#26 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?
Posted: 03/06/2008 09:09
Razmišljajući o tvojo temi i o životu uopsteno, pomislim kako se njegov vijek može opisati jednom rečenicom, jednom mišlju, jednim osjecanjem, treptajem, jednim dahom, i tada se sjetim izreke koja slikovito kazuje o prolaznosti našeg prisustva u toj dolini rodjenja i smrti. "Život je sastanak, čekanje, rastanak i sjećanje..."
I da smo mi samo smrtnici, putnici koji su rođenjem ušli na jednu stanicu, i smrcu ili novim rođenjem izašli na drugu, nama neznanu stanicu. I sam prelazak je neminovnost bez obzira šta cinili i kako živjeli, za sve je ista, bez razlike. Sve nas ocekuje taj Put...
Pomisljam o vremenu koje traje između te dvije stanice, o tome koliko Ljubavi podarimo i primimo, koliko iskrenosti, brižnosti, pažnje, topline, nesebicnosti darujemo srcu voljene osobe, i koliko nas ceka ugodnosti na sljedecoj stanici i Putu ka nepoznatom odredištu koje nam donosi život. To davanje je naše bogatstvo i ovdje gdje bitisemo i tamo kuda odlazimo i ako to ucinimo sa željom da obradujemo i zagrijemo srce covjeka, bez interesa, sa zeljom i nadom da covjeka ucinimo sretnim i zadovoljnim, ne tražeci i ne ocekujuci zahvalnost, tek tada živimo srcem i dušom, tada volimo bez naknade, bez ocekivanja, bez interesa, tada nas srce vodi odbacujuci sve od sebe što ga sputava i guši, i tek tada se odazovimo glasu Ljubavi, jer smo poceli univerzalno, kosmicki voljeti, oslobođeni egoizma i sebicnosti. Oslobodeni matematike osjecaja, vaganja koliko sam dao a koliko primio u kome nepovratno gubimo onu jedinstvenost ljepote koju osjecamo kada dajemo... Koliko je samo danas sirocadi ostalo nezbrinuto i koliko ima porodica koja nemaju ili ne mogu imati djecu, pa se vrlo rijetko koja odluci prigrliti dijete i pružiti mu ljubav, toplinu i dom, zaštitu, upravo onako nesebicno, želeći ga gledati zdravo, sretno i nasmijano, pruziti mu sigurnost, sretno djetinjstvo, stasavanje i odrastanje, pruziti mu dio od onoga sto on svaki dan ima? Koliko danas ljudi stoji pred javnim kuhinjama, hronicno gladno, zaboravivši šta je osjecaj sitosti, ne znajući da li će sutra dobiti komad hljeba i tanjir toplog jela? I u tom bolnom ponizavajucem stanju nalaze se godinama, a radili su godinama i živjeli kao i mi, danas. Kada razmisljam o Ljubavi pomislim koliko ljudi od nas pripremi paket pomoći bar jednom mjesecno i odnese porodici koja ima više clanova, dok niti jedan od roditelja ne radi? Odvojiti dio od onoga sto volis, sto je tebi drago, da darujes onom koji nema, da i on osjeti radost koju i mi osjecamo...A bezbroj je takvih nesretnih ljudi oko mene, oko nas. Svakim danom sve vise, svakim danom sve izrazenije, svakim danom otudenje uzima svoj danak u srcima... Darivati, ono što je i tebi drago, darivati jer osjecaš da treba darivati, a ti imaš, darivati i zauzvrat ništa ne tražiti i biti zahvalan što si u poziciji da daruješ, a ne da primaš, to je snaga čovjeka, to je ljubav prema drugima... I ne treba opravdanje traziti za svoje necinjenje, za svoje neosjecanje, za svoje nedavanje u beskrajnim besmislenim razlozima države, institucija, niti trebaju bilo kome opravdanja da za ono što osjeca ili ne osjeca cini, i u skladu sa tim i pomaže. Jer ni mene, niti vas niko ne moze ako to zelimo i osjecamo sprijecavati da cinimo više i bolje prema onima koji nemaju, prema onima koji trebaju...Ali ako ne osjećamo, uvijek ce se naci opravdanja i razloga zašto to ne cinimo.
