Forum Klix.ba

Sanela Kuko

GRLIM TE

Grlim te
i kao da grlim
sva polja izrasla u maju,
ustreptala pod kišom,
s mirisima prosutim nad našim nebom.
Jedna ptica sleti
i sašaptava se s biljem
izraslim u tvojoj kosi.
Jedan leptir,
usnuo u sokovima
usana ti,
napušta poljanu;
gledam kako raste, nebo natkriva
bojama,
zemlji Sivo
da u pohode ne krene.
Grlim te
i kao da grlim
kaplju prozirnu
iz koje se Duga rascvjetava.

Enisa Popovic-Cengic

DJECA SREĆE

Negdje bih da odmorim dušu

Negdje bih da sretnem samo ljepotu

Idem tamo…

Tamo gdje pjevaju muze

Gdje plešu boje sa leptirovog krila

Idem tamo…

Možda da sretnem oči bez suza

Lica bez tuge i bola

Da sretnem djecu sreće…

Antun Branko Simic

LJUBOMORA

Od mene bježe niz ulice kuće i stabla
ženska vela nose vjetrovi
Na crnom nebu mrtvi oblaci
vise kao razderane prnje
Vjetrovi nose oblake i vela

Večeras meni sve su razmrskali
Preda mnom leži smrskan
moj svijet ko dječje razbijene igračke-
Večeras padaju na me
krpe mrtvih oblaka

Pokriven sivim žutim prnjama
posrćem preko razmrskanog svijeta
Vječno iza nje nekoliko metara trčim
i postajkujem pokadšto
ko kakav slomljen i izgubljen pas

Na svakom uglu stoji jedna Smrt.

UTJEHA OČIJU

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljine
što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, k'o u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, k'o odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

I jopet neizbjezni....Aleksa Santic

JESEN

Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem ni jednog slavuja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada…


NE PRUŽAJ RUKE...

Ne pružaj ruke sa plačem i tugom
Dok čuješ srce da kroz grudi bije!
Ne sklanjaj glavu niti budi slugom -
Sokolom budi što se nebu vije!

Sujeti mrskoj ne čini po ćudi,
U vrtlozima nevolje ne kloni!
Bezglasna stijena ljutom gromu budi,
U sebi duša neka suze roni.

Uzdigni glavu, kao što vrh diže
Stoljetno borje, kroz oblak i tamu!
Život je borba - nek oluja stiže,
Sunce će snova rodit se u plamu.

Uzdanjem svetim diži duhu krila
I budi borac koji časno pada;
Ali ne kloni pod teretom sila;
Sudbine gorke, nevolje i jada!

Nemoj da tuđa zalaže te ruka;
Ako si sirjak, ne daj duhu da je:
Znoj i krv tvoja, u vihoru muka,
Neka te hrani dok života traje!

Ne pružaj ruke! Nemoj biti slugom,
Sujeti mrskoj ne čini po ćudi!
Nijemo, kô stijena, bori se s tugom!
Uz prkos sveme svijetu gordim budi!

I voljeni Mak Dizdar

KOMPAS

Gore je Polarna zvijezda
A dolje Venera

Onamo Vjetar sjeverni
A tamo juzni

Ko ce mi kazati gdje je
Pravac Ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti


OSTRVA

S prvog su ostrva bila od preja crvenog i biserja
Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lisca su bila ukusnog Od vjetra Konacnog raskrsca
Ostrva bijela od sunca
Topla od srca
Slatka od sna

Sada su ostrva na nase stope skrvila

Ako nas i ne bi mozda u celjusti mrznje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas vise
Skrila

Ostrva pod prstima cudnog budjenja
Ostrva za nasim kamenim placem
Ostrva oko naseg stalnog cedjenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiracem
Ostrva koja ce biti i koja su bila
I ostrva ona sto su se
Samo snila

Ostrva Ostrva Ostrva

Ostrva svuda oko nas

Ostrva blaga i draga

Ostrva i ova i ona

Ostrva
Sto su se
Ostrvila

NEDJELJIVOST

Osvajati tvoju ljubav,
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
sto i svijetlost razlamati.

