ludacha wrote: Napomena: nisam nacisto gdje tacno ovo postirati, ako promasih, molim moderatora da smjesti post na pravu adresu.
Zasto ste takva zlopamtila?
Kad citam postove na forumu, svako malo se spominju ratna zbivanja, strahote itd. U ovom slučaju uopce nije bitno sto se to spominje (OK, i ne treba brisati ono sto je proslo), ali se u velikom broju slucajeva koristi govor mrznje. Pa jel to bas nuzno? Stalno nesto kao pricamo o nekom suzivotu, a pljujemo jedni po drugima. i naravno, uvijek su oni drugi ili treci krivi za sva zla koja nam se desavaju (od ratnih, preko nekog udesa, nezaposlenosti, otkaza, loseg tv programa, skupe struje i tako dalje). Pa dokad cemo samo optuzivati one druge i pozivati se na rat?? Meni je stvarno puna kapa tog sr*** (da oprostite). Bio, pa bio. Sta sad? Jel ja mogu nesto tu promijeniti? Da izumim magicnu gumicu, pobrisem i lijepo prepravim??! (ili netko drugi)
Jel mislite da imamo svijetlu buducnost ako se nastavimo ovako glupo ponasati i razmisljati? Sto je bitno jel neko derle trckara okolo noseci dres dinama, crvene zvezde, partizana, milana ili zelje? Jel prosperitet u tome lezi? Ako je, molim vas, recite koji da nabavim!
Nekad mi je tesko vjerovati koliko ogranicenog naroda ima. Dugo sam bila u Sarajevu, i svi ljudi koje znam, a znam mnoge, su sasvim normalni ljudi, tolerantni, neki prakticiraju svoje, neki nisu, ne petljaju se u tudje, vole znati tudje obicaje, ne pljuckaju po drugima itd. evo sad, razmisljajuci o vama, čeljadi forumska, pitam se da li je sve do gluma ili su usitinu takvi. Vjerujem da se nisu pretvarali. (bilo bi zaista porazavajuce da jesu) pa odakle onda na forumu toliki broj mrzitelja drugih?
O ovoj temi bih mogla danima pisati, ali pokusavam skratiti koliko se da. Ima jos jedna misao koju bih zeljela podijeliti s vama. Srebrenica. Zalosno je to sto se tamo desavalo. Ali s ove vremenske udaljenosti, nisam sigurna sta je vece zlo – genocid ili skakanje i bescutno iskoristavanje srebrenice i srebrenickih zrtava za neke druge vise ciljeve. Kad cujem od pojedinih spominjanje srebrenice, mucnina me uhvati. Licemjerstvo u tolikoj kolicini se rijetko gdje može susresti....
Toliko!
Vidis, ja smatram da je tvoj komentar na ovu temu ravan sterilnom umu ( uz duzno postovanje) tj nekakvoj nerazumnoj bahatosti koja cini mi se nije svjesna onoga sto govori. Ti , kao i mnogi drugi, valjda zelis reci da svako onaj koji se sjeca i koji poziva na sjecanje po automatizmu poziva i na mrznju???? Ti bi valjda htjela da ostanes neutralna u jednoj ljudskoj tragediji koja treba da bude opomena, svakom iole razumnom bicu, covjeku koji drzi do ljudskoga dostojanstva neovisno o naciju, religiju , boju koze, pa se usudis tvrditi je besmisleno podsjecati na nesto, cijeg smo zbivanja bili svjedoci?
Po toj teoriji, koju ti zastupas ( koju mogu razumjeti a da li je mogu pravdati nije do mene, nego do tebe) zivog covjeka cini samo ono sutra a nikako ono jucer???
Vidis, ( iako zaista vrlo rijetko imam zelju da ovdje bilo sto licno iznesem) ja sam jedna od onih koji svuda i na svakom koraku podsjecaju na ovu strasnu tragediju naseg zivljenja. ( okarakterisi to licemjerstvom ili kako ti volja) I to podsjecanje, nema veze sa mrznjom za koju ga ti vezujes. Cinjenica da odgovorni za genocid u Srebrenici jos uvijek slobodno hodaju po svijetu , trebala bi valjda govoriti dovoljno? Ali ocigledno ne govori, pa mozda zato i komentari poput tvog.
Ja sam jos u vremenu ranog djetinjstva saznala za svaku nestalu kost i stradanje svojih bliznjih iz drugog svjetskog rata. Klani, ubijani, po vise puta protjerivani. Kao skolarac gutala sam knjige o stradanjima Jevreja, cvilila nad pricama o koncentracionim logorima, silovanjima, progonima i svim onim pocinjenim zvjerstvima koja ljudski razum ne moze ni zamisliti ali evo po vise puta dokazano, itekako moze pociniti.
