Forum Klix.ba

Tri prsta simboliziraju sveto trojstvo.

illuminated wrote:Tri prsta simboliziraju sveto trojstvo.

Hvala na odgovoru

Tc tc tc tc tc . . .

jel istina da su i neki muslimani bili u cetnicima?

julisiz es grant wrote:

illuminated wrote:Tri prsta simboliziraju sveto trojstvo.

Hvala na odgovoru

Iako je tehnički tačno, treba se napomenuti par stvari.

Porijeklo "tri prsta" je novije, zapravo samo par godina prije zadnjih ratova. Znak je izmislio Vuk Drašković, i vjerovatno su mu tada i dali pomenuto značenje.

Postoje i neka alternativna objašnjenja koja govore da se znak upotrebljavao još u vrijeme srpskih ustanaka početkom 19. vijeka ali je to teško za provjeriti pa tako po svemu sudeći ta informacija izgleda kao neko retroaktivno štimanje historije tako karakteristično za ove prostore.

Čak i ako bi to bilo tačno, postoji skoro dva vijeka diskontinuiteta u korištenju tog pozdrava. Ironično, u cijelom tom periodu, na ovim prostorima pozdrav sa tri prsta je korišten jedino od strane ustaškog pokreta u NDH 1940-ih godina.

hik--meta wrote:jel istina da su i neki muslimani bili u cetnicima?

Da. Bilo je nekoliko Bošnjaka koji su bili istaknute ličnosti u četničkom pokretu. Još 1942. sa Mihailovićem su usko sarađivali dr Ismet Popovac i major Fehim Musakadić koji su pokušali osnovati muslimanske četničke jedinice, uglavnom u Hercegovini, odakle su i oni bili. U tome su imali vrlo malo uspjeha. Poznato je da su u vrijeme bitke na Neretvi, u februaru/martu 1943. četnici uspjeli mobilisati jedan odred Muslimana iz Bjelimića, ali su se isti razbježali prije ozbiljnijeg sukoba sa partizanima.
Poznato je takođe i da je istaknuti član četničkog Centralnog nacionalnog komiteta ( političkog tijela četničkog pokreta ) bio Mustafa Mulalić, prije rata narodni poslanik u skupštini. Mulalić je nakon rata zbog ovoga osuđen na nekoliko godina zatvora, koje je odležao.
Treba ipak istaknuti da četnički pokret nikada nije uspio uhvatiti korjena među Muslimanima, jer je bilo svima jasno da njihove namjere nisu iskrene. Naime, kada se sredinom 1943. situacija za četnike jako pogoršala, oni su uglavnom prestali sa politikom pokolja Muslimana, i pokušali da ih pridobiju za sebe protiv partizana. To im nije uspjelo, jer su pamćenja Muslimana na užasne pokolje bila još svježa.

lala_sa wrote:Šta simboliziraju tri prsta?

http://www.czipm.org/triprsta.html

Tokom studiranja radila sam jedan seminarski na temu "Ideolozi ustaškog i četničkog pokreta" pa ako koga interesuje...

Hvala na svim ovim pojasnjenjima mada ja sto se cetnika tice sasvim dovoljno samo jedno znati...valjda mi to znamo dosada.


ne bih ban pa necu nadugo iako uopste ne bi bilo nadugo...

ovako..da li možda poznaješ detalje koji su ključni za dokazivanje vojno bezbjedonosne saradnje Draže Mihailovića sa njemačkim Wehrmachtom?
Posebno bi me radovalo par činjenica o povezanosti sa Schutzstaffel (SS) te konkretne akcije i uloga pojedinaca čija su vam imena poznata?
Na čemu je izgrađen i među dijasporom sačuvan mit o antifašizmu generala Mihailovića,jer je neosporno(o tom sam mnogo razgovarao sa nasljednicima rojalističkih emigranata u Americi i Engleskoj) da je isti mit postao uvriježeno uvjerenje među brojnim Srbima ,kako u Srbiji tako i u iseljeništvu?

Vraćajući se na početak,1941_u i izvjesne akcije četnika protivu Njemaca, nisam se mogao oteti utisku da je među četnicima vladala podjeljenost...prvenstveno jer su mnogi zahtjevali brutalan sukob sa Njemcima...Šta je bio ključni faktor koji je Dražu Mihailovića odveo u kolaboraciju?

također,razmišljajući o brojnosti i naoružanosti četničkog pokreta,te njihovu teritorijalnom razmještaju, naiđoh na jednu bizarnu činjenicu,a to je da recimo nikada nije razmišljano o eliminaciji Jasenovca i inih logora zločinačke ustaške vlasti u marionetskoj NDH..bar ja ne naiđoh na to,a čak sam i pitao njemačke vojne istoričare,dvojicu brigadira Bundeswehra ,predavače na Vojnoj akademiji(o njima opet posebno i o njemačkim izvorima).
Zastrašujuće je da i pored mitologije o branjenju svog naroda i njegovog opstanka,Otadžbinska Vojska-četnici nisu zapravo uspjeli spriječiti nijedan veći i organizovaniji genocidni pokolj nad svojim narodom.Ne razumijem to...

