Autor ove teme otkriva toplu vodu, a tekstu (novinskom članku) kojeg je citirao, iznesen je čitav niz poluistina i krivih interpretacija.
Znanstveni rad koji se tu spominje jeste sljedeći rad: D. Marjanović et al.,
Peopling of Modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome Haplogroups in Three Main Ethnic Groups, objavljen još
2005. godine [
PDF], a među 14-ro autora, pored famoznog ministra Primorca, učestvovala su četvorica istraživača iz BiH, D. Marjanović, R. Hadžiselimović i N. Pojskić sa Instituta za genetički inžinjering i biotehnologiju iz Sarajeva i S. Vidović sa Medicinskog fakulteta iz Banja Luke.
Dakle, radi se o utvrđivanju Y-hromosomskih haplogrupa, tačnije praćenju mutacija na genima Y-hromosoma, što nikakve veze nema s nekakvim "genima" i genetskim naslijeđem u pučkom shvaćanju, jer to kako se rezultati ovakvih istraživanjima prezentiraju po raznoraznim jutarnjim & večernjim listovima, opasno smrdi na rasizam.
Što se tiče samog istraživanja - s historijske tačke gledišta, može se staviti
ozbiljna metodološka primjedba:_ nepostojanje geografske ujednačenosti kod uzimanja uzoraka za istraživanje. To je, donekle, jedino ispoštovano kod Srba - naime, uzorci su uzeti iz približno svih krajeva BiH u kojima oni žive. Kod Hrvata i Bošnjaka nije tako.
Kod Hrvata - uzorci su uzeti jedino s područja Hercegovine, južne i srednje Bosne, odnosno u trokutu Neum/Ravno - Livno - Travnik. U pogledu uzimanja uzoraka potpuno su zanemareni Hrvati na sjeveru, prvenstveno u Tuzlanskom kraju, Bosanskoj Posavini i oko Banja Luke.
Evo to se najbolje vidi na mapi koju autori u radu donose:
Druga istraživanja su pokazala da visok procenat haplogrupe I1b* (nova oznaka: I2a1) nema toliko veze sa savremenim etničkim, odnosno nacionalnim grupama (potpuno heterogenim, što je historijska znanost davno dokazala) - koliko sa geografskim rasporedom.
Najveći procenat I1b*/I2a1 se zapaža u kraškim dinarskim područjima dalmatinskog zaleđa, odnosno Hercegovine i Zagore.
Npr., prema jednom drugom istraživanju iz 2005. godine (M. Peričić et al.,
High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe (SEE) Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Population), procenat I1b* iznosi ovako:
Hrvati (Hrvatska) - 32,40 %
Bosanci - 52,20 %
Hercegovci - 63,83 %
Srbi (Srbija) 29,20 %
Makedonci - 29,11 %
itd.
Zašto je tako visok procenat I1b* (I2a1) u spomenutim krajevima, nije teško pogoditi - radi se uglavnom o zatvorenim, nepristupačnim i neplodnim područjima, koji nisu djelovali nimalo privlačno za osvajače sa sjevera (od neolitskih seoba preko invazije Indoeuropljana do slavenske najezde VII-IX st.). Taj procenat je dosta manji (a procenat drugih haplogrupa, npr. E3b1, veći) u sjevernijim područjima.
Da se vratim na rad "Peopling of Modern Bosnia-Herzegovina..." - da je geografski kriterij ispoštovan kako treba, tj. da su kod uzimanja uzoraka u Hrvata uzeti u obzir i Hrvati sjeveroistočne i sjeverne Bosne, spomenuti procenat I2a1 ne bi nikako iznosio 73 %, nego bi bio osjetno manji.
Kod Bošnjaka pak, on bi bio puno, puno veći - na priloženoj mapi vidimo da je najviše uzoraka uzeto na širem području Sarajeva, a zatim u Istočnoj Bosni. Područje Krajine, na primjer, potpuno je zanemareno - a upravo tu je stanovništvo sačuvalo staru ikavicu i razne druge elemente dinarske kulture (narodne igre, ganga, itd.), što upućuje na njegovu veliku starost. S tim u vezi, procenat I2a1 kod Bošnjaka u Krajini bi sigurno bio dosta visok, a prema tome - i kod Bošnjaka u cjelini znatno veći od 40 i kusur %.
Šta uopće rezultati istraživanja populacijske genetike uopće potvrđuju? Sigurno ne šovinističku/rasističku tezu da je jedna savremena etnička/nacionalna grupa "najautohtonija" (pa joj prema tome po logici pripada najviše političkih, povijesnih i svih drugih prava).
Ono što ta istraživanja potvrđuju - jeste dominantan utjecaj zatečenog stanovništva u etnogenezi Južnih Slavena, osobito u jadranskom zaleđu. To je teza koja je bila popularna u historiografskim krugovima u zadnjih pola stoljeća (u Sarajevu je 1960-tih održan i simpozij "Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena"), ali ova istraživanja joj daju punu potvrdu. Štaviše - ne samo kada gledamo etnogenezu Južnih Slavena, odnosno period nakon slavenske najezde - to isto važi i za sve ranije etničke invazije prostora današnje BiH i Hrvatske, od Indoeuropske seobe, preko prodora nosilaca Urnenfelder kulture, proora Kelta, itd.