Forum Klix.ba

Neka im je rahmet / slava

Neka im je svima rahmet dusi

evo asana, citiraju te na hayatovom prilogu

KO SE DANAS SJEĆA MARKALA?
Ko se danas sjeća Markala?
Pobjedili teror ali ne i zavjeru šutnje: Preživjeli sa Markala
PHOTO: BH DANI
Kad gledam sve to, poznajući mehanizam priprema za rat, mehanizam rata, mehanizam terora i ovaj postratni mehanizam odbijanja da se suoči sa onim šta je bilo, praktično se sve izvitoperilo, izopačilo i ta pobjeda lična i kolektivna u samom gradu Sarajevu je zaista danas dovedena u pitanje. Umjesto da to bude jedna afirmativna situacija, sada imamo ljude koji strijepe, stide se i ne smiju da kažu da su preživjeli opsadu Sarajeva

Pripremili: Dejan Kožul i Žarka Radoja (http://www.e-novine.com/sr/region/clanak.php?id=22205)

Petnaestogodišnjica masakra na sarajevskoj pijaci Markale obilježava se ove godine u duhu novih podjela, u duhu crtanja novih mapa, iako je onaj kojem je to bio omiljeni hobi u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu. Iako je u najdužoj opsadi jednog grada u istoriji izginulo više od 11.000 ljudi, jedan dan mora biti posebno utisnut u sjećanje ne samo Sarajlija već svih nas. Tog 5. februara 1994. godine minobacački projektil sa srpskih položaja „sletio” je na gradsku tržnicu na Markalama, a rezultat ovog zločina je 67 izginulih i 144 ranjena u jednom jedinom trenutku...

O tom danu ispričane su priče i priče, masakr je korišten za razne svrhe, a kako su Sarajlije preživjele opsadu grada, kao i sam masakr, najbolje opisuje FAMA, edukacijski paket Opsada Sarajeva 1992–1996. Prenosimo dijelove nekih od potresnih svjedočanstava Sarajlija koji su se igrom slučaja zatekli u blizini Markala tog kobnog 5. februara 1994. godine, kao i osvrt na zločin i Sarajevo danas iz ugla Suade Kapić, autorke i urednice edukacijskog paketa.



Vahida Tvico, prodavačica: Radila sam na pijaci. Oko 12 sati, dok smo radili, ja sam govorila mužu da idemo kući. Kaže on: 'Neka nas da ispušimo cigaretu'. Ostanemo. U tom momentu je pala granata. Kad je ta granata pala, ja sam sjedila na stolu, od tog straha i momenta ja sam pošla da bježim ispod stola. Ne znam ni ja sama od... Pala sam. Muž me je uhvatio i nisam više ništa znala. Kad sam se malo trznula, kad sam ustala, kad sam se trznula, vidjela sam samo da je sve popadalo po pijaci. Od tog straha pošli smo bježati. Ja ne znam ni gdje ni šta. Kad sam došla, on me je doveo do bratića svoga u kafanu. Tresla sam se. Ja ne znam kako sam ni šta sam radila u tim momentima i šta je s mene bilo, dok... dok nisam došla kući. Kad sam došla kući, onda mi je sva ona slika preda mnom bila na pijaci. Samo sam čula kako su vrištali, kako su letali. Ja nemam pojma ni šta je bilo, ni kako je. E to mi je ostao i strah.

Sakib Šuškić, građanin: Borili smo se da, ispod samih granata smo trčali da nešto... ovaj... da nešto donesemo i to skupa. Međutim, čovjek taj nije imao više od kilogram brašna. Ja sam samo krenuo da krenem prema mjestu gdje će granata da padne. Vidio sam svjetlost. Tad je mene nestalo. Pao sam u komu jer nisam znao da je granata tako blizu pala dok nisam otišao u bolnicu. kad su mi objasnili gdje je to. To je bilo na tri metra odmah poslije one samoposluge. Četvrti sto od '22. decembra', tada ono preduzeće tekstilno što je bilo. Međutim... ovaj... dolazeći k sebi... svijesti, to je ležalo sve po meni. Samo mi je glava virila od komada tijela. Sjećam se jedna gospođa koja je bez glave i nogu, koja je ležala na meni na desnoj strani i jedan pola čovjeka je bilo isto koji je iskrvavio. Ne znam koliko sam bio u toj svijesti.

