SMRTNA KAZNA u ex-Yu

[Fratris]

Postojanje smrtne kazne u nekoj drzavi je obicno odraz (ne)civilizacijske razine.

Kao sto to ova karta fino prikazuje.

[mostarac]

off. topic

Draza je strijeljan 100% i cini mi se da ih je bilo 17, a ne 7 koji su strijeljani sa njim. ima se skinuti na netu transkript sudjenja. Strijeljan je uvece izmedju 21:30 i 22:00 i moze se naci i ime komandira jedinice koja je izvrsila egzekuciju i to se otprilike zna i gdje al na ipak dovoljno velikom prostoru da ga Vucic, Nikolic, Radeta i sljedbenici ne mogu prekopati da od mjesta naprave svetiliste

[makondo]

mislim da se 80-tih smrtna kazna nije izvrsavala. kada jeste - osudjeni nisu znali za dan strijeljanja i to je dodatni otezavajuci psiholoski faktor jer su se svako jutro budili misleci da im je mozda taj dan zadnji u zivotu.
isto tako, mislim da je strijeljanju moralo da prisustvuje sudsko vijece (porota) koje je izreklo smrtnu presudu i mozda tuzilac koji ju je zahtijevao.

sto se tice sadasnjih ratnih zlocinaca, oni traze da im se sudi po starom zakonu jer, cini mi se, pravo regulise da se pociniocu djela sudi prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvrsenja krivicnog djela, ili ratnog zlocina, ili bilo cega.

[Eborg]

mislim da se 80-tih smrtna kazna nije izvrsavala. kada jeste - osudjeni nisu znali za dan strijeljanja i to je dodatni otezavajuci psiholoski faktor jer su se svako jutro budili misleci da im je mozda taj dan zadnji u zivotu.
isto tako, mislim da je strijeljanju moralo da prisustvuje sudsko vijece (porota) koje je izreklo smrtnu presudu i mozda tuzilac koji ju je zahtijevao.

sto se tice sadasnjih ratnih zlocinaca, oni traze da im se sudi po starom zakonu jer, cini mi se, pravo regulise da se pociniocu djela sudi prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvrsenja krivicnog djela, ili ratnog zlocina, ili bilo cega.

Pravilo oko primjene zakona bi ishlo nekako ovako...Naime,ukoliko je neko djelo izvrsheno sudi mu se po zakonu koji je bio na snazi u to vrijeme.Ukoliko je u toku trajanja procesa (tj. nakon datuma hapshenja i podizanja optuzhnice) doneshen novi zakon isti se primjenjuje samo ukoliko je zaprijechena kazna nizha od ove stare.Ukoliko je visha,nastavlja se po starom zakonu dok tih par sluchajeva "u limbu" ne isfuraju.

Sad je bitno znati kada su podignute te optuzhnice poshto je bilo raznih izmjena tokom ovog 1992.-2008. perioda.Isto tako,ne vjerujem da bi se to moglo uzeti razmatranje s obzirom da je doshlo do promjene chitave drzhave te s time i pravnog sistema a ako se ne varam tokom rata vecina optuzhenih u BiH je pripadala gradjanstvu BiH.

[julisiz es grant]

off. topic

Draza je strijeljan 100% i cini mi se da ih je bilo 17, a ne 7 koji su strijeljani sa njim. ima se skinuti na netu transkript sudjenja. Strijeljan je uvece izmedju 21:30 i 22:00 i moze se naci i ime komandira jedinice koja je izvrsila egzekuciju i to se otprilike zna i gdje al na ipak dovoljno velikom prostoru da ga Vucic, Nikolic, Radeta i sljedbenici ne mogu prekopati da od mjesta naprave svetiliste

Sa Dražom su osuđeni na smrt, a zatim i strijeljani, slijedeći ljudi:
1.Major Miloš Glišić, načelnik štaba Požeškog četničkog odreda, kasnije uvrštenog u sastav Nedićeve Srpske državne straže
2.Rade Radić, komandant četničkog odreda "Borje" ( na Kozari )
3.Dragomir-Dragi Jovanović, šef Nedićeve policije i gradonačelnik okupiranog Beograda
4.Tanasije-Tasa Dinić, ministar unutrašnjih poslova u Nedićevoj vladi
5.Prof. Velibor Jonić, Nedićev ministar prosvjete i ideolog Ljotićevog "Zbora"
7.General Đura Dokić, Nedićev ministar saobraćaja
8.General Kosta Mušicki, komandant Srpskog dobrovoljačkog korpusa
9.Boško Pavlović, načelnik štaba Srpske Državne straže

Dakle, obojica smo pogriješili, strijeljano je 9+Draža. Možda tvoja visoka cifra dolazi od toga što je na suđenju zaista bilo mnogo više optuženih ( preko 20 ), ali su svi ostali osuđeni na vremenske kazne.

[jeza u ledja]

Pa normalno da se ne objavljuje, nigdje u normalnom svijetu ne objavljuje se da je neko pogubljen, osim ako se ne radi o nekoj već poznatoj ličnosti osuđenoj za težak zločin ( npr.serijski ubica, terorista, ratni zločinac ).

Objavljuje se u Teksasu za svakog ubijenog i to na obicnim lokalnim vijestima sirom drzave, a pretpostavljam i mnogo detaljnije u novinama iz mjesta odakle je osudjenik.

