Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Taras Buljba wrote:Socijalizam je kao zamisao dobar , ali je u startu osudjen na propast zbog svoje temeljne ideje otudjivanja covjeka od duhovnih vrijednosti.
Ma ja, dok u islamski zemljama brane i kaznjavaju upotrebu alkohola, socijalne zemlje i ljece u institucijama i pomazu institucionalno ka ozdravljenju.
Znachi ti smatrash da je bolje dochi do faze lijechenja nego sprijechiti ?
Taras Buljba wrote:Socijalizam je kao zamisao dobar , ali je u startu osudjen na propast zbog svoje temeljne ideje otudjivanja covjeka od duhovnih vrijednosti.
Taras Buljba wrote:Misljenja sam da sve ono sto je dobro u socijalizmu možemo izvorno pronachi u nauchavanjima monoteistickih religija .
E bas si nasao izvor ndadahnuca gdje ne vaze ni osnovni zakoni humanizma. Pocni prvo od ravnopravnosti polova. A onda odi u Islamsku Banku pa otvori konto.
Mislim da si ti u par postova na drugom topicu pokazao veliko neznanje glede islama.
Naravno da su postulati socijalizma uzeti iz monoteistickih religija .
Ja se i ne trudim da naucim Islam jer ne zelim biti i nisam vjernik, ali mogu primjetiti u svakodnevnici kakve porazne posljedice ima na mnoge zajednice. Eno ih milonima bjezi iz islamskih zemalja trazeci utociste u krscanskim zemljama. Da mi je samo znati zasto?
gospodar kuglastih munja wrote:
E bas si nasao izvor ndadahnuca gdje ne vaze ni osnovni zakoni humanizma. Pocni prvo od ravnopravnosti polova. A onda odi u Islamsku Banku pa otvori konto.
Mislim da si ti u par postova na drugom topicu pokazao veliko neznanje glede islama.
Naravno da su postulati socijalizma uzeti iz monoteistickih religija .
Ja se i ne trudim da naucim Islam jer ne zelim biti i nisam vjernik, ali mogu primjetiti u svakodnevnici kakve porazne posljedice ima na mnoge zajednice. Eno ih milonima bjezi iz islamskih zemalja trazeci utociste u krscanskim zemljama. Da mi je samo znati zasto?
Nenadano smo se fokusirali samo na islam .
Ipak bio govorio o monoteistickim religijama globalno.
Milioni bjeze ? Gdje ? Zašto ? Mozda zato sto im nedaju palynku ??? Koja steta
Last edited by Taras Buljba on 02/03/2008 14:54, edited 1 time in total.
Taras Buljba wrote:Socijalizam je kao zamisao dobar , ali je u startu osudjen na propast zbog svoje temeljne ideje otudjivanja covjeka od duhovnih vrijednosti.
Ma ja, dok u islamski zemljama brane i kaznjavaju upotrebu alkohola, socijalne zemlje i ljece u institucijama i pomazu institucionalno ka ozdravljenju.
Znachi ti smatrash da je bolje dochi do faze lijechenja nego sprijechiti ?
U Teheranu ima vise skrivenih alkoholicara i narkomana i prostitutki nego u mnogim drugim zemljama, bas zato sto je zabrana. Valjda je to izazov pogotovo za mlade.
gospodar kuglastih munja wrote:
Ma ja, dok u islamski zemljama brane i kaznjavaju upotrebu alkohola, socijalne zemlje i ljece u institucijama i pomazu institucionalno ka ozdravljenju.
Znachi ti smatrash da je bolje dochi do faze lijechenja nego sprijechiti ?
U Teheranu ima vise skrivenih alkoholicara i narkomana i prostitutki nego u mnogim drugim zemljama, bas zato sto je zabrana. Valjda je to izazov pogotovo za mlade.
Ja licno ne volim komunizam,odnosno protiv jednoumlja sam,a i kosi se sa mojim moralnim nacelima vjere,mislim da je komunizam jedna velika utopija i nista vise.
Taras Buljba wrote:Zasto potenciras samo islam ???
Islam potenciram, mada ima isti stav prema svim religijama, iz razloga sto sustavno ubija moju domovinu Bosnu, sto ju je zajedno sa ostalima vratio u vrijeme srednjeg vjeka, sto su mi oduzeta gradjanska prava a nemetnut kolektivni identitet vjenika, muslimana mada to nisam.
Ja sam prije svega bosanac, bosnjak, a moja vjera i religija je moja privatna stvar.
Karl Heinrich Marx (Karl Marks; Trier, Njemačka 5. maj 1818. – London, 14. mart 1883.), njemački filozof
Karl Heinrich Marx bio je uticajan njemački filozof, politički ekonomist, te revolucionar, organizator "Međunarodne udruge radnika".
U svojim razmišljanjima dotiče široku lepezu pitanja, no najpoznatiji je po svojoj analizi historije u terminima borbe klasa, sažetoj u poznatoj uvodnoj misli uvodnika u Komunističkom manifestu: "Historija svih do sada postojećih društava je historija borbe klasa."
Marxov dijalektički metod [uredi]
Dijalektika je pojam preuzet od starih Grka, koji su svom izvornom određenju, znači da se kroz proturječnosti stajališta, dvaju ili više sugovornika, dolazi do objektivne istine. Grci u razvili sustav naivne, zdravorazumske dijalektike, čiji je rodonačelnik Heralit i „Panta rei“, sve teče, ovaj život je vječna vatra, koja se s mjerom pali, i s mjerom gasi. Ali, Grci su dijalektiku, osobito Sokrat, poimali kroz proturječje suprostavljenih pojmova, i ona je prevashodno bila pojmovno-teoretski, a ne povjesno-zbiljski definirana.
Hegel će dijalektici, nastojati u svom dijalektičkom metodu, dati zbiljsko-povjesno značenje. Ali, on samu povjest, materijalističku zbilju, koristi kao sredstvo da bi dokazao kretanje duha, u onom što predstavlja nešto spiritualno i određuje postojeći svijet socijalnog života. Hegel je dijalektiku poimao kao permanentni razvoj duhovne supstancije, pa iz tih razloga kažemo da je njegov pristup povjesti društva, države, čovjeka, spiritualističkog karaktera, mada je duh supstanciji davao primat, ona je kod njega osobito u poimanju povjesti države i društva materijalistički obojena. Fundamentalna paradigma njegove dijalektike je dijalektička trijada, koja se odvija kroz logičke pojmove: teze, antiteze i sinteze. Na bazi ove trijade može se u potpunosti shvatiti naša spoznaja, gnoseologija, kretanje cjelokupne povjesti, kao i razvoj prirode. Cjelokupna povjest, nije ništa drugo nego razvoj duhovne supstracije, koja se operacionalizira ponovno kroz trijadu: subjektivni duh, objektivni duh, i apsolutni duh. Sfera objektivnog duha je utemeljena na: običajnosti, moralu i državi. Sfera apsolutnog duha na: filozofiji, religiji kao apsolutnim spoznajama svijeta i kraju historije. Kod Hegela, kada je riječ o dijalektici, riječ je o ideološko-filozofskoj konstrukciji.
Ono što je vrijedno u ovoj konstrukciji jeste dijalektički metod, dijalektičke logičke kategorije, koje preuzima Marx i daje im zbiljsko, materijalističko određenje. Cjelokupnu povjest društva čovjeka, njegovu spoznaju, Marx sagledava kroz prizmu načina proizvodnje date epohe. Prema njemu ideje nisu supstracija i fundament postojećeg svijeta, života, već je materijalni život, tak koji određuje duhovni, politički, državni, pravni i svijet činjenica. Kod njega je dijalektika, historija sama po sebi, kao historija klasnih materijalističkih borbi, sukob materijalnih interesa, iz ovog sukoba se rađaju ideje, oblici društvene svijesti, političke grane i institucije. S pravom možemo reći da je mrxistička dijaletkika materijalistička. Na ovaj način Marxovo učenje definiramo kao povjesni materijalizam, a njegov dijalektički metod kao dijalektički materijalizam.
Nastavljači Marxovog djela, ovaj njegov dijalektički materijalizam su vulgarizirali. Da materijalna proizvodnja, direktno bez stvaralačkog posredovanja čovjeka, mehanički određuje oblike društvene svijesti, političke i pravne institucije. Kada imamo ovo stajalište u okviru marxizma, da materijalna proizvodnja direktno, mehanički određuje odlike društvene svijesti, političke i pravne institucije, onda ovo stajalište definiramo kao VULGARNI MARXIZAM, vulgarni materijalizam. Tipični predstavnici vulgarnog marxizma su bili: Karl Kaucki, Bernštajn, Rener i dr.
Usljed nedostatka vremena i prostora Marxu nije pošlo za rukom da na jednom mjestu sistematski izloži povratan uticaj oblika društvene svijesti, pravnih i političkih institucija, na materijalističku bazu društva. Iako se u njegovom opisu vidi koliko kultura, oblici društvene svijesti, religija, ideologij, književnost, umjetnos nisu samo puki, mehanički izrazi date zbilje, nego proizvodi i rezultat slobodne, stvaralačke kreativnosti čovjeka, i da imaju, itekako povratno značenje, uticaj na dinamiku statiku socijalne baze društva.
Marx je bio oduševljen grčkom umjetnošću, osobito epikom jednog Homera, dramom jednog Shakespearea, te je uvijek naglašavao koliko velika stvalačka umjetnost, nadilazi svoje vrijeme i da izražava materijalnu supstancu tog vremena. Ako ga nadilazi, ona ima svoje vlastite imanentne zakone, nedostižive ideale, ka kojima konkretan čovjek teži.