Hamza Bakšić, novinar: Vijest je brzo prostrujala gradom, a poslije toga se, pošto su svi koji su imali telefon trčali da vide da li je neko od njihovih stradao. Onda je telefonski sistem počeo da se ruši i narednih sat, sat i po nije se moglo... Samo sretnici su uspjeli da prođu kroz taj haos kakav je nastajao u mreži, jer tu je, doslovno, svaka telefonska slušalica u gradu bila dignuta. Ja sam nakon možda dva sata saznao da je nekoliko mojih prijatelja poginulo ili ranjeno. Neću pominjati imena, jer je uvijek teško odrediti liniju gdje bi trebalo prestati sa tim spiskom. Do tada je neizvjesnost bila strašna. Čovjek uvijek počinje od onog najgoreg, misli prvo na ono najgore. I onda je počelo to, te... gužva pred bolnicom, gdje je svako čekao da vidi ima li nekog njegovog. Mogu da kažem da tog dana nisam bio sposoban da budem novinar. To je, možda, jedini dan otkako sam u profesiji da nisam mogao da se bavim svojim poslom. I divim se kolegama koji su tog dana bili izvještači i kretali se između mrtvih tijela. Ali i danas kad dignem telefonsku slušalicu, ako nemam signal, meni prođu kroz glavu sjećanja na te dane masovnih ubistava u Sarajevu.

Topić Hakija, snimatelj TV BiH: Negdje su ekipe otišle da rade i čekali smo tu kameru. I čuli smo u tom trenutku da je granata pala na Katedralu, na pijacu. A pošto moja familija, sva rodbina stanuje na Baščaršiji, na Katedrali, sve na onaj dio tamo, ja sam odmah zvao kuću i javila mi se žena. Plače, nije mogla ništa reć'. Ja sam samo pit'o koje dijete da mi kaže. Ona kaže: 'Nije dijete', nego kaže: 'Hakija, kamionima voze mrtve, pala je granata na Markale'. Ja sam onda stao, vidim svi stoje i uz'o sam kameru, prva koja je bila ondje, uz'o bateriju, kasetu i sam sam otiš'o, kren'o sam na snimanje. I pošto je to bilo, meni bar, daleko za hodanje, da neću stići na vrijeme da to uslikam, onda sam počeo zaustavljati auta. Nisu ljudi htjeli da mi stanu, onda sam ja stao na ulicu jednom čovjeku i zaustavio ga. I on me primio i samo me je smio odvesti do Vječne vatre. Kaže, nemoj molim te da ja idem dalje. Pašće druga granata, ja ne smijem. Ja sam tu iziš'o i od tog momenta sam počeo da snimam. Vidio sam, dosta je auta bilo stranih. Vidio sam da je veliki metež i uključio sam kameru i od tada sam počeo da snimam. I sve sam trč'o do... U prvom momentu, ja nisam ni vidio... dosta mrtvih na onom prvom dujelu ovdje. Ja sam onda gled'o kroz kameru. Samo sam tog trenutka osjeć'o potrebu da mi gori crveno. Da mi se ne ugasi kamera, da neku grešku ne napravim. Jer znam da poslje jedne granate dolazi druga granata. I onda sam odlučio: idem snimat' pa šta bude. Samo mi je znači bilo da...da mi gori crveno svjetlo. Onda kad sam unišo u dublje, dublje u pijacu, onda sam vidio... onaj... da... vidio... onaj... strašne stvari. Ovaj... i tada, tog momenta ja nisam bio ni uopšte svjestan šta snimam. Samo sam gled'o da to što je ispred mene, da... zabilježim. I pozn'o sam iz ulice moje... pozn'o sam dva sina od prve komšinice. Eto tako je to bilo. I kasnije dosta sam komšija prepozn'o, sve je to... ovaj... sve su to bili ljudi iz Starog grada. Kasnije sam saznao da su primili... porodice su primili cigare. I oni su došli na pijacu tu, da... ovaj... te cigare razmjene za hranu. I došli su... otprilike su dolazili majke i očevi i ranjeni borci su dolazili da zamjene te cigare. I oni su ostali tu. Poginuli su tu. Eto tako, ja ne znam, ne znam šta više da kažem.

