Forum Klix.ba

Još jedna od mene... Dio moje životna priče, u kojoj je jedan lik svoju ulogu odigrao nažalost veoma kratko...
Ovu pjesmu sam posvetila upravo tom liku.. Svom dragom tatici...



Ostaviše me ruke nečije,
i prije nego su me držale...
Ostaviše me nemoćnu i slabu
i prije nego su mi svijet pokazale...

Pogled s mene skloniše oči nečije,
i prije nego su me cijelu vidjele..
Zaslijepiše pred mojim likom,
i prije nego su se njime hranile...

U ušima mojim nestade glas nečiji,
i prije nego su njegovu boju spoznale...
Ušutiše usne, riječi nestadoše,
i prije nego su njihovo značenje otkrile..

Napusti me biće nečije,
i prije nego me kraj sebe imalo...
Ode i nastavi živjeti životom novim,
i prije nego je u mom životu bivalo...

Sehidsko mezarje Kovaci

Paralelni redovi proletera
Cekaju besplatni prijevoz za Dzenet

VEČERAS


Večeras sam opet pustila suzu
tihu i bez glasa...
Opet sam se osjećala kao dijete
sklupčana i sama
na podu hladnoga stana...
Ponovo mi je nedostajala ljubav,
topla ruka u kosi...

Večeras sam opet prigrlila bol
kao jedinu bliskost
koja me veže sa tobom...
I gledale su širom otvorene oči
u tami tražeći tvoj lik...

Ironija.....
Danas sam ti smijesan,
a ti me bolis.
Sutra ces mi biti smijesna,
a ja cu da te bolim.
Ko se zadnji smije,
najsladje se smije!


**********************************

Nocas gledajte u nebo.
Vidjet ce te Zvijezdu
kako pada.
Znajte tad da umire
jedna ljubav, jedna nada.

Nije sala...

lilia wrote:Laganim, ali sigurnim koracima napreduje i ova tema. hehe...
Pohvala za do sada objavljene stihove.
Ne mislim da je ovo bas pitanje puke hrabrosti, vec vise pitanje koliko smo spremni priznati ono sto stvarno jesmo.
Prema tome, nemojte bjezati od sebe. Jer, svaka napisana riječ ima svoju težinu.


Nezaborav

Urušio se jedan san
u more nespokoja.
Urušila se jedna ljubav
u okove nezaborava.

Grubo si pogazio
ono što si bio u očima mojim.
Lako si zaboravio
sve što si mogao zvati svojim.

Neće ni kiša, ni suze,
ni godine bola,
ubiti sjećanje na te.
Neće.
Suviše si živ.
Samo će tuge zlatni veo,
prekriti pogled siv.

Jako lijepo ...

x

..............

Ubili su mi želju...
Moj svijet se ruši i slama..
Živim jutro bez svitanja,
na bolnom mjestu, jos bolnija rana...

Svjetovi su čudni i teški,
u svakom od njih nova laž se stvori...
Ljudi čak ogorčeni i bijesni,
san neodsanjani sa stvarnosti se bori..

Pjesme neke otpjevane nisu,
traže glas i onog ko će da ih svira..
Nečiji životi ne traju dugo,
jer sudbina ne može da se bira...

Ja možda koračam pogrešnom ulicom,
tu gdje stanuju bol i tuga...
I izgledam ti možda depresivno?
U lice mi se svaka moja greška ruga...

By: Dajana

reality show

gledana na televiziji planeta sve vise podsjeca
na bubanj dzinovske ves masine za ispiranje mozga
zarotiran u vrtoglavoj centrifugi

.

Jos Jedna

Slatka sloboda neposjedovanja

Moc nepostojanja u sebi

Igra ne prestaje

Stijene su samo smjernice

Zaobilaznice protiv dosade

Evo me ja sam voda

Jezero tvoj izvor

Kao rijeka

Uvijek kapljica

Samo cestica

U moru promjena

Kvalitetom uvijek ista

Oblikom drugacija

Zabavljena

Nijansom muzike u tvojim ocima

.

tetovirani haiku

u viskoj rezoluciji
skeniram tetoviranog
leptira kraj tvoga pupka

zatvaram u krletku
mozdanih celija

njegov
leprsavi mesnati ples

proljece

Proljece je doba u tranziciji
u kojem svijet poprima temeljnu boju.

Moje je obojeno tvojim karminom
sto si mi ga u prolazu implementirala na usne.


body language

na zadnjem sjedistu
autobusa Mostar Sarajevo

kao slijepci Brajevo pismo

vrhovima prstiju
citamo jedno drugo

.

Dajana_87 wrote:..............

Ubili su mi želju...
Moj svijet se ruši i slama..
Živim jutro bez svitanja,
na bolnom mjestu, jos bolnija rana...

Svjetovi su čudni i teški,
u svakom od njih nova laž se stvori...
Ljudi čak ogorčeni i bijesni,
san neodsanjani sa stvarnosti se bori..

Pjesme neke otpjevane nisu,
traže glas i onog ko će da ih svira..
Nečiji životi ne traju dugo,
jer sudbina ne može da se bira...

Ja možda koračam pogrešnom ulicom,
tu gdje stanuju bol i tuga...
I izgledam ti možda depresivno?
U lice mi se svaka moja greška ruga...

By: Dajana

Svidja mi se... Odlicna poezija

evo nesto jos i od mene

naspi još jedno piće
i ušuškaj se pored mene
znaš i sama da smo stvoreni jedno za drugo

zagrli me
onako kako samo ti umiješ
znaš da u tome uživam

poljubi me
nježno i zavodnički
valjda znaš koliko te volim

kriticar81 wrote:

Dajana_87 wrote:..............