U ovome ratu, kao i mnogi, izgubila sam mnogo. U sustini sve ono sto sam do tada zivjela. Izgubila sam identitet. Ali zasigurno izgubila sam mnogo, neuporedivo manje, nego mnoge zrtve genocida u BiH. I ti mi zelis reci da je licemjerstvo podsjecati na rat i stradanje koje nas je zadesilo? A sta bih ja to bila, bez istorije koju nosim? Sto bi me to cinilo covjekom, mimo posla koji obavljam, svakodnevnice koju danas zivim?
Hoces mi reci da mrzim? Ne usudjuj se. Jer mrznja nije nikada bila dio moga zivota, pa ni onda kada mi je patnja nad stradanjima mojih sunarodnjaka, mojih poginulih, izgubljenih , nestalih prijatelja osljepljivala.
Ja vidis upravo mislim suprotno od tebe. Sto me zasigurno ne cini boljom od tebe, niti mi mozda pomaze da cinim drukcije ili mozda sprijecim mrznju i stradanje. Ali ja zasigurno ne bih smatrala da je moj zivot vrijedan zivljenja, kada ne bih na bilo koji nacin svojim prisustvom ili svojim glasom predstavljala opomenu. I ne, nije me ucenje i sjecanje na stradanje izoblicilo od mrznje. Naprotiv, ono me je prestravilo, ono me je mislim uoblicilo u covjeka koji se pokusava voditi razumom, ono mi je upravo pomoglo da razlucujem zlo od dobra, ma kojeg oblika ljudskog postojanja.
I ma kako tebi opet mozda licemjerno zvucalo, moje dijete koje jos nema dvije godine, prisustvovalo je svim bitnim zbivanjima koje nose moju istoriju i svim mogucim protestima koji su vezani za BiH, podrsci presudi o genocidu, obiljezavanju Srebrenice i da ne nabrajam. I ona ce prisustvovati svemu sto je uoblicilo moj zivot, onako kako sam ja prisustvovala sjecanju na istoriju mojih najblizih. U amanet, njoj ostaju mnoga svjedocanstva prikupljena o stradanju u ovom ratu, jedan primjerak specijalnog izdanja Dana " Sjecas li se Sarajeva?" i jedan dnevnik u kojem ja jos uvijek trazim svoje najdraze prijatelje! Mozes li zamisliti, prijatelje koji su druge nacionalnosti i druge religije no one koja mene obiljezava?
Dan obiljezavanja Srebrenice, za mene je po automatizmu slobodan radni dan. Dan godisnjeg odmora. Moja cijela okolina zna da je taj dan dio moje istorije i da me u njemu ne moze sprijeciti da budem tako gdje mislim da trebam biti. Ne zato, da bi ti rekla " koje licemjerstvo" ili da bi neko drugi rekao " bravo!" - jer moja potreba da budem tu nije vezana za one koje ne zele ili ne mogu doci , niti one koji su na bilo koji nacin sprijeceni da budu tu, niti bilo kakav oblik ljudske potrebe ogranicene bilo kakvim "koristenjem tragedije" kako bi ti rekla.
Ja sam tu, jer postojim. I zelim da budem tu zbog svih onih koji ne mogu biti tu, jer ih je ova tragedija paralizovala i njihova bol ne moze podnijeti nikakvo vanjsko podsjecanje. Ja sam tu zbog buducnosti i svoga djeteta. Koje mora znati razliku. Koje mora spoznati misao da je ljudsko postojanje apsolutno vezano za tudje i da tudja tragedija i bol , kao i zivot, ne moze biti vidjena odvojeno. Ja sam tu zbog istine i ma kako ispravno zvucalo - pravde. Ja sam tu jer iskreno patim nad otvorenom ranom zvanom Srebrenica. Ja sam tu zbog starih majki koje prelaze hiljade kilometara kako bi svojim prisustvom pokazale svjedocanstvo pred kojim niko nikada ne moze ostati ravnodusan! A ponajmanje neutralan. Ja sam tu, jer imam pravo da kazem da ne mrzim ali osudjujem sve one koji iole mogu biti ravnodusni, vodeci se nekakvim neutralnim stavovima iz kojih bi se kao trebao izroditi zivot.
I zato te molim, budi tamo gdje jesi ( ne osudjujem te, ne krivim niti te manje postujem zbog toga) ali zaboga, ne pripisuj mrznju nekome ko ima strasnu potrebu svojim stavovima i postupcima zeli biti solidaran i dijeliti breme sa onima koji za to nemaju snage - jer samo tako smatra da moze biti covjek.
Neka bude jasno: Ja ne mrzim!