metal_rules_cura wrote:Kad vec spominjes prijateljice... Ok, ukoliko je nesto sitnije i nema potrebe da se stvaraju konflikti samim tim sto su te sitne stvari normalne. Ali, ukoliko ta ista prijateljica zeli uciniti nesto po pitanju opstanka tog prijateljstva i nesto joj smeta (a prijateljstvo je bilo jace) onda je, po meni, nepostovanje ako se to otvoreno ne kaze. Ista stvar je i u vezama kada dodje do krupnijih stvari.
Naravno, nas troje u sustini slicno razmisljamo. Samo sto treba imati na umu da ima ljudi koji razmisljaju i ponasaju se drugacije. I to samo po sebi ne mora biti lose. U svakom slucaju se ne treba prepustiti samosazaljenju, narocito ako mi nismo uradili nista pogresno, nego glavu gore i naprijed. Niko nam nije rekao da je zivot/ljubav lagan(a) i jednostavan(a).
Jutros kad sam isla iz prodavnice promrmljala sam nesto o vremenu jednoj mojoj komsinici. Nikada ranije nisam progovorila s njom, a znam je kao "Namrgodjenu zenu", gotovo da se nisam voljela u putu mimoici s njom, skoro da me bilo strah nje ( mozda sam joj se zato i obratila

). Ona mi je ljubazno odgovorila i pocele smo caskati. Onda mi je ispricala neke detalje iz svog zivota...kad je bila djevojka zaljubila se na smrt u mladica i on u nju. Vjencali su se i izrodili 7 ( hej, sedmoro ) djece. A onda ju je on bez rijeci jedan dan napustio. Najmladjem djetetu je bilo godinu dana. Otad je sama, sama izvodi na put svoju djecu, bori se bez icije pomoci. Njene oci u sebi nose tomove tuge, bijesa, borbe, ali najvise ljubavi. Kaze da vise nikada nece biti sa bilo kim ( i sad izgleda lijepo, iako malo opasno, dok ne progovoris s njom ), a on je otisao drugoj, dobio jos jedno dijete s njom, pa trecoj, pa dobio jos jedno dijete s njom...i tako. Ona sada ide na College i obrazuje se. Ja joj skidam kapu za hrabrost i dostojanstvo s kojim koraca kroz zivot.
Ova prica me potsjetila na to da u zivotu moram ostati hrabra, to bih preporucila i vama dvoma. I jos mi je rekla da ne oklijevam ako za nekoga nesto osjecam, nego da uzivam u tome.