Dijeliti mene od tebe,
i onda kad nas nema:
Isto je
sto i more razdvajati.


~ Enes Kisevic

PISMA


Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.
Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma što ih unutra nema
budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.

Kažem, pa otvorim, i opet u me zrene,
ljuta što je budim, crna mačka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il žene,
pisma što neće stići čita paučina.

Ruka tad zatvori sanduk - to škrine ključ bez ruke.
Oči još okrznu ime - to gledaju oči bez zjena.
Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema me više,

i da se to svakoga jutra napravim od žbuke.
Ničega vise nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi piše.

Skender Kulenović

A. B. Šimić



MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svetu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu
sto s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika


POVRATAK

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku sto se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe

NOTURNO


Lud, satir bluda te je noći njakao,
to začeše me u krvožeđi čula.
I najprije srećna pomrčina tmula,
a onda se rodih u svijetli pakao.

Dok su u bludnoj jednačini ječali
roditelji moje nerođene volje,
crni konsilijum, okrećući šolje,
đavoli neki o meni su vijećali.

I smisliše mene iz moje amebe,
a ja se zgrčih za nekoga sebe -
vijeće se samo s tihim o-ho zgledalo.

I evo, noćas, u mraku žutih svijeća,
crni konsilij o meni opet vijeća -
ćuteć mi tura pred lice ogledalo.


Skender Kulenović

Ahmed Muratbegovic

ŽENI

Zeno! Tvoja cast je grubo povrijedjena,
Vrijednost tvog zivota jadna je i huda:
Tu na svijetu zivis nikad nevidjena,
Kao sablast crna, sto tminom vrluda.

A ljepota tvoja gizdava i mocna,
K'o vilinska bajka, slavom ovjencana,
Povlaci se svijetom, kao avet nocna,
Sto uzase sije usred bijela dana.

I dusa ti cista, kao prazna knjiga,
U bezdanu grudi zapustena jeci,
iste slasti bola i ljepotu briga,
Zanos svjetlih misli i bozanstvo rijeci.

I dok u tvom srcu kipi, s bojom mlijeka,
Ceznja za zivotom, k'o molitva bijela,
Tvoj ce zivot potec, k'o podzemna rijeka,
S prigusenim sumom zakopanih vrela.

O neznana zeno, pruzi bijelu ruku,
Vratimo se svijetu, k'o nadjena djeca:
On nas vjecno zove u turobnom zvuku,
Jedne mlade pjesme sto moli i jeca.

Digni se i podji, ponosna i lijepa,
Razumno i mirno, s puno ljudske casti!
Pred tvojom ce slavom pozudna i slijepa
Gomila, sto bjesni, na koljena pasti...

Branko Copic

BOSNA

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...

MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Emir Jusic

GUBIM TE

Gubim te dušo, izmiceš pola'ko,
svakog dana sve više i više.
Nestaješ i blijediš, sve je tako la'ko,
gdje su oni dani, što nekada biše?

Kao malo dijete samoce se plašim,
za greškama tragam, za slamku se hvatam,
bilo kakvog izlaza problemima trazim,
šta se ovo desi, još uvijek ne shvatam.

Voljeh li te suviše? Suviše li dadoh?
Il' premalo dobih od ljubavi tvoje?
Ljubav da je napor, na vrijeme ne znadoh,
i priznanja samog misli mi se boje...

Ruzno je u glavi i stomak me boli,
i sve mi se lomi i srce i duša,
ostajemo opet - ja i moj bol goli,
zivot nas još pati, patnja nas još kuša.

Enes Kisevic (malo je reci da ga volim)

VATRA VATRU NE GORI

Pod tvojim pasom -
korice vruce.
Pod mojim pasom -
jatagan go.

U tvojim ocima -
modar grom guce.
U mojim ocima -
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisuce zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -
pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.


SONATA OD SNA

- Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

- Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

- Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!

- Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima…

- A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?

- Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

- Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?

- O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

- Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

- Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.