Ljubav prema covjeku, konkretna, ne retoricka, ljubav od koje ce necija djeca mjesec dana jesti, ili biti obuvena i obucena, ljubav koju prema nesretnom sirocetu treba pokazati djelom, dolaskom, pažnjom, brigom, da se i njegovo malo srce osjeti voljeno, da osjeti i ono da ima nekoga ko brine o njemu, kome je stalo do njega, da ima nekoga kome se raduje, da mu bar sedmicno ili mjesecno dolazi na kapije doma kada sa cežnjom u suznim ocima i bolom u srcu ispraca pogledom ljude koji su nekome došli u posjet, a njemu niko, nikada, a ono malo djecije srce se uvijek iznova nada, rucicama drži hladnu ogradu, i svakodnevno sanja i mašta da će jednoga dana i njemu neko doci, a on ostaje i dalje sam sa nadom da ce ga neko srce zavoljeti i pružiti mu dom, toplinu, sigurnost, neko koga ce kao ostala djeca zvati majkom i ocem.
Ljubav prema nesretnom, gladnom, prema covjeku koji kada otvori paket namirnica, a u njemu vidi sve ono što i vi i ja volimo da jedemo, a on drhturi od dragosti. Ljubav koju dajemo jer osjecamo da je trebaju mnogi oko nas, a nama je nagrada sama spoznaja da možemo darovati, i zahvalni smo jer smo siti i obuceni i nije nam hladno, i pijemo kafu gledajući TV, zahvalni što smo zdravi i što nismo sami, zahvalni što radimo i imamo redovna primanja, zahvalni što ne čekamo mjesecima po vrucini ili hladnoci u dugom redu kako bi dobili svoj dnevni obrok. Zahvalni na sigurnosti, situiranosti, na bezbrojnim stvarima koji nam zivot cine ljepsim, laksim, komotnijim...Pomisljam kada se pitam sta je ljubav prema drugima , koliko samo i vi i ja imamo prijatelja sa završenim fakultetom koji nemaju djevojku iz prostog razloga jer nisu u mogućnosti svojoj djevojci priuštiti izlazak.I to su cinjenice, to je sadasnjost...ili ako imaju, u strahu su da racun ne budi veci od onoga što imaju u đepu? I tada su u grcu misleći o sutra, o narednom izlasku, i ne moge se opustiti, jer je ne mogu pozvati, jer nemaju, jer ih je stid svog stanja, iako nisu krivi za neimaštinu u kojoj se nalaze. A i Oni vole i Oni želi, i Oni sanjare, i njihova srca osjecaju kao nasa...i njihovi snovi zele da se ostvare...
Ljubav je uzvišena i plemenita, nesebicna ako je takvu dajemo, ako se radujemo sreci ljudi koji nas okužuju, njihovom uspjehu, napretku, ostvarenoj želji. Ljubav je nacin življenja, samo ako to želimo da ona to bude i da je na taj način živimo.
Ne posustajati, ne poklekniti nikada, ne zatvarati kapije srca, znati i razumjeti da neko je u stanju voljeti jace, a neko slabije, neko uzvišeno, neko prizemno, neko hrabro, a neko sa strahom, neko otvoreno, a neko sa rezervom, neko sa tugom, a neko sa srećom, nikada ne odustajati od Ljubavi, ma koliko nas ona ponekad u svemu onom sto vidimo boljela... Voliti iskreno i čisto, ma koliko nas puta u životu ranili grubostima, nerazumijevanjem, neshvacanjem, jer nekada se ni dobrota ne razumije...ma koliko puta dozivljali neshvaćenost u svojoj namjeri, ma kolikko se puta desi da ih nasa iskrenost odgurne....
Ljubav je plemenita i uzvišena, i casna i nesebicna, samo ako smo spremni nesebicno je davati i živjeti, i tek kada budemo prihvatili taj način življenja i kada na taj nacin budemo spoznali sebe, onda se možemo nadati sreci i ljubavi, jer tada ćemo je prepoznati, cijeniti, osjetiti, i zauvijek sacuvati. I na neumitni Put koji nas ceka od trenutka rađanja, ponijećemo samo naše srce i našu dušu natopljene Ljubavlju...