Jovan Divjak, zamjenik načelnika Glavnog štaba ABiH: U granatiranju grada ubijeno je na Markala 68 ljudi i ranjeno preko stotinu. To je bio jedan od povoda da prvi put, veoma odlučno, Savet bezbednosti donese odluku da će po cenu upotrebe svojih efektiva, vojnih efektiva izvršiti napad na vojne ciljeve vojske Republike Srpske. Ultimatum je usledio na apel i Predsedništva Bosne i Hercegovine, na slike užasa koje su obišle svet, u kojima su ljudi koji su dolazili na pijacu izmasakrirani. S obzirom da je vojska Republike Srpske, Mladić i Karadžić, odbijala takvu mogućnost, izvršen je pritisak preko Miloševića, koji je inače čitavog rata posrednik u onome što se dešavalo u napadu na Sarajevo. I s obzirom da nisu povukli naoružanje na 20 kilometara, teško naoružanje, lako naoružanje i tenkove na onu daljinu sa koje se može tući direktno grad. Jedinice UNPROFOR-a bile su postavljene na nekoliko važnih objekata oko grada i stvorile su izvesnu tampon-zonu između vojske Republike Srpske i odbrane Sarajeva. Petnaestak ili 20 dana bilo je pod kontrolom granatiranje Sarajeva, međutim, u kasnijim mesecima, Vojska Republike Srpske je produžila opsadu i granatiranje grada.

-.-PHOTO: LIČNA ARHIVA-.- Danas se sve ponovo ruši kao da se ništa u stvari nije dogodilo: Suada Kapić
Danas se sve ponovo ruši kao da se ništa u stvari nije dogodilo: Suada Kapić
PHOTO: LIČNA ARHIVA

Autorka i urednica paketa FAMA Suada Kapić za e-novine sagledava kakav je danas odnos ne samo prema tom danu već prema opsadi, ratu, ali i najsvježijim pričama o podjeli BiH.

„Vidimo da smo se našli u jednoj užasnoj situaciji vizuelnih i tekstualnih ponavljanja različitih ljudi na različitim nivoima i da uopće nismo odmakli od devedesetih. Budući da sam bila u tom procesu, jednostavno sam znala da do ovoga mora doći. Današnji dan je simptom da građani Sarajeva nemaju nikakvu satisfakciju. Grad se odbranio na taj način što smo mi ostali u tom gradu, što je svako od nas ugradio nešto iz svoje oblasti, znanja, principa, dužnosti. Znali smo da zato što smo tu da će taj grad opstati i danas, kad se kao sve završilo, shvatam da se u stvari nije završilo. Ako ponovo osvanu mape, kao što je osvanula u današnjem 'Oslobođenju', ti se sa najstrašnijim sjećanjem ne sjetiš ponovno 5. februara, strašnog masakra koji je bio posljedica prvih mapa, nego ponovo gledamo određene grupe ljudi kako odlaze da se nešto dogovaraju, dolaze sa nekim zaključcima i prijedlozima. Znači ta situacija nje završena.”

Suada Kapić dodaje da je Sarajevo tih dana pobjedio teror, kao i da je svaki građanin pojedinačno svojim življenjem „na egzistencijalnom nivou opstanka, pomoću kulture, humanitarno, edukacijski... učestvovao u toj pobjedi”. O tome svjedoče još dva sagovornika FAMA edukacijskog paketa.