ONA

Iza njena čela šumi vasiona
Sijaset svejtova iz ponora sja se
Dva sunca joj resi kruna misaona
pred ljepotom njenom svemiri se gase.

FFK as Lucy01 wrote:Branko Copic

BOSNA

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...

Bosna (by Nenad Veličković)

Bosna je zemlja prepuna čari,
minskih polja i mutne vode
brda joj kite rovovi stari,
nad njima silni Apači brode.
Čini se to je zagađen kraj
gdje vlada samo "otmi" i "daj".

Srušene kuće svečano ćute,
u mirnoj sjenci bez starog krova
oružje tapa niz tajne pute,
a obnoć pere prljava lova.
Pa ti se čini, u momentu,
igraju kile u Parlamentu.

A dileri, uz dobru drogu,
tableta trista i špricu mnogu
od Bosne Zapad napravit mogu.
I duh evropski tu puni torbe
- izvlači korist iz pretvorbe.
U preduzeća ulaže stara,
uz masne kamate, brdo para.

Lijekove stare i hranu tuši,
i opran novac uz jagnje suši.
U gori stabla leže ko živa,
niz njih se kiša kisela sliva.
Dok pod njom gori i najmanji list.
U Parlamentu sjajna ko srma,
znojava glava zakonom drma.
I pravi prvi profit čist.

Na kraju gledaj, dolar se smije.
Ko da nas nikad ni bilo nije.

"Putevi" - Mak Dizdar

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve )

Bisera Alikadic

STRAH

Ne bojim se lopova u mraku
Već druga koji mi se iza leđa ruga
Ne bojim se siledzija ni razbojnika
Nego brata sto me nijednom muskarcu
Ne bi dao
Ne bojim se svijeta
Nego oca
Nije me strah
Sto ce mi zlo nananijeti
Neko nepoznat
Nego majka
Dok mi sva predana
Cilim srece tka
Na kraju
Ja se ne bojim ni svijeta ni Boga
Ja se bojim bliznjeg svoga

Sve je -kao-....

Dan je kao sunčan
Ti si,kao veseo
Prolaziš,kao,ne vide te

Svima je jako lijepo
Svima je,kao,dobro
Svima je,kao,ludo..

I ti si,kao,sretan!

Živi se,kao u moru
Ptice su,kao slobodne
Budućnost,kao na dlanu

Savjest je ,kao ,čista
I sunce je,kao jasno
O srce,kao,pjevaj

Svi,kao brinu o svima
Svatko je prijatelj,kao
Svima je,kao stalo do tebe
I do svijeta..

I dan,kao ode
I ti se,kao smiješiš
I ništa te,kao ne boli....

ENES KIŠEVIĆ

ODLAZAK

Nisam više tu
S mesta se nisam pomerio
Ali tu više nisam

Neka uđu
Neka pregledaju neka pretraže

Vodenica u senci rebara
Zrelu prašinu melje
Opušci jeftinih snova
U pepeljari se dime
Nisam više tu

Privezan čamac njiše se
Na crvenim talasima
Par nedozrelih reči
U oblačnom grlu visi
Nisam više tu

S mesta se nisam pomerio
Ali sam već daleko
Teško da će me stići

Vasko Popa

KLINA

Jedan bude klin drugi klešta
Ostali su majstori


Klešta dohvate klin za glavu
Zubina ga rukama ga dohvate
I vuku ga vuku
Vade ga iz patosa
Obično mu samo glavu otkinu
Teško je izvaditi iz patosa klin


Majstori onda kažu
ne valjaju klešta
Razvale im vilice polome im ruke
I bace ih kroz prozor


Neko drugi zatim bude klin
Neko drugi klešta
Ostali su majstori

Vasko Popa

Svjetiljka za nju

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponocnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plasta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad podje da spava.
U kopreni onoj prepoznat ce mene,
lik moj, sto ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa ocima vlaznim od suza ili rose.
U ponoc da oko nje savije lijet mira
i umiruci utone u mrak njene kose.


