Forum Klix.ba

Judge_Dread wrote:Kad ce on u penziju

bogoljub wrote:Ovaj Gojko Beric ispade NAJveći zaštitnik siromašnih Muslimana u BiH (Pravi se veći katolik od Pape)
Koja licemjernost i bezobrazluk! Napada izgradnju rezidencije IZ. Zašto? Napada izgradnju Dzamija, i nekako ih u njegovim očima ima puno.
Možda ti se pričinjava Gojko? Njihov broj ili grad u kojem jesi, ili država u kojoj jesi?
Muslimani Bošnjaci su ovdje svoji na svome, i netreba nikoga da uznemirava njihovo postojanje i njihovu okrenutost ka jedinoj im zemlji BOSNI I HERCEGOVINI! Rezervne države oni nemaju kao neki! I da znaš Gojko uopšte im nije krivo što nemaju, Nego im je drago što imaju Eto tu Bosnu!

bogoljub wrote:Ovaj Gojko Beric ispade NAJveći zaštitnik siromašnih Muslimana u BiH (Pravi se veći katolik od Pape)
Koja licemjernost i bezobrazluk! Napada izgradnju rezidencije IZ. Zašto? Napada izgradnju Dzamija, i nekako ih u njegovim očima ima puno.
Možda ti se pričinjava Gojko? Njihov broj ili grad u kojem jesi, ili država u kojoj jesi?
Muslimani Bošnjaci su ovdje svoji na svome, i netreba nikoga da uznemirava njihovo postojanje i njihovu okrenutost ka jedinoj im zemlji BOSNI I HERCEGOVINI! Rezervne države oni nemaju kao neki! I da znaš Gojko uopšte im nije krivo što nemaju, Nego im je drago što imaju Eto tu Bosnu!

http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=46

Piše: Gojko Berić



29/04/09

Da nam živi, živi rad

Ne volim praznike jer mi se učini da život tada stane. Čak ni Prvi maj, dan kad se slavi ljudski napor zvani rad, dakle ono što je, prema marksističkoj teoriji, stvorilo samog čovjeka. Naprosto, ne posjedujem sposobnost da oponašam masu ni u čemu, pa ni u njenom prvomajskom raspoloženju, mada je to dobar praznik. Večeras će širom Evrope biti zapaljene velike vatre, kao ritualna uvertira u sutrašnje radničke parade sa buketima crvenih zastava. Nekad je tako bilo i kod nas. Jugom se Prvog maja orila pjesma “Da nam živi, živi rad”. Ali, naš je svijet u međuvremenu izgubio vezu sa samim sobom, sa svime što je bilo juče, dobro ili loše, pa i sa Međunarodnim praznikom rada. Sutra će taj izgubljeni svijet, ne bude li kiše, pohrliti u prirodu, na teferič oko bosanskih rijeka, uz ražnjeve, roštilj, toplo pivo i harmoniku. Smeće koje će Sarajlije ostaviti za sobom na Vrelu Bosne pokupiće neko drugi, možda neki skauti iz inostranstva.

Nekada, dok su iluzije još trajale, i sam sam bio poletni propagandista radničke klase. U to ubrajam i seriju reportaža o bosanskim rudarima, herojima rada, koju sam objavio u ovom listu. Abdurahman Babajić, Nikola Škobić, Risto Mijatović, Edhem Škorić, Stjepo Vidović... Svi su već mrtvi i zaboravljeni. Sa Babajićem sam razgovarao u njegovoj kući na periferiji Tuzle. Ležao je na krevetu u jednoj sobici, okružen o zidove obješenim medaljama, odlikovanjima, plaketama i uramljenim isječcima iz novina, i umirao od raka. Aliju Sirotanovića, najčuvenijeg od njih, sreo sam u Brezi. Bio je petak, pijačni dan, kiša je lila kao iz kabla. Sjedili smo u maloj, skromnoj kancelariji Muniba Imamovića, direktora Veleprometa, gdje mi je Alija, u dugom zimskom kaputu, sav mokar od kiše, pričao o svojoj rudarskoj slavi.

Tada je sve poticalo iz Moskve, pa i inicijativa da se u zemljama socijalizma pokrenu akcije obaranja rekorda u privredi. Najatraktivnije je bilo takmičenje u kopanju uglja. Poljski režiser Andžej Vajda snimio je antologijski film na temu socijalističkog udarništva pod naslovom “Čovjek od mermera“. Film govori o TV novinarki koja rekonstruiše život jednog udarnika u brzom zidanju u Poljskoj i koji usred priče nestaje. Baš kao što su nestali junaci jedne utopijske epohe.