Greta Ferušić, profesor arhitekture u penziji: Iako smo kao progonjene zveri nekada trčali po ulici, ali smo nekako imali neko ljudsko dostojanstvo, bili i komšija s komšijom, čovek s čovekom. Bili smo ljudi, da tako kažem. Ono što god smo imali, malo zatišja ili bilo koje druge mogućnosti. Bilo je događaja u gradu koji su održavali jedan određen nivo. Uglavnom možemo reći da smo bili ljudi sa određenim, snagom duha i borbom za svoju neku slobodu, makar i unutar takvih nemogućih uslova. Mi smo bili... Naime, ljudi u Aušvicu su bili senke koje su hodale, koje su se kretali nekim instinktom, u težnji za samoodržanjem, ali koliko su u tome mogli uspeti, to je veoma teško reći, jer uslova praktično nikakvih nije bilo da vi sebi nešto omogućite, da vas... da poboljšate svoju situaciju. Svi smo bili brojevi, ljudi bez imena. Prema tome, zavisili smo tačno od slučaja i od mogućnosti one što smo nosili u sebi. To je jačina duha i jačina tela. Jer ono kakav je sistem života bio, od ujutru do naveče je bilo sve skoncentrisano da uništi prvo duh u čoveku, a onda i fizičku snagu.

Mehmed Aličehajić, profesor njemačkog jezika: I negdje u toku, polivini koncerta, čuli su se u nekoliko navrata, zavijanje sirena, ali navikli smo bili na to i niko nije posebnu pažnju obraćao. Međutim, organizatori su bili obavješteni da se desio str... jedan veći masakr. Tad se nije znalo tačno koliko ljudi. Kad smo... kad je koncert završen, jer nije prekidan, nije prekidan da bi se i time ustrajnim koncertiranjem, ustrajnim držanjem programa pokazao prkos. Pokazao taj otpor prema banditizmu, prema divljaštvu.

-.-PHOTO: BH DANI-.- Ispričane silne priče ali bez efekta: Markale 1994.
Ispričane silne priče ali bez efekta: Markale 1994.
PHOTO: BH DANI

Iako su izgubili 11.000 sugrađana, svoje najmilije, a mnogi od njih ostali su i doživotni invalidi, građani Sarajeva bili su „jedini pobjednici u toj situaciji”, kaže Suada Kapić. Ono šta se poslije dešavalo ili bolje rečeno nije dešavalo uveliko je izmjenilo svijest o samoj opsadi i masakru. Proces istine i pomirenja nikada nije ni počeo, iako je na tu temu istrošeno tone papira u proteklih 15 godina, a pravi razgovor na temu rata ne postoji, na šta ukazuje i naša sagovornica.

„Od te 1992. godine sam u procesu sagledavanja stvar koje se događaju koje su se poslije našle u oblicima raznih projekata da bi na kraju završile kao arhiv. Znam da sam potrošila 15 godina znajući da sam bila u pravu. Izbjegavajući i odbijajući da se govori o onome šta se desilo, koliko god to bilo teško, došli smo u fazu apsolutnog haosa. Potpuno sam sigurna da je razlog tome što se taj proces nije završio, razrješio, nije se znalo šta se točno dogodilo, nije se ozvaničilo kao kraj rata, kao vrsta rata, nije se napravio karakter, naziv svega toga, niti su ljudi koji su učestvovali u tome dobili ikakvu satisfakciju. Danas kad gledam sve to, poznajući taj mehanizam priprema za rat, mehanizam rata, mehanizam terora i ovaj postratni mehanizam odbijanja da se suoči sa onim šta je bilo, da se o tome razgovara, da se uspostave parametri, praktično se sve izvitoperilo, izopačilo i ta pobjeda lična i kolektivna u samom gradu Sarajevu je zaista danas dovedena u pitanje. Umjesto da to bude jedna afirmativna situacija, sada imamo ljude koji strijepe, stide se i ne smiju da kažu da su preživjeli opsadu Sarajeva. Danas ljudi sa potpunom rezignacijom i jednom vrlo čudnom indiferentnošću gledaju vijesti na televiziji koje su prestrašne i koje vraćaju u ono vrijeme. Dok to gledamo, gubimo razlog i smisao zašto smo u stvari ostali i zašto smo se opredijelili. Danas se sve ponovo ruši kao da se ništa u stvari nije dogodilo.”

ne znam vise sta bih rekao,na ove dane na kalendaru koji idu u krug i dolaze svako malo.

kao da mi se zivot sastoji od komadica normalnog zivota ,skupljenih izmedju nekih datuma

nek im je rahmet i pokoj

Laura_21 wrote:Mogu samo da dijelim sadaku jer je pala 2 metra iza mene.

Ma sta rece,hjeba ti?