[El_comadante]

Sa Dražom su osuđeni na smrt, a zatim i strijeljani, slijedeći ljudi:
1.Major Miloš Glišić, načelnik štaba Požeškog četničkog odreda, kasnije uvrštenog u sastav Nedićeve Srpske državne straže
2.Rade Radić, komandant četničkog odreda "Borje" ( na Kozari )
3.Dragomir-Dragi Jovanović, šef Nedićeve policije i gradonačelnik okupiranog Beograda
4.Tanasije-Tasa Dinić, ministar unutrašnjih poslova u Nedićevoj vladi
5.Prof. Velibor Jonić, Nedićev ministar prosvjete i ideolog Ljotićevog "Zbora"
7.General Đura Dokić, Nedićev ministar saobraćaja
8.General Kosta Mušicki, komandant Srpskog dobrovoljačkog korpusa
9.Boško Pavlović, načelnik štaba Srpske Državne straže

Dakle, obojica smo pogriješili, strijeljano je 9+Draža. Možda tvoja visoka cifra dolazi od toga što je na suđenju zaista bilo mnogo više optuženih ( preko 20 ), ali su svi ostali osuđeni na vremenske kazne.

šta bi sa Nedićem poslije rata? jeli i on smaknut ILI?

[igrastaklenimperlama]

Medjutim, u posljednjih nekoliko godina postojanja SFRJ, ja mislim nakon 1980. smrtna kazna se nije primjenjivala iako je bila propisana i to se pravdalo vjerojatno civiliziranoscu i europezacijom.

Nije istina. Posljednja egzekucija je izvršena u februaru 1992. u Okružnom zatvoru. Nažalost nemam trenutno vremena da opširnije
pišem o ovoj temi.

[mostarac]

Sa Dražom su osuđeni na smrt, a zatim i strijeljani, slijedeći ljudi:
1.Major Miloš Glišić, načelnik štaba Požeškog četničkog odreda, kasnije uvrštenog u sastav Nedićeve Srpske državne straže
2.Rade Radić, komandant četničkog odreda "Borje" ( na Kozari )
3.Dragomir-Dragi Jovanović, šef Nedićeve policije i gradonačelnik okupiranog Beograda
4.Tanasije-Tasa Dinić, ministar unutrašnjih poslova u Nedićevoj vladi
5.Prof. Velibor Jonić, Nedićev ministar prosvjete i ideolog Ljotićevog "Zbora"
7.General Đura Dokić, Nedićev ministar saobraćaja
8.General Kosta Mušicki, komandant Srpskog dobrovoljačkog korpusa
9.Boško Pavlović, načelnik štaba Srpske Državne straže

Dakle, obojica smo pogriješili, strijeljano je 9+Draža. Možda tvoja visoka cifra dolazi od toga što je na suđenju zaista bilo mnogo više optuženih ( preko 20 ), ali su svi ostali osuđeni na vremenske kazne.

šta bi sa Nedićem poslije rata? jeli i on smaknut ILI?

poginuo negdje u istri u saobracajnoj nesreci

[igrastaklenimperlama]

šta bi sa Nedićem poslije rata? jeli i on smaknut ILI?

poginuo negdje u istri u saobracajnoj nesreci

Milan Nedić?

Inscenirano samoubistvo.

[igrastaklenimperlama]

Brdo Troica iznad Kotora gdje su se vršile egzekucije nad osuđenicima na smrt u Crnoj Gori, danas
idilični turistički kraj u kojem kuće vrijede pola miliona eura.

[mirzazmaj]

po meni je OK da mu se za grob ne zna, jer je smrtna kazna izricana veoma rijetko i to bas za likove kojima i ne treba da se zna za grob. Eto recimo toj trojici iz 1972. koji su krenuli da potruju gradjane cianidom da se danas zna za grob taj grob bi bio svetiliste. Isto kao i za drazin grob sto se ne zna. Danas bi drazin grob bio svetije mjesto od Gracanice.
Koliko sam upoznat smrtna kazna se izvrsavala na tacno odredjenoj lokaciji, tj. nije birana nasumicno nego je bilo mjesto gdje su se izvrsavale takve kazne.
Zatim koliko znam u streljackom vodu je bilo 8 dobrovoljaca i to iz svake republike i pokrajine po jedan a samo u jednog je bio metak ili samo u jednog nije bio metak. ne sjecam se vise, al cini mi se da sam to citao negdje.
Po meni je nacin izvrsenje smrtne kazne u Jugi bio dobar, a opravdanost postojanja iste vec zalazi u drugu temu. ja mislim da smrtna kazna treba da postoji.

ja sam citao negdje da su bila osmerica vojnika u streljackom vodu i da su kod cetverice bili pravi metci a kod cetverice ćorci. isto tako sam cuo da su ih izvodili rano ujutro i da su nekad ubijani na groblju u barama

[demagog]

Evo ovo je objavljeno u magazinu Start tamo negdje 2004. ili 2005. godine:



Prije 28 godina izvršena je posljednja smrtna kazna u Bosni i Hercegovini. Od 1968. godine, kada je pogubljen prvi osuđenik na smrt, izvršeno je pet egzekucija. Reuf Ibrišagić, nekadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, pamti ih kao da su se desile jučer

Piše: Dženana Halimović

Gusta trebevićka šuma i danas krije tijela pet na smrt osuđenih ubica. Grobovi su neoznačeni. Jedini trag su skice u kojima su obilježena mjesta gdje su ukopani. Jedan od rijetkih svjedoka smaknuća Reuf Ibrišagić, nekadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, pamti ih kao da su se desile jučer, iako je posljednja obavljena prije 28 godina. Najupečatljivija mu je ostala u sjećanju tišina koja je vladala pred sam čin izvršenja presude.
- Nikada neću zaboraviti tišinu kad smo bili na mjestu gdje bi trebalo da se izvrši presuda. To bi obično bila šuma na Trebeviću, tamo gdje nema nikoga. Tišina je bila prijeteća. A onda prasak, automobil sa osuđenicima zaustavljao se na škripućem makadamu. Potom opet tišina. Niko ne govori. I opet prasak - govori Ibrišagić.