Samo nam jedan vulgarni marxist, može objašnjenjem jednog umjetničkog djela dati, ako djelo vezuje direktno za materijalnu proizvodnju vremena, kada je ono nastalo.
Marxovo poimanje historije i društva [uredi]
On nije povjest posmatrao kao jednu vrstu voluntarizma, samotoka, već je historijske determinante posmatrao kroz objektivne nužnosti klasne borbe, potčinjenih i vladajućih. Ovaj klasni supstrat determinira povijesno kretanje, koje je uvijek kretanje ka višem, ka progresu. Marx, kada je riječ o poimanju historije, od Hegela preuzima jedno dominantno načelo, da je stupanj historijskog progresa, uvijek proporcionalan sa stupnjem razvoja ljudske slobode i općeljudske emancipacije. Mada preuzima ovo načelo od Hegela, on se s njim razilazi u jednom njegovu, drugom određenju, jer Hegel polazi od paradigme, kada se kroz povjesni proces konstruira država, historijski proces je završen, to je kraj historije, jer je ostvaren najviši stupanj slobode.
Hegel polazi od fundamentalne paradigme; “Ondje gdje je država, a ona je rezultanta historijskog procesa, tu se realizira i najviši stupanj slobode čovjeka, država se manifestira kao druga strana, ili drugi oblik ljudske slobode.“
Marx polazi od predpostavke: “Ondje gdje je država, tu je vlast, moć, ona je negacija slobode čovjeka. Jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina, država, tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog.“
Marx cjelokupnu historija, izuzev prvobitne zajednice, sagledava kao historija klasnih borbi, gdje vodi i razjašnjenje ovog klasnog antagonizma, u konstituciji jednog društva – socijalizma, njegova diktatura proleterijata, kao prijelaznog oblika ka komunizmu.
To je poimanje historije, pa kosekventno tome i društva, Marx će najbolje izraziti u svom jednom pismu upućenom 50-ih godina 19.st. svom prijatelju Vajdmajeru, u kome kaže da njemu ne pripada zasluga da sam otkrivanja društvenih klasa, klase su prije njega otkrili historičari, u doba restauracije Tijer i Menje. Ono što njemu pripada, i što je otkrio jeste činjenica da postojanje klasa vezano za određeni način materijalne proizvodnje, da klasna borba vodi diktaturi ploreterijata, i da diktatura proleterijata predstavlja samo prijelazni oblik ka besklasnom društvu.
Ovo njegovo stajalište o historije, i društvu, koje treba doći, u sebi sadrži dosta onog problemsko-političkog, utopijskog, iako je pretendiralo da bude objektivno, znanstveno. U ovom stajalištu, ima, osobito u poimanju povjesti, njenom razrješenju, njenom kraju, dosta toga Mesijanskog, jer je ovdje proleterijatu data uloga Mesije, Spasitelja, koji treba razriješiti sa kostitucijom socijalizma sve probleme, ne samo date epohe, nego cjelokupne povjesti čovječanstva. Ova programska, politička organizacija Marxa, koja je bila oficijelno usvojena na kongresu Prve internacionale 1864.g., u sebi sadrži jednu vrstu političke teologije.
Marx je društvo podijelio na dvije velike skupine: društvenu bazu i društvenu nadgradnju.
Pod društvenom bazom, on podrazumijeva način proizvodnje, materijalnog života, ovaj način proizvodnje materijalnog života je sastavljen od proizvodnih snaga i produkcijskih odnosa. Proizvodne snage su sredstva proizvodnje i čovjeka, kao temeljna proizvodna snaga društva. Produkcijski odnosi, su oni odnosi, u koje ljudi stupaju nužno, nezavisno od volje, u odnose proizvodnje. Ovi su odnosi determinirani samim vlasničkim odnosima. Kada je riječ o vlasničkim odnosima prema Marxu, onaj koji je vlasnik sredstava za proizvodnju, u materijalnoj produkciji i reprodukciji života, on je vladajući subjekt društva, države, prava, te je njegova svijest, valadajuća svijest date epohe.
Pod društvenom nadgradnjom, Marx podrazumijeva državnu, pravnu, političku sferu, kao i oblike društvene svijesti. Pod oblicima društvene svijesti podrazumijevamo religiju, ideologiju, znanost, različite sadržaje, forme umjetnosti, itd.
Marx je uočio dualizam između građanskog društva i same države, a taj se dualizam prelama kroz samu egzistenciju individua, pa je individue u građanskom društvu on definirao kao HOMO DUPLEX, tj. kroz individuu se prelamaju javna i privatna sfera.
Privatna sfera je utemeljena na egoističkom interesu koji određuje individualno ponašanje pojedinca. Javna sfera, tj. politika i država su utemeljeni na općem interesu. Ovaj opći interes je apstraktan i on u potpunosti ne izražava interese i potrebe konkretnih individua. Kada je riječ o individualnosti, javna, politička sfera ne polazi od konkretnog individualizma, već od apstraktnog, pa je riječ o čovjeku kao apstraktnom građaninu. Ovaj pojam apstraktnog građanina, kao navodno slobodnog, Marx nastoji objasniti kroz samu sferu produkcijskih odnosa gdje je, prema njemu, čovjek slobodan u dvostrukom smislu riječi, slobodan od sredstava za proizvodnju i slobodan da svoju radnu snagu na tržištu prodaje kome hoće. Prema Marxu, ovdje je riječ o formalnoj, lažnoj slobodi jer da bi čovjek živio, da bi reproducirao svakodnevno svoju biološku ili kulturnu egzistenciju, čovjek nužno mora prodavati svoju radnu snagu na tržištu. Prema njemu, čovjek može biti istinski slobodan stvaratelj, kreativac, tek ako nadvlada ovu ekonomsku nužnost koja isključuje pojam i čin slobode.
Stoga, on analizira i sam kapitalistički način proizvodnje koji prema njemu stvara realne predpostavke istinske slobode čovjeka i njegove emancipacije i dolazi do fundamentalnog zaključka da je građansko društvo sa svojim načinom proizvodnje u totalnoj proturiječnosti, te Marx spoznaje fundamentalni zakon samog građanskog načina proizvodnje, a to je da imamo na djelu sve više procese podruštvljavanja procesa proizvodnje, a način prisvajanja novostvorene vrijednosti je prevashodno privatnog karaktera.
Drugi Marxov temeljni zakon po čemu je i danas aktuelan, je ZAKON O VIŠKU VRIJEDNOSTI, na kojem počiva cjelokupan kapitalistički sistem. Do ovog zakona je došao putem, analize strukture i funkcija kapitala, kao društvenog odnosa. Tako kada je riječ o strukturi kapitala, onda ga Marx dijeli na dva dijela:
1. Stalni, nepromijenjivi ili sterilni kapital – riječ je o sredstvima za proizvodnju i sirovinama;
2. Promjenjivi kapital, ozbiljen u radnoj snazi kao roba. Kapitalista na tržištu nalazi i jedan i drugi kapital, plaća ih i organizira proces proizvodnje.
U novostvorenoj vrijednosti, kada je proces proizvodnje završen, ovaj sterilni ili nepromjenjivi kapital prenosi samo jedan dio svoje vlastite vrijednosti, a ne stvara novu vrijednost. Novu vrijednost stvara promjenjivi kapital, radna snaga kao roba.
Marx otkriva jednu specifičnost, koja je do tada bila nepoznata u historije politekonomskih doktrina, tj. da je radna snaga takva vrsta robe, ako radnik, npr. radi 8 sati, on za 4 sata sa svojim društveno priznatim radom može stvoriti dio novostvorene vrijednosti koja će mu osigurati biološku i kulturnu reprodukciju, njega i njegove obitelji, pa se postavlja fundamentalno pitanje. Radnik radi 8 sati, za 4 sata je osigurao svoju egzistenciju, što je sa ostala 4 sata. Prema njemu je to višak vrijednosti koje prisvaja kapitalist, pa na ovom višku počiva cjelokupan kapitalistički sustav, kako njegova baza tako i njegova nadgradnja.
Treći zakon koji je Marx nastojao objasniti kao znanstvenik, a znanost je pokazala da je pseudoznanstvenik je ZAKON O TENDENCIJSKOM PADU PROSJEČNE PROFITNE STOPE. Ako kapitalist sa razvojem nauke i tehnike sve više ulaže u tehničko znanstveni proces proizvodnje, a prema njemu sterilni kapital ne stvara novu vrijednost, dakle profit, onda se postavlja fundamentalno pitanje, zašto konstantno kapital ulaže u nauku i njenu tehničku primjenu, upravo iz tih razloga da bi se uvećao profit što je pokazala savremena praksa građanskog svijeta, jer razvojem znanosti i tehničke primjene u proizvodnom procesu dominantno značenje ima tehnika, a sve manje radna snaga kao takva. Npr.danas u zapadnoj Evropi u novostvorenoj vrijednosti nauka i tehnika učestvuje sa 95%, a radna snaga sa 5%. Marx je posmatrao ovaj tendencijski pad prosječne profitne stope kao jednu vrstu samotoka vlastitog kretanja kapitala, ka svom vlastitom uništenju, ka jednom kaosu koji će sam od sebe stvoriti jedno novo društvo – socijalizam, odnosno komunizam. On ovdje pada u jednu vrstu proturječja. S jedne strane govori da sam kapital odnos svojim imanentnim razvojem vodi ka uništenju, a s druge strane on polazi od mesijanske uloge i zadaće radničke klase koja je po svojoj prirodi svjesni stvaralački subjekt, koja će kroz misao i čin socijalisičke revolucije srušiti kapitalizam i stvoriti novo društvo.
