Davao sam odgovore vec par puta na ovakvim temama ali evo moze opet
U bosni zivio do 2003. godine, znaci prosao i rat i sve belaje koji su se mogli proci, upisao medicinu u sarajevu, rat me nije dokrajcio ali korupcija jest, nisam zelio prolaziti ispite na vezu i na pare (s tim sam se susreo vec na prvoj godini) i kasnije kao doktor ubiti nekog neduznog pacijenta jer sam fakultet zavrsio preko veze i para. Pri kraju prve godine fakulteta sam odlucio ili prekinuti studirati ili studirati negdje van bosne, medjutim za ovo drugo su bile potrebne finacije koje nisam imao, otac nastradao u ratu, bez posla, mama takodje bez posla, meni bilo 20 godina, jedne prilike slucajno saznam za informaciju da bosanski studenti nekim ugovorom jos sa austrougarskom mogu studirati u austriji, raspitam se sta gdje kud i kako, nazovem par rodjaka koji su zivjeli vani, neki i u spomenutoj austriji, pozajmim nesto para i odlucim doci u austriju, pokusati naci posao i studirati, ako ne uspijem vratiti se u bosnu, konobariti ili vec nesto naci da se radi i polako vracati pozajmljene pare, dosao ovamo, sam bez igdje ikoga i bez ijedne rijeci njemackog jezika. Prvih 6 mjeseci su bili uzasni, najgori period mog zivota, tek sam upoznavao ljude, naravno nase ljude jer se s drugima nisam znao sporazumjeti, isao sam na kurs njemackog jezika ali sam tek bio naucio osnove, posla nije bilo a pozajmljenih para sve manje i manje, vec uveliko razmisljao o povratku i psovao sebe kako se jos jednom zajebah u zivotu, i onda jednog dana u drustvu sa par ljudi koje sam znao nalazio se i jedan momak kojeg nisam znao i koji je kroz pricu rekao da bi mu trebao neko da radi kod njegovog poznanika, sav sretan kazem da bi ja rado radio i tako ja pocnem raditi svoj prvi posao ovdje, na nekom odpadu metala, za satnicu koja je duplo manja od prosjecne satnice najobicnijeg radnika, ali ja bio zadovoljan, kad sam pregurao tu najgoru fazu zivota i naucio nesto njemackog dobio sam i bolji posao, poceo studirati, sad 5 godina nakon mog dolaska imam jako lijep posao, fakultet privodim kraju, u bosnu dolazim u prosjeku svakih 2 mjeseca jer su mi roditelji dole, a inace ovdje mi je odlicno, uklopio se, drustvo, dugogodisnja djevojka, sve extra

.
Znaci, i pored teske i uzasne prve godine zivota ovdje, vec od druge godine pa sve do sad sam extra zadovoljan, da mi roditelji nisu u bosni mene bi bosna vidjela ponekad, nimalo mi ne nedostaje bosanski nacin zivota jer sve ono sto mi se svidja bosansko ja sam to sebi obezbjedio i ovdje, vrlo ceste kafe, druzenja, rostiljanje, sve imam, a osim toga imam i manju mogucnost da ce me neko zbosti u tramvaju, da ce me pogoditi zalutali metak sa svadbe, da ce me neko napasti jer sam ga pogledao itd.
Volim ja bosnu svim srcem, volim ja nase obicaje, ali ne volim trenutno stanje, ne volim sto komsija komsiju mrzi, ne volim...ma mnogo toga ne volim i nadam se da ce biti bolje, da nekad svoje dijete mogu odgajati u zemlji u kojoj sam ja odgojen, a dotad, vidimo se svakih 2 mjeseca