Posebna je priča suradnja sa Vojskom Italije.
Koji je konkretni motiv tadašnje italijanske vlasti,Kralja Viktora Emanuela i duccea Mussolinija,da vojno politički podrže Dražu Mihailovića,i cijelo vrijeme zbog toga ugrožavaju svoje savezništvo sa njemcima(posebno 1941-e),kao i odnose sa NDH i ustašama?

pitanje o Mihailoviću..

D.Mihailović je bio obavještajni oficir kraljevske vojske,koliko znam,u Sloveniji..neko vrijeme..da li je poznato koja je njegova uloga u to vrijeme bila..pred rat,i znajući kakav se rat sprema, koje je poslove obavljao u tom svojstvu(slutim na pripremu terena za rad sa Italijanima kasnije)?


Hvala ,i ne zamjeri na brojnosti ili obimu pitanja,spreman sam da čekam odgovore na dijelove postavljenih pitanja

dr.gog wrote:ovako..da li možda poznaješ detalje koji su ključni za dokazivanje vojno bezbjedonosne saradnje Draže Mihailovića sa njemačkim Wehrmachtom?
Posebno bi me radovalo par činjenica o povezanosti sa Schutzstaffel (SS) te konkretne akcije i uloga pojedinaca čija su vam imena poznata?
Na čemu je izgrađen i među dijasporom sačuvan mit o antifašizmu generala Mihailovića,jer je neosporno(o tom sam mnogo razgovarao sa nasljednicima rojalističkih emigranata u Americi i Engleskoj) da je isti mit postao uvriježeno uvjerenje među brojnim Srbima ,kako u Srbiji tako i u iseljeništvu?

Vraćajući se na početak,1941_u i izvjesne akcije četnika protivu Njemaca, nisam se mogao oteti utisku da je među četnicima vladala podjeljenost...prvenstveno jer su mnogi zahtjevali brutalan sukob sa Njemcima...Šta je bio ključni faktor koji je Dražu Mihailovića odveo u kolaboraciju?

također,razmišljajući o brojnosti i naoružanosti četničkog pokreta,te njihovu teritorijalnom razmještaju, naiđoh na jednu bizarnu činjenicu,a to je da recimo nikada nije razmišljano o eliminaciji Jasenovca i inih logora zločinačke ustaške vlasti u marionetskoj NDH..bar ja ne naiđoh na to,a čak sam i pitao njemačke vojne istoričare,dvojicu brigadira Bundeswehra ,predavače na Vojnoj akademiji(o njima opet posebno i o njemačkim izvorima).
Zastrašujuće je da i pored mitologije o branjenju svog naroda i njegovog opstanka,Otadžbinska Vojska-četnici nisu zapravo uspjeli spriječiti nijedan veći i organizovaniji genocidni pokolj nad svojim narodom.Ne razumijem to...

Posebna je priča suradnja sa Vojskom Italije.
Koji je konkretni motiv tadašnje italijanske vlasti,Kralja Viktora Emanuela i duccea Mussolinija,da vojno politički podrže Dražu Mihailovića,i cijelo vrijeme zbog toga ugrožavaju svoje savezništvo sa njemcima(posebno 1941-e),kao i odnose sa NDH i ustašama?

pitanje o Mihailoviću..

D.Mihailović je bio obavještajni oficir kraljevske vojske,koliko znam,u Sloveniji..neko vrijeme..da li je poznato koja je njegova uloga u to vrijeme bila..pred rat,i znajući kakav se rat sprema, koje je poslove obavljao u tom svojstvu(slutim na pripremu terena za rad sa Italijanima kasnije)?


