evo jednog teksta iz maja 2007 godine , ljudina pametna ljudina
http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=50
Oskarovac Danis Tanović se s puno optimizma vraća u Sarajevo
Zašto niko ne pita koliko bi Bosanaca htjelo da se vrati u Bosnu
l Zbog čega ste odlučili da se vratite u Sarajevo?
- Odavno razmišljam o povratku, ali nikako nije bilo prave prilike za to. Početkom zime trebao bih početi snimanje prvog dijela filma Cirkus Kolumbija, pa sam odlučio da dovedem porodicu u Sarajevo. Za godinu, dvije, odlučićemo da li ostajemo u Sarajevu ili se vraćamo u Pariz.
l Mnogi bi rekli da je to, u najmanju ruku, veoma hrabra odluka za nekoga ko ima četvero djece - ne bojite se da će Vaša djeca odrastati u društvu koje je opterećeno nacionalizmom, u kojem se djeca u školskim razredima dijele po imenu i prezimenu? Ili vidite Sarajevo i BiH u drugačijem svjetlu?
- Naprotiv, mislim da je sjajno za moju djecu da jedan dio djetinjstva provedu u Sarajevu. Odrastanje u zlatnom kavezu proizvodi ljude nespremne za život. A što se tiče podjela o kojima govorite - ja na podjele nisam nikada pristajao i ne vidim zašto bih počinjao u kasnim tridesetim. Nacionalizma ima svugdje. Ima ga i u Belgiji i u Americi i u Francuskoj, koja je ustavno sekularna zemlja. Dakle, nije nacionalizam sam po sebi problem. Problem je koliko je nacionalizam prisutan u životu društva i pojedinca, ustvari koliko mu problema stvara. Nacionalizam po definiciji postavlja naciju za osnovu ljudskog i društvenog života i daje joj prednost nad bilo kojim drugim političkim, ekonomskim i društvenim principima. Siguran sam da će pragmatičnost na kraju pobijediti i da će ljudi shvatiti da će im biti bolje ako napravimo jaku državu koja se bazira na građanskom principu, na principu ujedinjenja, a ne podjela. Ja zaista vjerujem da različitost obogaćuje i grozim se torova bilo koje vrste. Znam da nisam jedini koji tako misli. Tako misli većina ljudi, samo se prerano predaju strahu koji nacionalisti konstantno proizvode. Jednostavno, biće nam bolje kada odlučimo da nam bude bolje i kada sami sebe promijenimo.
l Vaš povratak u Sarajevo bez sumnje će obilato koristiti lokalni političari kao dokaz optimističnoj tvrdnji da “u ovom gradu i državi ima života”, jer eto, dok 70 posto mladih želi da ode iz BiH, Danis Tanović se vratio...
- Ja se u Sarajevo ne vraćam na poziv političara, niti mislim da u Sarajevu cvjetaju ruže. Ali života će u Sarajevu biti onoliko koliko se Sarajlije za to izbore i biće onakav kakvim ga sami napravimo. Moram vam reći da mi smeta pesimizam u vašim pitanjima. Znam da je situacija u Bosni i Hercegovini teška, ali cijeli svijet je u krizi. Neprestano jadanje i nihilizam neće donijeti ništa dobro. Potrebno je da svi zajedno učinimo da nam svima bude bolje. Podatak da 70 posto mladih želi da ode iz BiH, mene ne užasava, za razliku od vas. Mladi ljudi treba da idu u svijet i to je zdrava i pametna odluka. Evo, i ja sam sanjao da odem iz Bosne i sada se vraćam. Gora mi je vijest da u Francuskoj 50 odsto mladih želi da se zaposli u državnoj birokratiji. Zašto ne postavite pitanje koliko bi Bosanaca htjelo da se vrati u Bosnu? Ko zna koliko bi se Bosanaca vratilo u Bosnu kada bi imali mogućnost da normalno rade i žive. Dakle, vraćam se i nastojaću da sebi obezbijedim normalan život. Prepreka će biti, ali zašto uzimati kredit za sekiraciju? Kao što kaže stara poslovica: ’I najduži put počinje prvim korakom.’ Potrebno je rješavati probleme, jedan po jedan. Stajati i gledati u gomilu problema, čini vas depresivnim i oduzima vam snagu.
l Demokratija nam je donijela to da svako svakome može reći šta god hoće bez ikakvih posljedica. Tako, otprilike, piše Ivica Đikić u romanu “Cirkus Columbia”. Slažete li se s tim?
- Svako, naravno, ima pravo na svoje mišljenje. Da li je to mišljenje pametno, to je druga stvar.
l Dodjela Oscara 2002. i čuvena rečenica: “This is for Bosnia!” Bilo je tada nekih “primjedbi” među Hercegovcima... Sada ćete prema pomenutom Đikićevom romanu raditi film čija se priča većinom događa u Hercegovini - kao što kaže autor, “grub i tužan kraj, pun neizgovorenih priča”, ali uz “prezir prema besmislenom i bijednom patriotizmu”. Kako gledate na pojam patriotizma uopšte i “ljubavi prema domovini” u današnjoj Bosni i Hercegovini?
- Evo, opet pesimizam. Meni je kada krenem niz Ivan, uvijek puno srce. Čini mi se da u Hercegovini uvijek sija sunce, da je Neretva najzelenija rijeka na svijetu. Mene Hercegovina uzbuđuje baš kao francuska Provansa. Ona je za mene festival boja, mirisa, sunca, a ne grub i tužan kraj, pun neizgovorenih priča. Uostalom, tu tvrdnju možete primijeniti na sve lijepe, a siromašne krajeve u svijetu. I na Irsku, i na Siciliju i da ne nabrajam. Naravno, svi užasi koje su Bosanci i Hercegovci preživjeli, a neki još preživljavaju, bole. Ali, ponavljam, usadimo u sebe malo optimizma. Da li čašu vidite napola punu ili napola praznu, vaš je izbor. Vrijeme prolazi i stvari polako, ali sigurno dolaze na normalu. Dakle, trgnimo se iz letargije, defetizma, bezvoljnosti i odsustva samopoštovanja. Niko neće napraviti ovu zemlju boljom ako to ne učinimo mi sami. U tom kontekstu i patriotizam smatram pozitivnom pojavom. Voljeti svoju zemlju je normalna stvar. Kad bi neki Bosanci i Hercegovci više voljeli svoju zemlju umjesto što rade protiv nje, a sve kao u ime ljubavi prema susjednim državama dok u isto vrijeme kradu sve što stignu, svima bi nam bilo bolje. Ali nemojte da vam ti ljudi upravljaju osjećanjima. Jer oni to i žele. I nije bitno što su neki od njih na vlasti. Ničija nije do zore gorjela.
l Da li biste pristali kada bi Vam neko ponudio da budete, recimo, ministar kulture u BiH?
- Ne, jer ja ne bih bio dobar ministar kulture. Dužnosti ministra kulture zahtijevaju od čovjeka da se bavi stvarima koje mene ne zanimaju.
l U tom smislu, imate li bilo kakvih političkih ambicija?
-
Kada BiH postane normalna zemlja, neću ih više imati. Do tada, boriću se svom snagom da to postane realnost.