Po njegovim živopisnim pričama moglo bi se zaključiti kako se Reuf sjeća svakog radnog dana u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri načelnika izvršenja kazni. Ibrišagić danas ima sedamdeset godina i još nosi uspomene na pripreme samog čina izvršenja koji se obavljao u ranim jutarnjim satima. Dok je osuđenik još živ pripremi se sanduk i iskopa grob. Prije svega toga pripreme se izvršioci. Njih desetoro su dobrovoljci, i za to su bili i plaćeni. U pet pušaka bili su manevarski, a u preostalih pet bojevi meci, kako niko ne bi znao čiji je metak presudio. Razdaljina je bila mala kako bi šansa da se promaši bila svedena na minimum. Među prisutnima je, uz Ibrišagića, bila i posebna komisija koju su činili upravnik zatvora, ljekar, advokat, tužitelj...
- Izvršioci su morali biti dobro pripremljeni. Na Kosovu, recimo, niko nije htio da izvršava kazne jer su se bojali osvete.
Priča kako se dešavalo da jedan od egzikutora nasloni glavu na sanduk i spava, dok drugi krši ruke... Znalo se desiti i da promaše, pa da komandir voda pištoljem izvrši kaznu.
-Bilo je svega - sjeća se Ibrišagić.

Još jedno Titovo NE

Prva smrtna kazna u Bosni i Hercegovini dosuđena je, kaže Ibrišagić, 1968. godine na vojnom sudu izvjesnom Arizanoviću, vojnom licu koji je na nagovor ljubavnice ubio suprugu i dijete. Nakon što ih je ubio, zakopao ih je u sarajevskom naselju Vraca. Policija je u kratkom vremenu otkrila ubistvo i mjesto gdje su ukopani. Slike ubijenih poslane su i tadašnjem vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu koji je trebalo da odluči da li će pomilovati ubicu od smrtne kazne. Vidjevši glavicu dječaka koji je izgledao kao da spava i crve na njegovom beživotnom obrazu, Tito je, navodno, rekao: Ja ga ne mogu pomilovati za ovo što je uradio djetetu.

To je bio posljednji put da je Tito odlučivao o pomilovanjima. Nakon toga je sve nadležnosti prebacio na Predsjedništvo tadašnje SFRJ. Zanimljivo je da su sve smrtne kazne koje su izvršene u Bosni i Hercegovini bile rezultat presuda donesenih zbog zvjerskih ubistava u kojima su žrtve bile djeca.
Dvije godine kasnije, 1970. godine, na smrtnu kaznu je bio osuđen Krajišnik Nail Ikanović. On je, na nagovor ljubavnice, sjekirom ubio suprugu i svoje troje djece. Ikanović je radio u Njemačkoj, a supruga i djeca bili su u Bosni i Hercegovini. Barovi i žene bili su mu razonoda. Tako se i zaljubio. Kobne noći došao je iz Njemačke kući sa namjerom da ubije suprugu. Pomračenog uma, kako su psiholozi kasnije potvrdili, ubio je i svoju djecu. Iste se večeri vratio za Njemačku. Ujutro je Ikanovićev punac ušao u kuću i zatekao kćerku i unuke kako leže mrtvi. Dobio je srčani udar i umro na licu mjesta.
- Nail Ikanović je bio pedantan čovjek. Nikada ne biste pomislili šta je bio u stanju uraditi. Od svih na smrt osuđenih najmanje je fizički podsjećao na ubicu. To pomračenje svijesti koje ga je dovelo do toga da ubije djecu je strašno. Sjećam se, jednom mi se u razgovoru zakleo: Jeo pečenu djecu, ako sam to htio - prisjeća se Ibrišagić.

No, smrtna kazna nad Ikanovićem nije izvršena jer se ubio u Centralnom zatvoru dok je čekao odluku o pomilovanju. Objesio se za rešetke zatvorskog prozora. Skupljao je novine i gurao pod madrac kako bi lakše dohvatio prozor.
Od tada su pooštrene mjere za čuvanje zatvorenika koji su čekali izvršenje smrtne presude. Tada je napravljena i posebna ćelija koja se zvala ćelija smrti. Bila je pregrađena rešetkom. S jedne strane je 24 sata boravio stražar, dok je u drugom dijelu bio osuđenik. Kako bi se spriječila samoubistva osuđenih na smrt, u zatvorima se neko vrijeme primjenjivala praksa da se osuđenici lancem vežu za pod. Radijus kretanja bio im je ograničen. Sa cigareta su im skidani filteri kojima su pokušavali presjeći vene - zatvorenici su šibicom palili vrh filtera koji se topio, a kad se stvrdne oštar je poput žileta.