On je cjelokupnu problematiku građanskog svijeta, koji je nezavisno od bilo čega u odnosu na predhodne društveno-ekonomske formacije, bio najprogresivniji svijet, koji je stvorio predpostavke za nesmetani razvoj nauke i tehnike do interkontinentalnih razmjera. Marx je smatrao da sa bogatstvom i emancipatorskom ulogom tog građanskog svijeta na uvećano bogatstvo, sve više raste njegova bijeda radništva, što je pogrešno, pa je on u kategoriji te opće bijede vidio i predpostavku same socijalne revolucije.
Međutim, niko nije bolje na znanstvenom nivou objasnio strukturu kapitalodnosa građanskog društva, pod uvjetom ako zanemarimo njegovu političko-proletersku opciju, kao Karl Marx. On je spoznao zakon akumulacije, centralizacije kapitala, teoriju viška vrijednosti, prostu i proširenu produkciju. Zatim u drugoj polovini 19.st. uočio je dvije fundamentalne tendencije građanskog svijeta koje će u 20.st. postati opća zakonitost kapitalističkog načina proizvodnje. U klasičnom kapitalodnosu sve do prve polovine 19.st. u jednoj ličnosti, u ličnosti kapitaliste, imali smo da je on bio istovremeno vlasnik sredstava za proizvodnju i da je organizirao proizvodni proces. U drugoj polovini 19.st. kada tehnika kao primjenjena znanost postaje odnos produkcije i reprodukcije kapitala, ove funkcije vlasništva i upravljanja kapitalom se razdvajaju u proizvodni proces upravljanja kapitalističkim načinom proizvodnje ulaze stručnjaci različitih profila i oni predstavljaju jednu novu proizvodno organsku strukturu koja je dominantna u proizvodnom procesu, a definiramo je kao vladavinu tehničke strukture. Sada je na djelu tehnička, humanistička inteligencija iz svih oblasti naučnih sredstava koja ima dominantno značenje ne samo u proizvodnom procesu, već i u društvu kao cjelini.
Ovdje je riječ o fundamentalnoj preinaci društvenog odnosa, jer kapitalist kao vlastnik sredstava za proizvodnju nije više dominantna ekonomska snaga, a to nam govori da se sukcesivno i mijenja socijalna struktura građanskog društva kao takvog, što će nam u potpunosti pokazati socijalistička struktura kapitalističkih odnosa u 20.st. U socijalnoj strukturi društva vište nisu na djelu, dvije antagonističke klase, tj.buržuji i proleteri, već je društvo utemeljeno na socijalnoj stratifikaciji, osobito na vladavini srednjeg sloja, na dominaciji ove tehno-strukture koja upravlja proizvodnim procesom.
Drugu tendenciju, koju je Marx uočio a koja će u 20.st. postati općim zakonom funkcioniranja i reprodukcije kapitala jeste sve manje značenje funkcija proizvodnog, a sve veća funkcija financijskog kapitala gdje se ostvaruje višak vrijednosti – profit kroz špekulativni kapital putem malverzacije porodaje dionica na međunarodnim burzama, gdje „novac koti novac“N-N´“
Humanizam i općeljudska emancipacija u djelu Karla Marxa [uredi]
Marx polazi od jednog filozofsko-ontološkog stajališta da sve institucije građanskog društva, država, pravo kao i oblici društvene svijesti, ideologija religija, moral, književnost, umjetnost, usljed totalnog otuđenja se u građanskom društvu manifestiraju kao samostalni entiteti, subjektiviteti, kao neka vrsta utvara, gdje se zaboravlja njihovo sociološko, klasno porijeklo ovih institucija, oblika društvene svijesti, pa oni umjesto da budu sredstva u rukama individua, ove institucije i oblici društvene svijesti se nameću kao neka vrsta novih gospodara. Prema njemu država, pravo, religija, nisu ništa drugo nego oblici vladavine vladajuće klase. Ondje gdje postoji građansko društvo prema Marxu, tu je na djelu negacija humanizma koja se ostvaruje kroz totalno otuđenje. Marx je prevashodno fenomen otuđenja razmatrao u ekonomskoj sferi građanskog društva, pa je spoznao korijenje i ključ razriješenja, otuđenja kroz razotuđenje cjelokupnog građanskog svijeta.
On u prvoj glavi, prvog toma Kapitala, u poglavlju FETIŠIZAM ROBE, analizira ekonomsku osnovu otuđenja građanskog svijeta. Roba posjeduje upotrebnu i prometnu vrijednost. Upotrebna vrijednost robe je određena njenom kvalitetom, a prometna kvantitetom. Da bi se jedna stvar iz proizvodnog procesa manifestirala kao roba, odlazi na tržište, a zakoni tržišta vladaju nezavisno o subjektivne volje ljudi. Proizveo ih je čovjek gdje uložena količina manuelnog i intelektualnog rada. Taj rad je bitna odlika čovjekove prirode kao društvenog bića. Kad roba odlazi na tržište putem imanentnih zakona tržišta, mi ne znamo što se s tom robom dešava, ona dobija magična, fetiška obilježja, postaje novom mističnom fetišističkom snagom. Umjesto da mi njom vladamo, jer je dio našeg bića, mi smo je proizveli, te robe zapravo vladaju nama kao nova božanstva. U toj vladavini one se odvajaju od svojih korjena, od porjekla te istupaju kao samostalne, otuđene, ostvarene sile. Kao što je ovdje slučaj sa robom, tako je slučaj i sa pravom, državom, ideologijom, drugim oblicima društvene svijesti, to su sve tvorevine koje imaju sociološko-antropološki korjen, ali zahvaljujući kapitalodnosu, jednom kada su stvorene one zadobijaju samostalnu moć i postaju jedna nova vrsta vladaoca nad ljudima i narodnostima.
Kad obrazlaže fenomen otuđenja onda Marx uočava da je na prvom mjestu čovjek otuđen od svoje vlastite biti. Njegova bit je rad manuelni i intelektualni, koji je odpremećen u robama. Kada je otuđena čovjekova bit od samog čovjeka, onda je na djelu podjeljenost između ljudske esencije i egzistencije. Ako je čovjek otuđen od svoje biti, onda je prvo otuđen od sredstava za proizvodnju, od proizvoda svoga rada, zatim od drugog čovjeka i na kraju cjelokupnog građanskog svijeta koji je čovjek stvorio, otuđen je od drugog čovjeka. Ovo otuđenje se prema Marxu može prevladati kroz misao i čin socijalističke revolucije. Kod njega pojavu socijalističke revolucije daje široke mogućnosti, da se ona ne može samo reducirati na političku revoluciju nego da kapitalodnos može svojom vlastitom socijalističkom revolucijom prijeći u jedno novo stanje socijalizam, odnosno komunizam.
Marx socijalizam definira kao diktaturu proleterijata, a to nije ništa drugo nego radnička klasa, organizirana na stupanj države. Diktatura proleterijata predstavlja prijelazni oblik ka jednom višem stupnju socijal-komunističke zajednice, već je slobodan razvoj pojedinca oslobođen svake dužnosti, biti uvjet i predpostavka slobode socijalne zajednice. Ova slobodna zajednica socijalističkih proizvođača predstavlja novi humanizam- kao društveni naturalizam- kao realizirani humanizam. Kada je riječ o odnosu humanizma-naturalizma, onda to podrazumijeva harmoničan odnos, suradnju čovjeka sa prirodom i s drugim čovjekom sa samom socijalnom zajednicom. Cjelokupna dosadašnja povjest je bila utemeljena na socijalističkoj i političkoj moći, na eksploataciji prirode, jer čovjekova moć nad prirodom se istovremeno projicirala kao i moć nad drugim čovjekom, jer čovjek je i prirodno biće te Marx smatra da će ovaj novi komunistički humanizam kao dovršeni naturalizam predstavljati onaj društveni socijalni protest gdje će čovjek, dokinuti sve oblike otuđenja, postojeće institucije i oblike društvene svijesti, staviti pod svoju plansku strukturu, slobodnu kontrolu kao oblike vlastite socijalističke moći. Dakako ovo je jedna vrsta utopije što ne znači da nekada neće biti realizirana, jer otkako postoji pisana historija, ljudi su, počevši od Platona, sanjali o slobodi čovjeka, o njegovom drugom stanju, gdje će kako Marx kaže čovjek biti korjen za drugog čovjeka.
Sloboda štampe i Marxovi stavovi [uredi]
Prioritetna načela novinarske profesije su istina I poštivanje privatnosti, poštivanje zakona, odgovorno ponašanje i slično. Međutim minuli rat u Bosni I Hercegovini predstavlja primjer negacije I istine I slobode pa time I etike kako u primjeru potpunog kršenja elementarnih prava ljudi (na primjer – prava na život) tako I u pogledu kršenja slobode I nepoštivanja istine. U decenijama raspada bivše Jugoslavije njeno novinarstvo nije bilo bez pravila a novinari bez znanja. No oni su napustili načela I prihvatili nalog vlasti a umjesto etike profesije nemoral režima kao svoj moral. Čak
Taras Buljba wrote:Zasto potenciras samo islam ???
Islam potenciram, mada ima isti stav prema svim religijama, iz razloga sto sustavno ubija moju domovinu Bosnu, sto ju je zajedno sa ostalima vratio u vrijeme srednjeg vjeka, sto su mi oduzeta gradjanska prava a nemetnut kolektivni identitet vjenika, muslimana mada to nisam.
Ja sam prije svega bosanac, bosnjak, a moja vjera i religija je moja privatna stvar.
Islam ubija tvoju domovinu ???
Meni se chini da su neki drugi ljudi pokushali ubiti tvoju domovinu i islam u njoj ?!
Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i njemački policajci.
Gdje je ona opozicijska partija koju njeni protivnici na vlasti nisu izvikali kao komunističku, gdje je ona opozicijska partija koja nije naprednijim opozicionarima kao i svojim reakcionarnim protivnicima vratila natrag u lice prekor koji ih je trebao žigosati kao komuniste?
Iz ove činjenice izlaze dvije stvari.
Sve evropske sile već priznaju komunizam kao silu, otvoreno izlaže svoja shvaćanja, svoje ciljeve, svoje težnje, te da pričama o bauku komunizma suprostave manifest same partije.
U tu svrhu sastali su se u Londonu komunisti najrazličitijih narodnosti i sastavili sljedeći Manifest, koji se objavljuje na engleskom, francuskom, flamanskom i danskom jeziku.
Buržuji i proleteri
Povijest svakog dosadašnjeg društva je povijest klasnih borbi. Slobodni čovjek i rob, patricij i plebejac, baron i kmet, esnafski majstor i kalfa, ukratko - ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu, borbu koja se uvijek završavala revolucionarnim preobražajem cijelog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.
U ranijim povjesnim epohama nalazimo skoro svugdje potpunu podjelu društva na različite staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u Srednjem vjeku feudalne gospodare, vazale, esnafske majstore, kalfe, kmetove, a uz to još gotovo u svakoj od tih klasa opet posebne stupnjeve.
Moderno buržoasko društvo, koje je proizišlo iz propasti feudalnog društva, nije ukinulo klasne suprotnosti. Ono je stavilo samo nove klase, nove uslove ugnjetavanja, nove oblike borbe na mjesto starih.
Ali naša epoha, epoha buržoazije, odlikuje se time što je ogolila klasne suprotnosti. Cijelo se društvo sve više i više dijeli na dva velika neprijateljska tabora, na dvije velike klase koje stoje neposredno jedna naspram druge - buržoaziju i proleterijat.
Iz redova kmetova Srednjeg vijeka izašli su slobodni stanovnici prvih gradova; iz tog varoškog stanovništva razvili su se prvi elementi buržoazije.
Otkriće Amerike, otkriće morskog puta oko Afrike stvorili su novi teren buržoaziji koja se uzdizala. Istočnoindijsko i kinesko tržište, kolonizacija Amerike, razmijena sa kolonijama, umnožavanje sredstava za razmijenu i roba uopće, dali su trgovini, brodarstvu i industriji dotle neviđeni polet, a s time su ubrzali razvitak revolucionarnog elementa u propadajućem feudalnom društvu.
Dotadašnji feudalni ili esnafski način rada industrije nije više dostizao za potražnju koja je rasla sa novim tržištima. Na njegovo mjesto došla je manufaktura. Esnafske majstore potisnuo je industrijski srednji stalež; podijela rada između različitih korporacija jača pred podijelom rada u pojedinačnoj radionici.
No tržišta su jednako rasla, potražnja je bila sve veća. Više ni manufaktura nije bila dovoljna. Tada su para i strojevi revolucionirali industrijsku proizvodnju. Na mjesto manufakture došla je moderna industrija, na mjesto industrijskog srednjeg staleža došli su industrijski milijunaši, rukovodioci čitavih industrijskih armija, moderni buržuji.
Krupna industrija stvorila je svjetsko tržište, koje je bilo pripremljeno otkrićem Amerike. Svjetsko tržište neizmjerno je razvilo trgovinu, brodarstvo, kopneni promet. Ovaj je razvitak opet još više raširio industriju, a u istoj mjeri u kojoj se širila industrija, trgovina, brodarstvo i željeznice, u istoj mjeri se razvijala buržoazija, uvećavala svoje kapitale i potiskivala u pozadinu sve klase koje je stvarao Srednji vijek.
Tako mi vidimo kako je sama moderna buržoazija proizvod dugog toka razvitka, niza prevrata u načinu proizvodnje i razmijene.
Svaki taj stupanj razvitka buržoazije bio je praćen odgovarajućim političkim uspjehom. Ona je bila ugnjeteni stalež pod vlašću feudalnih gospodara, naoružana i samoupravna zajednica u komuni, ovamo nezavisna gradska republika, onamo treći oporezovani stalež monarhije, zatim u vrijeme manufakture protuteža plemstvu u staleškoj ili apsolutnoj monarhiji, uopće glavna podloga velikih monarhija, dok najzad, s postankom krupne industrije i svjetskog tržišta, nije osvojila u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vlast. Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja općim poslovima cijele buržoaske klase.
Buržoazija je u povijesti odigrala snažnu revolucionarnu ulogu.
Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čovjeka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila između čovjeka i čovjeka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog "plaćanja u gotovu". Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske osećajnosti. Ona je lično dostojanstvo pretvorila u prometnu vrijednost i na mjesto bezbrojnih povelja priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavijesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom riječi, na mjesto eksploatacije prikrivene vjerskim i političkim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksplotaciju.
Buržoazija je sa svih dotada dostojanstvenih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetiteljski oreol. Ona je ljekara, pravnika, svećenika, pjesnika i znanstvenika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.
Buržoazija je sa porodičnog odnosa zderala dirljivi sentimentalni veo i svela ga na čisto novčani odnos.
Buržoazija je otkrila kako je brutalno ispoljavanje snage, zbog kojega se reakcija toliko divi Srednjem vijeku, nalazilo odgovarajuću dopunu u najmlitavijem ljenčarenju. Tek je ona pokazala šta je ljudska djelatnost u stanju uraditi. Ona je stvorila sasvim drukčija čuda nego što su egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale, ona je izvela sasvim drukčije pohode nego što su bile seobe naroda i križarski ratovi.
Buržoazija ne može postojati a da neprekidno ne revolucionira oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa dakle i cijelokupne društvene odnose. A svima ranijim industrijskim klasama bio je naprotiv prvi uslov opstanka nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Neprekidni prevrati u proizvodnji, neprekidno potresanje svih društvenih odnosa, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju buržoasku epohu prema svima drugima. Ona rastvara sve čvrste, zahrđale odnose sa svima starinskim predstavama i shvaćanjima koji ih prate; svi novi odnosi zastarjevaju prije no što mogu očvrsnuti. Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.
Potreba za sve raširenijim tržištima gdje će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cijele zemaljske kugle. Svugdje se ona mora ugnjezditi, svugdje naseliti, svugdje uspostaviti veze.
Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvijek. Potiskuju ih nove industrije, koje po cijenu života više ne prerađuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, čiji se proizvodi ne troše samo u zemlji, već u isto vrijeme i u svima djelovima svijeta. Na mjesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najudaljenijih zemalja. Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani promet, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojednih nacija postaju općim dobrom. Nacionalna jednostranost i ograničenost postaje sve više nemoguća, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svjetska književnost.
Brzim poboljšanjem svih oruđa za proizvodnju, beskrajno olakšanim prometom, buržoazija uvlači u civilizaciju sve, pa i najbarabarskije nacije. Jeftine cijene njenih roba jesu teška artiljerija kojom ona ruši sve kineske zidove, kojom ona i najuporniju mržnju barbara protiv stranaca prisiljava na kapitulaciju. Ona prisiljava sve nacije da prihvate buržoaski način proizvodnje, ako ne žele propasti; ona ih prisiljava da same kod sebe uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji.
Buržoazija je selo potčinila gospodstvu grada. Ona je stvorila ogromne gradove, ona je silno uvećala broj gradskog stanovištva prema seoskom i tako znatan dio stanovništva otela od idiotizma seoskog života. Kao što je selo učinila zavisnim od grada, tako je ona barabarske i polubarbarske zemlje učinila zavisnim od civiliziranih zemalja, seljačke narode od buržoaskih naroda, Istok od Zapada.
Buržoazija sve više i više savlađuje razdjeljenost sredstava za proizvodnju, posjeda i stanovništva. Ona je nagomilala stanovništvo, centralizirala sredstva za proizvodnju i koncentrirala vlasništvo u malo ruku. Nužna posljedica toga bila je politička centralizacija. Nezavisne, gotovo samo savezom povezane provincije s različitim interesima, zakonima, vladama i carinama sabijene su u jednu naciju, jednu vladu, jedan zakon, jedan nacionalni klasni interes, jednu carinsku granicu.
Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno. Potčinjavanje prirodnih sila, strojna proizvodnja, primjena kemije u industriji i zemljoradnji, parobrodarstvo, željeznice, električni telegrafi, pretvaranje čitavih djelova svijeta u oranice, pretvaranje rijeka u plovne, čitava stanovništva koja su nikla iz zemlje - koje je ranije stoljeće slutilo da su takve proizvodne snage dremale u krilu društvnog rada! Videli smo dakle: sredstva za proizvodnju i promet, na osnovici kojih se izgradila buržoazija, stvorena su u feudalnom društvu. Na izvijesnom stupnju razvitka tih sredstava za proizvodnju i promet, odnosi i kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmjenjivalo, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom riječi - feudalni odnosi vlasništva nisu više odgovarali već razvijenim proizvodnim snagama. Oni su morali biti raskinuti, i bili su raskinuti.
Na njihovo mjesto došla je slobodna konkurencija sa njoj svojstvenom društvenom i političkom vlašću buržoaske klase.