Hvala ,i ne zamjeri na brojnosti ili obimu pitanja,spreman sam da čekam odgovore na dijelove postavljenih pitanja

Hvala tebi na ovim pitanjima, potrudiću se da na sve odgovorim najbolje kako znam, ali, kao što i sam kažeš, kvalitetni odgovori iziskivaće više vremena, ali ću se potruditi da odgovorim što prije mogu. Neću odgovarati redom na pitanja kako si ih postao, prvo ću probati dati odgovor na ona "lakša". Dakle, što bi rekli, STAY TUNED

Evo, prvo o ulozi D. Mihailovića prije rata. Nakon završetka njegove vojno-diplomatske karijere ( bio je vojni ataše Kraljevine Jugoslavije u periodu 1935.-1937., prvo u Sofiji, zatim u Pragu ), pukovnik Mihailović je po povratku u zemlju bio na dužnostima u Sloveniji ( kao načelnik štaba Dravske divizije, a zatim komandant puka ), zatim kraće vrijeme nastavnik na Vojnoj akademiji, potom načelnik Opšteg odjeljenja Vrhovne Vojne inspekcije. Potom slijedi njegova marginalizacija zbog ekscesa koji je napravio ( prisustvovao u uniformi političkom skupu, što je bilo strogo zabranjeno ), udaljen je u Mostar, na beznačajan položaj pomoćnika načelnika štaba Šeste armijske oblasti, a potom je postao zamjenik načelnika štaba 2. armije u Posavini, na kom ga je položaju zatekao aprilski rat.
Međutim, mnogo je interesantniji onaj nezvanični, obavještajni rad Mihailovića u tom periodu. Za to je ključno bilo njegovo veliko prijateljstvo sa pukovnikom Žarkom Popovićem. Popović je bio šef obavještajnog odjela Generalštaba, iznimno sposoban obavještajni oficir koji će kasnije igrati važnu ulogu i u prvim kontaktima izbjegličke vlade sa Mihailovićem. Preko njega, Mihailović je upoznao i američkog i britanskog vojnog atašea, koji su bili itekako zainteresovani za razne podatke vezane za stanje u vojsci i na Dvoru ( Mihailović je imao puno prijatelja u Kraljevoj gardi, čiji je oficir i sam nekada bio ), jer je upravo tada Jugoslavija pod vođstvom namjesnika kneza Pavla počela da klizi prema Osovini.
Ipak, možda najvažniji rezultat prijateljstva Mihailovića i Popovića bilo je Mihailovićevo upoznavanje sa generalom Borom Mirkovićem, preko Popovića. Mirković je bio vazduhoplovni general koji je već tada, u saradnji sa britanskim i američkim obavještajnim službama, radio na planovima za obaranje vlade i kneza Pavla, kako bi se spriječilo stavljanje Kraljevine Jugoslavije na stranu sila osovine. Na taj način je Mihailović postao dio oficirske klike koja je pripremila i izvršila puč od 27. marta. On sam nije aktivno učestvovao u puču, jer se u to vrijeme, kako smo vidjeli, nije nalazio u Beogradu.
U jesen 1940. pukovnik Žarko Popović je otišao na dužnost vojnog atašea K. Jugoslavije u Moskvi, a na položaju načelnika Obavještajnog odjeljenja trebao ga je zamijeniti upravo Mihailović. No, to je spriječio pukovnik Miloš Masalović, šef kabineta tadašnjeg ministra vojske generala Milana Nedića ( Nedić i Mihailović se nisu podnosili i taj animozitet će se nastaviti i tokom rata ). Interesantan je podatak da će 1944. godine Masalovića u Beogradu ubiti Mihailovićevi ljudi po njegovom naređenju ( Masalović je i tada bio Nedićev šef kabineta, samo što je Nedić bio sada predsjednik srpske vlade pod okupacijom ).
Treba naglasiti i da je Mihailović imao kontakte sa britanskim obavještajnim službama i neovisno od Popovića, pa se tako često sastajao sa agentima SOE ( Special Operations Executive-britanska tajna služba zadužena za pomaganje pokretima otpora u Evropi ) kao što su Amery, Taylor, Bailey i drugi.
Tako da se može reći da je obavještajni rad D. Mihailovića prije rata bio itekako u funkciji pripreme rata sa silama Osovine ( jer je svakome bilo jasno da bi obaranje kneza Pavla značilo rat sa Njemačkom i njenim saveznicima, što se i ostvarilo, sa katastrofalnim posljedicama po Jugoslaviju ).

jedna wrote:Tokom studiranja radila sam jedan seminarski na temu "Ideolozi ustaškog i četničkog pokreta" pa ako koga interesuje...

postavi...

duzi je. na desetak stranica. jedino da postavim u nastavcima
feljton

ovako..da li možda poznaješ detalje koji su ključni za dokazivanje vojno bezbjedonosne saradnje Draže Mihailovića sa njemačkim Wehrmachtom?
Posebno bi me radovalo par činjenica o povezanosti sa Schutzstaffel (SS) te konkretne akcije i uloga pojedinaca čija su vam imena poznata?
Na čemu je izgrađen i među dijasporom sačuvan mit o antifašizmu generala Mihailovića,jer je neosporno(o tom sam mnogo razgovarao sa nasljednicima rojalističkih emigranata u Americi i Engleskoj) da je isti mit postao uvriježeno uvjerenje među brojnim Srbima ,kako u Srbiji tako i u iseljeništvu?

