Necije odredjenje i slobodna volja da li ce biti vjernik ili nevjernik nije apsolutno jednako da li je taj neko dobar covjek ili pak los covjek. Iako se takvo razmisljanje potice i namece od mnogih i na svakom koraku, posebno od onih koji se direktno bave religijom.
Ali da ne setam po temi u nekim svojim filozofijama pokusat cu koliko mogu direktno odgovoriti na postavljena pitanja.
Poznajete li ljude (u svojoj porodici, u komšiluku, na fakultetu, radnom mjestu) koji ne dijele vaše vjersko/ateističko gledanje na život?
Svakako, zivimo u jako sarolikom svijetu pa je tako tesko naci i dva slicna covjeka na ovom ludom svijetu.
Smatrate li se boljim, pametnijim, inteligentnijim, moralnijim od njih?
Da, sigurno mi u nekim trenucima nadodju i takve misli. Ali posto stojim iza stava da zivot nije dogadjaj vec dozivljaj tako pokusavam gledati objektivnije na neke ljude i njihove postupke. Ako je neko jednom uradio nesto sto meni nije leglo, a takvo ponasanje mu nije uobicajeno onda cu ga sam u sebi pokusati opravdati i cekati dalji razvoj svega da bi ga mogao u svojim ocima oznaciti kao dobrog ili loseg.
Da li jedno mislite (o njima) a drugo govorite, kada ste sa njima?
Nisam covjek koji ogovara druge i nastojim da sve ono sto imam da kazem o nekom, mogu to isto da mu kazem i u lice. Ako takvo sto ne mogu, ili ne smijem iz nekog razloga... radije cu sve to presutjeti. Ne volim trac i bjezim od ljudi koji vole da ogovaraju druge samo da ne bi svoj zivot stavili u svoja usta. Jedino dopustim sebi neku analizu necijeg ponasanja uz usporedbu sa sobom i da li je to u redu ili ne.
Da li prvo vidite čovjeka pa onda otkrivate sve strane njegovog identiteta (vjerski, nacionalni, kulturološki...) ili prvo nastojite da saznate jel ona/on vjernik, ateista, Bošnjak/inja...itd, pa onda prema tome, a priori, zauzimate stav?
Trudim se da prvo vidim covjeka bez da me zanima cime se bavi, koliko zaradjuje, ima li kredit i kakvo auto vozi. To mnoge iznenadi, mnogi me i pitaju jel' te fakat ne zanima ili se ti samo igras s tim.
Ne da me ne zanima, ali mi nije prioritet u upoznavanju s nekim. Ono glavno sto me interesuje je... kako je neko, da li je sretan ili nesretan. Zadovoljan ili mozda nervozan... sta misli kako je upao u to stanje i onda napraviti neku raspravu na osnovu uporedjivanja sta kome godi i sta ko voli.
Jel za vas neki kolega ili rođak, član krda ili stada, ako je vjernik? I da li je ćafir, bez ikakvog morala?
Ne, nije. Vjera ne odredjuje covjeka, iako bi mozda takvo sto mogli ocekivati od vjere ali svjedok sam da mnogi samodeklarisani vjernici cine zlodjela i nasuprot toga da mnogi samodeklarisani nevjernici/ateisti cine dobra djela.
Sve je to u covjeku i njegovoj dusi, neko mozda ne zna ili ne moze da nadje svoj mir ali je odlucio biti dobar i ne okretati glavu kad nekom treba pomoci. I zbog toga nije presudno kako se zove, odakle je porijeklom, koju je vjeru izabrao za svoju i ko su mu bili roditelji.
Da li znate nekog vjernika/ateistu, sa kojim bi radije obavljali neki posao, radili na projektu, igrali košarke,isl. nego sa nekim ko dijeli vaše mišljenje/stav?
Mislim da je ovo nesto sto se tesko moze pomijesati. Ako recimo zelim da se bavim tenisom treba mi adekvatan covjek "protivnik" da bi obojica mogli postati bolji u tom sportu. Ako ja izaberem nekog ko nikad nije drzao reket u ruci ali se slazemo u mnogim pogledima na zivot svako nadmetanje s takvim je cisto zamazivanje svojih ociju i laganje samog sebe. Ako ja biram da li je neko ovakav ili onakav, a namjerno zanemarujem njegove kvalitete ili mane u nekom direktnom pogledu onda ja ocito sam sebi cinim medvjedju uslugu.
Ako s nekim mogu kafu popiti i pricati o nekim filozofskim temema ne znaci da s nekim drugim s kim tesko mogu postici neki kvalitetan razgovor ne mogu raditi nesto drugo sto ispunjava i njega i mene na bilo koji nacin.
Mi smo samo ljudi i ono sto je sigurno je da mi i ne mozemo spoznati sve. Mi znamo samo ono sto mozemo vidjeti, naslutiti, zamisliti. A zivot je pun stvari koje je covjeku prosto nemoguce izmjeriti ili izvagati. Zato covjek i moze vjerovati u nesto... od granice dokle covjek moze nesto spoznati nastavlja sa vjerovanjem da postoji nesto kako bi on zelio/volio/smatrao logicnim da bude.
Svakom ce se covjeku suditi po onom sudu kojim je on sudio drugima. I nece se covjeku suditi samo za djela, sudit ce mu se i za namjere.