Pred našim očima vrši se slično kretanje. Buržoaski odnosi proizvodnje i prometa, buržoaski odnosi vlasništva, moderno buržoasko društvo, koje je čarobno izazvalo tako silna sredstva za proizvodnju i promet, liči na čarobnjaka koji više ne može savladati podzemne sile koje je dozvao. Desetljećima je povijest industrije i trgovine samo povijest pobune modernih proizvodnih snaga protiv modernih odnosa proizvodnje, protiv odnosa vlasništva koji su životni uslovi buržoazije i njene vladavine. Dovoljno je navesti trgovinske krize, koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije ugrožavaju opstanak čitavog buržoaskog društva. U trgovinskim krizama redovno se uništava veliki dio ne samo izgrađenih proizvoda, nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svima ranijim epohama izgledala kao besmislica - epidemija pretjerane proizvodnje. Društvo se najednom nalazi bačeno natrag u stanje trenutnog barbarstva; glad, opći rat uništenja izgleda kao da su mu presjekli sve izvore životnih sredstava; industrija, trgovina izgledaju uništene, a zašto? Zato što društvo ima suviše civilizacije, suviše životnih sredstava, suviše industrije, suviše trgovine. Proizvodne snage koje mu stoje na raspolaganju ne služe više za unapređivanje buržoaske civilizacije i buržoaskih odnosa vlasništva; naprotiv, one su postale odviše silne za te odnose, one su njima zakočene; a čim savladaju tu zakočenost, dovode čitavo buržoasko društvo u nered, ugrožavaju opstanak buržoaskog vlasništva. Buržoaski odnosi postali su preuski da bi se obuhvatili bogatstvo koje su stvorili. - Čime buržoazija savlađuje krize? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza.
Oružje kojim je buržoazija srušila feudalizam okreće se sada protiv same buržoazije.
Ali bružoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji će to oružje nositi - moderne radnike, proletere.
U istoj mjeri u kojoj se razvija buržoazija, tj. kapital, u istoj mjeri razvija se i proleterijat, klasa modernih radnika, koji žive samo dotle dok nalaze rada, i koji samo dotle nalaze rada dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici, koji se moraju prodavati, su jednako izloženi svima slučajnostima konkurencije, svima kolebanjima tržišta.
Rad proletera izgubio je rasprostiranjem strojeva i podijelom rada svaki samostalni karakter, a s time i svaku draž radnika. On postaje najobičniji dodatak stroju, od koga se traži samo pokret ruke koji je najjednostavniji, najjednoličniji i koji se najlakše nauči. Zato se troškovi koje radnik prouzrokuje ograničavaju skoro samo na ona životna sredstva koja su mu potrebna za svoje izdržavanje i za produženje svoje rase. Međutim, cijena neke robe, pa dakle i rada, jednaka je troškovima njene proizvodnje. Zbog toga, što više ne raste odvratnost rada, to više opada najamnina. I još više. Što više raste primijena strojeva i podijela rada, to više raste i masa rada, bilo uvećanjem broja radnih sati, bilo uvećanjem rada koji se zahtjeva za neko određeno vrijeme, ubrzavanjem hoda strojeva itd.
Moderna industrija pretvorila je malu radionicu patrijarhalnog majstora u krupnu tvornicu industrijskog kapitaliste. Mase radnika, stjerane u tvornice, bivaju organizirane po uzoru na vojsku. Kao najobičniji vojnici industrije oni se stavljaju pod nadzor čitave hijerarhije industrijskih podoficira i oficira. Oni nisu samo robovi buržoaske klase, buržoaske države, njih svakog dana i svakog sata porobljava stroj, nadzornik, i prije svega sam pojedini buržuj koji se bavi proizvodnjom. Ovaj despotizam utoliko je sitničaviji, mrskiji, utoliko više izaziva ogorčenje, utoliko otvorenije proglašava zarađivanje kao svoj jednini cilj.
Ukoliko ručni rad zahtjeva manje umiješanosti i ispoljavanje snage, tj. što se moderna industrija više razvija, to se više rad muškaraca potiskuje radom žena i djece. Za radničku klasu više nemaju društvene važnosti razlike u spolu ili starosti. Postoje još samo radna oruđa koja prema starosti i spolu prouzrokuju različite troškove.
Kad je eksploatacija radnika od strane tvorničara već toliko završena, da on dobije u gotovu isplaćenu nadnicu, na njega se obaraju drugi dijelovi buržoazije, kućevlasnik, trgovci, zajmodavac na zaloge itd.
Dosadašnji sitni srednji staleži, sitni industrijalci, trgovci i iznajmljivači, zanatlije i seljaci, sve te klase srozavaju se u proleterijat, djelom time što njihov mali kapital nije dovoljan za vođenje krupne industrije, djelom time što njihova umiješanost izgubi vrijednost uslijed novih načina proizvodnje. Tako se proleterijat regrutira iz svih klasa stanovništva.
Proleterijat prolazi kroz više stupnjeva razvitka. Njegova borba protiv buržoazije počinje njegovim postankom.
U početku se bore pojedini radnici, zatim radnici jedne tvornice, onda radnici neke grane rada u jednom mjestu protiv pojedinog buržuja koji ih neposredno eksploatira. Oni svoje napade ne upravljaju samo protiv buržoaskog odnosa proizvodnje, oni ih upravljaju i protiv samih oruđa za proizvodnju; oni uništavaju stranu konkurentsku robu, razbijaju strojeve, pale tvornice, pokušavaju vratiti izgubljeni položaj srednjevjekovnog radnika.
Na tome stupnju radnici sačinjavaju masu rasturenu po cijeloj zemlji i rascijepkanu konkurencijom. Masovnije zbijanje radnika još nije posljedica njihovog vlastitog udruživanja, već posljedica udruživanja buržoazije, koja radi postizanja svojih osobnih političkih ciljeva mora staviti u pokret cijeli proleterijat i privremeno još može to uraditi. Na tome stupnju, dakle, proleterijat ne vodi borbu protiv svojih neprijatelja, već protiv neprijatelja svojih neprijatelja, protiv ostatka apsolutne monarhije, protiv veleposjednika, protiv neindustrijskih buržuja, malograđana. Tako je čitavo povjesno kretanje koncetrirano u rukama buržoazije; svaka pobjeda koja se tako ostavari je pobjeda buržoazije.
Ali, s razvitkom industrije ne dolazi samo do umnožavanja proleterijata; on se zbija u veće mase, njegova snaga raste i on je više osjeća. Interesi, životni uslovi u proleterijatu sve se više ujednačuju, jer stroj sve više produbljuje razlike u radu, a nadnicu gotovo svuda obara na jednako niski nivo. Rastuća konkurencija među samom buržoazijom i trgovinske krize koje otuda proističu čine da najamnina radnika postaje sve kolebljivija; sve brže neprekidno poboljšavanje strojeva čini čitav njihov životni položaj sve nesigurnijim; sukobi između pojedinačnog radnika i pojedinačnog buržuja sve više dobijaju karakter sukoba između dviju klasa. Radnici otpočinju stvarati koalicije protiv buržuja; skupljaju se za održanje svoje najamnine. Oni zasnivaju čak i trajna udruženja, da bi se opskrbili sredstvima za slučaj bunta. Mjestimično, borba se pretvara u pobune.
S vremena na vrijeme pobjeđuju radnici, ali samo prolazno. Pravi rezultat njihove borbe nije neposredni uspjeh, nego udruživanje radnika koje se sve više širi. Tome pomaže porast prometnih sredstava, koja proizvodi krupna industrija i koja dovode u vezu radnike raznih mjesta. Potrebna je, međutim, samo veza, pa da se mnoge lokalne borbe, koje su svugdje istog karaktera, centraliziraju u nacionalnu, u klasnu borbu. A svaka klasna borba politička je borba. Udruživanje, za koje su građanima srednjeg vijeka s njihovim sporednim putovima bili potrebni vijekovi, moderni proleteri postižu sa željeznicama za malo godina.
Ovo organiziranje proletera u klasu, a time u političku partiju, biva opet svakog trenutka razbijeno konkurencijom među samim radnicima. Ali organizacija se rađa stalno nanovo, jača, čvršća, moćnija. Ona borbom postiže priznanje pojedinačnih interesa radnika u zakonskoj formi, iskorištavajući pocijepanost u krilu same buržoazije. Tako je bilo sa zakonom o desetosatnom radnom danu u Engleskoj.
Sukobi među klasama starog društva uopće mnogostruko pomažu razvitak proleterijata. Buržoazija se nalazi u neprekidnoj borbi: s početka protiv aristokracije; točnije protiv djelova same buržoazije, čiji interesi dolaze u proturiječnost s napretkom industrije; uvijek protiv buržoazije svih stranih zemalja. U svim tim borbama ona je prinuđena apelirati na proleterijat, tražiti njegovu pomoć i tako ga uvući u politički pokret. Tako ona sama dodaje proleterijatu svoje vlastite elemente obrazovanja, tj. pruža mu oružje protiv same sebe.
Zatim, kao što smo vidjeli, usljed napretka industrije čitavi dijelovi vladajuće klase bivaju bacani u proleterijat ili bar ugroženi u životnim uslovima. I ovi dovode proleterijatu masu elemenata obrazovanja.
Na kraju, u vrijeme kada se klasna borba približava rješenju, proces raspadanja u okviru vladajuće klase, u okviru cijelog društva, uzima tako žestok, tako oštar karakter da se jedan mali dio vladajuće klase odriče nje i priključuje revolucionarnoj klasi, klasi koja u svojim rukama nosi budućnost. I zato, kao što je nekad jedan dio plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada jedan dio buržoazije prelazi na stranu proleterijata, a naročito jedan dio buržuja-ideologa, koji su se uzdigli do teoretskog razumijevanja cijelokupnog povjesnog kretanja.
Od svih klasa koje danas stoje nasuprot buržoazije samo je proleterijat istinski revolucionarna klasa. Ostale klase rastrojavaju se i propadaju s razvitkom krupne industrije, dok je proleterijat njen vlastiti proizvod.