Vraćajući se na početak,1941_u i izvjesne akcije četnika protivu Njemaca, nisam se mogao oteti utisku da je među četnicima vladala podjeljenost...prvenstveno jer su mnogi zahtjevali brutalan sukob sa Njemcima...Šta je bio ključni faktor koji je Dražu Mihailovića odveo u kolaboraciju?

Nekoliko je momenata uticalo na početak četničke kolaboracije sa Nijemcima. Oni bi se sažeto mogli prikazati ovako:
1. Pojava partizana i priznanje četnika kao legitimnih boraca protiv okupatora od strane izbjegličke vlade i Britanaca.
14. septembra 1941. Mihailović je radio-vezom uspostavio kontakt sa Britancima i izbjegličkom vladom. Oni su ga odmah priznali za vođu pokreta otpora u zemlji. Zbog toga je Mihailović težio da pod svoju kontrolu stavi i partizane, predvođene komunistima, koji su još od jula vodili borbe protiv njemačkog okupatora u Srbiji. To je bio i njegov osnovni zahtjev na pregovorima s Titom i partizanskim vođstvom u Struganiku i Brajićima, septembra i oktobra 1941., dakle da se partizani stave pod njegovu komandu. Naravno, partizanski predstavnici su to odbili, nudeći uspostavu zajedničkog partizansko-četničlog štaba. Kao uvjereni antikomunista, Mihailović se bojao porasta njihovog uticaja u narodu, što bi u konačnici moglo dovesti do njegovog potpunog potiskivanja kao vođe pokreta otpora, što svakako ne bi neopaženo prošlo ni kod britanske vlade. Dolazak britanskog kapetana Hadsona u njegov štab na Ravnoj gori krajem oktobra, samo je ojačao njegovo uvjerenje da sa partizanima treba raščistiti jednom za svagda.Još jedan momenat koji je jako uticao na Mihailovića da otpočne sukob s partizanima bile su strašne njemačke represalije nad srpskim narodom. Naime, Nijemci su, slijedeći naredbe Hitlera i feldmaršala Keitela od 16. septembra 1941. za svakog ubijenog njemačkog vojnika strijeljali 100 Srba, a za ranjenog 50, tako da se broj žrtava među stanovništvom počeo mjeriti hiljadama. Svjestan da bi dalja borba pod ovakvim uslovima dovela u pitanje sam biološki opstanak srpskog naroda, Mihailović se odlučio da eliminiše nosioce te borbe-partizane ( četnička osnovna strategija u ratu bilo je čekanje da saveznici dođu i oslobode Jugoslaviju, dakle okupatora nije trebalo napadati dok je jači ). Zato je 1. novembra 1941. naredio napad četnika na partizane u Užicu, koji se završio debaklom za četnike ( treba ipak reći da je i prije ovog datuma bilo manjih oružanih sukoba između četnika i partizana u Srbiji ).
2. Problem naoružanja. Nakon što su razbili četnike kod Užica, partizani su ih nastavili goniti i već sredinom novembra okružili Ravnu goru, gdje je bio Mihailovićev štab. U tako opasnoj situaciji, Mihailoviću je bilo potrebno oružje više nego ikad. Od Britanaca se nije mogao nadati da će ga dobiti, jer su mu prvu pošiljku padobranom bacili tek 9.novembra, a i ona je bila sasvim simbolična. Od okupatora ga nije mogao oteti, jer se protiv njega nije htio boriti. Dok je bio u sporazumu s partizanima, od njih je dobio samo malu pošiljku iz njihove fabrike oružja u Užicu. Dakle, ostalo mu je jedino da oružje traži od okupatora. Preko svojih agenata u Beogradu, kapetana Nenada Mitrovića i pukovnika Branislava Pantića stupio je u vezu sa štabom njemačkog komandanta u Srbiji, nudeći saradnju, pristajući i da lično dođe u Beograd na pregovore sa Nijemcima. Nijemci su ovo prihvatili, ali sastanak nije održan u Beogradu, već u selu Divci kraj Valjeva, u seoskoj kafani, uveče 11.novembra 1941. Sa četničke strane prisutni su bili Mihailović, njegov nerazdvojni pratilac iz tog perioda major Aleksandar Mišić, te Mitrović i Pantić, koji su došli iz Beograda. Njemačku delegaciju predvodio je potpukovnik Rudolf Kogard, koji je zastupao njemačkog komandanta Srbije ( u to vrijeme tu dužnost je vršio general Franz Bohme ), a u njoj su bili još i dr Georg Kiessel iz Gestapoa ( koji je bio prevodilac i sastavljač zvaničnog zapisnika sa sastanka ), kapetan Josef Matl iz Abvera, te dva predstavnika SS-a. Mihailović je Nijemcima rekao da se on ne želi boriti protiv njih, da su mu glavni neprijatelji partizani protiv kojih je već započeo borbu, ali mu za tu borbu treba oružje. Nijemci su odbili da mu daju oružje, tvrdeći da partizane mogu pobijediti i bez njegove pomoći, te zahtjevali njegovu bezuslovnu predaju. Mihailović je to odbio i sastanak se na tome završio. Ipak, Mihailović na kraju nije zaboravio napomenuti Nijemcima da se neće boriti protiv njih, čak i ako bude napadnut.
Tako je i bilo. Nakon što su u opštoj ofanzivi na Užičku republiku krajem novembra i početkom decembra protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije, Nijemci su odlučili da se riješe i Mihailovića. Zato su 7.decembra sa pet bataljona napali na Ravnu goru. Mihailović je naredio da se na Nijemce ne puca, pa je zarobljeno preko 300 četnika, uključujući i majora Mišića ( koji je kasnije strijeljan ). Mihailović je sa nekolicinom saradnika uspio da pobjegne.
Ipak, i prije i poslije ovog događaja Mihailović je nastavio neformalnu kolaboraciju u Srbiji. Naime, kako bi spriječio da i njegove snage zajedno sa partizanima budu zbrisane od strane Nijemaca iz srbije, Mihailović je naredio svojim trupama da se "legalizuju", tj.prijave u Nedićeve trupe, koje su bile pod potpunom kontrolom i operativnom komandom Nijemaca. Na ovaj način se većina četničkih komandanata iz Srbije ( Miloš Glišić, Vučko Ignjatović, Predrag Raković, Dragomir Topalović-"Gaga", Vojislav Pantelić, Neško Nedić, Velimir Piletić i drugi ) sa svojim jedinicama stavila u službu Nijemaca pod maskom Nedićevih trupa, ali su u duši ostali vjerni Mihailoviću i većina mu se kasnije vratila.
Formalna kolaboracija četnika i Nijemaca u Srbiji biće definitivno uspostavljena u jesen 1943. ali o tome u jednom od narednih postova.
Dakle, Mihailovića je za kolaboraciju opredijelio čisti oportunizam, jer mu je okupator bio potreban da uz njegovu pomoć pobijedi svoje glavne neprijatelje-partizane. I Nijemcima je bio potreban Mihailović, ali su oni to, na njihovu žalost, shvatili prekasno i nikada u potpunosti. Za razliku od Talijana, ali i o tome u jednom od narednih postova.

