Moja mala ide u vrtic, i nas su jos prije skoro godinu dana pitali jesmo li za to da je damo na vjeronauk, sto smo mi odbili, kao i vecina drugih roditelja iz grupe, iz razloga sto stvarno mislim da su premaleni za to. Uostalom, i sam poslanik je rekao da djeca do sedme godine nisu u stanju razlikovati dobro od loseg, i slicno.
Helem, kako je tada vecina roditelja bila protiv, ja sam mislila da od toga nece biti nista.
Medjutim, dok uglavnom sva djeca idu na ples i engleski u toku dana, tek neki dan mi mala kaze da hoce da ide na 'vjeranku' (ona tako to zove
(, i kad smo mi pitali zasto: zato sto ide ta i ta curica. Od njih dvadesetak, iz njihove grupe, samo jedna mala ide na vjeronauk.
Ali ja sam juce morala sat vremena objasnjavati sta je vjeronauk, zasto to jos nije za nju, zasto ona ne moze ici, itd, sto je na kraju zavrsilo placem.
Zar to stvarno nije van pameti? Prvo, toliko insistirati na tome, iako je vecina bila protiv, a drugo, organizirati to radi grupice djece, tj. njihovih roditelja. A trece, izdvajati tu malu, koja ide u drugu prostoriju na vjeronauk, dok se njeni drugari igraju u svojoj sobi.
jer ko god ne može u svojoj glavi da poveže uvođenje nauke o vjeri u sarajevska obdaništa sa nekim drugim problemima i težnjama pastira... nisam mu ja kriv... jer taj neće da od drveta vidi šumetinu... 
).Evo ja sam npr. iz mjesovitog braka.I sutra,nek se udam za nekog ko je neke (trece) vjere,sta da radi moje dijete? Da ide na obaveznu vjeronauku? Ma fuuuujjjj,dno dna 