Srednji staleži - sitni industrijalac, sitni trgovac, obrtnik, zanatlija, seljak - svi se oni bore protiv buržoazije da bi osigurali od propasti svoj opstanak kao srednji stalež.
Oni, dakle, nisu revolucionarni, već konzervativni. Oni su reakcionarni, jer žele okrenuti natrag kotač povijesti. Ako su revolucionarni, onda su to s obzirom na svoj predstojeći prelazak u proleterijat, onda oni ne brane svoje sadašnje već svoje buduće interese, onda oni napuštaju svoje osobne interese i preuzimaju interese proleterijata.
Lumpenproleterijat, ta pasivna trulež najdonjih slojeva starog društva, bit će djelimično ubačen u pokret proleterskom revolucijom, ali će se po čitavom svom životnom položaju radije dati potkupiti za reakcionarna rovarenja.
Životni uslovi starog društva već su uništeni u životnim uslovima proleterijata. Proleter nema vlasništva; njegov odnos prema ženi i djeci nema više ništa zajedničko s buržoaskim obiteljskim odnosom; moderni industrijski rad, moderno robovanje kapitalu, jednako u Engleskoj kao i Francuskoj, u Americi kao u Njemačkoj, oduzelo mu je svaki nacionalni karakter. Zakoni, moral, religija za njega su samo buržoaske predrasude iza kojih se kriju buržoaski interesi.
Sve ranije klase koje su osvajale vlast za sebe težile su svoj izboreni životni položaj osigurati time što su čitavo društvo podvrgavale uslovima svog načina prisvajanja. Proleteri mogu osvojiti društvene proizvodne snage samo tako ako ukinu svoj vlastiti dosadašnji način prisvajanja, a time i čitav dosadašnji način prisvajanja. Proleteri nemaju ništa svoje što bi osigurali, oni moraju razoriti svaku dosadašnju privatnu sigurnost i privatna osiguranja.
Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalni pokret ogromne većine u interesu ogromne većine. Proleterijat, najniži sloj sadašnjeg društva, ne može se podignuti, ne može se uspraviti, bez bacanja u zrak cijele nadgradnje slojeva koji čine zvanično društvo.
Borba proleterijata protiv buržoazije s početka je nacionalna po formi iako nije to po sadržaju. Podrazumijeva se da proleterijat svake zemlje mora prvo svršiti sa svojom vlastitom buržoazijom.
Ocrtavši najopćije faze razvitka proleterijata, mi smo pratili više ili manje prikriveni građanski rat u okviru postojećeg društva do one točke na kojoj on izbija u otvorenu revoluciju i proleterijat nasilnim obaranjem buržoazije zasniva svoju vladavinu.
Svako dosadašnje društvo počivalo je, kako smo vidjeli, na suprotnosti između ugnjetačkih i ugnjetavanih klasa. A da bi neka klasa mogla biti ugnjetavana, moraju joj biti osigurani uslovi u kojima može bar održati svoj ropski život. Srednjovjekovni kmet podigao se u kmetstvu do člana komune, kao što se sitni građanin pod jarmom feudalnog apsolutizma podigao do buržuja. Moderni radnik, naprotiv, umjesto da se podiže sa napretkom industrije, srozava se sve dublje ispod uslova svoje vlastite klase. Radnik postaje siromah, a siromaštvo se razvija još brže nego stanovništvo i bogatstvo. Time jasno izlazi na vidjelo da je buržoazija nesposobna još duže ostati vladajuća klasa društva i životne uslove svoje klase nametati društvu kao regulatorni zakon. Ona je nesposobna vladati, jer je nesposobna svom robu osigurati egzistenciju u samom njegovom ropstvu, jer je prisiljena srozati ga u položaj u kojem ga mora hraniti, umjesto da on nju hrani. A društvo ne može više živjeti pod njom, tj. njen život se više ne podnosi sa društvom.
Bitni uslov za opstanak i vladavinu buržoaske klase je nagomilavanje bogatstva u rukama pojedinaca, obrazovanje i umnožavanje kapitala. Uslov kapitala je najamni rad. Najamni rad počiva isključivo na konkurenciji među radnicima. Napredak industrije, čiji je slijepi i neotporni nosioc buržoazija, postavlja na mjesto izolacije radnika putem konkurencije njihovo revolucionarno ujedinjavanje putem asocijacije. Tako razvitak krupne industrije izvlači ispod nogu buržoazije samu osnovu na kojoj ona proizvodi i proizvode prisvaja. Ona prije svega proizvodi svog vlastitog grobara. Njena propast i pobijeda proleterijata podjednako su neizbežne.
Proleteri i komunisti
U kakvom odnosu stoje komunisti prema proleterima uopće?
Komunisti nisu neka posebna partija prema drugim radničkim partijama.
Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa cijelokupnog proleterijata.
Oni ne postavljaju nikakve posebne principe u koje bi htjeli ukalupiti proleterski pokret.
Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija samo time što, s jedne strane, oni u različitim nacionalnim borbama proletera utiču i provode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese cijelokupnog proleterijata, a s druge strane, time što oni na različitim stupnjevima razvitka, kroz koje stalno prolaze, zastupaju interese cijelokupnog pokreta.
Komunisti su, dakle, u praksi onaj dio radničkih partija svih zemalja koji je najodlučniji, koji stalno gura dalje, oni u teorijskom pogledu imaju tu sposobnost nad ostalom masom proleterijata što razumiju uslove, tok i opće rezultate proleterskog pokreta.
Najbliži cilj komunista je isti kao i svih ostalih proletrskih partija: formiranje proleterijata u klasu, rušenje buržoaske vladavine, osvajanje političke vlasti od strane proleterijata.
Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na idejama, na načelima koje je izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač svijeta.
One su samo opći izrazi stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, povjesnog kretanja koje se vrši pred našim očima. Ukidanje dosadašnjih odnosa vlasništva nije nešto što posebno karakterizira komunizam.
Svi odnosi vlasništva bili su podložni stalnom povjesnom smjenjivanju, stalnom povjesnom mijenjanju.
Francuska revolucija, na primjer, ukinula je feudalno vlasništvo u korist buržoaskog.
Ono što čini odliku komunizma nije ukidanje vlasništva uopće, već je ukidanje buržoaskog vlasništva.
Ali moderno buržoasko privatno vlasništvo posljednji je i najsavršeniji izraz proizvodnje i prisvajanja proizvoda koji počiva na klasnim suprotnostima, na eksplotiranju jednih od drugih.
U tom smislu mogu komunisti sažeti svoju teoriju u jednom izrazu: ukidanje privatnog vlasništva.
Radom dobijeno, stečeno, lično zarađeno vlasništvo! Govorite li o malograđanskom, sitnoseljačkom vlasništvu, koje je prethodilo buržoaskom? Mi ga nemamo zašto ukidati, njega je ukinuo razvitak industrije, i svakodnevno ga ukida.
Ili govorite o modernom buržoaskom privatnom vlasništvu?
A da li najamni rad, rad proletera, stvara njemu privatno vlasništvo? Nikako. On stvara kapital, tj. vlasništvo koje eksploatira najamni rad, koje se može ovjeriti samo pod uslovom da rađa novi najamni rad, da bi ga opet nanovo eksploatirao. Vlasništvo u svome današnjem obliku kreće se u suprotnosti kapitala i najamnog rada. Pogledajmo obje strane ove suprotnosti.
Biti kapitalist ne znači zauzimati samo neki čisto osobni, već i društveni položaj u proizvodnji. Kapital je zajednički proizvod i može se staviti u pokret samo zajedičkom akcijom mnogih članova, pa, u krajnjem cilju, samo zajedničkom akcijom svih članova društva.
Kapital, dakle, nije neka osobna, već društvena sila.
Kada se, dakle, kapital pretvori u opće, svim članovima društva pripadajuće vlasništvo onda se time ne pretvara privatno vlasništvo u društveno. Mijenja se samo društveni karakter vlasništva. Ono gubi klasni karakter.
Pogledajmo najamni rad.
Prosiječna cijena najamnog rada je minimum najamnine, tj. suma životnih sredstava potrebnih da se radnik održi u životu kao radnik. Prema tome, ono što najamni radnik sebi prisvaja svojom djelatnošću dostiže samo za to da mu opet proizvede njegov goli život. Ovo privatno prisvajanje proizvoda rada za ponovnu proizvodnju neposrednog života mi nikako ne želimo ukinuti, jer to prisvajanje ne ostavlja nikakav čisti prihod koji bi mogao dati vlast nad tuđim radom. Mi želimo ukinuti samo bijedni karakter ovog prisvajanja, u kojem radnik živi samo zato da uveća kapital, živi samo dok to zahtjeva interes vladajuće klase.
U buržoaskom društvu živi rad samo je sredstvo za uvećanje nagomilanog rada. U komunističkom društvu nagomilani rad samo je sredstvo za proširivanje, obogaćivanje, unapređivanje životnog procesa radnika.
U buržoaskom društvu vlada, dakle, prošlost nad današnjicom, u komunističkom današnjost nad prošlošću. U buržoaskom društvu kapital je samostalan i privatan, dok je aktivna individua nesamostalna i bezlična.
I ukidanje ovog odnosa naziva buržoazija ukidanjem ličnosti i slobode! S pravom. Radi se, doista, o ukidanju buržoaske ličnosti, buržoaske samostalnosti, buržoaske slobode.
Pod slobodom se u okviru današnjih buržoaskih odnosa proizvodnje razumije slobodna trgovina, slobodna kupovina i prodaja.
