” koji su nagrađeni za afirmaciju građanske hrabrosti. Po riječima direktorice NVO “Gariwo” koja je i inicijator ove dodjele nagrade, Svetlane Broz, laureati su odreda ljudi koji su u teškom, ratnom periodu u BiH, ali i u miru, bili dovoljno ljudi da drugima pomognu u nevolji. Riječ je o ljudima koji trebaju biti primjer drugima, primjer ljudskosti i spremnosti da, bez obzira na opasnosti, priteknu u pomoć onima kojima je to potrebno, kazala je Broz.

Alojz Knezovic iz Tuzle



Đuro Ivković, policajac iz Nevesinja, je 1992., iz podruma policijske stanice od sigurne smrti spasio tri dječaka iz porodice Ćatić i odveo ih na sigurnu teritoriju. Pomogao je i Nuri Mičijević te njenoj djeci, šestomjesečnoj bebi i trogodišnjem djetetu. Iz zatočeništva je na sigurnu teritoriju odveo i dvije nene iz Nevesinja. Njgova porodica je zarobljenoj djeci danima, krišom, nosila hranu u zatvorsku jedinicu te se na taj način i sama izlagala riziku. Alojz Knezović je 1992., spasio od srpskih paravojnih jedinica Seada Husejnovića i do smrti zagovarao BiH kao državu svih njenih građana.

Nagrada je uručena i Ivanki Šućur koja je ratne 1993., na ulici u Hrasnici pronašla napušteno dijete, dječaka Elvisa iz Čapljine te se punih 16 godina brinula o njemu kao vlastitom djetetu. Svečana ceremonija dodjele nagrada održana je pod pokroviteljstvom Grada Sarajeva i Ambasade Kraljevine Norveške u BiH. Nagrade je, u prisustvu brojnih zvanica iz političkog i javnog života te diplomatskog kora, uručio gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen. Prisutnim se obratio i predsjednik Komisije za imenovanje nagrađenih Uwe Kitzinger, profesor s Oxforda.

Nagrada “Duško Kondor” ustanovljena je 2008., s namjerom da podstiče građansku hrabrost i utiče na svijest pojedinaca o činjenju dobrih djela. Ime je dobila po Dušku Kondoru, beskompromisnom prvaku građanske hrabrosti, profesoru u srednjoj školi “Mihajlo Pupin” u Bijeljini, direktoru GARIWO Škole građanske hrabrosti i člana Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske. Duško Kondor ubijen je u svom stanu u Bijeljini 22. februara 2007. godine. Njegovo ime postalo je simbol građanske hrabrosti.

(FENA / TIP)

zebih wrote:

cyprus wrote:Vjerovatno najljepša tema koja je ikad otvorena na ovom forumu

Potpisujem
zato na ovoj temi imamo samo 10-tak postova, i malo tko ima ili zeli reci nesto afirmativno, ali zato na ostalim gdje se dira u "nase" nacionalno......... kao da je netko svima pritisnuo delete , pa se ne mogu sjetiti pozitivne price.
Jebi ga i to je nasa tuzna stvarnost

Kako nema; bili smo na odmoru u mom bivsem gradu.Moj stari i muz moje sestre zaculi su povike za pomoc zene,kad su izasli na ulicu vidjeli su zenu i njenog sina koji je imao napad mislim epilepsije ili sl.
Mada su tu bile prisutne i druge komsije koje ih dobro znaju niko se nije udostojio da pomogne.Stari i zet su unijeli dijete u kola i zajedno sa majkom odvezli u bolnicu.Ovdje prica postaje jos apsurdnija
jer dezurna bolnicarka ili ko vec nije prihvatila dijete na lijecenje izmisljajuci nekakvo zdravstveno osiguranje.Naravno i ako imate crijeva u ruci a nemate para niko ne pomaze.Sve dok zetu nije dopiz....
i poceo je da galami,tada su primili dijete u bolnicu.Eto ljudi nekad na " suprostavljenim stranama" danas se pomazu.Nije sve crno kako kazu.

dakle sve je receno u nazivu teme - dobroSUSJEDSKI odnosi...

Evo jedne priče iz 17., 18. i 19. vijeka. Siguran sam da pripada ovoj temi.
Rođenje, svadba i smrt, to su svim Balkancima veoma bitni momenti, pa smo na samrti potpuno iskreni.

http://www.ekapija.ba/website/bih/page/150411 wrote:Za Despiće kaže su bili vrlo poznata zanatlijska i trgovačka porodica. Predak porodice Despić doselio se 1760. u Sarajevo iz Hercegovine.


"Oženio se sarajevskom djevojkom Despom i njihovi sinovi prezivali su se i po ocu bili prozvani u Sarajevu kao Despići, Despini sinovi. Oni su kasnije zadržali to prezime. Bavili su se čurčijskim zanatom (krznarskim). Sarajevo je bilo jedan veliki trgovački centar u Osmanskom carstvu, gdje su dolazili karavani i s Istoka i sa Zapada. Muslimani su uglavnom bili orijentisani na trgovinu s Carigradom, dok su kršćani i Jevreji trgovali i sa Zapadom", podsjeća Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.