Najpoznatiji sovjetski rudar u to vrijeme bio je izvjesni Aleksej Stahanov. Dvoboj sa ovim Rusom odredio je sudbinu Alije Sirotanovića. Alija je za tu priliku napravio posebnu lopatu, kasnije nazvanu “sirotanovićka“, na koju je moglo stati 50 kilograma uglja. Tog “istorijskog“ dana, 24. jula 1949, rudar iz sela Trtovići kod Breze oborio je rekord Stahanova, iskopavši u jednoj smjeni 152 tone uglja.

Bilo je to vrijeme Rezolucije Informbiroa, pa je vijest iz malog bosanskog gradića prohujala cijelom Jugoslavijom i bila protumačena na jedino ispravan način: Tito je pobijedio Staljina! Alija Sirotanović je tada postao živa legenda, simbol pregalaštva radničke klase, ideološke kičme režima. Njegov lik se našao na novčanici od deset dinara, odlikovan je Ordenom junaka socijalističkog rada, dobio je nagradu AVNOJ-a i bezbroj drugih priznanja i odlikovanja. Umro je u 76. godini, baš u maju, negdje pred rat, kad se u Jugoslaviji nacionalizam rasplamsao svom silinom. Jedna mala ulica na periferiji Breze nosi ime Alije Sirotanovića, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Zabranjeno pušenje posvetilo mu je pjesmu pod nazivom “Srce, ruke i lopata“.

Alija je tako simbolično nadživio cijelu plejadu jugoslovenskih političara, mada sam čuo priču prema kojoj su i on i njegov podvig bili izmišljeni. U Brezi je, naime, postojao čovjek koji je, poput hiljada drugih, od bivšeg režima dobio sve što se moglo dobiti, da bi nakon pada komunizma pretrčao u redove SDA. Taj je konvertit postao ratni načelnik Općine Breza. Bojovnik nove demokratije, dotični je gospodin išao po Brezi i, navodno, uvjeravao ljude da Alija Sirotanović nije ni postojao, te da su ga izmislile komunjare.

Alija Sirotanović je, naravno, postojao. Njegov kopački podvig, kao i njegova urnebesna ideološka promocija, danas djeluju dirljivo naivno. A što je najparadoksalnije u Alijinoj slavi, stvarni rad nije u tom režimu nikada bio na cijeni. Jugosloveni su živjeli nezasluženo dobro zahvaljujući isključivo kreditima sa Zapada. Ali danas je stanje još poraznije: pojam radnik izbačen je iz upotrebe i zamijenjen pojmom uposlenik, a sam rad potcijenjen do poniženja. Tajkunizacija, prijatelju! Nema to veze sa famoznom tranzicijom. Prođi ovog prvog maja ulicom, ponesi crvenu zastavu i zapjevaj “Da nam živi, živi rad”. Svi će misliti da si prolupao.
Idući članak

lopta wrote:varas se, nije bitan Ceric, bitan je reis.

bogoljub wrote:Ovaj Gojko Beric ispade NAJveći zaštitnik siromašnih Muslimana u BiH (Pravi se veći katolik od Pape)
Koja licemjernost i bezobrazluk! Napada izgradnju rezidencije IZ. Zašto? Napada izgradnju Dzamija, i nekako ih u njegovim očima ima puno.
Možda ti se pričinjava Gojko?

bogoljub wrote:Ovaj Gojko Beric ispade NAJveći zaštitnik siromašnih Muslimana u BiH (Pravi se veći katolik od Pape)
Koja licemjernost i bezobrazluk! Napada izgradnju rezidencije IZ. Zašto? Napada izgradnju Dzamija, i nekako ih u njegovim očima ima puno.
Možda ti se pričinjava Gojko? Njihov broj ili grad u kojem jesi, ili država u kojoj jesi?
Muslimani Bošnjaci su ovdje svoji na svome, i netreba nikoga da uznemirava njihovo postojanje i njihovu okrenutost ka jedinoj im zemlji BOSNI I HERCEGOVINI! Rezervne države oni nemaju kao neki! I da znaš Gojko uopšte im nije krivo što nemaju, Nego im je drago što imaju Eto tu Bosnu!

Na svojoj, u svojoj

Piše: Gojko Berić
18/03/10 02:11

http://oslobodjenje.ba/index.php?id=5675

Prema najnovijem ispitivanju javnog mnijenja, koje je na uzorku od 1.500 građana obavila agencija Puls iz Sarajeva, tri ovdašnja naroda imaju dijametralno suprotne stavove o uređenju Bosne i Hercegovine. Većina anketiranih Srba je, njih 53 posto, za ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom, isti toliki procenat Hrvata rješenje ovog rebusa nad rebusima vidi u formiranju tri federalne jedinice, dok je 68 posto Bošnjaka za centraliziranu državu. Koliko vidim, rezultati ovog ispitivanja, objavljeni prije nekoliko dana na jednom TV kanalu nisu bili vrijedni ni obične novinske bilješke. Valjda zato što frapantno nalikuju političkoj stvarnosti, čak bi se moglo reći da predstavljaju njenu nešto razblaženu verziju.