I da smo mi samo smrtnici, putnici koji su rođenjem ušli na jednu stanicu, i smrcu ili novim rođenjem izašli na drugu, nama neznanu stanicu. I sam prelazak je neminovnost bez obzira šta cinili i kako živjeli, za sve je ista, bez razlike. Sve nas ocekuje taj Put...
Pomisljam o vremenu koje traje između te dvije stanice, o tome koliko Ljubavi podarimo i primimo, koliko iskrenosti, brižnosti, pažnje, topline, nesebicnosti darujemo srcu voljene osobe, i koliko nas ceka ugodnosti na sljedecoj stanici i Putu ka nepoznatom odredištu koje nam donosi život. To davanje je naše bogatstvo i ovdje gdje bitisemo i tamo kuda odlazimo i ako to ucinimo sa željom da obradujemo i zagrijemo srce covjeka, bez interesa, sa zeljom i nadom da covjeka ucinimo sretnim i zadovoljnim, ne tražeci i ne ocekujuci zahvalnost, tek tada živimo srcem i dušom, tada volimo bez naknade, bez ocekivanja, bez interesa, tada nas srce vodi odbacujuci sve od sebe što ga sputava i guši, i tek tada se odazovimo glasu Ljubavi, jer smo poceli univerzalno, kosmicki voljeti, oslobođeni egoizma i sebicnosti. Oslobodeni matematike osjecaja, vaganja koliko sam dao a koliko primio u kome nepovratno gubimo onu jedinstvenost ljepote koju osjecamo kada dajemo... Koliko je samo danas sirocadi ostalo nezbrinuto i koliko ima porodica koja nemaju ili ne mogu imati djecu, pa se vrlo rijetko koja odluci prigrliti dijete i pružiti mu ljubav, toplinu i dom, zaštitu, upravo onako nesebicno, želeći ga gledati zdravo, sretno i nasmijano, pruziti mu sigurnost, sretno djetinjstvo, stasavanje i odrastanje, pruziti mu dio od onoga sto on svaki dan ima? Koliko danas ljudi stoji pred javnim kuhinjama, hronicno gladno, zaboravivši šta je osjecaj sitosti, ne znajući da li će sutra dobiti komad hljeba i tanjir toplog jela? I u tom bolnom ponizavajucem stanju nalaze se godinama, a radili su godinama i živjeli kao i mi, danas. Kada razmisljam o Ljubavi pomislim koliko ljudi od nas pripremi paket pomoći bar jednom mjesecno i odnese porodici koja ima više clanova, dok niti jedan od roditelja ne radi? Odvojiti dio od onoga sto volis, sto je tebi drago, da darujes onom koji nema, da i on osjeti radost koju i mi osjecamo...A bezbroj je takvih nesretnih ljudi oko mene, oko nas. Svakim danom sve vise, svakim danom sve izrazenije, svakim danom otudenje uzima svoj danak u srcima... Darivati, ono što je i tebi drago, darivati jer osjecaš da treba darivati, a ti imaš, darivati i zauzvrat ništa ne tražiti i biti zahvalan što si u poziciji da daruješ, a ne da primaš, to je snaga čovjeka, to je ljubav prema drugima... I ne treba opravdanje traziti za svoje necinjenje, za svoje neosjecanje, za svoje nedavanje u beskrajnim besmislenim razlozima države, institucija, niti trebaju bilo kome opravdanja da za ono što osjeca ili ne osjeca cini, i u skladu sa tim i pomaže. Jer ni mene, niti vas niko ne moze ako to zelimo i osjecamo sprijecavati da cinimo više i bolje prema onima koji nemaju, prema onima koji trebaju...Ali ako ne osjećamo, uvijek ce se naci opravdanja i razloga zašto to ne cinimo.
