Car Dusan 1389 wrote:Pa Sefana Nemanjića Prvovjenčanog, valjda svo vrijem o njemu pričamo. Njemu je Papa Honorije III poslao krunu 1217. godine.osa wrote:kojeg je to pravoslavca krunio rimski papa.
Car Dusan 1389 wrote:Poslao ga je u Nikeju da izdejstvuje atokefalnost srpske pravoslavne crkve, jer je tada postojao samo patrijarh Nikejski, a nije postojo Crigradski jer nije postojala Vizantija. Pošto je Stefan bio oženjen Anom Donaldo unukom čuvenog mletačkog dužda Enrika Donalda, bilo mu je lakše krunu da dobije od pape nego od tamo nekog nikejskog patrijarha koja možda kasnije neće biti priznata. Nema ptrebo da praviš razliku između Raške i Srbije jer je to jedno te isto (a tačno je da se Srbija u vrijeme kralja Stefana Prvovjenčanog zvala Raška).osa wrote:kako je onda samo dvije godine kasnije, 1219., Stefan prvovenčani je poslao svog brata Rastka, budućeg svetog Savu, k istočnom Patrijarhu u Carigrad, da od njeg isposluje - priznanje autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i tada su latini bili u carigradu, malo mi je ta teorija nategnuta, da nije možda carigradski patrijarh imao nekog drugog kandidata za župana raške, jer tada još ne pričamo o srbiji, čini mi se.
Car Dusan 1389 wrote:Šta bi bilo bolje to je teško reći. Ali je jedno sigurno Srbi su primili pravoslavlje i pismenost od Vizantije, pa mislim da nisu baš mogli da biraju između papa i patrijarha.osa wrote:Car Dusan 1389 wrote:
Poslao ga je u Nikeju da izdejstvuje atokefalnost srpske pravoslavne crkve, jer je tada postojao samo patrijarh Nikejski, a nije postojo Crigradski jer nije postojala Vizantija. Pošto je Stefan bio oženjen Anom Donaldo unukom čuvenog mletačkog dužda Enrika Donalda, bilo mu je lakše krunu da dobije od pape nego od tamo nekog nikejskog patrijarha koja možda kasnije neće biti priznata. Nema ptrebo da praviš razliku između Raške i Srbije jer je to jedno te isto (a tačno je da se Srbija u vrijeme kralja Stefana Prvovjenčanog zvala Raška).
s obzirom da srpska pravoslavna crkva tada još nije bila autokefalna, šta misliš da li bi bilo bolje za srbiju danas, da je ostala uz papu i katolicizam.
Energični leptir wrote:Koji?Mladiću moj ti nisi ni svjestan sta pričaš! Srbi su jos od Kosovske bitke imali svoju nacionalnu svijest i o tome svjedoče mnogi pisani dokumenti,
Pogodak.a Kosovska bitka je bila koliko ja znam u srednjem vijeku!
Je li to hoćeš da me ubjediš da je neko pleme Srbi u VII vijeku, o kojem ne znamo gotovo ništa isto što i današnja nacija Srbi?Srbi su sebe nazivali Srbima i Slovenima jos od velike seobe naroda,
U Srednjem vijeku postoji narod (kao ljudstvo i/ili ljudska zajednica na nekoma i o tome postoje mnogi pisani dokumenti.
prostoru ili u nekoj zemlji) koji, s gledišta procesa konstituiranja i reprodukcije i transformacije
etnosa, u svemu prethodi modernoj naciji koja se izgrađuje tek na vrhuncu tog procesa, tek u 19.
i 20. stoljeću. U Srednjem vijeku ili u antičkom svijetu, na nekom prostoru/okolišu (koji tvori
ukupnost materijalnog i živoga svijeta kojega je čovjek biološki dio) na kojem ljudski život može
opstojati, nalazimo narod/etnos kao ljudsku zajednicu na nekoj etapi razvoja i organizacije (na
području kulture, tehnologije, agrara i privrede uopće, institucija, svakodnevnog života,
stanovanja itd.), zajednicu ljudi koji, kao umna bića, posjeduju svijest o zajednici u kojoj žive i
imaju "osjećaje" spram nje i drugih ljudi u njoj. O tome nema i ne može biti spora. Ali je problem
kako istraživati te elemente ljudske emotivnosti (ljudsku svijest i osjećaje) u dalekoj prošlosti.
Smatra se da je tu ljudsku emotivnost, koja je nastala u dalekoj prošlosti, teško istraživati, jer je
ne možemo oživjeti i promatrati.12 Uz to, istraživanja procesa konstituiranja i transformacije
etničke zajednice, u svakom primjeru napose, napokon su počela rušiti mit o samorazumljivosti
nacije i ljudske emotivnosti vezane uz naciju: mit o samorazumljivosti nacionalne svijesti,
posebnih osjećaja, nacionalnog duha, nacionalnog karaktera, duhovne osnove nacije itd.
Da su Srbi bili nacija i u VII vijeku?
A dobro, od koje je to važnosti za našu raspravu?Ne bi Konstantin Porfirogenit Srbe nazvao Srbima i Slovenima da oni nisu sami sebe tako zvali.
