Šta sa negiranjem države i genocida
Ko je odgovoran da se jedan sudski potvrđen genocid ne nalazi niti u domaćim udžbenicima, niti u bilo kojoj evropskoj enciklopediji? Zar ovo pitanje već odavno nije trebalo da se nađe na sasvim drugom kolosijeku? Zar nije trebalo da se krene u akciju po evropskim zemljama i, konačno, na osnovu evidentne presude Međunarodnog suda pravde, traži ugradnja srebreničke tragedije u tamošnja zakonodavstva? Zar već odavno nije trebalo zahtijevati očitovanje makar u vidu deklaracija parlamenata starih evropskih demokratija po pitanju genocida u Srebrenici i teških terorističkih zločina nad stanovništvom Sarajeva u višegodišnjoj opsadi? Bilo je neophodno već odavno krenuti tim putem, a ne Dodiku otvarati nove mogućnosti manipulacija i laži.
Piše: Velija DRLJEVIĆ
''Kažnjavat će se govor mržnje'', poručio nam je visoki predstavnik, a onda to potvrdila Izborna komisija BiH. O čemu je riječ? Pa, od sada će se pomno pratiti šta govore lokalni lideri i u slučaju da se raspamete i odu predaleko, bit će eliminirani sa lista, uz drastične novčane kazne za stranke. Dakle, neko sa ovom zemljom, ipak, misli ozbiljno. Trebalo je, naime, punih 13 godina od Dejtona pa da se odgovorni sjete suštine svih dosadašnjih izbora i konačno zabrane, donedavni garantirano pobjednički, ''jezik mržnje''. Naravno, treniranje strogoće tek počinje i pravo je vrijeme da se ona istrenira na lokalnom saobraćaju, dakle na gradskim političkim linijama i gradskim političkim telalima. Budu li lokalci neposlušni, dobijat će lokalne anestezije i biti odstranjivani iz politike.
Vjerovatno zauvijek. Tu je prijetnju prvi izrekao Miroslav Lajčak, lider svih domaćih lidera.
Problem je, međutim, što takvih budala, ni na lokalnom nivou, od prije koju godinu, nema. Niko neće koristiti otvoreni jezik mržnje, ali će koristiti negiranje BiH kao države. To je ono što danas pali više od svake mržnje. To je patent na kojem je Milorad Dodik dobio izbore. I SDS je nakon temeljito izvršenog genocida izbacio govor mržnje. Kad se sabereš i oduzmeš, zločincima iz prošlog rata mržnja više i nije potrebna. Reklo bi se da oni prednjače u priči o toleranciji i demokratskim vrijednostima. Samo njihova sadašnja priča o demokratiji i toleranciji može gore vrijeđati bošnjačke žrtve negoli Dodikovo negiranje genocida i države. On sa takvim, svakodnevnim, uvredama Bošnjaka nikad nije prestao.
Negiranje genocida u Srebrenici
Tu stižemo do nedavnog prijedloga zakona o negiranju genocida na prvom skupu šest vodećih političkih stranaka. Javljeno je da su se oko tog prijedloga složili Haris Silajdžić i Sulejman Tihić. Nekako su slavodobitno i krenuli na taj skup. Samo što se zagrlili nisu. Ali, naravno, i lud bi znao da će im Dodik servirati kontra priču o Jasenovcu i srpskim žrtvama. Tako smo stigli do nesposobnosti bošnjačke političke elite da bilo kakvu svoju inicijativu dovede do kraja. Čovjek se mora upitati kakve to savjetnike imaju Tihić i Silajdžić? A više od toga, gdje se uopće raspravlja o bošnjačkom odnosu prema istini o posljednjem genocidu? Postoji li, konačno, neko tijelo, neka institucija u koju se čovjek može pouzdati po ovim pitanjima? Ko je odgovoran da se jedan sudski potvrđeni genocid ne nalazi niti u domaćim udžbenicima, niti u bilo kojoj evropskoj enciklopediji. Zar ovo pitanje već odavno nije trebalo da se nađe na sasvim drugom kolosijeku? Zar nije trebalo da se krene u akciju po evropskim zemljama i, konačno, na osnovu evidentne presude Međunarodnog suda pravde, traži ugradnja srebreničke tragedije u tamošnja zakonodavstva? Zar već odavno nije trebalo zahtijevati očitovanje makar u vidu deklaracija parlamenata starih evropskih demokratija po pitanju genocida u Srebrenici i teških terorističkih zločina nad stanovništvom Sarajeva u višegodišnjoj opsadi? Bilo je neophodno već odavno krenuti tim putem, a ne Dodiku otvarati nove mogućnosti manipulacija i laži. Jer, upravo je Dodik bio taj koji je najčešće negirao genocid u Srebrenici. Šta se od njega drugo moglo očekivati i na onom skupu? Dakle, gdje smo danas? Dodik, naravno, zna zašto negira historiju i presudu Međunarodnog suda pravde, ali, ima li neko ko mu može reći da krši međunarodno pravo nepoštovanjem presude sa kojom je podrobno upoznat?