Zbog bogatstva "jeli zlatnim kašikama"


Sarajevo je tada bilo središte trgovine između Carigrada, Beča, Budimpešte i Trsta. Među svim zanatlijama u gradu Sarajevu najbogatiji su bili kujundžije i čurčije.


"U ono doba bio je modni trend da se nosi odjeća od krzna, a Despići su trgovali krznom od Ankone, Beča, Trsta do Marselja. Početkom 19. vijeka bio je najveći procvat porodice Despić. Postojale su legende u starom Sarajevu da Despići jedu zlatnim kašikama, toliko su bogati. Jedan od tih prvih Despića koji se oženio Despom je 1780. godine ovdje u nekadašnjem Latinluku kupio malu kuću, od koje je danas u sklopu ovog objekta ostala magaza i jedna soba. Onda je nekoliko godina nakon toga dokupio susjednu kuću i stavio je pod zajednički krov.

http://www.ekapija.ba/website/bih/page/150411 wrote:Nesvakidašnji testament hadži Makse Despića


Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić kaže da je hadži Makso Despić bio veoma cijenjen i plemenit čovjek.


"Prije smrti je napravio testament koji je odudarao od tadašnjih shvatanja. Naredio je da niko ne smije da se skuplja u kući kada on umre, da se ne čašćava, da niko ne nosi crninu. I od svojih para odredio je da se podijeli sirotinji katoličkoj, pravoslavnoj, muslimanskoj i jevrejskoj. Kada je umro cijelo Sarajevo mu je došlo na sahranu, a povorka je krenula iz Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji", ističe Hadžidedićeva.


Dodaje kako je Makso Despić, navjerovatnije, ukopan na starom pravoslavnom groblju na Koševu.

Eh, kada bi se svekolike današnje ''vođe'' ugledali na Maksu i šta je on u testamentu napisao!
Još jedan dokaz da je Bosna (i Hercegovina) trajan i neuništiv entitet, ma kakva sila nas podjarmila.

U susjednim državama Bosance i Hercegovce baš poznaju po ovakvom mentalitetu i zbog toga, ako se koji odseli u dijasporu ili najbliži komšiluk u ex-yu, uvijek ostaje za tamošnje ljude Bosanac, ev. Hercegovac i ništa drugo.

Pošto sam i sam pokušao ''ispaljenje'' u dijasporu, pa tamo imao prijatelje, bh. Hrvate, Srbe i Bošnjake, a bogami i Srbe iz Srbije, Hrvate iz Hrvatske, rod moj najrođeniji su bili i njima sam se za pomoć obraćao, divanio ''po-naški'',....

Tužno je to što se desilo porodici Despić, neposredno nakon II sv. rata,...Danas, negdje u Belgiji, živi starica Despić koja nema svoje djece, bliskih rođaka,...

Realizovana akcija ˝100 paketića za djecu BiH˝

Srbijanci i Bosanci zajedno u humanitarnoj misiji za djecu BiH

Krajem 2008 godine od strane prijatelja iz Srbije okupljenih na blogu Zokster Something inicirana je humantarna akcija pod nazivom «100 poklona za decu BiH». Cilj je bio da se obezbjede paketi za djecu starosne dobi od 2 do 12 godina koja su u teškom materijalnom ili zdravstvenom stanju a žive u BiH. A poenta čitavog ovog projekta je u mirenju i izgradnji mostova vezivanja i prijateljstva među ljudima.

Podršku su pronašli u udruženju iz Sarajeva, «Obrazovanje gradi BiH» koji su pomogli da se akcija sprovede u djelo. Ovo udruženje je nevladina, nestranačka i neprofitna organizacija koja radi od 1994. godine i donira djecu koja su ostala bez jednog ili oba roditelja u čitavoj BiH.

Kada su humanitarne akcije u pitanju ništa ne može proći ni bez članova “neformalne grupe građana iz Tuzle”, koji se okupljaju na forumu “Tuzlarija” i s vremena na vrijeme pomažu ugroženo stanovništvo, o čemu ste već bezbroj puta mogli da čitate na Tuzlarijama.

Prikupljanje sredstava za realizaciju akcije trajalo je mjesec dana. Na račun Udruženja “Obrazovanje gradi BiH” uplaćeno je ukupno 1.268, 00 eura. Uplate su stizale iz Beograda, Novog Sada, Tuzle (uplaćeno 100 eura od strane forumaša), Sarajeva, Ljubljane i ostalih gradova i zemalja.

U drugoj fazi projekta pristupilo se pravljenu paketića za mališane u kojem su učestvovali volonteri Udruženja “OGBiH”. Napravljeno je ukupno 100 paketića a vrijednost sadržaja svakoga paketića iznosila je 24KM. Svaki paketić sadržavao je školski pribor, pribor za higijenu, slatkiše, igračke, knjige itd.