A ako padne trgovanje, pada i slobodno trgovanje. Priče o slobodnom trgovanju, kao i sve ostale slobodarske fraze naše buržoazije, imaju nekog smisla samo u odnosu na vezano trgovanje, u odnosu na potčinjenog građanina srednjeg vijeka, ali ne i u odnosu na komunističko ukidanje trgovanja, buržoaskih odnosa proizvodnje i same buržoazije.
Vi se užasavate što mi hoćemo ukinuti privatno vlasništvo. Ali u vašem postojećem društvu privatno vlasništvo ukinuto je za devet desetina njegovih članova; ona upravo i postoji zato što ne postoji za devet desetina. Vi nam, dakle, prebacujete što hoćemo ukinuti vlasništvo koje ima za nužnu pretpostavku to da ogromna većina društva bude bez vlasništva.
Jednom riječi, vi nam prebacujete da hoćemo ukinuti vaše vlasništvo. Doista, mi to i hoćemo.
Vi kažete: čim se rad više ne bude mogao pretvarati u kapital, novac, zemljišnu rentu, ukratko u društvenu moć koja se može monopolizirati, tj. čim se privatno vlasništvo više ne bude moglo pretvarati u buržoasko, bit će ukinuta i ličnost.
Vi, dakle, priznajete da pod ličnošću ne razumijete nikog drugog do buržuja, buržoaskog vlasnika. A tu ličnost treba svakako ukinuti.
Komunizam ne oduzima nikome moć da prisvaja sebi društvene proizvode, on samo oduzima moć da se tim prisvajanjem prigrabi sebi tuđi.
Prigovoreno je da će sa ukidanjem privatnog vlasništva prestati svaka djelatnost i da će nastupiti opća ljenost.
Po tome bi buržoasko društvo već odavno moralo propasti od ljenosti; jer oni koji u njemu rade ne stječu ništa, a oni koji u njemu stječu ne rade. Cijeli prigovor izlazi na već prije rečeno da više neće biti najamnog rada čim više ne bude bilo kapitala.
Svi prigovori koji su bili upućeni protiv komunističkog načina prisvajanja i proizvode materijalinih proizvoda prošireni su isto tako i na prisvajanje i proizvodnju duhovnih proizvoda. Kao što je za buržuja prestanak klasnog obrazovanja identičan sa prestankom obrazoavanja uopće.
Obrazovanost, čije gubljenje on oplakuje, je za ogromnu većinu priučavanje za služenje stroju.
Ali, nemojte se s nama svađati mjereći ukidanje buržoaskog vlasništva vašim buržoaskim predstavama o slobodi, obrazovanju, pravu itd. Same vaše ideje proizvod su buržoaskih odnosa proizvodnje i vlasništva, kao što je vaše pravo samo u zakon pretvorena volja vaše klase, volja čiji je sadržaj dan u materijalnim uslovima života vaše klase.
Zainteresirano shvaćanje, po kojem vi vaše odnose proizvodnje i vlasništva pretvarate iz povijesnih odnosa, prolaznih u toku proizvodnje, u vječite zakone prirode i razuma, zajedničko vam je sa svim propalim vladajućim klasama. Ono što podrazumijevate pod antičkim vlasništvom, što podrazumijevate pod feudalnim vlasništvom, više ne smijete uzimati za buržoasko vlasništvo.
Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista.
Na čemu počiva današnja, buržoaska obitelj? Na kapitalu, na privatnoj zaradi. U potpuno razvijenom obliku ona postoji samo za buržoaziju; ali ona nalazi svoju dopunu u prisilnoj lišenosti od obitelji na strani proletera i u javnoj prostituciji.
Razumije se da buržoaska obitelj otpada otpadanjem ove njene dopune, a obje iščezavaju iščezavanjem kapitala.
Prebacujete li nam što hoćemo ukinuti eksploataciju djece od strane njihovih roditelja? Mi taj zločin priznajemo.
Ali vi kažete da mi ukidamo najprisnije odnose, jer na mjesto domaćeg obrazovanja stavljamo društveno obrazovanje.
A zar nije i vaše obrazovanje određeno društvom? Društvenim odnosima u kojima se vi obrazujete, neposrednim ili posrednim miješanjem društva, pomoću škole itd.? Komunisti ne izmišljaju utjecaj društva na obrazovanje; oni samo mijenjaju njegov karakter, oni otimaju obrazovanje ispod utjecaja vladajuće klase.
Buržoaske fraze o obitelji i obrazovanju, o prisnom odnosu roditelja i djece postaju utoliko odvratniji što se više za proletere, uslijed krupne industrije, kidaju sve obiteljske veze, a djeca pretvaraju u običnu trgovačku robu i oruđa za rad.
Ali vi komunisti hoćete uvesti zajednicu žena, viče na nas u horu cijela buržoazija.
Buržuj gleda u svojoj ženi najobičnije oruđe za proizvodnju. Pošto čuje da oruđa za proizvodnju treba zajednički eksploatirati, on i ne može stvar zamisliti drukčije nego da će sudbina pripadanja zajednici pogoditi i žene.
On ne sluti da se radi baš o tome da se ukine položaj u kojemu su žene samo oruđa za proizvodnju.
Uostalom, ništa nije smiješnije od visokomoralnog užasavanja naših buržuja o tobožnjoj zvaničnoj komunističkoj zajednici žena. Komunisti nemaju potrebe uvoditi zajednicu žena, ona je gotovo uvijek postojala.
Naši buržuji, nezadovoljavajući se time što im na raspolaganju stoje žene i kćeri njihovih proletera - da o zvaničnoj prostituciji i ne govorimo - nalaze glavno zadovoljstvo u tome da zavode supruge jedni drugima.
Buržoaski brak u stvarnosti je zajednica supruga. Komunistima bi se najviše moglo prebaciti da, na mjesto licemjerno prikrivene, hoće uvesti zvaničnu, otvorenu zajednicu žena. Uostalom, po sebi se razumije da sa ukidanjem sadašnjih odnosa proizvodnje iščezava i zajednica žena koja iz njih proizilazi, tj. zvanična i nezvanična prostitucija.
Komunistima je, dalje, prebačeno da hoće ukinuti državu, narodnost.
Radnici nemaju države. Njima se ne može uzeti ono što nemaju. Ali kako proleterijat prvo mora osvojiti političku vlast, da se podigne do nacionalne klase, da se sam konstituira kao nacija, to je i on još nacionalan, mada nikako u smislu buržoazije.
Nacionalna odvajanja i suprotnosti naroda sve više iščezavaju već s razvitkom buržoazije, sa slobodom trgovine, svjetskim tržištem, jednoobraznošću industrijske proizvodnje i životnih odnosa koji njoj odgovaraju.
Vladavina proleterijata učinit će da se oni još više izgube. Sjedinjena akcija, bar civiliziranih zemalja, jedan je od prvih uslova njegovog oslobođenja.
U mjeri u kojoj se ukida eksploatacija jedne individue od strane druge, ukida se i eksploatacija jedne nacije od strane druge.
S padom suprotnosti klasa u okviru nacija, pada i neprijateljski stav među narodima.
Optužbe koje se protiv komunizma podižu sa vjerskog, filozofskog i uopće ideološkog gledišta ne zaslužuju da se o njima opširnije govori.
Zar treba duboka mudrost da se sa životnim odnosima ljudi, s njihovim društvenim odnosima, s njihovim društvenim životom, mijenjaju i njihove predstave, pogledi i pojmovi, jednom riječi i njihova svijest? Ali ostavimo zamjerke buržaziji prema komunizmu. Već smo gore vidjeli da je prvi korak u radničkoj revoluciji podizanje proleterijata u vladajuću klasu, izvojevanje demokracije.
Proleterijat će svoju političku vlast iskoristiti za to da postupno oduzme buržoaziji kapital, da u rukama države, tj. proleterijata organiziranog kao vladajuća klasa, centralizira sva oruđa za proizvodnju i da što je moguće brže poveća masu proizvodnih snaga.
U početku se to može dogoditi, naravno, samo pomoću autokratskog posezanja u pravo vlasništva i u buržoaske odnose proizvodnje, dakle pomoću mjera koje izgledaju nedovoljne i neodržive, ali koje u toku kretanja prelaze svoj vlastiti okvir i neizbježne su kao sredsvo za izvršenje prevrata čitavog načina proizvodnje.
Te mjere bit će, naravno, različite u različitim zemljama.
Međutim, za najnaprednije zemlje mogu slijedeće mjere imati prilično opću primjenu:
1. Razvlaščivanje zemljišnog vlasništva i upotreba zemljišne rente na državne izdatke.
2. Jako progresivni porez.
3. Ukidanje prava nasljeđa.
4. Konfiskacija (zapljena) imovine svih emigranata i pobunjenika.
5. Centralizacija kredita u rukama države preko nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom.
6. Centralizacija cjelokupnog transportnog sistema u rukama države.
7. Umnožavanje nacionalnih tvornica, oruđa za proizvodnju, krčenje i poboljšavanje zemljišta po općem planu.
8. Jednaka obaveza rada za sve, stvaranje industrijskih armija, naročito za zemljoradnju.
9. Ujedinjavanje rada zemljoradnje i industrije, utjecanje na postupno odstranjivanje suprotnosti između grada i sela.
10. Javno i besplatno obrazovanje sve djece. Odstranjivanje tvorničkog rada djece u današnjem obliku. Sjedinjavanje obrazovanja s materijalnom proizvodnjom itd.