Nemoguće je neke političke opcije izbjeći unutar ove zemlje. Ništa se ovdje nije ni raspetljalo bez utjecaja sa strane, dakle, onoga što se definira kao nametnuto rješenje međunarodnih upravitelja. Definitivno je jasno i da Evropa sama neće dati odgovore na genocid nad Bošnjacima, kao što su to sve evropske države uradile sa genocidom nad Jermenima, koji se dogodio prije više od devedeset godina, i, naravno, genocidom nad Jevrejima. Ova dva genocida su unutar evropskih zakonodavstava i strogo je kažnjivo njihovo bilo kakvo negiranje ili, čak, dovođenje u sumnju. Na drugoj strani, danas se bez ikakvih problema genocid nad Bošnjacima otvoreno negira u tim istim evropskim zemljama. Čak bi se moglo reći i kako se brutalno u medijima tih zemalja potiče njegovo negiranje. Češće preko običnih pisama čitalaca u novinama, a najčešće izjavama mnogih uglednih historičara ili kulturnih radnika, za koje se otvoreno sumnja da samo rade dobro plaćen posao novcima Beograda i Banje Luke. Međutim, niko u Sarajevu ne preduzima ništa da uradi bilo kakav ozbiljan potez i odupre se ovim podlostima i lažima.
Lobiranje kao ozbiljan posao
Od skandinavskih, preko srednjoevropskih zemalja, pa do Mongolije i Kine danas trčkaraju srpske televizijske ekipe, koje bajagi u ime prijateljstva, snimaju emisije o tim zemljama. Naravno, to je primitivniji oblik stvaranja povjerenja, ali ni od njega ništa iz Sarajeva. Šta uopće ova politika radi na otvaranju BiH prema svijetu? Znate li da je u Beogradu prije desetak godina otvorena Katedra za japanski jezik. Danas je na njoj više od 300 studenata. Japan je ekonomska sila koja zaslužuje svaku pažnju. Govorim to kao primjer. Koga je bosanska vlast otpremila na učenje jezika u desetak najmoćnijih država svijeta? Sumnjam da takvi primjerci postoje. Ako nije vlast, koga je otpremila na studije jedna od desetak najmoćnijih firmi u kojima caruju Bošnjaci, poput FDS-a, koja je zakupila turistički brod za četiri-pet dana balahanja njene uprave i upravnog odbora po Dubrovniku. Ta je nezasita finansijska akrobacija koštala koliko i četverogodišnja cijena onih neostvarenih deset naših studenata u deset ekonomski najmoćnijih zemalja svijeta. Znam da je ino stipendije davao jedino BH Telecom, ali to nisu kadrovi za ozbiljnu stratešku političku opciju. Sva ova priča ima veze sa pitanjem na početku: Ko danas može, kakvog li apsurda, u ovakvu Evropu ugraditi jednu sudsku presudu o genocidu? Ko to može uraditi kao ozbiljan posao od Bošnjaka, kao naroda žrtve?
Negiranje genocida nad Bošnjacima muslimanima je, nažalost, nešto sasvim prirodno sadašnjim evropskim politikama. Ali, to se ipak da promijeniti kvalitetnim i temeljitim odnosom prema javnostima u tim zemljama. Ne možemo čekati da se sve samo od sebe dogodi. Evropsku javnost više niko i ne podsjeća na genocid u Srebrenici. Tražiti od Dodika ono što mu ne pripada, prije svega sa ljudske strane, politički je jadno koliko po istom pitanju ne učiniti niti jedan korak prema Evropi.
Dan nakon gruzijskih napada na Abhaziju i Južnu Osetiju i gotovo istovremenog odgovora Rusije, imao sam priliku vidjeti na jednom stranom TV kanalu izjavu Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova. Nisam primijetio da su to naše TV kuće makar prenijele. Lavrov je rekao da je Rusija morala intervenirati, jer bi Gruzijci nad Osetima napravili genocid sličan onome u Srebrenici. Ruski političari nikada nisu izrekli niti jednu riječ potvrde genocida u Srebrenici. Ruska duma je čak i negirala da se takvo što dogodilo Bošnjacima, ali sada kad je zatrebala istina, izrekao je uvijek dobro odmjereni ino ministar Lavrov.
Mi takve političke igre ne možemo čekati. Nedavna izjava lidera SDA Sulejmana Tihića kako se ''isplatila politika malih koraka, a da je brzina u politici uvijek donosila nevolje'', možda je i tačna. Ali, sumnjam da u Bosni i Hercegovini više ikada imamo pravo na male korake.
Nama je potrebna ozbiljna i osmišljena strategija. Sjećam se da je svojevremeno i rahmetli Alija Izetbegović govorio o ''važnim malim koracima za BiH i vremenu koje liječi rane''. Ali, stari predsjednik govorio je o pomirenju i suživotu. Pitanja za naše političare: Možete li vi više od malih koraka? I znate li gdje je stigla naša puževa kuća?