Ljubav prema covjeku, konkretna, ne retoricka, ljubav od koje ce necija djeca mjesec dana jesti, ili biti obuvena i obucena, ljubav koju prema nesretnom sirocetu treba pokazati djelom, dolaskom, pažnjom, brigom, da se i njegovo malo srce osjeti voljeno, da osjeti i ono da ima nekoga ko brine o njemu, kome je stalo do njega, da ima nekoga kome se raduje, da mu bar sedmicno ili mjesecno dolazi na kapije doma kada sa cežnjom u suznim ocima i bolom u srcu ispraca pogledom ljude koji su nekome došli u posjet, a njemu niko, nikada, a ono malo djecije srce se uvijek iznova nada, rucicama drži hladnu ogradu, i svakodnevno sanja i mašta da će jednoga dana i njemu neko doci, a on ostaje i dalje sam sa nadom da ce ga neko srce zavoljeti i pružiti mu dom, toplinu, sigurnost, neko koga ce kao ostala djeca zvati majkom i ocem.
Ljubav prema nesretnom, gladnom, prema covjeku koji kada otvori paket namirnica, a u njemu vidi sve ono što i vi i ja volimo da jedemo, a on drhturi od dragosti. Ljubav koju dajemo jer osjecamo da je trebaju mnogi oko nas, a nama je nagrada sama spoznaja da možemo darovati, i zahvalni smo jer smo siti i obuceni i nije nam hladno, i pijemo kafu gledajući TV, zahvalni što smo zdravi i što nismo sami, zahvalni što radimo i imamo redovna primanja, zahvalni što ne čekamo mjesecima po vrucini ili hladnoci u dugom redu kako bi dobili svoj dnevni obrok. Zahvalni na sigurnosti, situiranosti, na bezbrojnim stvarima koji nam zivot cine ljepsim, laksim, komotnijim...Pomisljam kada se pitam sta je ljubav prema drugima , koliko samo i vi i ja imamo prijatelja sa završenim fakultetom koji nemaju djevojku iz prostog razloga jer nisu u mogućnosti svojoj djevojci priuštiti izlazak.I to su cinjenice, to je sadasnjost...ili ako imaju, u strahu su da racun ne budi veci od onoga što imaju u đepu? I tada su u grcu misleći o sutra, o narednom izlasku, i ne moge se opustiti, jer je ne mogu pozvati, jer nemaju, jer ih je stid svog stanja, iako nisu krivi za neimaštinu u kojoj se nalaze. A i Oni vole i Oni želi, i Oni sanjare, i njihova srca osjecaju kao nasa...i njihovi snovi zele da se ostvare...
Ljubav je uzvišena i plemenita, nesebicna ako je takvu dajemo, ako se radujemo sreci ljudi koji nas okužuju, njihovom uspjehu, napretku, ostvarenoj želji. Ljubav je nacin življenja, samo ako to želimo da ona to bude i da je na taj način živimo.
Ne posustajati, ne poklekniti nikada, ne zatvarati kapije srca, znati i razumjeti da neko je u stanju voljeti jace, a neko slabije, neko uzvišeno, neko prizemno, neko hrabro, a neko sa strahom, neko otvoreno, a neko sa rezervom, neko sa tugom, a neko sa srećom, nikada ne odustajati od Ljubavi, ma koliko nas ona ponekad u svemu onom sto vidimo boljela... Voliti iskreno i čisto, ma koliko nas puta u životu ranili grubostima, nerazumijevanjem, neshvacanjem, jer nekada se ni dobrota ne razumije...ma koliko puta dozivljali neshvaćenost u svojoj namjeri, ma kolikko se puta desi da ih nasa iskrenost odgurne....
Ljubav je plemenita i uzvišena, i casna i nesebicna, samo ako smo spremni nesebicno je davati i živjeti, i tek kada budemo prihvatili taj način življenja i kada na taj nacin budemo spoznali sebe, onda se možemo nadati sreci i ljubavi, jer tada ćemo je prepoznati, cijeniti, osjetiti, i zauvijek sacuvati. I na neumitni Put koji nas ceka od trenutka rađanja, ponijećemo samo naše srce i našu dušu natopljene Ljubavlju...
i obratno. Za mene je ljubav kad je ona tu i kad mi je lako i tesko ...
)
Takođe izvini ako malo odlutam s teme, ipak mislim da sve što imam da kažem je povezano na neki način.
