Šerbedžija, Prelić i Jergović o Sonji Savic
NAJTUŽNIJI OSMEH
Sonja Savić nije bila klasična ljepotica, ali bila je sofisticirani generacijski seks simbol
PHOTO: MCF
Povodom tragične smrti velike glumice koja je preminula u utorak u 47. godini u svom stanu u Beogradu, specijalno za e-novine o svojim uspomenama na dane provedene sa Sonjom Savić pišu glumac Rade Šerbedžija i režiser Svetislav Bata Prelić. Prenosimo i pisanje Miljenka Jergovića objavljenog u Jutarnjem listu.e-Novine
Miljenko Jergović: Bila je moralna, čestita i dobra osoba
Za generaciju koja se osamdesetih formirala na punku i novom valu Sonja Savić bila je jedan od važnih simbola. Mlada, buntovna i divlja glumica, koja je često glumila onako kako se ne glumi, razbijala je šablone i nudila neku novu estetiku. A bila je silno darovita, činilo se kako može sve odigrati, i igrala je puno i često, na filmu i u kazalištu, često i u lošim filmovima i predstavama, ali gotovo uvijek samo u onima koji su se uklapali u njezinu estetiku.
Nije igrala u povijesnim dramama, koje su već ulazile u modu, partizanskim filmovima, koji su izlazili iz mode, niti se pojavljivala na estradnim manifestacijama ili u jugoslavenskim arhe-sapunicama i trakavicama. Takvo što mogla je učiniti samo kao dobar štos. U jednom ne baš uspjelom filmu beogradskoga redatelja Miloša Radivojevića, snimljenom po Kaporovom romanu ‘Una’, odigrala je niz golišavih erotskih scena s Radom Šerbedžijom. I to je igrala s mjerom, darom i pameću. Sonja Savić nije bila klasična ljepotica, ali bila je sofisticirani generacijski seks simbol.
S ratom je, u najvećoj mjeri, uminula i njezina karijera. Željela je ostati na pravoj strani, što je u to vrijeme gotovo posvuda značilo osuditi se na samoću. Poslije je, jednoga za drugim, ispraćala prijatelje i generacijske idole, kojima je posvetila svoj autorski film iz 2003. Šarlo te gleda. Glumila je u filmovima Jana Cvitkoviča, u filmu Od groba do groba odigrala je, na neki način, vlastiti in memoriam. Zadnji put smo je gledali u seriji Vratiće se rode, u maloj tužnoj roli, gotovo sasvim nijemu. U ono je ratno i rano poratno vrijeme, mimo televizijskih kamera i medija, odlazila u Sarajevo, s idealističkom nakanom da poznatim i nepoznatim ljudima kaže da je uz njih. Sonja Savić se oko svih važnih stvari opredjeljivala. Tada je stekla prijatelje koji će je pamtiti. Bila je velika glumica, moralna, čestita i dobra osoba.
Svetislav Bata Prelić: Predvodnik i inicijator
S ratom je, u najvećoj mjeri, uminula i njezina karijera
PHOTO: MCF
Kad sam prvi put otišao kod Sonje, pripremajući snimanje Šećerne vodice, zatekao sam je u krevetu (bilo je već podne). Čitala je Hegela. Pošto sam se i sam bavio filozofijom, umesto da pričamo o njenoj ulozi, počeli smo da razgovaramo o nekim problemime filozofije. Tada je imala nepune 22 godine. Sa jasnim i čvrstim stavovima je iznosila svoja iznenadjujuće lucidna razmišljanja, a iza svega je stajala jedna velika upitanost, skoro egzaltirana potreba za saznanjem. Ali ne kao neki vredni, radoznali akademac. Ne. Ona je, baš kao Hegel, pokušavala da kroz mnogobrojne digresije napravi neku svoju sintezu, neki svoj weltang shaung (pogled na svet). Pa je povezivala Hegela i filozofiju sa muzikom, sa teatrom, sa filmom, sa alternativnom scenom, sa književnošću... Postalo je apsolutno nevažno i deplasirano da sa njom uopšte pričam o ulozi Dečke, o karakteru tog lika, značenjima, načinu snimanja... To je za nju bio lak zadatak. A nije bio ni malo lak. Da ona nije igrala tu ulogu, Šećerna vodica bi bila tek jedan od, ne mnogo značajnih filmova. A evo, posle punih 25 godina, taj film intenzivno živi, ljudi sa raznih strana bivše Juge, ali iz sveta, me zovu, traže film. A kad se „vrti” na televiziji, telefoni mi se usijaju od mnogobrojnih poziva.
Zašto je to tako ?
Šećerna vodica, kako i sam naziv filma govori, je tek jedna zašećerena limunada, pravljena po uzoru na američke omladinske filmove. Odgovor leži, ne samo u Sonjinoj briljantno odigranoj ulozi, nego u njenom kompletnom angažmanu oko filma. Ona me je povezala sa sjajnim mladim ljudima, njenim drugarima: muzičarima, alternativnim umetnicima, mladim glumcima u koje je ona verovala... Ja sam trebao samo da shvatim da će to biti energija koja neizbrisivo registruje to vreme, tu ustalasanu i neverovatno talentovanu urbanu mladost, njihovu muziku, fazone, igru. Bila je predvodnik i inicijator. Ali, bila je i oduševljena što će glumiti sa Zoranom Radmilovićem, Milenom Dravić, Ljubišom Samardjićem... A oni, stari vukovi, su podetinjili od sreće i zadovoljstva kad su sa njom snimali zajedničke scene. Prosto ih je omađijala svojom igrom...