Dva metra iza tebe i nista ti nije bilo,a onolike ljude(rahmet/pokoj vjecni im bio)pobi i onoliko ljudi izreseta u ne znam kolikom krugu desetina metara!

De se ba saberi,nije pala petarda,nego GRANATA 120mm!!!!!!

deki-bg wrote: Iako su izgubili 11.000 sugrađana, svoje najmilije, a mnogi od njih ostali su i doživotni invalidi, građani Sarajeva bili su „jedini pobjednici u toj situaciji”, kaže Suada Kapić. Ono šta se poslije dešavalo ili bolje rečeno nije dešavalo uveliko je izmjenilo svijest o samoj opsadi i masakru. Proces istine i pomirenja nikada nije ni počeo, iako je na tu temu istrošeno tone papira u proteklih 15 godina, a pravi razgovor na temu rata ne postoji, na šta ukazuje i naša sagovornica.

„Od te 1992. godine sam u procesu sagledavanja stvar koje se događaju koje su se poslije našle u oblicima raznih projekata da bi na kraju završile kao arhiv. Znam da sam potrošila 15 godina znajući da sam bila u pravu. Izbjegavajući i odbijajući da se govori o onome šta se desilo, koliko god to bilo teško, došli smo u fazu apsolutnog haosa. Potpuno sam sigurna da je razlog tome što se taj proces nije završio, razrješio, nije se znalo šta se točno dogodilo, nije se ozvaničilo kao kraj rata, kao vrsta rata, nije se napravio karakter, naziv svega toga, niti su ljudi koji su učestvovali u tome dobili ikakvu satisfakciju. Danas kad gledam sve to, poznajući taj mehanizam priprema za rat, mehanizam rata, mehanizam terora i ovaj postratni mehanizam odbijanja da se suoči sa onim šta je bilo, da se o tome razgovara, da se uspostave parametri, praktično se sve izvitoperilo, izopačilo i ta pobjeda lična i kolektivna u samom gradu Sarajevu je zaista danas dovedena u pitanje. Umjesto da to bude jedna afirmativna situacija, sada imamo ljude koji strijepe, stide se i ne smiju da kažu da su preživjeli opsadu Sarajeva. Danas ljudi sa potpunom rezignacijom i jednom vrlo čudnom indiferentnošću gledaju vijesti na televiziji koje su prestrašne i koje vraćaju u ono vrijeme. Dok to gledamo, gubimo razlog i smisao zašto smo u stvari ostali i zašto smo se opredijelili. Danas se sve ponovo ruši kao da se ništa u stvari nije dogodilo.”

Habib Trto, čija je supruga ubijena snajperom 1993.g. wrote:"Otišao sam tamo i stajao, čekajući da i mene ubiju, ali nisu pucali na mene jer ih naprosto nije bilo briga hoću li ja ostati živ ili poginuti."

Nema sumnje da oni koji kontrolišu današnji haos koriste znanja psihologije, psihijatrije,...

Ahmmed wrote:fukara_tz, nadam se da se ne ljutiš što otvaram posebnu temu o masakru na Markalama, postirajući podatke koje si ti već postavio na temi " da se nikad ne zaboravi"....


Stradanje Sarajlija tokom srpsko crnogorske fašističke agresije 1992-1995:


