eh ovako, ja sam dobila napad iskrenosti, pa sta mogu sad.

cesto me opali, no ja se suzdrzim
dakle, boli me djon za asik pod pendzerom i trebe u dimijama i pod zarovima, sumare Bege i begove aristokrate (malo je, arslane, priznat ces, nezgodno kad se ne upotrebljavaju velika slova za imena - i ja to radim, nevolja sa forumom

). opcenito, zaboli me cetverokraki bichar i za miris kise na balkanu, te za djulbesecer ruze, slatko od kadaifa i miljeice po secijama.
i plaho me nervira sve ovo (ne mislim na tebe arslane ekskluzivno) kad se nadjem u drustvu gdje se velica nesto samo zato sto je staro, sto mi to vise nemamo, ili zato sto je drukcije od ovog sto imamo. nije romantika ni u beharu ni u serbetu (tu moze samo patetika biti) nego u nama. i svoje najljepse trenutke romantike nisam dozivjela zahvaljujuci priglavkama i jeleku, nego cigareti, cugi, internetu, smrdljivom tramvaju, smogavom sarajevu, rijetkom bistrom danu u ferhadiji i ponekim osmjehom onog koga zelim i volim.
isto tako, ne dao mi bog zivota bez inereneta, televizije, DVD-a, mp3-a, jer da nije toga, ja ne bih imala komunikacije sa onima koje najvise volim, ne bih gledala filmove i koncerte od prije 50 godina, ne bih prezivljavala put do posla i natrag uz najdrazu muziku... i ne bih ni pod pedeset pendzera u nekoj dozlaboga dosadnoj basci upoznala ovoliko sjajnog svijeta koliko preko neta i u zadimljenim, oh tako nezdravim gradskim kafanama.
ne mozemo izgubiti ono sto nikada nismo imali. mi stvaramo zivot, mi stvaramo svijet. i nije tacno da nema emocija u svijetu u kojem zivimo.
ima ih itekako, ima i muzike i sna i poezije, i ljubavi i zivota. sto ne mozes stvoriti u sebi, ne mozes ni na jednom pendzeru ovoga svijeta. pa ni na asik pendzeru.
hail to the urban life.