jedna wrote:duzi je. na desetak stranica. jedino da postavim u nastavcima
feljton

Slobodno,samo izvoli,pročitaće se,na koncu tako i nije trud uzalud

nije bio uzaludan, bio je za 10
ok, onda. kada budem kod kuce. postavljam.

A tačno je da je među četnicim vladala podijeljenost u početku. Ipak treba imati u vidu da je veliki broj ljudi koji su na početku prišli Mihailoviću iskreno vjerovao u njegovu namjeru da se bori protiv Nijemaca, pa su mu zato i pristupili, u želji da se bore za oslobođenje svoje zemlje. Bilo je i nekoliko četničkih akcija protiv okupatora na samom početku, kao npr. oslobađanje Loznice krajem avgusta 1941. koje su izveli četnici pod komandom potpukovnika Veselina Misite i kapetana Dragoslava Račića. Potpukovnik Misita je u ovoj borbi poginuo, a kapetan Račić je ostao uz Mihailovića do kraja, postavši jedan od vodećih četničkih komandanta. Istakao se kao naredbodavac pokolja muslimanskog življa u istočnoj Bosni i ubijanja partizanskih simpatizera u Srbiji. Vrhunac Račićeve karijere bilo je njegovo imenovanje u ljeto 1944. za komandanta Četvrte grupe jurišnih korpusa, najveće i najbolje jedinice koju su četnici ikada imali ( brojala 8000-10000 ljudi ). Kao komandant ove grupe usko je sarađivao sa Nijemcima, Bugarima i kvislinzima u borbi protiv partizana prilikom oslobađanja Srbije.
U septembru 1941. je četnički odred poručnika Ratka Martinovića i popa Vlade Zečevića, u saradnji sa partizanima, oslobodio varošicu Krupanj u zapadnoj Srbiji. Uskoro je čitav ovaj odred prešao partizanima. Poručnik Martinović će se proslaviti kao partizanski komandant i dogurati do čina general-pukovnika JNA poslije rata, a pop Zečević će postati Titov pratilac, vijećnik AVNOJ-a, a poslije rata važna politička ličnost u Srbiji.
No, Mihailovićevim opredjeljenjem za kolaboraciju, ovakve akcije i saradnja četnika i partizana definitivno su prestali u Srbiji. U BiH, gdje je Mihailovićev uticaj sporije rastao, saradnja će se održati djelimično još neko vrijeme, da bi i tu došlo do potpunog razlaza početkom 1942.