Ubili su mi želju...
Moj svijet se ruši i slama..
Živim jutro bez svitanja,
na bolnom mjestu, jos bolnija rana...

Svjetovi su čudni i teški,
u svakom od njih nova laž se stvori...
Ljudi čak ogorčeni i bijesni,
san neodsanjani sa stvarnosti se bori..

Pjesme neke otpjevane nisu,
traže glas i onog ko će da ih svira..
Nečiji životi ne traju dugo,
jer sudbina ne može da se bira...

Ja možda koračam pogrešnom ulicom,
tu gdje stanuju bol i tuga...
I izgledam ti možda depresivno?
U lice mi se svaka moja greška ruga...

By: Dajana

Svidja mi se... Odlicna poezija

evo nesto jos i od mene

naspi još jedno piće
i ušuškaj se pored mene
znaš i sama da smo stvoreni jedno za drugo

zagrli me
onako kako samo ti umiješ
znaš da u tome uživam

poljubi me
nježno i zavodnički
valjda znaš koliko te volim

ne's se ti od pisanja 'ljeba najest

U TISINI JEDNE MALE SOBE,
PORED KREVETA OD TISOVINE...
STAJALA JE SLIKA TVOJA,

MRAK I TAMA GRLILA JE
NJEN ODSJAJ OKVIRA OD KAMENCICA,
STO JE SPOMEN JEDNOG LJETA,
JEDNE PLAZE...

I DOK SANI NA OCI DOLAZI,
POSPANO TE GLEDAM,
DOK SI ME TADA GRLIO NA PLAZI...
JA BIH TVOJA SIRENA
IZ DUBINE TAMNOG MORA...

OVDJE SAM TVOJA MUZA,
TVOJA MORA,TVOJA SJENKA...

ZNAM DA SAM POSTALA USPOMENA
ALI NE I VJECNA MUZA!

Koliko
Koliko jos zivota me ceka
Koliko jos istancanih kolkosjeka
Koliko starih vozova
I koliko modrih rijeka
Koliko jos ljepote zivljenja
Koliko jos ocajnih pokreta
Koliko umiranja
I koliko neocekivanih okreta
Koliko??
Koliko jos boli
Koliko bjeline slobode
Koliko ljudi sto me voli
Koliko ce jos da nas ode
Tamo medju one
Tamo u tisine
U vjecne snove
Gdje se ne gine

Stojim na kraju mosta,
cekam...
osluskujem,korake koji se blize i nestaju,
jos dublje se uvukoh u ovratnik...
osluskujem...
a ono opet neciji koraci,
blizi sve blizi...
pruzih ruke..
uhvatih maglu,...sjenka zacudjeno ode...
koraci se vise nisu culi...

Sacekaj samo malo I ozdravit’ ces
Sva ta njeznost I patnja unutar tebe
Ne predstavljaju nista
To su normalne stvari
Neces ih izraziti rijecima
Ne mozes ih objasniti rukama
Trebam mir
Trebam sebe
Trebam svoj razum
Sve vidim I nista uraditi ne mogu
Opet sam obolila od ljudskosti
Treptava zena-djete mi bdije nad glavom
Tjera povoljne misli
Spaljuje ispravne odluke
Puse mi u pogresna jedra
Razmisli
Sta gore moze da se desi?
Trebam sada patnju proteklih godina
Trebam da se podsjetim koliko sam jaka
Dodji, D
Dodji ucini da progledam
Ucini da vidim kako slaze rijeci
Namjerno I iskreno
Svaka rijec je ista, I sve one govore
Jecaju u mojim usima I smiju se u tvojim
Ja sam samo covjek
Sretni, nasmijani covjek
Kosmos u tebi za mene nije nista
Nikad nije niko rekao da zivimo u istom sistemu
Nikad nista nisam obecao
Bilo je jednostavno losijih dana
I praznih sati
I ti si ih punila, ali blesavo stvorenje jedno
Nista lakse nego napuniti ih
Nista lakse

eh da dam i ja podršku ovoj divnoj temi........ .......

Prva ...haj da kažem pjesma.......

A kad ljubavi nestane
A kad ljubavi nestane
Opet će maštanje stati
Nestat će I slatka strepnja
Molitva Bogu da te vrati

Jer kad moje ljubavi nestane………
A uzburkani snovi se vrate na početak
I kad moje srce voljeti stane
Biće to samo običan petak u sedmici života
Trebaće mi čitav vikend istog tog života
Da se u njega uvuče ljepota…

Moj mir

Pokucaj na moja vrata
Tihi da me ne probudiš
Jer sanjam
Kad me poželiš
Nazovi
Ali ne okreći broj
Zazvoniće telefon
Probudit ćeš me.

Pošalji mi pismo
Al ne sa adresom
Ne želim ni poštar da me budi
On još zvoni dva puta
A ako me i probudi
Nek bude kratko
Znaš ne volim čitati
Samo pisati.

Ne dopusti da moj mir išta poremeti
Tvoje kucanje,poziv pismo to hoće
A mogu ne i odgovoriti,ne dazvatai se,ne pročitati


Želim da spavam
Želim da se ne budim.

evo mog skromnog doprinosa temi

Mila moja,
još nosim na duši
gorak okus što đavola mami.
Nekad bijah
svjetlost što se prsi,
sad ni svice ne vidim u tami.

Gdje su sada naši ideali,
stremimo li jošte pravoj stvari?
Dok poglede
skraćujemo bitno,
dal* za ljubav bilo ko još mari?

Uz strminu
putevi su mučni,
a mame nas oni s lijeve strane.
Dok se fajda
sračunava hitro,
utisci se sami sebe brane.