Admir_1984 wrote:Brisbane wrote:Boli me, sto je ona unuka B.M. Ima na hiljade Bosanaca sto su unuci Bega ovoga, onoga... pa sta ?
Nista
Prihvati se rada a socijalu zaboravi. Hoce li ikada ljudi shavtiti da je Tititno vrijeme proslo. I gledajuci od kraja rata mi smo kao u 1958. Cekajte tamo, '66-'68 da bude malo bolje.
Poentu nisi skontao
E stvarno nam jedna atomska treba ovde, ne trebamo mi ni zivjeti.....

nema potrebe za umiranjem @Admire..

vakat je da napokon zivahnemo, dosta smo dugo, evo na umoru..
@Brisibane je praktican samo.. rekao bih..

i nadasve pozitivno osvrnut na rad i doprinos drzavi koja se zove "moja avlija"

zaradi za sebe, pobrini se o sebi, izoliraj se od gluposti danasnjice, spusti glavu i opleti po radu, osiguraj sebi sutrasnju danasnjicu

vrijeme, nalet ga bilo, odleti..

a i nema tu puno loseg, ako se ne osvrcemo na bezosjecajnost u tome svemu.. i nepostojeci intenzitet zivota
bude mi tesko kada prosetam ulicama zemlje u kojoj sam se rodio..
usnulo, radosno, tesko i ljepuskasto nevino djetinjstvo, bezbrizno, ponekad mi se cini tako daleko.. nekada, tamo u onom tamnom vremenu bio sam i ja pionir, sretan, kao i svako dijete familija u kojoj babo nije previse pio, nije kocko, nije se kurcio po kuci kako je najzeznutiji frajer na opstini te da posjeduje stelu kod raje. familija u kojoj stari nikada nije mlatio staru.. zato valjda stara nije mlatila nas, bar ne cesto i ne tako okrutno
tada sam, uspijesno kraduci bogu dane, landarao sokacima, ulicama i gledao ljude, kada god bi mi vrijeme ili roditeljska ruka dozvolili.. pratio njihova lica, hvatao poglede, neumorno pozdravljao

. kada bi mi neko otpozdravio, cinio sam se sebi nekako velik, plah, zadovoljan.

dedo mi je pricao da se za srdacan pozdrav dobro djelo upisuje, pa sam skupljao i pozdravljao, zamisljajuci tada kako cu imati balansu sejtanlucima kojim sam se takodjer jako uspijesno bavio..

kasnije se i zbog psovanja mikulica islo u zatvor..

ulicama su i tada hodali pojedinci blijedih lica, tamno-praznog pogleda.. ramena su pricala nemoc.. uvijek sam u tkivu osjecao neku jezu, kada bi spazio te ljude koji meni izgledase tako definitivno porazeni, slomljeni, mladi oronuli, kleknuli pod sistemom drzave ili stidom, valjda... dedo je uporno govorio, osvrcuci se na suru Maun, kako se tim ljudima treba pomoci, davati im kada traze, jer da nisu primorani nebi ni trazili.. jednostavna logika koju nikada nisam postavljao u pitanje..
i danas 15-ak godina nako sto granate, rakete i ine svijetlece naprave napokon donesose svijetlo i sunce u nas zivot, otjerase tamni vilajet lazi i drzavnog imperativa, opet siguran setam svojim gradom, pomalo pazeci da ne pogledam nekon maloljetnika slucajno mrko poprijeko, da ne bih handzar ili kuglu pokupio..od jumruka bih se mozda mogao i odbraniti..

cini mi se da sam jos uvijek zaslijepljen iznenadnim izbijanjem svjetla i progledavanjem, tako da jos ne vidim sve srece koje mi donese struja.. ali itekako vidim nesto drugo.. nesto sto nijedno svijetlo ne moze obasjati..
prozirna lica su ucestala na ulicama, buljug praznih pogleda u kojima citas samo strah, neizvjesnost, tugu.. utanjila su lica i rijeci djedova.. ne odjekuje Maun srcem..
ali eto.. tako nam je sad... sigurno..