Svima je bilo jasno da se rađa velika glumačka zvezda.
Niko od novinara, filmskih kritičara i publicista, nije registrovao fenomen koji se desio te 1984 godine. Sonja Savić je jedini glumac koji je u toj, tada još stabilnoj Jugoslaviji u kojoj je filmska produkcija bila daleko veća i bogatija, a konkurencija neuporedivo oštrija, dobila apsolutno sve glavne glumačke nagrade, oficijelne i neoficijelne, u svim Republikama i Pokrajinama, u svim izborima i glasanjima.
Prilikom proglašenja nagrada na velikom Pulskom festivalu, na kojem je dobila Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu, Sonja nije bila prisutna. Bila je na Mljetu, sa svojom ekipom. Ni sada, kad smo svi svesni kako je to inteligentna i uzbudljiva osoba, kakav je to nedovoljno iskorišćen glumački talenat i kad svi želimo da joj odamo priznanje, nje nema. Siguran sam da je na nekom drugom ostrvu, u plavetnilu, sa svojim dragim prijateljima koji su kao i ona pobegli iz ovog sveta u čiste prostore kreacija i stvaranja.
Rade Šerbedžija: Sanjam da si opet živa
Poslednji pozdrav od ekipe e-novina
PHOTO: MCF
I kada je bivala radosna, oči su joj se tugom smiješile. Odviše plaha i nježna i nestvarna. Ranjena djetinjstvom, životu se gotovo izvinjavala što postoji. Ima tako nekih posebnih duša, koje su rođene sa pradavnom mudrošću i koje su za života hodale među nama stvarnima, nevidljivo i nečujno….
Otud se i činilo da ona više lebdi nego korača beogradskim asfaltima…..
Srna….Košuta…..
Zanesena filmom, Ekaterinom Velikom i ruskim avangardistima…..
Zaljubljena u Hemfri Bogarta, filmove Miše Radivojevića koje još nije snimio i svoga profesora Minju Dedića….
Sonja Savić, generalna sekretarica naše posebne i jedinstvene Partije u čiju smo se pamet, talenat, kreativnost, inteligenciju i nevinu ljepotu, životima zaklinjali….
Sonja Savić, o kojoj Aca Popović nije stigao da napiše roman, ali je filmska kamera sa kojom je ona tako vragolasto ceo svoj život očijukala, uspela da zabilježi, ovekoveči i oslika, poput Leonarda Da Vinčija, taj njen najtužniji osmeh kojim nas je osvajala sa Velikih Ekrana.
Dobila je od života mnogo, ali je i zarana izgubila sve.
I samo ona zna kako. I samo ona zna zašto.
Kao da se i nije naročito trudila da zadrži ono što joj je po svemu pripadalo. Njezini koraci su uvijek lutali sporednim sokacima, tamo gdje velika svijetla ne dopiru do tajanstava samo njoj razumljivih, koja su je svojim opojnostima branila od suviše jasnog i ponekad prozaičnog života, ali su je isto tako zauvijek odvodili u čudesni i opasni labirint, u kome se na kratke mahove ugodno skrivala od svih i od svega, ali iz kojega, jedne noći, više nije mogla pronaći put povratka….
U biti svakog nadnaravnog umjetnika jest lutanje i disidenstvo. Kako bi inače dodirnuli one potpuno nepoznate i apstraktne obale Rijeka, kojima ni imena nisu poznavali…..
Sonja je bila disident od rođenja. Uvijek protiv….Ali uvijek s razlogom….Nemirom svojim obilježena Antigona svoje generacije……Više rođena sestra no ljubavnica….
Kaluđerica i isposnica, u čijim su se tajnim izbama ispovjedala naša zaluđena srca.
Mora da je njena reinkarnacija bila loše sprovedena, jer se pojavila u svijetu u kome je već jednom davno živjela. Otud i taj najtužniji Osmeh…Jer sve je ona to već jednom prije, možda i prije hiljadu godina vidjela….I sve joj je to bivalo tako poznato i tužno i melanholično i ludo…I zato su se te oči tugom smiješkale…
Zastrašujući rat koji je 90-tih prohujao kroz naše živote i svakog na svoj način ranio, izbrisao je i taj nezaboravni, tajanstveni smiješak sa Sonjinog lica.
Ta naša i njena duhovna tamnica odnjela je i sve uloge koje nam nije odigrala sa tim svojim najbjelijim licem i tim svojim najplavijim očima….
Antigona je zgrčenih pesnica i iskrivljenog lica do smrtnoga bola, progutala sve svoje suze i riječi…..
Kaluđerica Sonja polako je napuštala sve što je nekad poznavala, dodirivala, voljela….
I sve dublje u tajanstvo tamnog labirinta odhodila.
Tamo je, osamljena i od svih i svega već odavna oproštena, još samo stare filmove gledala…..
….sada ležiš na dnu vode…iznad tebe šaš i trava…kao leptir koji ode …kao dijete koje spava….i dok te ljulja val za valom…sanjam da si opet živa….
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17230