jedna wrote:

lala_sa wrote:Šta simboliziraju tri prsta?

http://www.czipm.org/triprsta.html

Pravo interesantan link, zahvaljujem...

OK
Evo bam pt1; Uvodne crtice

- Nakon proglašenja jugoslavenske države, decembra 1918., srpska armija i policija instalirana je u svim bivšim austrougarskim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Dnevna premlaćivanja i pljačke postali su svakodnevnica. 6. januara 1929. godine, kralj Aleksandar Karađorđević stavio je van zakona sve partije, proglasio kraljevsku diktaturu i promijenio ime zemlje, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Jugoslaviju.
- Pristalice srpske monarhije zenit svot uticaja doživjele su u periodu 1941.- 1944.
- Najistaknutijeg četničkog vođu Dražu Mihailovića, pukovnika Jugoslavenske kraljevske armije, vlada u egzilu imenovala je (1942.) za ministra armije. Četnička ideologija je razrađena u memorandumu «Homogena Srbija» od Stevana Moljevića.
- Najodgovorniji za četničke operacije protiv muslimana, Pavle Đurišić, 11.10 1944., od
Hitlera je dobio orden časti.
- Nedić se od 1941. zalagao sa stvaranje Velike Srbije utemeljene na srpskom seljaštvu.
- Dok su četnici uživali srpsku podršku, ustaše nikad nisu prihvaćene od masa.
- Ustaše (izvedeno od ustati) proglašavaju muslimane «cvijećem hrvatskog naroda», 1941. bošnjački intelektualci objavljuju rezolucije kojim osuđuju zvjerstva. 1943. formira se Handžar SS divizija.
- Važni pomagači NDH bili su klerofašisti. Najpoznatiji sljedbenici ustaške politike među sveštenstvom bili su: A. Stepinac, biskup Šarić, B.Brale, J.Francetić, I.Herenčić,itd.
- Kolone ljudi, žena, djece, sa Kozare, iz Srijema, Slavonije, BiH i iz svih drugih krajeva NDH dovođene su u logor Jasenovac da bi ih tamo na najsuroviji način masakrirali.
- Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Ante Pavelić dobija azil u Južnoj Americi, a Mihailović biva osuđen na smrt streljanjem.

jedna wrote:OK
Evo bam pt1; Uvodne crtice

- Nakon proglašenja jugoslavenske države, decembra 1918., srpska armija i policija instalirana je u svim bivšim austrougarskim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Dnevna premlaćivanja i pljačke postali su svakodnevnica. 6. januara 1929. godine, kralj Aleksandar Karađorđević stavio je van zakona sve partije, proglasio kraljevsku diktaturu i promijenio ime zemlje, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Jugoslaviju.
- Pristalice srpske monarhije zenit svot uticaja doživjele su u periodu 1941.- 1944.
- Najistaknutijeg četničkog vođu Dražu Mihailovića, pukovnika Jugoslavenske kraljevske armije, vlada u egzilu imenovala je (1942.) za ministra armije. Četnička ideologija je razrađena u memorandumu «Homogena Srbija» od Stevana Moljevića.
- Najodgovorniji za četničke operacije protiv muslimana, Pavle Đurišić, 11.10 1944., od
Hitlera je dobio orden časti.
- Nedić se od 1941. zalagao sa stvaranje Velike Srbije utemeljene na srpskom seljaštvu.
- Dok su četnici uživali srpsku podršku, ustaše nikad nisu prihvaćene od masa.
- Ustaše (izvedeno od ustati) proglašavaju muslimane «cvijećem hrvatskog naroda», 1941. bošnjački intelektualci objavljuju rezolucije kojim osuđuju zvjerstva. 1943. formira se Handžar SS divizija.
- Važni pomagači NDH bili su klerofašisti. Najpoznatiji sljedbenici ustaške politike među sveštenstvom bili su: A. Stepinac, biskup Šarić, B.Brale, J.Francetić, I.Herenčić,itd.
- Kolone ljudi, žena, djece, sa Kozare, iz Srijema, Slavonije, BiH i iz svih drugih krajeva NDH dovođene su u logor Jasenovac da bi ih tamo na najsuroviji način masakrirali.
- Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Ante Pavelić dobija azil u Južnoj Americi, a Mihailović biva osuđen na smrt streljanjem.