Stravična osveta Višnje Pavlović

Mnogi Zeničani se i danas, nakon dvadeset i dvije godine, sjećaju slučaja otmice i svirepog ubistva jedanaestogodišnjeg Brune Čalića. Ubio ga je Dragomir Bajčeta, plaćenik koga je unajmila Višnja Pavlović. Za ovaj zločin ona se odlučila kako bi osvetila svog pastorka koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći, koju je nemamjerno izazvao otac malog Brune. Iako je sud dokazao da Brunin otac nije kriv za nesreću, Višnji to nije bilo dovoljno. Ona je nekoliko mjeseci pratila Brunu, čak je dolazila i njegovoj kući pod izgovorom da traži stan.
- Bila je jesen, ali još toplo vrijeme. Sjedila sam s komšinicom i pravila ajvar, dobro se sjećam. Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe. Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me jesi li ti Bruno? Opet kasnije, kaže mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj oštrikaš džemper. Često je dolazio i govorio mi to. Kad mi je posljednji put to rekao nisam mogla ni da slušam, pa sam mu rekla, mani više s babom. Sunce moje, nisam ga ni saslušala - sa suzama u očima govori Anka Čalić, Brunina majka.
Kad je bila sigurna da je Bruno dječak kojeg traži, Pavlovićeva je unajmila Bajčetu, kome je platila 500 hiljada tadašnjih dinara, kako bi ga ubio. Dijete su na stepenicama, koje vode od škole prema kući, oboje sačekali i odveli na obližnje groblje. Tamo ga je Bajčeta usmrtio s devet uboda nožem. Kako je Bruno kasnio iz škole, što nikad ranije nije činio, majka je krenula da ga traži. Sišla je niz ulicu i srela se s Višnjom. Ni slutila nije da samo pedesetak metara dalje njen jedanaestogodišnji sin jedinac leži mrtav. Zbog svireposti zločina Dragomir Bajčeta i Višnja Pavlović su osuđeni na smrt.
Čekajući presudu Bajčeta se pokajao, tvrdi Reuf Ibrišagić, tadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, koji je s Bajčetom nekoliko dana pred smrt odigrao i partiju šaha.

- Ubih dijete za 500 hiljada, a mogao sam ih zaraditi kopajući kanale - govorio je Bajčeta.
Višnja, s druge strane, nikada nije izrazila kajanje.
- Bila je strašno sebična. Djeca bi joj dolazila u posjetu i nikada ih nije pitala kako su, imaju li šta jesti. Kćerki joj je, u to vrijeme, bilo 14, a sinu 15 godina. Govorila im je da joj donesu sira, čarape, razne poklone. Nikad ih nije pitala imaju li oni šta jesti - prisjeća se Ibrišagić.
Stoga su djeca jednoga dana došla i kazala majci da joj više neće dolaziti, uz obrazloženje koje Višnja kao da nije razumjela: Što nisi mislila na nas kad si odlučila da ubiješ dijete?!

Brunin je otac dolazio u sarajevski Centralni zatvor i tražio od Ibrišagića da ga pusti da kroz špijunku na ćeliji vidi Višnju. Nikad mu to nije dopušteno.
- Jednom je čak izjavio kako nema ništa protiv da Bajčeta bude pomilovan, ali za Višnju nije imao milosti - priča Ibrišagić.
Posljednja smrtna kazna u Bosni i Hercegovini izvršena je 1976. godine. Strijeljan je 35-godišnji Dušan Prodić, pružni radnik iz okoline Doboja. Nakon što je ostao udovac sa šestogodišnjim sinom, Prodić se ponovo oženio. Sa novom suprugom, Leksijom, imao je dvoje djece. S obzirom na to da je sin iz prvog braka naslijedio majčino imanje, maćeha je na Prodića vršila pritisak da ga se riješi kako bi njena djeca dobila dio imovine. Dušan je u početku odbijao, jer ga je sin obožavao. No, vremenom je podlegao pritisku. Tako je skovao plan i poslao sina u posjetu djedu u selo Pojezna. Kako pored sela protiče rijeka Ilova, koja je u to vrijeme bila nabujala, Dušan je prečicom stigao prije sina i gurnuo ga u rijeku. Dječak je nekim čudom uspio izaći, no otac ga je uhvatio, gurnuo pod vodu i rukom ga držao ispod površine. Dok je jednom rukom gušio sina u drugoj je držao tranzistor, kako mu se ne bi pokvasio. To je bio presudan momenat da mu sud presudi smrtnu kaznu. Istu kaznu dobila je i njegova supruga Leksija, no kasnije je pomilovana i osuđena na 20 godina zatvora. Njihova djeca su data na usvojenje.

- Nikad nisam sreo hladnokrvnijeg čovjeka. Tako je hladno pristupao svemu, pa i izvršenju presude - kaže Ibrišagić.

