Imam tu sreću da živim na selu, dovoljno blizu grada i toliko daleko da sam mojoj dragoj @lady m. morao objasnjavati kako će se vratiti kad me je vozila doma

sreća joj pa postoji infrastruktura u vidu ulične rasvjete

a i dovitljivi opštinari su se dosjetili da prošire usku lokalnu cestu tako što su po sredini asfalta stavili onu crtu (uglavnom punu

) i tako,na jednostavan i štedljiv nacin, oformili dvije trake, dajuci nam iluziju da imamo svoju dionicu auto puta Karlovac – Zagreb...
Nemam nikakve živine osim onog cuke Šare sto mu jednom napisah odu tamo na ljubimcima...svježe, zdravo mlijeko, sir, kajmak i mesni proizvodi se nabave u komšiluku, nešto se kupi, nešto, po dobrom starom, seosko-komšijsko-rodbinskom odnosu i pokloni

(zauzvrat se odužim ljeti pomažući u kupljenju sijena, al' i to zna biti zanimljivije od gradskih podnevnih kafica, naročito ako se iskupi dobra ekipa

).
Imam nešto bašte, al' to nije problem, nema većeg umora, jer radimo samo za svoje potrebe...Domaći krompir i ostalo povrće, voće da ne govorim, imam dovoljno svega sto uspijeva u Hercegovini...moje je samo da se popnem na drvo ili ga protresem

...Dakle, znam šta jedem i kakvu hranu jedem...
Ima vodovod, mada tu vodu ne koristimo za piće, nego onu zdravu kišnicu iz čatrnje. Ne, ne zafaćamo je kantom, neg' ima hidrofon
Struje, naravno, ima, tamo negdje s kraja 60-tih. Kažu da je ubrzo nakon toga jedan čovjek kupio gramofon i naveče bi se kod njega na sijelu iskupilo pola sela da sluša ploče. On bi tada napravio važni pokret rukom dozivajući hanumu: „Ženo, de navij Toma Đonsa“
Da se vratim temi...ne znam, rodio sam se i odrastao u jednom velikom gradu (za balkanske uslove) al' ne bih rado živio u gradu, ne odgovara mi sav taj beton, to gradsko sivilo i skučenost...
Zato volim naše živopisne, bosanske gradiće ukliještene u kotlinama, za razliku od betonskih džungli tipa Zagreb, Beograd, Sarajevo (da se ne uvrijede Sarajlije)...
Jedina prednost je radi izlazaka, al' nije ni to nikad problem, ima auto, a ima i praznih stanova od rodbine koji su povjereni na čuvanje

, pa se i kakva piletina u neka doba može privesti

a i slabo kulturnih dešavanja, pa nemam za čim mnogo žaliti, uglavnom su nekulturna dešavanja...
S druge strane ogromna je prednost imati svoje dvorište iliti ga avliju i prekrasan pogled na šumu koja me okružuje...jedina mana je što je Hercegovina bosanska Anadolija, pa nema žive vode, potoka, ničeg do Neretve koja je 4 km (i par pfeninga

) daleko...
A, brate, i The Doors-i mnogo bolje zvuče u prirodi

i niko se ne žali kad ih pojačam do daske
Čim mi nizina dosadi, prohodam na brdo ili planinu i odozgo pljucnem na mravinjak

na sve brige i nevolje koje donosi...planinari znaju kakav je to moćan osjećaj, kad sve, na onoj visini i ljepoti, postane nevažno...
Dakle, moja kućica, moja slobodica...