Pošto ustaše nisu tema, volio bih da se ovaj dio što se odnosi na njih preskoči, dok nisu počeli svakakvi komentari. Možda da otvoriš poseban topic o njima? Ostalo je dobrodošlo.

A kakvi su podatci o sukobima partizana i cetnika?
Konkretno, da li su se gdje "porokali" i kakav je bio ishod?
Znam da su se spominjali u vezi Bitke na Neretvi i nista vise.
Znaci, da li je bilo konkretnih sukoba, okrsaja, partizana i cetnika?!

Nema problema. Preskocicu ustase. ovo su samo bile uvodne napomene.

Pt 2

- Represija i progon u prvoj Jugoslaviji

Odmah nakon proglašenja jugoslavenske države u decembru 1918., srpska armija i policija je instalirana u svim bivšim austrougarskim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.
Dnevna premlaćivanja drvenim palicama postala su svakodnevnica u područjima naseljenim Hrvatima i muslimanima. Nerijetko su vlasnici kafana i konobarice odvođeni u vojne barake i premlaćivani, zbog odbijanja služenja naziva Velika Srbija, kao oznake za Jugoslaviju. Vojska je svakodnevno pljačkala privatnu imovinu, otimala brodice bez objašnjenja ili naknade, i konfiskovala pištolje od uglednih trgovaca. Neki lokalni srpski vojni komandanti su čak izmišljali svoja osobna pravila za tjelesne kazne.
6. januara 1929. godine, kralj Aleksandar Karađorđević stavio je van zakona sve političke partije, proglasio kraljevsku diktaturu i promijenio ime zemlje, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Jugoslaviju u očitom pokušaju da uništi identitet ustavotvornih naroda u kraljevini pod srpskom vladavinom.
Najznačajnije grupe, pristalice srpske monarhije, formirane početkom tridesetih godina prošlog stoljećau, bile su: Združenje borcev Jugoslavije, prvobitno formirane u Sloveniji; Jugoslavenska akcija; Jugoslavenski narodni pokret Zbor. Ove grupe dostigle su zenit svog uticaja za vrijeme nacističke okupacije Srbije (1941 – 1944).

chuchumbamayumbe wrote:A kakvi su podatci o sukobima partizana i cetnika?
Konkretno, da li su se gdje "porokali" i kakav je bio ishod?
Znam da su se spominjali u vezi Bitke na Neretvi i nista vise.
Znaci, da li je bilo konkretnih sukoba, okrsaja, partizana i cetnika?!

