Eborg... Malo vise smo skrenuli sa teme, ali ja nikako ne mogu odoljeti...
Ovako... Kada sam rekla prostor za sebe mislila sam neko vrijeme u okviru kojeg ce se covjek posvecivati sebi i vise razumijevati sebe kako bi bio u stanju i druge. Osim toga, u okviru tog vremena bi mogao napraviti kocnicu s vremena na vrijeme i sagledati svoje odnose sa drugim ljudima te svoju ulogu u svemu tome, sto mislim da je jako bitno.
Nisam pod tim podrazumijevala povjerenje. Ono mora biti bezgranicno za uspjeh nekog odnosa. Govorim o sljedecem... Nije dobro recimo otvarati se nekom u potpunosti i otkriti svaki momenat svoje emocije. Nije dobro jer se pokaze (kao sto neko ovdje rece) kako druga strana zloupotrijebi. U pocetku nesvjesno, ali vremenom ta razlika se sve vise uocava pa pocne i svjesno ali to poslije ne bude tako bitno. Zasto je to tako? Zato sto je jako malen broj ljudi oslobodjen ega i vecini itekako godi kad zna da nekog ima danonocno na raspolaganju. Samo oni koji su sposobni svjesno sagledati situaciju bez uplitanja ega nece zloupotrijebiti otvorenu emociju. Takvih je malo. Zato je bolji balans. Bez pretjeranih pitanja
Osim toga... Ni najvece otvaranje nekog prema nama u vecini slucajeva nije dovoljno jer u slucaju konflikta mi cemo opet braniti sebe i polaziti od sebe bez trunke realnosti. Plus... Necije bezgranicno davanje necemo posmatrati ovako: "Pa to je dobra volja te osobe, ona meni pruza, ona je karakter, odlicna!" vec otprilike ovako: "Pa cuj, da ja nisam to i to ne bi ovo sve tako bilo. Ja sam ovo, ja sam ono..." I opet sve krece od onog ja, pa se ti stitis i u moru odanosti prema nekom ostavis i ti barem malo onog "ja"...