Paketići su uručeni ovih dana u osnovnoj školi u selu Jardare (opština Zvornik). Školu u Jardaru pohađa 98 učenika, škola je mala i prema onome što smo vidjeli dobro organizovana. Škola je multietničkog karaktera što nas je posebno obradovalo. Učenici su nam priredili program dobrodošlice, recitovali su, pjevali i plesali. Djeca su nestrpljivo čekala kada će početi podjela paketića. Nakon programa koji su izveli za nas uslijedila je podjela paketića i onda je nastala prava graja. Djeca su se bas obradovala i zahvalila na svemu onome što su dobila.



Docek sa pjesmicom

Sto se tice "Neformalne grupe gradjana iz Tuzle" okuplja oko 10 clanova Tuzlaka, razlicitih nacionalnosti al s jednom idejom, pomoci tamo gdje treba i jedino je to vazno. Vec nekoliko godina organizuju niz akcija i pomazu povratnicke porodice u Podrinju i u izbjeglickim centrima. Takodje vec godinama kontinuirano pomazu nekoliko porodica u Tuzli. Znacajniju pomoc dobila je troclana porodica Čedomira Ivkovica sa dvoje djece Bogoljubom i Bojanom, zatim porodica Mirze i Ane Delibegović sa sinom Robertom itd. Pomoc stize konstatno tokom godine a poseban akcenat se stavlja na djecu. Tokom vjerskih praznika Bozica 1 i 2 i Bajrama malisani redovno budu obradovani sa paketicima. Kako to sve izgleda mozete pogledati na jednom od video fajlova.


Pomoc za porodicu Čedomira Ivkovića i bajramski paketići za djecu u izbjegličkom naselju Ježevac



Za djecu Srebrenice i Podrinja

Halloween na tuzlanski nacin...

Samo jedno ime Svjetlana Broz, Titova unuka , napustila je svoje radno mjesto U Beogradu uputila se u BiH u sred rata i pomagala ljudima, skupljala priče upravo o situacijama kada je neko nekom pomogao u ratu. Sada živi u Sarajevu.

Jezdimir Milosevic, tvorac "Titoslavije" je takodje skupljao pozitivne price.
Stampao je i knjigu o tome.

Mali ljudi za veliki osmijeh

Ovih dana u Katoličkom školskom centru sv.Franjo u Tuzli odrzan je humanitrani turnir u malom fudbalu.Kako kaže Dejan Lukić turnir je održan u sklopu akcije "Mali ljudi za veliki osmijeh" i sva sredstva prikupljena na ovom takmičenju idu u humanitarne svrhe.Ovom događaju prisustvovala je delagacija Infohouse-a čiji se rad zasniva na jačanju i promociji informacijski obrazovanog društva i ljudskih prava, te je takođe prisustvovala i delegacije iz Holandije. Organizacija je pripala JU Elektrotehnička škola, odnosno članovima vijeća učenika i njihovim profesorom na čelu sa direktorm škole Elmirom Mujkanovićem.

Stvarno mislim da ovakvih stranica treba biti više i da se vidi da nakon svih zla i nedaća život ide dalje.

Ja da imam love ja bih finansiro magazin koji bi se bavio samo ovim temama , bi mame mi!

Da ne zaboravimo Jovu Divjaka i Udruženje Obrazovanje gradi BiH. Pomaže djeci bez jednog ili oba roditelja u vidu stipendiranja. I još jednom tema je

evo jedna dobro susjedska priča. Moji rođaci Vedran, Saša,Davor i Igor su jucer sa svojim jaranom Omero iz Mostara bili na utakmici BiH - Belgija ..i zivkali me telefonima ...dok sam ja sjedio u stanu s prijateljom Semirom,Seadom, Dinom i Goranom ...pusili vutricu,ispijali domaće pivo i navijali za BiH.

Dok kvazi-patrioti iskopavaju piramide, faraone, i razne druge ublehe, pogledajte tko brine o stvarnoj tradiciji Bosne. Cisto da se zna, ovo je u kraju u kojem zive Hrvati.

Super tema, uzivao sam ovo citajuci. Kobiva dobio sam nadu za bolje sutra u BiH!! Nazalost nemam nijednu takvu pricu da podjelim.

fina tema, čestitam!

Pricala mi je stara, ja sam vec bio ranjen...na tom pdrucju gdje mi je bila dedina kuca u Sarajevu...za jedno 7 dana je palo oko 30 tak granata raznog kalibra...oko kuce, samo par je explodiralo...ostale izvadjeni upaljaci ili jednostavno nisu pukle. Kasnije sam cuo pricu od jednog covjeka iz vogosce....da je bio nakav minobacaclija koji je sve radio da onesposobi granate da ne be explodirale. Taj mi je covjek isto rekao da ga je neko jedno vece nasao pretucenog i jedva zivog....Price se poklapaju.