11.000 građana ubijeno

1.601 dijete je ubijeno

50.000 građana ranjeno

329 granata dnevno padalo

Herojska odbrana građana Sarajeva

Historijska istina i vrijednosti sjećanja na masakr na Markalama, na fašističko divljanje po tekovinama ljudskog društva i civilizacije, po nezavisnosti i suverenitetu Republike BiH, po nacionalnom, vjerskom, kulturnom i društvenom suživotu njenih građana, te njihovom biološkom opstanku i preživljavanju, lekcije su iz naše prošlosti na kojima danas, sjećajući se žrtava opsade Sarajeva, moramo graditi zajedničku budućnost, izjavio je u Sarajevu profesor Smail Čekić.
Profesor Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, obratio se danas prisutnima na zajedničkoj komemorativnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo (KS), Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća sa područja KS, koja je održana u sarajevskom Narodnom pozorištu povodom obilježavanja 5. februara, Dana sjećanja na sve poginule građane Sarajeva od 1992-1995.godine i 15. godišnjice stradanja naših sugrađana na pijaci Markale.
Sjednica je počela intoniranjem himne BiH, nakon čega je minutom šutnje i učenjem Fatihe odata počast žrtvama.
"Masakr na Markalama izvršen je u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom, genocidnom namjerom i osvajačkim ratom za teritorije, za životni prostor, za otimanje bosanske zemlje, a opsada i široka kampanja zločinačkog divljanja po civilima i civilnim objektima glavnog grada Republike BiH nezapamćena je u historiji savremenog čovječanstva", rekao je Čekić.
Prema njegovim riječima, staviti i držati grad u opsadi, onemogućiti mu normalno snabdijevanje hranom, vodom, energentima, lijekovima i ubijati i ranjavati nezaštićene, izgladnjele i iznemogle civile granatama, snajperima i drugim oruđima i oružjima, te zabranjenim sredstvima i metodama ratovanja, predstavlja potpuno očigledan i jasan dokaz genocidne namjere.
Čekić je ocijenio da je genocid nad Bošnjacima, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom i praksom, a po uzoru na fašizam, vršen u kontinuitetu od 1992. do 1995. godine, te da su realizatori velikosrpske ideologije, politike i prakse u Republici BiH bili Srpska demokratska stranka (SDS) BiH i paradržavna tvorevina Republika Srpska (RS), na čelu sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem.
"Ovu paradržavnu tvorevinu je, nažalost, prihvatio enormno veliki broj Srba, nažalost, uključujući i mnoge antifašiste iz Drugog svjetskog rata i komuniste iz socijalističkog razvoja zemlje", rekao je profesor Čekić.
Kako je kazao, opsada Sarajeva stvarno je počela 1. marta 1992. godine, nakon zatvaranja glasačkih mjesta na referendumu za nezavisnu i suverenu BiH, kada je Komanda Druge vojne oblasti JNA, u saradnji sa SDS-om, postavila barikade u i oko Sarajeva, grada koji je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN, od 6. maja 1993. godine, proglašen sigurnom zonom UN-a.
"Opsada je trajala do 19. marta 1996. godine, odnosno do reintegracije okupiranim dijelova Sarajeva. U opsadi je 1.479 dana živjelo oko 340.000 stanovnika", rekao je Čekić.
On je naglasio da su svi planovi i pokušaji JNA i njihovih kolaboracionista o brzom zauzimanju Sarajeva i ovladavanju državnim institucijama Republike BiH doživljavali vojni neuspjeh, zahvaljujući herojskoj odbrani njegovih građana.
"U očuvanju Sarajeva posebnu ulogu imala je snaga duha grada, prije svega kao kolektiviteta, te pojedinaca koji su u obrazovanju, nauci, kulturi i umjetnosti davali značajan podsticaj duhovnog otpora agresiji", kazao je direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti.
Delegacije Skupštine KS, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća su nakon komemorativne sjednice položile cvijeće na spomen obilježje na pijaci Markale, gdje je prije 15 godina poginulo 67 Sarajlija, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno.

avaz.ba

Da im se dragi Bog smiluje! Zločincima nikada da ne oprosti!

Nek im je vjecni rahmet

Rahmet i pokoj

Da se ne zaboravi. I nama zivima oprosti.

Rahmet im dusama
Vjecni pokoj
Slava im

I pricajmo djeci ko je to bio toliko "hrabar"da tim ljudima prekine snove

Prozor wrote:Rahmet i pokoj

Amin

U tom periodu ležao u bolnici na plastičnoj hirurgiji. Mrtvačnica se nalazi odmah ispod prozora. Vidim dole neka frka, puno auta i jedna tamić. Sidjem da vidim šta se događa i zaledim. S tamića skidaju tijela, tj. dijelove tijela. Velika hrpa ostataka mesa koja se nalazila na zelenom rebrastom salonitu koji se koristio kao krov na pijačnom štandu. UŽas.

komentar u Danima iz rubrike sedmica u fokusu

U Sarajevu obilježena 15-godišnjica masakra na Markalama kada je neprijateljska granata ubila 62, a teže i lakše ranila 142 građana.

komentar je uzasan