Blue room wrote:Neki dan sretnem prijatelja koji mi suznih ociju u povjerenju kaze da je usvojio dijete . Kazem mu "svaka ti cast "a on meni na to "hvala, mnogi me ne razumiju". Isprica mi potom da su neki prijatelji i clanovi porodice imali vrlo sumljicave stavove i zlocaste komentare. Sokiran sam. Ja nisam vjernik ali mislim da ne postoji veci sevap od pruzanja topline i ljubavi napustenom djetetu. Takodjer ne razumijem se u genetski inzenjering ali mislim da se svako malo bice bez obzira na porijeklo moze odgojiti u dobrog covjeka. Isto tako znam iz prica djeda da su bogatije porodice u Bosni obicno pored svoje djece znale odhraniti i neko siroto.Ja imam svoje , hvala Bogu , ali mi je zelja da pored svoje djece, ako mi prilike budu dozvoljavale , usvojim dijete. Moj prijatelj nema djece , prosao je golgotu lijecenja i bezuspjesnih pokusaja kao i proces usvajanja koji nije lak (hvala Bogu da je tako i da se provjeravaju potencijalni usvojitelji) i sada umjesto da ga podrze u sreci koju zasluzuje neki ljudi se nadju sa komentarima tipa : Nekakvo je ruzno . Da li si provjerio roditelje? Jel normalno ? Hoces li ga voljeti kao svoje ? Jesi li siguran .... i sl. Bas me zanima vase misljenje.
Moj stav je proistekao iz malo iz mog iskustva, malo posmatrajuci tudja i skupljajuci pouke, malo iz moga znanja malo iz moje religioznosti, tako da te ne cudi ono sto zelim reci.
U vjeri je cak dopusteno da onaj koji ne moze da izdrzava dijete, a dobije ga moze da ga da onome ko se zeli starati o njemu. Tim pravom se vodi briga o samim roditeljima jer treba napomenuti da mnogi ne mogu pruziti sve ono sto mu treba. E sada kontra tome su ljudi koji imaju nacina imaju zelju da odgajaju dijete a nemogu da dobiju dijete npr. jedna od mojih sestara. Ljudi su se trudili i trudili
trazili nacina ali nikada nisu mogli da imaju svoju dijecu. Doduse hvala bogu pa u porodici ima masallah dosta potomaka, pa joj je briga o njima zamjenila zelju za usvajanjem i podizanjem svoga dijeteta koje ne moze imati. Svakako svima nama bi bilo draze kada bi rodila i kada bi imala svoje dijete, ali niko od nas nikada joj nebi zamjerio i da usvoji jedno tudje. Normalno je da ljudi postavljaju pitanja i cude se, kada se jedna takva odluka donese i desi, ali sa tim se treba nositi. Moj otac prvi put se ozenio zenom koja je imala vec 4 dijece sa njom je dobio jos dvoje, kada je ona umrla ozenio je moju majku i dobio jos dvoje dijece. E sad zamislite sta su njemu njegovi govorili kada se zenio prvi put. A takodje kada se zenio drugi put tj mojom majkom.
Zlih jezika nikada malo. Iskreno i sam sam hiljadu puta razmisljao o nekoj vanbracnoj zajednici muskarca i zene u kojoj bi ja bio otac nekome usvojenom dijetetu pored vlastite dijece koje abd planiram imati. Medjutim opet mislim da se takvo dijete treba paziti vise nego svoje i netreba mu se stavljati akcenat kao da je tudjinac. Medjutim treba mu se istina reci cim prije da bi se lakse mogao nositi sa njom i kako bi dijete znalo svoje pravo porijeklo i vrednovalo osobu i karakter onoga koji ga je usvojio. Procitao sam da je neko rekao da je usvajanje dijece u Islamu haram. Ne, nije. Haram je i nepravda prema tome dijetetu kada se ono usvoji a podigne se na nacin da nezna nista o svome porijeklu prezimenu ili necemu sto bi ga vezalo za njegove prave roditelje i bude omalovazavano i vrijedjano radi toga.
Evo teksta o tome koji govori o tome:
Islam o usvajanju djece (adopciji)
'Allah nijednom covjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao, a ni zene vase, od kojih se ziharom rastavljate, materama vasim nije ucinio,niti je posinke vase sinovima vasim ucinio. To su samo vase rijeci, iz vasih usta, a Allah istinu govori i na pravi put izvodi.
"Zovite ih po ocevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena oceva njihovih, pa, braca su vasa po vjeri, i sticenici su vasi. Nije grijeh ako u tome pogrijesite, grijeh je ako to namjerno ucinite ; a Allah prasta i samilostan je." (Al Ahzab 4-5)
Kako god je haram čovjeku da poriče dijete koje mu je rodila vjenčana žena, isto tako je haram da on pravno posini dijete kome nije prirodni otac. Kao i drugi narodi u povijesnom toku, Arabljani su u doba džahilijjeta znali da pridodaju svojoj lozi i familiji koga god su željeli kroz instituciju adopcije. Čovjek bi usvojio (tebenna, učiniti nekoga sinom) dječaka koji mu se sviđao za sina (mutebenna), izjasnivši se javno o tome, i dječak bi njemu postajao kao sin, dijeleći obaveze i prava famijle koja ga je usvojila i uzimajući njezino ime. Posinjenje je bilo pravomoćno uprkos tome što je usvojeni sin mogao imati poznatog oca i što je dolazio is poznate loze.