Neće san na oči

U toku dvadesetogodišnje službe Ibrišagić je mrzio samo jednog zatvorenika - čovjeka koji je silovao svoje dvije kćerke i zarazio ih sifilisom. Jedna je imala sedam a druga osam godina. Višnju Pavlović smatrao je sebičnom i antipatičnom, no mnogih se zatvorenika, iako zvuči nevjerovatno, sjeća kao prijatnih osoba. Stoga mu izvršenje smrtne kazne nije bilo jednostavno, bez obzira na monstruoznost zločina koji su osuđenici napravili. Najviše ga je, kaže, pogodilo strijeljanje Pavlovićeve i Bajčete jer su bila dva pogubljenja istovremeno.
- Došao sam sa izvršenja, popili smo kafu i svi su se razišli. Ostao sam sam. Nije mi se išlo kući, pa sam pozvao jednog stražara s kojim sam sjedio i čekao da svane i da počne radno vrijeme. Izgledao sam loše, pa me tadašnji ministar Jusuf Alagić, nakon što sam referisao kako je sve izvršeno, pustio kući. Ušao sam u kuću i legao. Neće san na oči. Onda sam, dobro se sjećam, sjeo u tramvaj i odvezao se do Ilidže. Ušao sam u jedan bistro, naručio litar vlahova i popio ga. Svejedno, bio sam potpuno trijezan - s nelagodom se prisjeća Ibrišagić.
Kaže da ga je ljubav prema djeci sačuvala da ne poludi. Svi pogubljeni bili su ubice djece. Reuf je prije službe u republičkom prvosuđu radio kao učitelj.
Danas penzioner, Ibrišagić se ponekad u nekom lokalu, sretne s nekadašnjim osuđenicima. Priđu mu, veli, obraduju se, jer nije bio od onih koji su ih zlostavljali. Mogao je, kaže, da im dodatno zagorča život, no, nije dopustio da mu sila pomuti razum. Jer, što se ispostavilo tačnim, jednoga dana im valja pogledati u lice. Ne stidi se i ne plaši. Mirno živi, sastaje se s prijateljima i čeka 55. godišnjicu mature.

Posljednja 24 sata

Nakon što se potvrdi da pomilovanja neće biti, osuđenicima na smrt se 24 sata ranije javljalo da će biti pogubljeni. Zatvorenici su obično tražili dopuštenje da se oproste od članova porodice ili bliskih prijatelja, a neki su pisali testament. Što se posljednjih želja tiče, nije bilo naročitih zahtjeva. Dragomir Bajčeta je, sjeća se Reuf Ibrišagić, tražio cigaretu. Višnjine posljednje riječi su bile - sve ću ja vama reći. Najhladnije, kao da se ništa ne događa, ponio se Dušan Prodić. Stajao je mirno i bez ijedne grimase dočekao smrt.

[julisiz es grant]

šta bi sa Nedićem poslije rata? jeli i on smaknut ILI?

poginuo negdje u istri u saobracajnoj nesreci

Milan Nedić?

Inscenirano samoubistvo.

Tačno, Milan Nedić ja zvanično počinio samoubistvo u februaru 1946. skočivši kroz prozor zatvora u Beogradu. Prave okolnosti njegove smrti vjerovatno se nikada neće saznati. Da je ostao živ, gotovo sigurno bi mu bilo suđeno na istom procesu kao i mihailoviću četiri mjeseca kasnije. U saobraćajnoj nesreći u Istri krajem aprila 1945. poginuo je Dimitrije Ljotić.

[Šole]

U Sarajevu, bivši SUP-ov objekat kula na Trebeviću.

[julisiz es grant]

Tekst iz "Starta" je vrlo interesantan u opisivanju pojedinačnih slučajeva egzekucije, ali pokazuje nedostatak tipičan za naše mlade, neiskusne i nevješte novinare, a to je: oslanjanje na samo jedan izvor informacija, bez provjere istih na drugim stranama ili, ne daj bože, u arhivama i dokumentima. U ovom slučaju jedini izvor bilo je usmeno ispričano sjećanje ostarjelog pravosudnog činovnika. Pošto je novinarka koristila samo njega kao izvor informacija potkrale su joj se nelogičnosti vidljive "iz avona":
1. Prva smrtna kazna u BiH izvršena tek 1968.godine? Koliko ja znam, BiH je bila jedna od ravnopravnih jugoslovenskih republika još od 1943., tj. od 2. zasjedanja AVNOJ-a. U godinama neposredno nakon rata, u BiH je, kao i u cijeloj Jugoslaviji, osuđeno na smrt i pogubljeno na stotine lica zbog svoje uloge u ratu: njemačkih oficira i vojnika, četnika, ustaša, pripadnika muslimanske milicije, Handžar divizije i drugih vojnih formacija, kao i mnogo ljudi koji nisu imali konkretne krivice, ali su bili protivnici komunističke vlasti pa im je zbog toga izmišljana krivica, kako bi se njihovom pogubljenju dao plašt legaliteta. Takođe je ranije pomenuto da su još 1950. pogubljena četvorica vođa Cazinske bune ( suđeno im je u Bihaću, a pogubljeni su na Vracama kod Sarajeva ). Između 1950. i 1968. vjerovatno je bilo još slučajeva. "Prvo" pogubljenje iz 1968. bilo je prvo za mandata pomenutog gospodina, a ne u BiH.
2. Ako je poslije 1968. bilo samo 5 egzekucija, gdje onda spadaju 3 člana "Bugojanske grupe", koji su uhvaćeni 1972. a osuđeni i strijeljani krajem iste godine ( osuđena su četvorica, ali je Ludvig Pavlović pomilovan, pa mu je smrtna kazna zamijenjena 20-godišnjom robijom, koju je gotovo u cjelosti odležao )? Njima je suđeno pred Vojnim sudom u Sarajevu, koji je odvojen od civilnog pravosuđa u kojem je radio pomenuti gospodin, tako da bi to mogao biti vjerovatni razlog zašto nisu pomenuti. Međutim i Arizanović pomenut u članku osuđen je pred vojnim sudom. Zašto su onda "Bugojanci" izostavljeni?
3. Smrtna kazna nad dvoje ljudi izvršena sredinom osamdesetih koju je spomenuo jedan član foruma, pokazuje da su smrtne kazne vršene i kasnije, a ne da je zadnja izvršena "prije 27 godina" kako tvrdi tekst.

