#26 Re: Ljubav...i...Vjera....
Posted: 21/05/2008 12:35
Kada se roditelji pitaju i kada se samo njihova pika, i da nije vjera, bilo bi nešto deseto (nisi završio fakultet po volji njenih roditelja, ne zarađuješ po volji njenih roditelja, nemaš imovinu po volji njenih roditelja, tvoji tata i mama nisu po volji njenih roditelja, itd.) To je jednostavno takav mentalitet gdje partner mora biti po volji maje i taje, a ako nije...e onda te na neki način i emocionalno ucjenjuju navodno ti želeći sve najbolje, i praktično ostaješ dijete pod roditeljskom kontrolom sve dok se ne udaš/oženiš taman da ti je 40 godinica, a vjerovatno čak i nakon ženidbe.szapy wrote:cao svima!
prije nego sto procitate moram se izvinjavati zbog greske...jer bosansku gramatiku nije lako nauciti i naucio samo prije 3 godine.
prvo bi rekao nesto o meni. ja sam stranac nisam ni iz ex-yu ali zivim vec godinama tacno 7 godina u sarajevu. imam 22 god. (jos sam mlad) ali, oduvijek sam stavio sebe neke kriterije u vezi ljubavi. ja sam uvijek mislio da se ja necu nikad zaljubiti...ali, sto je desilo prije mjesec dana. ovo sam ja cekao godinama, i nisam mogao pomisliti da mogu nekoga voljeti al sad se tako osjecam. jer ovako nikad se nisam osjetio prije prema nekoga. i to meni cini da je to...to...
situacija je sljedeca: moja cura dolazi iz ovog prostora, do prije mjesec dana mi smo se samo gledali i pricali kao prijatelji. kad je ona raskinula sa momkom, mi smo poceli hodati. ovo bilo od jednom ni ona ni ja nismo ovo planirali. ali neobicno se dobro slazemo i pricamo i smijemo itd. ona ne voli stvari koji nisu planirani a i ovo nije bilo tako. nama je dobro...samo...i ovo je glavna tema... ona muslimanka a ja "katolik"...
ovo predstavlja veliki problem za nju...jer kako ona rekla njena porodica nikad ne bi ovo prebolila...
kod njih je tradicija na prvom mjestu...problem je isto moje ime...jer se prezivam kao taj mali biser na obali CG...bez sv.
al to nije tolikiji kao moja "vjera"...ja odrastao u normalnoj porodici niko nije bio vjernik niko nije isao na misu...moja porodica je liberalna i nikad me nisu tjerali da budem nesto sto mozda i ne zelim...ja sam izabrao svoju vjeru kad sam imao 18. nisam slavio sve praznike...nisam otisao svaki put na misu, sto sam tamo cuo razumio kako sam ja to i zelio razumjeti...jednostavno bio sam otvoren jer sam to naucio skroz vrijeme i od ljude.
a sada meni ovo predstavlja veliki problem jer iako ona zna -jer sam ovo njoj ispricao- da nikad nisam bio pravi vjernik i da vjerujem u teoriju "big-bang"-a, znaci da sam vise materijalist nego vjernik, nju to na neki nacin smeta. jer nju utjecaju ljude iz porodice a ne samo roditelji nego i prijatelji...i da me ljudi ne bi prihvatili tako lako...ili nikako...
do sada je nasa veza tajna nikome ne govorimo jer smo zbunjeni i jer ona plasi od toga, kakav bi bio ishod.
ja svaki dan razmisljam o ovome ali nemogu da skontam sta bi mogao uraditi...
ona meni puno znaci...mislim da sam za ovo cekao toliko vrijeme....i ucino bi neke stvari samo zbog nje...samo da ona bude sretna...jer zasluzuje...
molim vas da odgovorite ozbiljno...da kazete svoje misle ili slicne situacije i kako ste to rijesili...
hvala
Što se tiče podebljanog...i njeni roditelji sigurno žele "samo da ona bude sretna" i imaju neku svoju percepciju sreće, a ti se nažalost u nju ne uklapaš. Znam, zvuči vrlo grubo, ali može biti još bolnije kada ti neke stvari saspu u lice. Svi smo mi kovači vlastite sreće, kao odrasli ljudi primorani smo donositi odluke sami za sebe (da, sami, bez uplitanja roditelja), ali isto tako snosimo i posljedice svojih odluka. Ja inače ne bih nikada mogla biti u vezi s nekim kome majkica određuje smijemo li biti zajedno ili ne. I on bi i majkica mu završili tamo gdje sunce ne sija...moj princip je "ja sam ono što jesam, uzmi ili ostavi".