Niko nije imao nacionalni identitet, budući da nijee bilo institucija za njihovo stvaranje. Srednjeovjekovni kraljevi vladali su nad nedefinisanim raznorodnim masama podložnih kmetova, koji su, bar u slučaju Srbije govorili slovenskim/srpskim dijalektima, arbanaškim, vlaškim i grčkim jezikom, kako to lijepo proizlazi iz povelja srpskih vladara. Prvobitni dientitet tih ljudi je da su kmetovi, podložnici. Buidući da ni na koji način nisu učewtvovali u donošenju odluka, niti su za to bili potrebni, politički su nedefinisani i prema tome nula. Vladanje pomoću nacionalnih ideologija počinje razvojem sistema školstva i kao posljedica Francuske revolucije, kojom nastaje koncept države-nacije. Srednjovjekovni srpski i bosanski vladari nisu vladari srpskog i bošnjačkog naroda, jer takvo nešto kao politički subjekat nije postojalo. Srednj0vjekovno društvo je izrazito klasn. Postojali su religijski i lokalni identiteti na osnovu razumljivosti jezika, ali nacije kao politički subjekti - ne.Ti hoćeš da kazeš da narodi u srednjem vijeku nisu imali nacionalnu svijest nego da je to karakterisrika 19. vijeka, zato što muslimani u Bosni imaju naznake nacionalnog identiteta tek u 19. vijeku.
Srbi u srednjem vijeku su nešto sasvim drugo nego današnji Srbi. Bošnjani u srednjem vijeku su nešto sasvim drugo nego današnji Bošnjaci. Današnje nacije su zajednice, barem na papiru, svih stanovnika neke države. U srednjem vijeku "narod" i "jezik" nemaju nikakve političke uloge. Samos talež igra ulogu - dakle plemići su jedini narod.To što vi nećete da prihvatite postojanje nacionalne svijesti u srednjem vijeku, ne zanči da je nije bilo i ne znači da Srba nije bilo u srednjem vijeku
Srbi nisu mogli izgubiti pod Turcima nešto što nisu imali. imali su vjerski identitet srpske pravoslavne crkve (baš kao što su ga imali i oni silni romanofoni Vlasi, Cincari, koji se u 19. vijeku pretopiše u nacionalne Srbe), a to je daleko od nacionalnog identiteta, kakav se stvara u 19. stoljeću, baš kao što je identitet bošnjačkih begova nema baš nikakve veze sa modernim bošnjačkim nacionalizmom koji svoje korijene traži u stećcima, bogumilima itd...i Teško je to kad neki narod nema svoj identitet u 21. vijeku, pa hoće druge narode da ubijedi da ga ni oni nemaju i da ih ubjedi da su oni Bosnci i Hrecegovci zato što su rođeni na teritoriji te nazovi drzave i zato što na njoj zive! Srbi nisu izgubili svoj nacionalni inentitet ni pod Turcima, ni pod Austrougarima, pa ga nece izgubiti ni zbog neke Bosne!
Car Dusan 1389 wrote:s obzirom da srpska pravoslavna crkva tada još nije bila autokefalna, šta misliš da li bi bilo bolje za srbiju danas, da je ostala uz papu i katolicizam.Šta bi bilo bolje to je teško reći. Ali je jedno sigurno Srbi su primili pravoslavlje i pismenost od Vizantije, pa mislim da nisu baš mogli da biraju između papa i patrijarha.Područje na kojem danas žive Hrvati pripadalo je Zapodnom rismskom carstvu. Hrvati su hrišćanstvo primili sa Zapada, za razliku od Srba koji su hrišćanstvo primili sa Istoka i u tome je razlika između Hrvata i Srba, ako Hrvati uopšte prihvataju to da su potomci Slovena.područjem na kome danas žive hrvati isto tako je upravljalo bizantsko carstvo, pismenost donijeli ćiril i metod, vidiš da se moglo.
Car Dusan 1389 wrote:Ja ne znam da li si ti čuo za istorijske dokumente. Istorijski dokumenti mogu biti: pisani, dokumenti materijalne prirode (npr. spomenici) i predanja. Proučavanjem tih dokumenata može se otkriti da li su narodi imali nacionalu svijest u srednjem vijeku. Srpske narodne pjesme su prepjevavane od srednjeg vijeka. A monog svjedočanstva o srpskom, a i ostalim slovenskim narodima (njihom načinu života, ratovanja, nacionalmom duhu itd.) mogu se naći u spisima cara Iraklija, Justinijan, Vasilija, Konstantina Porfirogeneta, srednjovjekovnoh pisaca poput Konstantina Filozofa čak i nekih arapskih pisaca.dajkan1 wrote:U Srednjem vijeku postoji narod (kao ljudstvo i/ili ljudska zajednica na nekom
prostoru ili u nekoj zemlji) koji, s gledišta procesa konstituiranja i reprodukcije i transformacije
etnosa, u svemu prethodi modernoj naciji koja se izgrađuje tek na vrhuncu tog procesa, tek u 19.
i 20. stoljeću. U Srednjem vijeku ili u antičkom svijetu, na nekom prostoru/okolišu (koji tvori
ukupnost materijalnog i živoga svijeta kojega je čovjek biološki dio) na kojem ljudski život može
opstojati, nalazimo narod/etnos kao ljudsku zajednicu na nekoj etapi razvoja i organizacije (na
području kulture, tehnologije, agrara i privrede uopće, institucija, svakodnevnog života,
stanovanja itd.), zajednicu ljudi koji, kao umna bića, posjeduju svijest o zajednici u kojoj žive i
imaju "osjećaje" spram nje i drugih ljudi u njoj. O tome nema i ne može biti spora. Ali je problem
kako istraživati te elemente ljudske emotivnosti (ljudsku svijest i osjećaje) u dalekoj prošlosti.
Smatra se da je tu ljudsku emotivnost, koja je nastala u dalekoj prošlosti, teško istraživati, jer je
ne možemo oživjeti i promatrati.12 Uz to, istraživanja procesa konstituiranja i transformacije
etničke zajednice, u svakom primjeru napose, napokon su počela rušiti mit o samorazumljivosti
nacije i ljudske emotivnosti vezane uz naciju: mit o samorazumljivosti nacionalne svijesti,
posebnih osjećaja, nacionalnog duha, nacionalnog karaktera, duhovne osnove nacije itd.