Nikola Sop

Monumentum perenne

Jednom kad bude nebo nisko i dan siv,
vijuci se ko tamjan nad jesen ugasenu,
pod spomenik, meni podignut, doci cu jos ziv,
satrven i pognut, vukuci svoju sjenu.

Na podnozje cu sjesti tih i umoran.
I spustiti lice na noge od kamena.
O tako stran, ko putnik nikom znan.
Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.

Vjeciti bjegunac od slave ovoga svijeta,
nad sobom cu zacuti, ko pritajen glas,
odjeke davne s kipareva vitkog dlijeta,
pod kojim se ukazao moj maleni stas.

Cut cu ko odjek njezan kuckanje odozgora,
kad s paznjom klesao je tugu mog pogleda.
I tezak, kad je brazdao dubinu mojih bora.
I ostar, kad je usne mi ovijo crtom jeda.

Slusat cu, kao mukli tutanj iz dubine,
kad kleso je ramena i grudi uzburkane.
I kao svrdla krik, sto u srzi tvrdoj skrine,
kad mi je urezivo oko srca rane.

Sam na vjetru tome koji nosec lisce suho
mom spomeniku plete vijenac oko glave.
I motajuc se oblaci ga u purpurno ruho,
sred jeseni kasne, ko sred prazne slave.

Klonut cu tada tako nijem i tmurna lica
na lik svoj od kamena, pod kojim pust je svijet.
S ramena njegovih odletjet ce uplasena jata ptica
dalje, na svoj put, na jug, u suncani let.


Nikola Sop

Ibrahim Bego

POSLAO BIH TI UZDAH I CVIJET

Poslao bih ti uzdah i cvijet,
poglede zalio stihovima.
Utkao te u najljepsi sonet.
Usne ti zasuo poljupcima.

Napravio bih fijaker od snova,
pa u njeg' upreg'o pjesme.
Prosuo zambak drumovima
kojim te sudbina ponese.

Ucinio bih da ne bude uvrijeda,
da sreca ti se u ocima gnijezdi
kad sunce u njih jutrom pogleda
da vidi lastu sto k' nebu jezdi.

Svaku bih poru tvoga tijela,
svaki treptaj vedrine tvoje
djulom i katmerom okupao,
pa makar sanjao nespokoje.

Pa makar boljela tvoja ljepota.
Srce mora da odu napise.
O jednom cvijetu ovoga zivota,
koji na ljubav jednu mirise.

Fauste, jel' ova

Enes Kisevic

VALCER KISE

Zurec pred kisom,
pod krosnje lipe
u hitnji smo na casak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lisce
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se culo
u svakom kutu
nasih tijela.

Mozda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nesto zauvijek reci,

al valcer poce...

I ljetna kisa
dodirnu u grlu
drhtave rijeci.

jednog od najvecih se niste sjetili

nisu mak ,simic i santic izmislili bh poeziju.hajde neka se neko sjeti.
pa svaki dan ste s njim,istina on nije fizicki ziv.

sanela kuko,uh.

izet s.

Enes Kisevic

U NAMA SU SAMO OCI ZIVE

Nismo mi to
sto nasa tijela hoce,
i sto se sada
u jednom grcu lome,
mi ljubavi smo
samo dvije samoce
u zivotu ovom prividnome.

Ko oka dva
sto zajedno gledaju,
a jedno drugo
nikada ne vide.
Ko oka dva
sto sjaj prelijevaju,
i placu,
i snivaju
stvari posve vidne.

VELIK KAO DIJETE

Znas li sto cu ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete ?

Ja kada odrastem
jako veliki,
ja cu postati dijete.

Najljepse je kad odrastes,
a ostanes djecji stvor,
pa svi misle da si velik
zato sto si profesor.

Sto si doktor od imena,
strucnjak za rakete-
a ne znaju da si velik
zato sto si dijete.

Mozes biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja cu ostat' dijete.


ZAJEDNO CEMO SVUCI TIJELA

Ne gusi krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noc
neka misle da radjamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno cemo svuci tijela
i smijat cemo se
i smijat cemo se i plakati
zajedno
jos samo malo
jos samo malo se drzi
za moje ruke od svjetla