[julisiz es grant]

Stravična osveta Višnje Pavlović

Mnogi Zeničani se i danas, nakon dvadeset i dvije godine, sjećaju slučaja otmice i svirepog ubistva jedanaestogodišnjeg Brune Čalića. Ubio ga je Dragomir Bajčeta, plaćenik koga je unajmila Višnja Pavlović. Za ovaj zločin ona se odlučila kako bi osvetila svog pastorka koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći, koju je nemamjerno izazvao otac malog Brune. Iako je sud dokazao da Brunin otac nije kriv za nesreću, Višnji to nije bilo dovoljno. Ona je nekoliko mjeseci pratila Brunu, čak je dolazila i njegovoj kući pod izgovorom da traži stan.
- Bila je jesen, ali još toplo vrijeme. Sjedila sam s komšinicom i pravila ajvar, dobro se sjećam. Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe. Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me jesi li ti Bruno? Opet kasnije, kaže mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj oštrikaš džemper. Često je dolazio i govorio mi to. Kad mi je posljednji put to rekao nisam mogla ni da slušam, pa sam mu rekla, mani više s babom. Sunce moje, nisam ga ni saslušala - sa suzama u očima govori Anka Čalić, Brunina majka.
Kad je bila sigurna da je Bruno dječak kojeg traži, Pavlovićeva je unajmila Bajčetu, kome je platila 500 hiljada tadašnjih dinara, kako bi ga ubio. Dijete su na stepenicama, koje vode od škole prema kući, oboje sačekali i odveli na obližnje groblje. Tamo ga je Bajčeta usmrtio s devet uboda nožem. Kako je Bruno kasnio iz škole, što nikad ranije nije činio, majka je krenula da ga traži. Sišla je niz ulicu i srela se s Višnjom. Ni slutila nije da samo pedesetak metara dalje njen jedanaestogodišnji sin jedinac leži mrtav. Zbog svireposti zločina Dragomir Bajčeta i Višnja Pavlović su osuđeni na smrt.
Čekajući presudu Bajčeta se pokajao, tvrdi Reuf Ibrišagić, tadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, koji je s Bajčetom nekoliko dana pred smrt odigrao i partiju šaha.

- Ubih dijete za 500 hiljada, a mogao sam ih zaraditi kopajući kanale - govorio je Bajčeta.
Višnja, s druge strane, nikada nije izrazila kajanje.
- Bila je strašno sebična. Djeca bi joj dolazila u posjetu i nikada ih nije pitala kako su, imaju li šta jesti. Kćerki joj je, u to vrijeme, bilo 14, a sinu 15 godina. Govorila im je da joj donesu sira, čarape, razne poklone. Nikad ih nije pitala imaju li oni šta jesti - prisjeća se Ibrišagić.
Stoga su djeca jednoga dana došla i kazala majci da joj više neće dolaziti, uz obrazloženje koje Višnja kao da nije razumjela: Što nisi mislila na nas kad si odlučila da ubiješ dijete?!

Brunin je otac dolazio u sarajevski Centralni zatvor i tražio od Ibrišagića da ga pusti da kroz špijunku na ćeliji vidi Višnju. Nikad mu to nije dopušteno.
- Jednom je čak izjavio kako nema ništa protiv da Bajčeta bude pomilovan, ali za Višnju nije imao milosti - priča Ibrišagić.

Mislim da je slučaj Brune Čalića najbolji argumenat za zagovornike smrtne kazne. Pročitajte pažljivo ovaj tekst pa mi recite kakva bi vi "ljudska prava" primijenili na ovu odvratnu babu i tog Bajčetu, koji su, ona zbog "osvete" a on zbog popišanog novca, izmasakrirali nedužno dijete.
Iako sam molio da se ovo ne pretvori u raspravu za i protiv smrtne kazne, kad sam ovo pročitao morao sam ovo napisati.

[tranquil]

Stravična osveta Višnje Pavlović

Mnogi Zeničani se i danas, nakon dvadeset i dvije godine, sjećaju slučaja otmice i svirepog ubistva jedanaestogodišnjeg Brune Čalića. Ubio ga je Dragomir Bajčeta, plaćenik koga je unajmila Višnja Pavlović. Za ovaj zločin ona se odlučila kako bi osvetila svog pastorka koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći, koju je nemamjerno izazvao otac malog Brune. Iako je sud dokazao da Brunin otac nije kriv za nesreću, Višnji to nije bilo dovoljno. Ona je nekoliko mjeseci pratila Brunu, čak je dolazila i njegovoj kući pod izgovorom da traži stan.
- Bila je jesen, ali još toplo vrijeme. Sjedila sam s komšinicom i pravila ajvar, dobro se sjećam. Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe. Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me jesi li ti Bruno? Opet kasnije, kaže mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj oštrikaš džemper. Često je dolazio i govorio mi to. Kad mi je posljednji put to rekao nisam mogla ni da slušam, pa sam mu rekla, mani više s babom. Sunce moje, nisam ga ni saslušala - sa suzama u očima govori Anka Čalić, Brunina majka.
Kad je bila sigurna da je Bruno dječak kojeg traži, Pavlovićeva je unajmila Bajčetu, kome je platila 500 hiljada tadašnjih dinara, kako bi ga ubio. Dijete su na stepenicama, koje vode od škole prema kući, oboje sačekali i odveli na obližnje groblje. Tamo ga je Bajčeta usmrtio s devet uboda nožem. Kako je Bruno kasnio iz škole, što nikad ranije nije činio, majka je krenula da ga traži. Sišla je niz ulicu i srela se s Višnjom. Ni slutila nije da samo pedesetak metara dalje njen jedanaestogodišnji sin jedinac leži mrtav. Zbog svireposti zločina Dragomir Bajčeta i Višnja Pavlović su osuđeni na smrt.
Čekajući presudu Bajčeta se pokajao, tvrdi Reuf Ibrišagić, tadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, koji je s Bajčetom nekoliko dana pred smrt odigrao i partiju šaha.