Da su politički pogledi svakog od tri naroda na uređenje zajedničke države takvi da prije vode razlazu nego integraciji, nikome ne treba objašnjavati. U protivnom, četverogodišnji udarnički rad Milorada Dodika na općoj mobilizaciji Srba pod parolom "BiH je privremena, Republika Srpska je trajna", bio bi proglašen propalim. Nažalost, za sada nema razloga da mu se oduzme udarnička značka, bez obzira što sav taj Dodikov trud liči na blef. Ali dok Dodik ništa ne skriva, te njegovi politički protivnici nemaju potrebe da u vezi s njim konsultiraju vidovnjake, dotle je dešifrovanje političkog egzibicionizma Dragana Čovića isto što i hvatanje jegulje golim rukama. I kao što se iz pomenutog istraživanja vidi, Čović je u tom poslu takođe uspješan, jer je uvjerio Hrvate i Hrvatice da je moguće biti "malo trudna", da je moguće biti i za treći entitet i protiv njega. Za razliku od Čovića, lider HDZ-a 1990 Božo Ljubić bar zna šta neće: "Nas Hrvate ne zanima Bosna i Hercegovina ni u Europi, ni van Europe ako će i dalje biti ovakva."

Iako je u politici već punih dvadeset godina, Haris Silajdžić nije u tom zanatu, u kojem je kompromis osnovni princip, odmakao dalje od šegrta. Njegov politički diskurs sveden je na lament nad nepravdom međunarodne zajednice prema Bosni i Bošnjacima. Silajdžić odaje čovjeka koji ima paranoičan strah od etničke podjele zemlje. To djeluje prilično anahrono. Bosne će biti, a i Hercegovine pride. Samo što se mnogi političari prave kao da zemlja nije podijeljena. Srbi, Hrvati i Bošnjaci - svi su se smjestili "na svojoj zemlji, u svojoj vjeri", kako je svojevremeno, nakon rata, glasila predizborna parola SDA. U srpskoj memorandumskoj varijanti to geslo je glasilo "gde je srpski grob, tu je srpska zemlja", a u hrvatskoj "biti svoj na svome". Velika i pogubna laž, koja je narodima podmetnuta u vidu "humanog preseljenja stanovništva", stvorila je iluziju da su te parole ostvarive.

Svako je u tom historijskom lomu prešao svoj put, svako je platio svoju cijenu i danas je tu gdje jeste. Srbi su ostali bez "velike Srbije", a Hrvati bez nikad prežaljene "Herceg-Bosne", čijim utemeljiteljima, Gojku Šušku i Mati Bobanu, obilaze spomenike i drže mise zadušnice.

Teritorije su markirane davno pobodenim zastavicama i novoizgrađenim crkvama i džamijama. I kao da više nikome, a međunarodnoj zajednici pogotovo, nije stalo da tu išta mijenja i popravlja. Bošnjake je silom Mirovnog sporazuma zapalo proporcionalno najmanje teritorije, ali izgleda da ni njima nije tjeskobno. Biti "svoj na svome", "na svojoj zemlji, u svojoj vjeri" ili, ne znam, biti Srbin u "ekskluzivno srpskoj tvorevini" - opijum je koji je već učinio svoje. Ko zna, možda će tako opijeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci lakše živjeti i jedni druge podnositi, "pluralni, izgubljeni u različitim idejama i pogledima na svijet".

Slika Bosne i Hercegovine jeste slika nasilno promijenjene etničke strukture cijelih krajeva. Ruralni živalj, koji je preplavio gradove, pustio je svoje žilavo, vitalno korijenje i više ga niko ni puškom ne može vratiti u prvobitna prebivališta. U Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru ili Tuzli i Zenici stare komšije više niko ne pominje. Oni koji su se zatekli u većinskom etničkom okruženju, koji nisu "svoji na svome", postali su, manje-više, građani drugog reda, ljudi kojima niko ne može pomoći, jer je princip etničke podjele ugrađen u cijeli sistem i na tom principu on funkcionira. Prijateljstvo sa onim ko nije htio ili nije stigao uteći i biti "svoj na svome", postalo je stvar stroge privatnosti. Od klaustrofobije pate samo oni sve malobrojniji zanesenjaci, koji u džepu još drže svoju građansku tapiju na jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.

Pa kad je već tako, kad su već podijeljeni i ljudi, i nebo, i zemlja, onda zahtjevi za dodatnim podjelama na principu "tla i krvi", kao i tobožnja borba protiv nekakve "konačne podjele" nisu ništa drugo do čista hipokrizija.

Abacija wrote:[Berica tuce teski defatizam.