Ovakva praksa bila je raširena u arabljanskome društvu u vrijeme kad je došao islam. Prije nego je primio poslanički poziv, Resulullah – alejhi’s-selam – lično je bio usvojio Zejda ibni Harisa, koji je bio zarobljen kao dijete prilikom jednog napada na njegovo pleme, što je bila svakodnevna pojava u vrijeme džahilijjeta. Hakim ibni Hizam kupio ga je svojoj tetki po ocu Hatidži, a kad se ona udala za Resulullaha – alejhi’s-Selam –, Hatidža mu je poklonila Zejda. Kada su Zejdov otac i rođak saznali gdje se on nalazi, došli su Resulullahu – alejhi’s-selam – i tražili da se Zejd vrati. Resulullah – alejhi’s-Selam – prepusti Zejdu da sam izabere kuda će. Zejd nije mogao da, pred ocem i amidžom, ne da prednost Muhammedu – alejhi’s-selam -, nakon čega ga on oslobodi i usvoji kao sina u prisustvu ostalih. On se već zvao Zejd ibni Muhammed i postao je prvi slobodni rob koji je primio islam.
I kakvo je sada islamsko gledište na ovakav džahilijjetski sistem usvajanja ?
Ovu vrstu adopcije islam de facto smatra potiranjem prirodnog reda i stvarnosti. Uvođenje stranca u familiju kao njezina člana i dopuštenje da on bude u blizini žena koje mu nisu muharremât, tj. ne postoji šeri’atska smetnja da ih on uzme za ženu, je, ustvari, prijevara – jer čovjekova žena nije majka usvojenom, niti je njegova kćerka tome dječaku sestra, niti je njegova sestra tome dječaku tetka – pošto sve one njemu nisu muharremat; za sve njih on je samo stranac. Štaviše, usvojeni sin tražit će pravo na nasljedstvo čovjeka ili njegove žene lišavajući time istinske nasljednike u njihovom punom pravu na nasljedstvo. Takva situacija izaziva ljutnju pravih nasljednika protiv stranca koji ih je zloupotrijebio i uzurpirao njihova prava tako što ih je lišio cjelokupnog nasljedstva, miraza. Takve česte ljutnje vode u svađe i kidaju srodstvo i rodbinske veze. To je razlog što je Kur’an ukinuo ovaj džahilijjetski sistem zabranivši ga u potpunosti i iskorijenivši sve njegove posljedice. Allah dželle šanuhu kaže:
"… niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz vaših usta, a Allah istinu govori i na pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši …
(El-Ahzab 5-6)
Razmislimo o kur’anskim ajetima "niti je posine vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz vaših usta … " To znači da je izjava o adopciji sastavljena od riječi koje ne korespondiraju sa stvarnošću. Puka izjava ne može promijeniti stvarnost niti činjenice, ne može stranca učiniti ni rodbinom ni nasljednikom, niti nekog pojedinca sinom. Puko usmeno isražavanje ili nekakav simbolički govor ne može nečiju krv ubrizgati u vene usvojenoga sina, niti može proizvesti osjećanja očinske naklonosti u ljudskome srcu a ni sinovska osjećanja u srcu usvojenoga djeteta, kao što ne može prenijeti genetske, fizičke, duševne ili mentalne crte.
Islam je također ukinuo sve posljedice ovog sistema usvajanja koje se odnose na nasljeđivanje i na zabranu braka sa hudovicom ili razvedenicom usvojenog sina. U pogledu nasljeđivanja, Kur’an nije uzeo u obzir nijedan dokaz osim onog koji se temelji na srodstvo po krvi i braku: "A rođaci su, prema Allahovoj knjizi, jedni drugima preči. Allah, zaista, sve zna … "(Et-Tewbe 75).
U pogledu braka, Kur’an ustvrđuje da su samo žene « rođenih sinova » (En-Nisa’ : 23), a ne žene usvojenih sinova, zauvijek zabranjene za brak onome ko je usvojio dijete (sina). Prema tome, dozvoljeno je čovjeku da se oženi razvedenom ženom njegova usvojenog sina – pošto je ona, ustvari, bila žena stranca, onoga koji s njim nije u krvnom srodstvu.
Adopcija radi odgajanja i obrazovanja
Kao što je prethodno objašnjeno, islam je ukinuo onu vrstu adopcije koja od usvojenoga dječaka čini člana familije sa svim pravima u nasljedstvu, gdje mu je (u familiji) dopušteno da se slobodno miješa sa ostalim članovima domaćinstva, adopcija u kojoj se zabranjuje ženidba itd.
Ali riječ posinjavanje (tebnijje, adopcija) upotrebljava se i u drukčijem smislu, što islam nije zabranio, a to je: kada čovjek u kuću primi siroče ili nahoče da bi ga odgajao ili obrazovao i da ga tretira kao svoje dijete: štiti ga, hrani, odijeva, podučava i pazi kao i svoje rođeno dijete. Međutim, on to dijete ne pripisuje sebi niti mu daje prava koja je šeri’at rezervirao za rođenu djecu. Ovo je izuzetno lijep čin u Allahovoj dželle šanuhu vjeri, i onaj ko ga izvrši bit će nagrađen Džennetom. Resulullah – alejhi’s-selam – je rekao: "Ja i onaj ko zbrinjava siroče bit ćemo kao ova dvojica u Džennetu", pokazavši svoj srednji prst i kažiprst s nezantnom razdaljinom (El-Buhari, Et-Termizi i Ebu Davud).
Nahoče (leqît) se također smatra siročetom (jetim), također se termin "onaj koga se nađe na putu" (ibni sebil) odnosi na onog o kome se mora starati.
Ako čovjek nema vlastito dijete, a želi da ovakvo dijete pomogne svojim materijalnim sredstvima, on mu može darovati šta hoće dok je živ, a može mu ostavititi u nasljedstvo jednu trećinu svoje ostavštine prije nego što umre.
Sejh Jusuf El Qaradavi: Halal i haram u islamu