- Ubih dijete za 500 hiljada, a mogao sam ih zaraditi kopajući kanale - govorio je Bajčeta.
Višnja, s druge strane, nikada nije izrazila kajanje.
- Bila je strašno sebična. Djeca bi joj dolazila u posjetu i nikada ih nije pitala kako su, imaju li šta jesti. Kćerki joj je, u to vrijeme, bilo 14, a sinu 15 godina. Govorila im je da joj donesu sira, čarape, razne poklone. Nikad ih nije pitala imaju li oni šta jesti - prisjeća se Ibrišagić.
Stoga su djeca jednoga dana došla i kazala majci da joj više neće dolaziti, uz obrazloženje koje Višnja kao da nije razumjela: Što nisi mislila na nas kad si odlučila da ubiješ dijete?!

Brunin je otac dolazio u sarajevski Centralni zatvor i tražio od Ibrišagića da ga pusti da kroz špijunku na ćeliji vidi Višnju. Nikad mu to nije dopušteno.
- Jednom je čak izjavio kako nema ništa protiv da Bajčeta bude pomilovan, ali za Višnju nije imao milosti - priča Ibrišagić.

Mislim da je slučaj Brune Čalića najbolji argumenat za zagovornike smrtne kazne. Pročitajte pažljivo ovaj tekst pa mi recite kakva bi vi "ljudska prava" primijenili na ovu odvratnu babu i tog Bajčetu, koji su, ona zbog "osvete" a on zbog popišanog novca, izmasakrirali nedužno dijete.
Iako sam molio da se ovo ne pretvori u raspravu za i protiv smrtne kazne, kad sam ovo pročitao morao sam ovo napisati.

Pošto si već promijenio tok rasprave, evo da ti odgovorim.

Pogrešno shvataš za šta se zalažu protivnici smtrne kazne. Niko nikad nije pozivao neka ljudska prava za najokrutnije zločince. Ljudi smo i to je ljudski nemoguće.

Smrtnoj kazni se ja i mnogi drugi protive zato što DRŽAVA NE SMIJE DA IMA PRAVO DA ODUZIMA LJUDSKI ŽIVOT - a ne neka crna ljudska prava za zločince.

Država i njen sudski sistem bi teoretski trebali da budu savršen sistem za dijeljenje pravde. U praksi, ovoj prethodnoj rečenici se možemo samo smijati u lice. Državu vode ljudi a oni su nesavršeni, a ljudi su ti koji sjede u sudu i donose presude.

Otkud znaš koliko ljudi među pogubljenima u toku zadnjih 50 godina ima onih koji su stvarno krivi za ono za šta su smaknuti, a koliko je tu pod lažnim optužbama otišlo raznih disidenata, ljudi koji su možda bili opasni po vlasti, ili nekih baksuza koji nisu htjeli prodati komad zemlje zetu predsjednika suda koji je tu htio da napravi privatni hotel.

Nije bitno koliko su ovi događaji česti i da li su se stvarno dešavali (danas je teško provjeriti). Jeste li sigurni da je svaka vijest o nekom okrutnom liku 100% tačna i koliko je tu dokaza podmetnuto i svjedoka kupljeno, da bi se zbog ovog ili onog razloga maknuo neko ko smeta.

Ta nesavršenost pretvara smrtnu kaznu u oružje kojim se vlast može boriti protiv oponenata. Naravno, možeš reći da je ovo smiješno u današnjem vremenu medija i "demokratije" ali vremena su varljiva i novi veliki sukob može izbrisati sve tekovine modernog društva i vratiti nas par stotina godina unazad - mislim, ne znam što ti pričam kada dobro znaš da se na našim prostorima ovo već desilo prije nekoliko godina, a nismo mi neki ekskluzivni divljaci - to isto se desilo u Njemačkoj prije pola vijeka, u Rusiji i Gruziji evo jutros a sutra, prekosutra u Parizu, Londonu, Pragu, Beču... I ako imamo neki divljački režim sa puno neprijatelja a postoji smrtna kazna... Hmmmm.... posebno u ovom vremenu varljive demokratije, kada današnji tirani nemaju muda da se ponašaju kao istinski krvnici prošlosti i šalju ljude na egzekuciju bez opravdavanja, ovi novi se pokušavaju praviti fini pa neće nikog streljati zato što je protivnik, nego će se iskopati neka bizarna optužba i hajde lagano gospodine izvolite se priključiti na ovu stolicu. Dok se sazna istina, čovjek je mrtav.

Naravno, sud UVIJEK može pogriješiti i kada se ne radi o smrtnoj kazni. Postoji jedna razlika, ipak - ova kazna, za razliku od bilo koje zatvorske, nosi najteže posljedice i nikada se ne može ispraviti na bilo koji način.

Mnogi zaslužuju smrt, to da, ali koliko god nas emocije vuku (kao npr. u gore navedenom slučaju) ne smijeom praviti izuzetak. Ne smiju nas voditi emocije - sud zato i postoji, da bi on dijelio kaznu, a ne osvetu.

