pesak wrote:Pravo da kazem, nasla sam se zatecenom, jer sam upravo cula o smrti mog poznanika-drugara. Upoznala sam ga za vreme NATO- bombardovanja-mrzelo nas da idemo u skloniste, posto su dole pistala deca, pa smo cevcili pivo ispred ulaza. I ne zalim ga mnogo, skoro uopste ne. To je normalno, svako od nas ce umreti. Ne shvatam cemu tolika frka. Letos mi je umro jos jedan drugar , a cula sam i da mi se jedan ubio. Nijedna smrt me se nije mnogo dojmila.
Ne znam. Malo sam zbunjena. Cini mi se kao da nije u redu to sto osecam. Osecam neku laganu setu i krivicu sto me to nije bas mnogo pogodilo.
Samo znam da bih se isto odnosila i prema sopstvenoj smrtnoj presudi.
I ja sam takvih osjecanja prema ovome. Ali dojmit cete se vjeruj mi kada se to desi nekome sa kim si provodila 365 dana u godini 20 godina svoga zivota, pogotovo ako je do toga doslo iznenadno. I tada ce to vise biti sok, zbog neocekivanosti situacije, i za odredjeno vrijeme covjek i to prihvati kao nesto sto se moralo desiti, ali jednostavno je bilo sudjeno da bude tada i na taj nacin, naravno ovako se moze razmisljati ako se vjeruje u sudbinu, dok za ove druge ne znam kako to prihvate. Medjutim mislim da je najgore ako je smrt nekoga ko ti je drag na neki nacin uzrokovana nekim tvojim postupkom, direktno ili indirektno kao nesretan slucaj, jednim pozivom, ili jednostavno nesretnom situacijom koju svako moze prouzrokovati, tako nesta mislim da je najteze za prihvatiti jer uvijek se takva osoba pita 'zasto, sta bi bilo da se nesta drugacije desilo' i tu mozemo olaksati sebi to kao prihvatanje sudbine, ali taj osjecaj krivice koji je uvijek prisutan jednostavno ne moze da se ukloni tako lako iz glave, ali ovo su vec neke druge stvari.
Sto se tice straha od smrti samoga sebe mislim da su razmisljanja ljudi u potpunosti razlicita od jedne grupe koja se totalno uzasava i pomisli na to, grupe koja ovo uporno izbjegava kao neizbjeznu cinjenicu te onih koji su krajnje realni i svjesni toga, prihvatajuci i razgovarajuci o ovome kao jednom sasvim normalnom fizioloskom procesu koji se mora desiti. Evo moj prijedlog, mislim da bi dobro bilo napraviti i anketu, sa opcijama tipa :
1- bojim se smrti toliko da ne zelim ni govoriti o tome
2- bojim se smrti ali sam svjestan da je ona neizbjezna
3- ne bojim se smrti i znam da cemo je svi doziviti samo je pitanje kada
4- ne bojim se smrti cak je izazivam raznim postupcima dovodeci se bespotrebno u opasnost
pa je tako onaj ko izrazi bilo kakav strah "kukavica" 