Kako da ne, pa cijeli rat su se borili jedni protiv drugih, osim samog početka, što sam opisao. Faktički od prvog većeg sukoba kod Užica ( već opisano ) borbe su bile konstantne. Pokušaj kakve-takve saradnje pokušao se održati u istočnoj Bosni, ali su četnici početkom 1942. to razbili, propuštanjem okupatora i ustaša u Drugoj ofanzivi kroz svoje položaje bez borbe, a zatim i likvidacijom partizanskih odreda vršenjem pučeva u njima. Sukob između partizana i četnika smatra se "ratom u ratu" u NOB, tj.građanskim ratom, jer se radilo o sukobu dvije suprotstavljene ideologije koje su pretendovale na vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji.
U svim velikim i odsudnim bitkama partizani su se pokazali jačim, a uzroke četničkih poraza treba tražiti u četničkoj gotovo poslovičnoj nedisciplini, saradnji sa okupatorom i zločinima ( što je narod udaljilo od njih ) u neslozi među pojedinim komandantima i njihovoj nespremnosti da usvoje doktrinu gerilskog ratovanja ( iako su, ili možda baš zato što su, većinom bili školovani oficiri, za razliku od partizanskih vođa ). Najveće partizansko-četničke bitke:
-Bitka na Neretvi. Nakon prelaza glavnine partizana preko Neretve početkom marta 1943. na lijevoj obali ih je čekalo oko 12000 četnika, što je činilo gro četničkih snaga iz Hercegovine i Crne Gore, sa manjim dijelom bosanskih snaga. U seriji bitaka ( na Čičevu, Glavatičevu, kod Oblja, Kalinovika...) tokom marta, partizani su ih teško porazili i natjerali prema Drini. Kod Kalinovika, gdje se nalazio istureni dio četničke Vrhovne komande, četnicima je lično komandovao general Mihailović, koji je upravo pristigao iz Lipova kod Kolašina, gdje je četnička Vrhovna komanda bila smještena. No, ni to nije pomoglo četnicima, pa su samo dva dana nakon Mihailovićevog dolaska, morali bježati iz Kalinovika.
Uslijedio je novi niz poraza. Četnici su pokušali, zajedno sa Talijanima, da na Drini postave front i spriječe da partizani uđu u Sandžak, Srbiju i Crnu Goru. Ali, partizani su ih u toku aprila razbili i na Drini ( naročito kod Ustikoline i Broda ) i ušli i Sandžak.
Ovi porazi na Nertvi i Drini bili su težak udarac četnicima, od koga se nikad nisu oporavili. Od tada pa do kraja rata, njihove snage zapadno od Drine jedva da su bile vrijedne spomena. Ovaj poraz pokazao je i Saveznicima da su četnici inferiorna borbena snaga spram partizana, što je njihovu već donesenu odluku da im prestanu pružati pomoć, učinilo znatno lakšom.
-Bitka za Srbiju. Početkom septembra 1944. jake partizanske snage upale su u Srbiju iz Bosne i Crne gore sa ciljem njenog konačnog oslobođenja. Ovome su prethodile teške borbe između partizana i četnika u Srbiji tokom proljeća i ljeta te godine, kao uvod u konačni obračun. Nijemci su četnicima prepustili odbranu većeg dijela Srbije, jer su vlastite snage morali usmjereti na spriječavanje upada Crvene armije iz Rumunije, čime bi se definitivno zatvorio put za njihove brojne trupe koje su se povlačile iz Grčke. Četnici se ni na ovom zadatku nisu pokazali. Partizani su ih tešško porazili u zapadnoj i centralnoj Srbiji ( naročito u bici kod Jelove gore, blizu Užica, 8. septembra 1944. gdje je gotovo uništena Račićeva Četvrta grupa jurišnih korpusa ). Mihailović je sa Vrhovnom komandom 11. septembra pobjegao preko Drine u Bosnu. Do kraja oktobra, ostaci četničkih snaga takođe su se povukli u Bosnu. partizani su dobili bitku za Srbiju.
-Konačno uništenje četničkih snaga u maju 1945. Četničke jedinice koje su pobjegle iz Srbije prikupile su se pod Mihailovićevom komandom u sjeverozapadnoj Bosni. Bile su to desetkovane snage: goli, bosi, gladni, umorni, sa malo oružja i municije, demoralisani brojnim porazima. Situaciju je komplikovala i zima, kao i pojava pjegavog tifusa koji ih je masovno kosio. Početkom 1945. pridružilo im se i oko 7000 crnogorskih četnika pod komandom Pavla Đurišića, ali su ih oni brzo napustili i krenuli prema zapadu, gdje su doživjeli katastrofalan kraj ( o tome možemo nekom drugom prilikom ). Mihailović je sa onim što je ostalo od srbijanskih i bosanskih četnika ( ukupno oko 12000 ljudi ) krenuo nazad u Srbiju, zaobilaznim putem ( prema zapadu, zatim južno, potom jugoistočno, preko Zelengore prema Foči, gdje su namjeravali preći Drinu ). NOVJ je avionima pratila njihovo kretanje i postavila im zasjedu na Zelengori. Tu je ova četnička glavnina potpuno uništena teškim udarima sa zemlje i iz vazduha u periodu od 10. do 13. maja 1945. Riješeni da završe s četnicima za sva vremena, pripadnici NOVJ su dobili naredbu da nema ranjenih ni zarobljenih četnika. Slabo naoružani, iscrpljeni i potpuno izbezumljeni četnici nisu ni mogli, i pored njihove brojnosti, pružiti ozbiljan otpor. Prema zvaničnom izvještaju snaga NOVJ koje su učestvovale u ovoj operaciji, poginulo je 9235 četnika, uključujući čak 300 oficira! Skoro svi važni četnički komandanti su poginuli na Zelengori, a ono malo što se uspjelo izvući ubrzo je poubijano ili pohvatano po šumama. I Mihailović se sa šačicom ljudi izvukao i uspio skrivati još 10 mjeseci. To je bio konačan poraz četnika u II svj. ratu, po svojoj težini vjerovatno najgori koji je neka vojska u tom ratu doživjela.

Kao i obicno, hvala na iscrpnom odgovoru!