Još jedna stvar - zagovornici smrtne kazne obično uzmu primjere "neko je oslobođen prije vremena pa opet počinio zločin". S tim se i ja slažem, kazne su često preblage, ali to nije razlog da se ide u totalno drugu krajnost. Bolje je dramatično pooštriti zatvorske kazne za sva krivična djela, tako da se osigura da zločinci neće izaći dugo ili nikad iz zatvora, nego se zalijetati u uvođenje smrtne kazne.

[julisiz es grant]

"Vengeance is mine", said The Lord.

S time bih vratio tok rasprave na prvobitni pravac. Svako ko želi dalje da rasplinjuje ovu temu na koju je stigao neočekivano veliki broj kvalitetnih postova, neka otvori vlastiti topic. Molim lijepo, sa šlagom na vrhu. Hvala

[Stari]

Dvije godine kasnije, 1970. godine, na smrtnu kaznu je bio osuđen Krajišnik Nail Ikanović. On je, na nagovor ljubavnice, sjekirom ubio suprugu i svoje troje djece. Ikanović je radio u Njemačkoj, a supruga i djeca bili su u Bosni i Hercegovini. Barovi i žene bili su mu razonoda. Tako se i zaljubio. Kobne noći došao je iz Njemačke kući sa namjerom da ubije suprugu. Pomračenog uma, kako su psiholozi kasnije potvrdili, ubio je i svoju djecu. Iste se večeri vratio za Njemačku. Ujutro je Ikanovićev punac ušao u kuću i zatekao kćerku i unuke kako leže mrtvi. Dobio je srčani udar i umro na licu mjesta.
- Nail Ikanović je bio pedantan čovjek. Nikada ne biste pomislili šta je bio u stanju uraditi. Od svih na smrt osuđenih najmanje je fizički podsjećao na ubicu. To pomračenje svijesti koje ga je dovelo do toga da ubije djecu je strašno. Sjećam se, jednom mi se u razgovoru zakleo: Jeo pečenu djecu, ako sam to htio - prisjeća se Ibrišagić.

Nail ce izgleda postati nekakva vrsta mracne legende. Sjecam se kad se ovo desilo ... evo samo da dopunim...Nail Ikanovic je bio iz zaseoka Reljash kod Ljubije rudnika (tada opstina Prijedor SRBiH)... istina je sve ovo sto je napisano ... i mislim da se nikad nista crnje i grdje nije desilo na prostorima juzno od Save pa do mora. Nije samo punac dozivio srcani udar kad je vidio tu kasapnicu...isto je zadesilo kazu i inspektora SUP-a stanovitog Selimbegovica...no ovaj je ipak prezivio infarkt , malo nakon toga penzionisan. Autentican materijal za snimanje najcrnjeg horora ...za kojeg bi izmisljeni holivudski masakri bili ...bajkice za djecu.


PS. Izvinjavam se ako sam ovime skrenuo temu....ali stvarno sam mislio da ovu pricu vise nikad necu cuti.

[mostarac]

poginuo negdje u istri u saobracajnoj nesreci

Milan Nedić?

Inscenirano samoubistvo.

Tačno, Milan Nedić ja zvanično počinio samoubistvo u februaru 1946. skočivši kroz prozor zatvora u Beogradu. Prave okolnosti njegove smrti vjerovatno se nikada neće saznati. Da je ostao živ, gotovo sigurno bi mu bilo suđeno na istom procesu kao i mihailoviću četiri mjeseca kasnije. U saobraćajnoj nesreći u Istri krajem aprila 1945. poginuo je Dimitrije Ljotić.

do mene je

[Judge_Dread]

x

[julisiz es grant]

DEFINITIVNO PROTV SMRTNE KAZNE !!!

Definitivno, nije to tema

[Dado dijasporitus]

Pa normalno da se ne objavljuje, nigdje u normalnom svijetu ne objavljuje se da je neko pogubljen, osim ako se ne radi o nekoj već poznatoj ličnosti osuđenoj za težak zločin ( npr.serijski ubica, terorista, ratni zločinac ).

Objavljuje se u Teksasu za svakog ubijenog i to na obicnim lokalnim vijestima sirom drzave, a pretpostavljam i mnogo detaljnije u novinama iz mjesta odakle je osudjenik.

Ne samo to vec se od citavog slucaja cesto napravi i spektakl gdje se do zadnjeg casa ceka da li ce guverner doticne drzave ili predsjednik pomilovati optuzenog, za sta ima ustavno pravo.

[Dado dijasporitus]

Smrtna kazna definitivno nije rješenje za naše prostore. Mi smo dio Europe (još ne formalno ), ni smo Kinezi ili Iranci, mala smo država s visikom stopom mortaliteta....

Osobito gnusno mi se čini ovih dana kada čitam te vijesti iz Irana o kamenovanju preljubnica, gdje to još ima da je preljub krivično djelo....

Ne smrtnoj kazni! Koliko je god nehumano počiniti neko zlodjelo, još više je nehumanije oduzeti život onome koga je počinio.

Malo je i rasisticki stav da samo zato sto si dio Evrope da ti smrtna kazna nebi trebala biti normalna. Kao da je normalna bilo gdje. Nije ispravno ni da se sa smrtnom kaznom povecava mortalitet. Ako ista onda se smanjuje jer se uklanjaju dijelovi drustva koji uzrokuju smrt vise nevinih ljudi a ostrinom kazne se suzbijaju druga ubistva. Takodjer preljub jeste krivicno djelo ali nikako djelo koje zasluzuje kamenovanje, smrtnu kaznu pa cak ni zatvorsku kaznu. @ivannn, letis malo iz ekstrema u ekstrem.