Kad u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i cijela proizvodnja bude koncentrirana u rukama udruženih individua, javna vlast izgubit će politički karakter. Politička vlast u pravom smislu je organizirana vlast jedne klase za ugnjetavanje druge klase. Kad se proleterijat u borbi protiv buržoazije nužno bude ujedinio u klasu, kad bude revolucijom postao vladajuća klasa i kad kao vladajuća klasa nasilno ukine stare odnose proizvodnje, on će s tim odnosima proizvodnje ukinuti i uslove opstanka klase, klase uopće, a time i svoju vlastitu klasnu vladavinu.
Na mjesto starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stupa udruživanjem, u kojemu je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve.
Po hiljaditi put se vecina tema svede na ideju: ako nema vjerski predznak ne moze biti pozitivno.
To je @Taras apsurdno da dobrotu i postenje vezes iskljucivo uz vjeru.Po tome je sve sto je ateisticko jednostavno negativno.A nije!
Elem,rijec je bila o socijalizmu.Kao prelazni oblik od kapitalizma ka komunizmu je mrtav ili neuspio.
Kao sastavni dio demokratskih ,kapitalistickih drustava je,naravno,prisutan.
"Socijalizam je zajednički naziv za veliki broj često različitih ideologija kojima je zajednička crta zalaganje za javno, odnosno kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju te državnu intervenciju u svrhu suzbijanja socijalnih razlika."
U nasim uslovima ponovo socijalizam? Nema sanse.Izmedju ostalog i zbog ovog boldiranog.Grupacija koja je razlike stvorila sigurno nece biti voljna da poradi na njihovom suzbijanju.
Taras Buljba wrote:Zasto potenciras samo islam ???
Islam potenciram, mada ima isti stav prema svim religijama, iz razloga sto sustavno ubija moju domovinu Bosnu, sto ju je zajedno sa ostalima vratio u vrijeme srednjeg vjeka, sto su mi oduzeta gradjanska prava a nemetnut kolektivni identitet vjenika, muslimana mada to nisam.
Ja sam prije svega bosanac, bosnjak, a moja vjera i religija je moja privatna stvar.
Islam ubija tvoju domovinu ???
Meni se chini da su neki drugi ljudi pokushali ubiti tvoju domovinu i islam u njoj ?!
To se tebi samo cini.
Ja itekako prepoznajem agresore na moju domovinu , ali isto i njene unutarnje neprijatelje koji joj ne dozvoljavaju da se razvije, da se pokrene sa mrtve tacke, koji guse svaki pokusaj osvjescenja, razvoja , vec nas vuku unazad, umrtvljuju praveci nas robovima, ovisnicima. Ovdje mislim na sve tri religije u BiH.
Pogledaj da u Bosni danas obicni ljudi trguju, razgovaraju, komuniciraju, zene se jedni s drugima bez obzira kojem narodu pripadali, a ko ih napuntava jedne na druge? Ko ih markira drugacijima od komsija. Religija i samo religija. Da nije religija u BiH niko nebi mogao prepoznati ko je ko.
Posalji citavu Bosna u na plazu u kupace gace pa mi reci ko je ko?...
Taras Buljba wrote:Socijalizam je kao zamisao dobar , ali je u startu osudjen na propast zbog svoje temeljne ideje otudjivanja covjeka od duhovnih vrijednosti.
Kroz sta se po tebi izrazavaju duhovne vrijednosti?
A sto se tice teme, mogu samo reci da je jako dobra ako ni zbog cega drugog a ono da otkrije u kom neznanju, u kom mraku naprosto zivi dobar broj nasih ljudi
Iako su rijetki i casni izuzetci na ovom forumu, koji su odmah prepoznali i upozorili da stavljati znak jednakosti izmedju socijalizma i komunizma predstavlja banalizaciju istih tih pojmova, veliki broj i dalje nastavlja furati istu pricu i Svedsku recimo izjednacavati sa Staljinom.
Jer, kako inace tumaciti poredjenje koje navedoh?
Taras Buljba wrote:Zasto potenciras samo islam ???
Islam potenciram, mada ima isti stav prema svim religijama, iz razloga sto sustavno ubija moju domovinu Bosnu, sto ju je zajedno sa ostalima vratio u vrijeme srednjeg vjeka, sto su mi oduzeta gradjanska prava a nemetnut kolektivni identitet vjenika, muslimana mada to nisam. Ja sam prije svega bosanac, bosnjak, a moja vjera i religija je moja privatna stvar.
Uglavnom se slazem s tobom, mada bih te samo malo ispravio tj. jednu stvar dodao: Ja sam, dakle, prije svega covjek i to je jedina apsolutna kategorija!
Sve ostalo, pa i moja pripadnost narodu, vjeri ili drzavi je vrlo, vrlo relevantno i zavisi od mnogih cinilaca.
Primjera radi samo, to zavisi mog licnog stava i vaznosti koju pridajem tom svom "clanstvu" u tim kategorijama, ili recimo, zavisi od toga koliko moja okolina smatra da sam prema njenim mjerilima i uzusima dostojan pripadnik svega toga.
Drugim rijecima, koliko mi ga ta ista okolina - odmjeri!
Taras Buljba wrote:Socijalizam je kao zamisao dobar , ali je u startu osudjen na propast zbog svoje temeljne ideje otudjivanja covjeka od duhovnih vrijednosti.
E jesu nam te duhovne vrijednosti skupa sa duhovnim vodama i valjale u qicku materinu , nedaj boze nikome vake duhovnosti
Nekako sam blizi onoj indijanskoj duhovnosti, stopis se sa prirodom a i TOTEMI nisu ko kod nas, njihovi su nepokretni za razliku od nasih (hiperaktivni )
Taras Buljba wrote:Zasto potenciras samo islam ???
Islam potenciram, mada ima isti stav prema svim religijama, iz razloga sto sustavno ubija moju domovinu Bosnu, sto ju je zajedno sa ostalima vratio u vrijeme srednjeg vjeka, sto su mi oduzeta gradjanska prava a nemetnut kolektivni identitet vjenika, muslimana mada to nisam. Ja sam prije svega bosanac, bosnjak, a moja vjera i religija je moja privatna stvar.
Uglavnom se slazem s tobom, mada bih te samo malo ispravio tj. jednu stvar dodao: Ja sam, dakle, prije svega covjek i to je jedina apsolutna kategorija!
Sve ostalo, pa i moja pripadnost narodu, vjeri ili drzavi je vrlo, vrlo relevantno i zavisi od mnogih cinilaca.
Primjera radi samo, to zavisi mog licnog stava i vaznosti koju pridajem tom svom "clanstvu" u tim kategorijama, ili recimo, zavisi od toga koliko moja okolina smatra da sam prema njenim mjerilima i uzusima dostojan pripadnik svega toga.
Drugim rijecima, koliko mi ga ta ista okolina - odmjeri!
I ja se osjecam covjekom kad odem u ZOO park, te je biti covjek za mene prvo bioloska kategorija. ...
Ali me zulja kad me kao covjeka u mojoj domovini vlastela tretira kao roba, a moj se did borio za ljudska, gradjanska prava, da ne budemo robovi. Nasi nam didovi ostavili u amanet najvise vrijednosti organizovanog drustva, gradjansku republiku, i onda dodju supljatori i sve to razvale.
A najveci supljator je Ceric i IZ zato sto u gradjanskoj drzavi, u republici nemaju mogucnost da vladaju.
gospodar kuglastih munja wrote:
Islam potenciram, mada ima isti stav prema svim religijama, iz razloga sto sustavno ubija moju domovinu Bosnu, sto ju je zajedno sa ostalima vratio u vrijeme srednjeg vjeka, sto su mi oduzeta gradjanska prava a nemetnut kolektivni identitet vjenika, muslimana mada to nisam. Ja sam prije svega bosanac, bosnjak, a moja vjera i religija je moja privatna stvar.
Uglavnom se slazem s tobom, mada bih te samo malo ispravio tj. jednu stvar dodao: Ja sam, dakle, prije svega covjek i to je jedina apsolutna kategorija!
Sve ostalo, pa i moja pripadnost narodu, vjeri ili drzavi je vrlo, vrlo relevantno i zavisi od mnogih cinilaca.
Primjera radi samo, to zavisi mog licnog stava i vaznosti koju pridajem tom svom "clanstvu" u tim kategorijama, ili recimo, zavisi od toga koliko moja okolina smatra da sam prema njenim mjerilima i uzusima dostojan pripadnik svega toga.
Drugim rijecima, koliko mi ga ta ista okolina - odmjeri!
I ja se osjecam covjekom kad odem u ZOO park, te je biti covjek za mene prvo bioloska kategorija. ...
Ali me zulja kad me kao covjeka u mojoj domovini vlastela tretira kao roba, a moj se did borio za ljudska, gradjanska prava, da ne budemo robovi. Nasi nam didovi ostavili u amanet najvise vrijednosti organizovanog drustva, gradjansku republiku, i onda dodju supljatori i sve to razvale.
A najveci supljator je Ceric i IZ zato sto u gradjanskoj drzavi, u republici nemaju mogucnost da vladaju.
A ja se osjecam covjekom i u mnogim drugim sredinama, mimo ZOO, pa ti sad kontaj!
"nije mi jasno kako neko uopste moze doci na idiotsku ideju da su svi ljudi jednaki."
- Witold Gombrowicz
"Pun mi je klinac poreza, dazbina, nameta. Radim ko hajvan, i pritom moram vuci jos pet ljendohana koji nece da rade nego se grebu za socijalu na grbaci. Isti taj prenapuhani, megalomanski sluzbenicki, cinovnicki aparat evropskih socijaldemokratskih drzava koji zivi od mojih para mi kroji zakone i guli me ko magarca. ni socijalizam bez dobre motke nije rjesenje"
